Islamski Kulturni Centar - Džemat Mainz

Anrufen Wegbeschreibung Website

Islamski Kulturni Centar - Džemat Mainz Džemat Mainz
Curiestr.15a 55129 Mainz
Tel.06131625846 www.dzemat-mainz.de

29/10/2026

Džuma namaz od 30.10.2026. je u 13:30č!!!

Freitagsgebet ab dem 30.10.2026. um 13:30 Uhr!!!

18/10/2026
„Uputi nas na Pravi put...“   ﴿اهْدِنَا الصِّرَاطَ الْمُسْتَقِيمَ﴾(sa današnje hutbe)Danas govorimo o poruci koju nam do...
02/10/2026

„Uputi nas na Pravi put...“ ﴿اهْدِنَا الصِّرَاطَ الْمُسْتَقِيمَ﴾
(sa današnje hutbe)
Danas govorimo o poruci koju nam donosi jedan ajet sure El-Fatiha koju ne samo da učimo na svakom namazu, već na svakom rekatu svakog namaza. To je jedini ajet u toj suri u kojoj molimo Allah uzvišenog za nešto (uputu). „Uputi nas na Pravi put!“ „Führe uns den geraden Weg, ﴿اهْدِنَا الصِّرَاطَ الْمُسْتَقِيمَ﴾
U tom značenju poslušajmo i ovaj kur`anski ajet:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا آمِنُوا بِاللَّهِ وَرَسُولِهِ وَالْكِتَابِ الَّذِي نَزَّلَ عَلَىٰ رَسُولِهِ وَالْكِتَابِ الَّذِي أَنزَلَ مِن قَبْلُ ۚ وَمَن يَكْفُرْ بِاللَّهِ وَمَلَائِكَتِهِ وَكُتُبِهِ وَرُسُلِهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ فَقَدْ ضَلَّ ضَلَالًا بَعِيدًا ‎﴿١٣٦﴾‏ سورة النساء
„O vjernici, vjerujte u Allaha, i Poslanika Njegova, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje, i u Knjigu koju je objavio prije. A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet – daleko je zalutao.“ (En-Nisa` 136)
Allah se u ovom ajetu obraća vjernicima, i prvo što im naređuje jeste da vjeruju u Allaha i Poslanika Njegova... Pa oni već vjeruju! Zar ih nije dozvao pozivom imana „O vi koji vjerujete...“?! Zašto im to opet ponavlja, naglašava, poziva ih...?
Jer smo imana potrebni svakog trena. Nema opuštanja, nemara i neodgovrnosti spram imana.
A u El-Fatihi dova „Uputi nas na pravi put!“ , pa zar nismo naPravom putu a mi u namazu?!
A koliko je samo ovaj ajet i čitava El-Fatiha koju učimo u namazu vrijedan govori nam i ovaj hadis kudsijj.
4326 ( صحيح ) (حم م 4 ) عن أبي هريرة
(قال الله تعالى : قسمت الصلاة بيني و بين عبدي نصفين و لعبدي ما سأل فإذا قال العبد : ( الحمد لله رب العالمين ) قال الله : حمدني عبدي فإذا قال : ( الرحمن الرحيم ) قال الله : أثنى علي عبدي فإذا قال : ( مالك يوم الدين ) قال : مجدني عبدي فإذا قال : ( إياك نعبد و إياك نستعين ) قال : هذا بيني و بين عبدي و لعبدي ما سأل فإذا قال : ( اهدنا الصراط المستقيم صراط الذين أنعمت عليهم غير المغضوب عليهم و لا الضالين ) قال : هذا لعبدي و لعبدي ما سأل )
4326. Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Uzvišeni Allah je rekao: ”Podijelio sam namaz između Mene i Moga roba na dva dijela, a Mom robu pripada ono što zatraži, pa kad rob kaže: `Hvala Allahu Gospodaru svjetova`, Allah kaže: `Moj rob mi zahvaljuje`, pa kad kaže: `Milostivog, Samilosnog`, Allah kaže: `Moj rob Me hvali`, pa kad kaže: `Vladaru Sudnjeg dana`, Allah kaže: `Moj rob Me slavi`, pa kad kaže: `Samo Tebe obožavamo i samo od tebe pomoć tražimo`, Allah kaže: `Ovo je između Mene i Moga roba, a Mom robu pripada ono što zatraži`. Pa kad kaže: `Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali niti onih koji su zalutali`. Allah kaže: `Ovo je za Mog roba a Mom robu pripada ono što zatraži`.“ (Hadis je sahih a bilježe ga imam Ahmed, Muslim 395, Ebu Davud 821, Tirmizi, Nesa`ijj 909 i Ibn Madžeh).
A sada da se vratimo dotičnom ajetu...
„Uputi nas na Pravi put ۝ Put onih kojima si blagodati darovao“ (El-Fatiha 6 i 7)
Zašto prvo šta tražiš/moliš u suri El-Fatiha je up**a/hidajet? I zašto se ta molba ponavlja, a ti znaš put?
Nakon što te Fatiha upoznala s tvojim Gospodarom i naučila te da ga obožavaš i da od Njega pomoć tražiš... došla je prva jasna dova u njoj; da od Allaha tražiš uputu. Prije opskrbe i prije zdravlja došlo je traženje p**a. Mogla je prva dova/molba biti za oprost, opskrbu, zdravlje, sigurnost... i sve su to velike (insanske) potrebe. Pa zašto je up**a/hidajet navedena prva?
Jer blagodat/nimet sama po sebi nije dovoljna, ako te povede pogrešnim putem. Možda ti imetak bude razlog tvoje neseće, možda te znanje povede prema oholosti/kiburu i možda se tvoja snaga pretvori u zulum.
E zato je traženje (Pravog) p**a došlo kao prvo. Up**a nije samo da spoznaš put, jer možda si ti spoznao istinu, ali je ne slijediš. Up**a je da te Allah uputi na istinu, nadarite da je slijediš a zatim te učvrsti na njoj. Zato, traženje upute nikada ne završava. Ti si potreban nje prije djela, kako bi spoznao put. Potreban si nje u toku djela, kako bi se mogao kretati. I potreban si nje nakon djela, kako bi mogao ostati čvrst na njemu.
Zašto je dova došla u formi množine?
Zato što put kao Allahu nije individualni spas; ti moliš za sebe i moliš i za one koji putuju s tobom. Ti si djelić ovog ummeta koji putuje ka Jednom Gospodaru.
A put (الصراط) nije staza koju mi sami sebi otvaramo, već je to put kojim su išli prije nas oni robovi kojima je Allaha blagodat darovao.
Uzvišeni Allah kaže:
وَمَن يُطِعِ اللَّهَ وَالرَّسُولَ فَأُولَٰئِكَ مَعَ الَّذِينَ أَنْعَمَ اللَّهُ عَلَيْهِم مِّنَ النَّبِيِّينَ وَالصِّدِّيقِينَ وَالشُّهَدَاءِ وَالصَّالِحِينَ ۚ وَحَسُنَ أُولَٰئِكَ رَفِيقًا ‎﴿٦٩﴾‏ سورة النساء
„Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnīkā, i pravednīkā, i šehīdā, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!“
(En-Nisa` 69)
Ti ne počinješ od nule, već se priključuješ povorci (čestitih) koja ti je prethodila.
Ali sama spoznaja p**a nije dovoljna. Jer možda ti spoznaš put, ali ga ne slijediš. A možda se krećeš s entuzijazmom i ushićenošću, ali bez proniciljivosti/istinskog razumijevanja.
A up**a te čuva od zastranjivanja.
Možda danas ti nisi potreban novog p**a, već si potreban da zamoliš Allaha da spoznaš istinu, da ideš njome i da budeš postojan i stabilan na njoj.
Kojeg dijela upute si sada više potreban prema Allaha?
Možda znaš šta trebaš učiniti… a ipak to ne učiniš. Zato, stalno moli Allaha Uzvišenog:
„Uputi nas na Pravi put ۝ Put onih kojima si blagodati darovao...“ (El-Fatiha 6 i 7)
(Halil ef. Makić)

Šta ako je potop promijenio svoj oblik?بسم الله الرحمن الرحيمU ime Allaha, Milostivog, SamilosnogDa li je Nuhov, alejhis...
29/09/2026

Šta ako je potop promijenio svoj oblik?
بسم الله الرحمن الرحيم
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Da li je Nuhov, alejhis-selam, potop bio samo voda koja je prekrila Zemlju?
Ili je Kur'an, kada nam je ispričao priču o potopu, pred nas stavljao dublju mapu čovjeka kada ga odvraćanje toliko dugo obuzme da više ne vidi spas osim u onome što ga vodi u utapanje?
Razmislite... Nuh, alejhis-selam, nije pozivao svoj narod jedan dan, jednu godinu ili nekoliko godina. Uzvišeni Allah kaže: „I doista smo poslali Nuha narodu njegovom, pa je ostao među njima hiljadu, izuzev pedeset godina, pa ih je zadesio potop, a oni su bili zalimi.“ (El-Ankebut 14)
﴿وَلَقَدْ أَرْسَلْنَا نُوحًا إِلَىٰ قَوْمِهِ فَلَبِثَ فِيهِمْ أَلْفَ سَنَةٍ إِلَّا خَمْسِينَ عَامًا فَأَخَذَهُمُ الطُّوفَانُ وَهُمْ ظَالِمُونَ﴾
Devetsto pedeset godina... Duga stoljeća pozivanja. A poziv je bio jedan: da se čovjek vrati prvoj istini `Nema boga osim Allaha.` (لا إله إلا الله.)
Zatim je došao potop. I ovdje počinje razmišljanje. Potop nije počeo onda kada se Zemlja ispunila vodom. Potop je počeo mnogo prije toga; kada su se srca ispunila onim što ih je zaklonilo od istine. Jer čovjek se može utopiti prije nego što voda dođe do njegovih stopala.
Može se utopiti u imetku tako da ne vidi ništa osim imetka. U strasti, sve dok mu haram ne postane navika. U strahu, sve dok ne proda svoje uvjerenje zarad sigurnosti. U dugovima, sve dok cijeli svoj život ne potroši jureći za onim što duguje. U nadmetanju, sve dok se njegova opskrba ne pretvori u trku bez kraja. I u brzini života, sve dok mu se dan ne ispuni svime, osim Allahom. I ovdje razumijemo zašto je Kur`an neke ljude opisao krajnje začuđujućom slikom: „Uistinu! Mi smo na vratovima njihovim načinili okove, pa su oni do brada, zato su oni uzdignutih glava.“ (Ya Sin 8 )
﴿إِنَّا جَعَلْنَا فِي أَعْنَاقِهِمْ أَغْلَالًا فَهِيَ إِلَى الْأَذْقَانِ فَهُمْ مُقْمَحُونَ﴾
Okovi na vratovima, tako da se ni sama glava ne može sagnuti. Problem nije uvijek u tome što je istina odsutna. Ponekad je istina pred čovjekom, ali čovjek više nije sposoban da je pogleda. A možda su najopasniji zastori oni koje čovjek sam sebi napravi, nečim što ga zaokuplja od istine, a zatim pomisli da je ta njegova zaokupljenost zapravo život. Zato nakon toga dolazi ajet: „I načinili smo ispred njih barijeru i iza njih barijeru, pa ih prekrili - zato oni ne vide.“ (Ya Sin 9)
﴿وَجَعَلْنَا مِنْ بَيْنِ أَيْدِيهِمْ سَدًّا وَمِنْ خَلْفِهِمْ سَدًّا فَأَغْشَيْنَاهُمْ فَهُمْ لَا يُبْصِرُونَ﴾
Kao da postoji čovjek kojem više nije potrebno zabraniti da vidi put, zastor je postao dio samog načina na koji on vidi. I ovdje možemo ponovo razmišljati o potopu. Ne u smislu tvrdnje da je svaka katastrofa koja se danas dogodi kazna od Allaha, jer to nije nešto u šta možemo biti sigurni. Nego u smislu razmišljanja: Kur`an nam ne ostavlja priču o Nuhu samo kao događaj koji je završio u prošlosti, već nam iz nje ostavlja pitanje o čovjeku: šta se događa kada čovjek dugo sluša upozorenje dok mu ono ne postane uobičajeno, i vidi znakove dok se na njih ne navikne, a zatim nastavi istim putem?
Nuh je među svojim narodom ostao hiljadu, izuzev pedeset godina, zatim je došao potop, a s njim i trenutak razdvajanja nakon kojeg niko više ne može glumiti da nije vidio. A ono što najviše zadivljuje; Kur'an nam nije rekao samo da je voda došla. Već je rekao: „... pa ih je zadesio potop, a oni su bili zalimi.“ (El-Ankebut 14)
﴿فَأَخَذَهُمُ الطُّوفَانُ وَهُمْ ظَالِمُونَ﴾
Zatim je rekao: „Pa smo spasili njega i saputnike na lađi i učinili je znakom svjetovima.“ (El-Ankebut 15)
﴿فَأَنجَيْنَاهُ وَأَصْحَابَ السَّفِينَةِ وَجَعَلْنَاهَا آيَةً لِلْعَالَمِينَ﴾
Lađa nije bila samo sredstvo spasa od vode. Ona je bila objava da spas počinje prije potopa.
Počinje kada se odazoveš pozivu, kada gradiš lađu dok se drugi rugaju ideji vode i kada se držiš istine prije nego što držanje za nju postane nužnost, a ne izbor. I ovdje nam Kur'an otvara još jedna vrata: „Pa što se tiče pjene/otpada, tad odlazi (kao) naplavina; a što se tiče onog što koristi ljudima, pa ostaje u Zemlji...“ (Er-Ra`d 17)
﴿فَأَمَّا الزَّبَدُ فَيَذْهَبُ جُفَاءً وَأَمَّا مَا يَنْفَعُ النَّاسَ فَيَمْكُثُ فِي الْأَرْضِ﴾
Pjena se može podići iznad vode, i na trenutak može izgledati kao da je ima više od same vode. Ali Kur'an kaže: `odlazi a ono što koristi ljudima ostaje.`
I ovdje nam prizor postaje bliži. Koliko je stvari koje danas ispunjavaju svijet bukom, a zatim nestanu? Koliko je neistine koja izgleda ogromno samo zato što se uzdiže? I koliko je tihe istine koja nema buku pjene, ali ostaje?
Zato, kada gledamo svoje vrijeme, ne trebamo žuriti pa svaku oluju nazvati Adovim uraganom, svaku bujicu Nuhovim potopom, a svaku vatru vatrom poslanom kao kaznu određenom narodu. Ali možemo u svijetu vidjeti slike koje nas podsjećaju na zakonitosti o kojima Kur'an pripovijeda: Snaga bez milosti, materijalno bez sitosti, brzina bez pravca, strast bez granica, nepravda koja se osili kada pomisli da neće biti pozvana na polaganje računa.
I čovjek koji posjeduje sredstva komunikacije s cijelim svijetom, a zatim postaje sve više odvojen od vlastitog srca. I ovdje pitanje postaje opasnije od: Kada dolazi potop?
Pitanje je: Gradimo li lađu sada?
Jer Kur'an nas ne uči da čekamo upozorenja kako bismo povjerovali.
Već nas uči da razumijemo upozorenja prije nego što se pretvore u stvarnost iz koje nema povratka.
Zato istina kojoj su pozivali svi vjerovjesnici ostaje temelj spasa: `Nema boga osim Allaha.` (لا إله إلا الله.)
To nije samo riječ koja se izgovara jezikom, već potpuno razotkrivanje da u svom srcu ne postaviš božanstvo koje se s Allahom nadmeće za tvoju poslušnost. Ni strah koji tobom vlada više nego Allah. Ni strast koja te vodi tamo gdje On nije zadovoljan. Ni dunjaluk koji postane tvoj krajnji cilj. A ni čovjeka čije zadovoljstvo učiniš mjerilom istine.
Spas nije u tome da znaš oblik nadolazećeg potopa. Spas je u tome da znaš kome pripadaš prije nego što potop dođe. Možda je zato najopasnija stvar u kur`anskim kazivanjima to što nas ne pitaju samo: Šta se njima dogodilo? Već pred nas stavljaju ogledalo i pitaju: Šta se događa s tobom ako upozorenje dugo traje? Zar nije vrijeme da se ova lica postide?
„Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene...“ (El-Hadid 16)
﴿أَلَمْ يَأْنِ لِلَّذِينَ آمَنُوا أَنْ تَخْشَعَ قُلُوبُهُمْ لِذِكْرِ اللَّهِ وَمَا نَزَلَ مِنَ الْحَقِّ﴾
Možda potop još nije počeo... I možda je lađa koju danas trebaš izgraditi, tvoje srce.
(Dr. Kerim Abdur-Rezzaq)

Šta je učinilo Nuhovu lađu spokojnom usred potopa?U ime Allaha, Milostivog, SamilosnogMore nije bilo mirno a ni nebo nij...
27/09/2026

Šta je učinilo Nuhovu lađu spokojnom usred potopa?
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
More nije bilo mirno a ni nebo nije slalo svoju vodu s blagošću. Nebo je otvorilo svoja vrata bujnom vodom a zemlja je proključala svojim izvorima, sve dok se voda neba nije susrela s vodom zemlje, i cijeli svijet postao kao da je ušao u jedan jedini val.

Pa ipak postojala je lađa koja je plovila. Ne zato što je bila jača od potopa, niti zato što su njene daske mogle odoljeti onome čemu se ne može odoljeti, nego zato što je Nuh, alejhis-selam, rekao: „Ukrcajte se u nju, u ime Allaha neka bude njeno plovljenje i njeno pristajanje, zaista je moj Gospodar Onaj Koji mnogo prašta i milostiv je.“ (Hud 41)
﴿و قال ارْكَبُوا فِيهَا بِسْمِ اللَّهِ مَجْرَاهَا وَمُرْسَاهَا إِنَّ رَبِّي لَغَفُورٌ رَحِيمٌ﴾
Razmisli o tome... Nije rekao:U ime Allaha samo počinje njeno putovanje. Rekao je:
„... u ime Allaha neka bude njeno plovljenje i njeno pristajanje.“
﴿بِسْمِ اللَّهِ مَجْرَاهَا وَمُرْسَاهَا﴾
Plovljenje lađe i njeno pristajanje, njeno kretanje i mirovanje, njen početak i njen kraj...
Kao da tajna nije samo u tome da kažeš `bismillah` prije nego što počneš,
nego da Allah bude prisutan u toku cijelog slučaja. I ovdje se značenje `bismille` u tvom srcu mijenja. Ti kažeš: `Bismillah` prije nego što radiš. Ali da li `bismillah` ulazi u tok tvog rada?
Kažeš: `Bismillah` prije nego što progovoriš, ali da li tvoj govor nakon toga ostaje dostojan Allahovog imena?
Kažeš: `Bismillah` prije nego što kreneš nekim putem, ali da li je cijelo tvoje hodanje tim putem uz Allaha? Jer lađa nije bila na moru bez valova. Valovi su postojali. I potop je bio potop. Ali Allahovo ime bilo je prije plovidbe, bilo je s njom u plovidbi, i bilo je kod pristajanja.
A ovo je značenje koje dotiče srce: Allah možda neće ukloniti more od tebe, ali će učiniti da Njegovo ime bude u toku tvoje lađe. Problem može ostati, put može ostati dug i ono čega se bojiš može ostati pred tvojim očima. Ali nešto u tebi se mijenja kada uđeš s Allahovim imenom. Jer više ne govoriš: Ja ću preći. Nego: Uz Allaha prelazim. Zato je u zikru došlo:
„U ime Allaha, uz čije ime ništa ne može nauditi ni na Zemlji ni na nebu, a On je Onaj Koji sve čuje i sve zna“. (Hadis je sahih, a bilježe ga imam Ebu Davud 5088, Tirmizi 3388, Nesa`ijj 9843, Ibn Madžeh 3869 i Ahmed 446)
«بسم الله الذي لا يضر مع اسمه شيء في الأرض ولا في السماء وهو السميع العليم».
Primijeti ljepotu značenja: Njegovo ime. Ne zato što je ime neka čarobna riječ koja od tebe skriva svaku kušnju/belaj, nego zato što vjernik, kada spominje Allaha, priziva svoga Gospodara, njegovo srce se za Njega veže i zna da su šteta i korist u Njegovoj, slavljen neka je, ruci. I tada `bismillah` postaje adab/manir srca prije nego što bude riječ na jeziku.
Početi Allahovim imenom znači da ne počinješ sobom. Ući s Njegovim imenom znači da znaš kome pripada stvar. Kretati se s Njegovim imenom znači da se pitaš: Da li je ovo djelo dostojno Onoga čijim sam imenom počeo? Da pristaneš s Njegovim imenom znači da znaš da je i dolazak u Njegovoj ruci.
I ovdje razumijemo nešto zadivljujuće u priči o Nuhu: Lađa sama po sebi nije bila spas.
Spas je bio Allahovom naredbom, drvo je bilo uzrok, izrada je bila uzrok, more je bilo stvorenje, vjetar je bio stvorenje a svi uzroci su pod vlašću Onoga Koji daje da uzroci djeluju.

Ako ovo shvatiš nećeš se vezati za lađu. Vezaćeš se za Onoga Koji je lađu učinio uzrokom.
Zato, kada uđeš na sijelo, počinji Allahovim imenom. Kada govoriš, neka u tvom srcu bude značenje Allahovog imena. A kada sjediš s ljudima, sjeti se da Allah čuje i vidi.
Nije cilj da živiš u napetom strahu od svake riječi, nego da tvoje srce živi u adabu prisutnosti pred Allahom. A kada ovaj adab uđe na sijelo, s njim uđe i nešto smirenosti. Pa se smanji broj riječi koje nemaju vrijednost a otežaju riječi koje imaju utjecaj, i šutnja ponekad postane ibadet srca, a govor postane emanet.
Zatim donesi salavat i selam na Allahovog Poslanika ﷺ. Od njega ﷺ je došlo:
„Nema nikoga ko mi nazove selam a da mi Allah ne vrati dušu kako bih mu uzvratio selam“.
(Hadis je hasen a bilježe ga imam Ebu Davud 2041 i Ahmed 10815).
«ما من أحد يسلم علي إلا رد الله علي روحي حتى أرد عليه السلام».
Zato se sjeti da, kada donosiš salavat na njega, ne šalješ riječ u prazninu. Ti robuješ Allahu donoseći salavat i selam na Njegovog Vjerovjesnika, a Vjerovjesnik ﷺ je obavijestio da uzvraća selam onome ko mu nazove selam. Zato učini salavat na njega na svom sijelu vratima adaba, a ne samo pukom navikom na jeziku. A kada se na sijelu spoje: Allahovo ime, salavat na Allahovog Poslanika i svijest o Allahu, govor se mijenja.
Ne zato što se mjesto promijenilo, nego zato što su se srca koja su na tom mjestu promijenila.
I ovdje nas značenje ponovo vraća Nuhovoj lađi. Potop može biti izvan tebe a može biti i u tebi. I možeš biti u svom životu pred valovima koje ne možeš zaustaviti. Ali upitaj sebe:
Šta je u toku moje lađe? Je li u njoj samo moje ime, moja volja, moj strah, moji proračuni, moja snaga...? Ili je u njoj: `Bismillah`?
Jer velika je razlika između čovjeka koji kaže: Ja ću stići... i čovjeka koji kaže: U ime Allaha njeno plovljenje i njeno pristajanje. (سم الله مجراها ومرساها)
Prvi vidi sebe nasuprot moru. Drugi vidi sebe kao roba koji plovi kroz Allahovu vlast.
Zato... kada uđeš u svoju kuću, reci `bismillah`. Kada počneš svoj posao, reci `bismillah`.
Kada otvoriš nova vrata u svom životu, reci `bismillah`. Ali nemoj dopustiti da to bude samo riječ koja prethodi djelu. Neka to bude značenje koje prati djelo.
Pa kada se naljutiš, sjeti se čijim si imenom počeo. Kada budeš moćan, sjeti se Ko ti je dao moć. Kada oslabiš, sjeti se u čijoj je ruci snaga. Kada se uplašiš, sjeti se u čijoj je ruci sva stvar. A kada stigneš, nemoj reći: Ja sam to uradio. Nego reci: Hvala Allahu. (الحمد لله.)
Jer lađa koja je počela Allahovim imenom, ne treba zaboraviti Allaha kada stigne do obale.
I ovo je možda poruka koju nam Nuhova lađa skriva sve do danas: Ne traži život bez potopa, traži srce u čijem je toku i pristajanju Allah. Valovi se mogu promijeniti, ali pravac srca se ne mijenja. More se može uzburkati, ali rob ostaje spokojan. Ne zato što posjeduje more, nego zato što on poznaje Gospodara mora.
U ime Allaha njeno plovljenje... I u ime Allaha njeno pristajanje... I Allahovim imenom počinje sve čemu se nadamo da će završiti dobrim.
Nema snage ni moći osim kod Allaha, Uzvišenog i Veličanstvenog.
ولا حول ولا قوة إلا بالله العلي العظيم.
O Allahu, dučini salavat, selam i blagoslov na našeg prvaka Muhammeda, na njegovu porodicu i sve njegove ashabe. (Dr. Kerim Abdur-Rezzaq)

Šta, prema Kur`anu, porodični dom čini sigurnim i spokojnim(Šta Kur'an, u samo jednom ajetu, otkriva o zdravom domu?)بسم...
23/09/2026

Šta, prema Kur`anu, porodični dom čini sigurnim i spokojnim
(Šta Kur'an, u samo jednom ajetu, otkriva o zdravom domu?)
بسم الله الرحمن الرحيم
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Postoje ajeti koji ne govore direktno o domu i ne spominju muža, ženu i djecu... pa ipak, ako ih razmotriš prisutnog srca, pronaći ćeš da ti ocrtavaju osobine doma u kojem iman može živjeti a da se ne pretvori u puke riječi. Uzvišeni Allah kaže:
„O Vjerovjesniče, kada ti dođu vjernice da ti se zakunu da neće Allahu ništa pridruživati, da neće krasti, da neće blud činiti, da neće djecu svoju ubijati, da neće potvore izmišljati koje svojim rukama i nogama čine, i da ti neće biti neposlušne u onome što je dobro, primi njihovu zakletvu i zamoli Allaha da im oprosti. Allah je, zaista, Onaj Koji mnogo prašta i Milostivi.“ (Al-Mumtahina 12)
﴿يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ إِذَا جَاءَكَ الْمُؤْمِنَاتُ يُبَايِعْنَكَ عَلَىٰ أَنْ لَا يُشْرِكْنَ بِاللَّهِ شَيْئًا وَلَا يَسْرِقْنَ وَلَا يَزْنِينَ وَلَا يَقْتُلْنَ أَوْلَادَهُنَّ وَلَا يَأْتِينَ بِبُهْتَانٍ يَفْتَرِينَهُ بَيْنَ أَيْدِيهِنَّ وَأَرْجُلِهِنَّ وَلَا يَعْصِينَكَ فِي مَعْرُوفٍ فَبَايِعْهُنَّ وَاسْتَغْفِرْ لَهُنَّ اللَّهَ ۚ إِنَّ اللَّهَ غَفُورٌ رَحِيمٌ﴾
Razmisli o toku značenja. Allah ti ne daje odvojeni spisak naredbi, već kao da te ajet uzima za ruku i vodi te od jednog temelja do drugog. Počinje iznutra, a zatim se prelijeva u život.
„... da neće Allahu ništa pridruživati.“
Ovdje je početak. Jer dom koji ne zna kome pripadaju srca u njemu, teško može znati kako da odnosi u njemu budu ispravni. Tevhid/monoteizam nije riječ koja se izgovara samo u džamiji.

On je središte ravnoteže. Kada je Allah u srcu doma, muž ne postaje božanstvo svojoj ženi, niti žena postaje vlasnica srca svoga muža a niti djeca postaju vlasništvo svojih roditelja.
Svi oni su Allahovi robovi. I samo to svakoj vezi daje njenu granicu, svakoj ljubavi njeno mjesto i svakom pravu njegovu vrijednost. Zatim ajet prelazi: „da neće krasti“
Kao da se iman, kada se učvrsti u srcu pokazuje na ruci. Jer zdrav dom ne počiva samo na lijepim osjećajima, već na sigurnosti. Da budeš siguran za svoj imetak kod onoga koga voliš.
Da budeš siguran za svoju tajnu. Da budeš siguran za svoje pravo.
Da znaš da onaj ko živi s tobom neće uzeti od tebe ništa u tvom odsustvu, jer zna da je Allah prisutan. Zatim dolazi: „da neće blud činiti“
Ovdje Kur'an čuva nešto dublje od tijela... čuva svetost odnosa/veze. Jer dom ne ruši samo siromaštvo a niti nedostatak mogućnosti, već ga ruši izdaja kada u odnos uđe treća osoba, a s njom nestane značenje sigurnosti. Zato je čuvanje čednosti došlo kao dio izgradnje vjernika.
Zatim dolazi ajet dubokog značenja: „da neće djecu svoju ubijati“
Pogledaj... čak i djetetu koje još nije progovorilo Kur`an je dao svetost njegovom životu.
Kao da dom koji Allah želi nije mjesto u kojem slabi gubi svoje pravo zato što je slab.
Već je najslabiji među njima onaj koji najviše zaslužuje zaštitu.
Zatim kontekst prelazi na nešto drugo, nešto što oko možda ne vidi, ali što može srušiti cijeli dom: „da neće potvore izmišljati“
Ovdje Kur'an štiti istinu/suštinu. Jer dom može spolja ostati uspravan, ali kada u njega uđe laž njegovi zidovi počinju padati iznutra. Potvora nije samo ružna riječ. To je kada čovjeku pripišeš nešto što nije učinio, a zatim laž učiniš istinom u očima ljudi.
Zato vjerničkom domu nije potrebna samo ljubav, već mu je potrebna iskrenost. Onaj ko te voli pa ti laže, može te povrijediti. Ali onaj ko te voli i čuva tvoju istinu u tvom odsustvu, sačuvao je nešto od same duše doma. Zatim kontekst dolazi do: „i da ti neće biti neposlušne u onome što je dobro“
I razmisli o ljepoti ograničenja: „u onome što je dobro“. Poslušnost ovdje nije slijepa poslušnost a niti davanje čovjeku ovlasti da naređuje šta god želi.
To je poslušnost u onome što je dobro. I to je dio ljepote kur'anske izgradnje. Čak i poslušnost ima svoje mjerilo. I čak odnos/veza ima svoje granice.
Zatim dolazi iznenađenje na kojem volim da se dugo zadržimo: nakon svih ovih osobina;
nakon tevhida, povjerenja, čednosti, čuvanja djece, istine i ispravnosti... šta Allah kaže?
„primi njihovu zakletvu i zamoli Allaha da im oprosti.“
Zamoli Ga da im oprosti. Kao da Kur`an ne želi da vjernik na ove osobine gleda kao na potvrdu savršenstva, već kao na put kojem je uvijek potrebna Allahova milost. Čak i onaj ko dođe želeći započeti novi život s Allahom treba tražiti oprost.
Kao da zdrav dom nije dom čiji ukućani ne griješe, već dom čiji ukućani znaju kako da se vrate Allahu kada pogriješe. I ovdje dolazi Allahovo ime na kraju ajeta: „Allah je, zaista, Onaj Koji mnogo prašta i Milostivi.“ (Al-Mumtahina 12)
Onaj Koji mnogo (غَفُورٌ) prašta za ono što je prošlo, Milostivi (رَحِيمٌ) u onome što dolazi. Kao da ti Allah, kada ti postavlja temelje ispravnosti ne postavlja ih da bi ti rekao: `Ako pogriješiš, gotov si.` Već ti kaže: `Ako pogriješiš, vrati se.`
I ovdje se pokazuje ljepota toka ova dva ajeta. Nakon što je Allah spomenuo ove osobine nije završio kontekst na njima, već je rekao: „O vjernici, ne prijateljujte s ljudima koji su protiv sebe Allahovu srdžbu izazvali; oni su izgubili nadu da će bilo kakvu nagradu na ovome svijetu imati.“ (Al-Mumtahina 12)
﴿يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَتَوَلَّوْا قَوْمًا غَضِبَ اللَّهُ عَلَيْهِمْ قَدْ يَئِسُوا مِنَ الْآخِرَةِ﴾
I ovdje se pojavljuje drugo značenje... beznađe.
Kao da te Kur'an, nakon što ti je nacrtao osobine vjerničkog života, upozorava na njegovu unutrašnju suprotnost; da čovjek izgubi nadu u ahiret i da se u njegovom srcu ugasi veza s nevidljivim, pa ono što je pred njegovim očima postane sve.
I ovdje otkrivamo da izgradnja doma u Kur'anu nije samo društveni moral. To je izgradnja koja počinje od tevhida/monoteizma, zatim čuva prava, čuva čednost, štiti slabog, čuva istinu, postavlja mjerilo poslušnosti a zatim otvara vrata traženja oprosta i čuva srce od beznađa. Kao da nam Kur'an crta potpunu mapu: Srce koje poznaje Allaha, pa su ljudi sigurni od njega.
Duša koja poznaje svetost, pa čuva čast. Ruka koja poznaje povjerenje, pa ne poseže za pravom drugoga. Srce koje se boji Allaha, pa ne čini nepravdu slabome. Jezik koji poznaje istinu, pa ne izmišlja potvoru. Dom koji poznaje grešku, pa ne zatvara vrata pokajanja. Zatim srce koje ne gubi nadu u ahiret.
I ovdje možda razumijemo da zdrav dom, prema mjerilu Kur'ana, nije dom u kojem se problemi ne dešavaju. Jer takav dom nije ljudski dom. Već je to dom u kojem, kada se problem dogodi, postoji oslonac veći od srdžbe; Allah.
A kada se dogodi greška, u njemu postoji vrata povratka; Traženje oprosta (الاستغفار.).
Kada duše oslabe, u njemu postoji svetost koja ih čuva. Kada se ljudi raziđu u onome što je dobro pronađu mjerilo. I to je ljepota koja se skriva u ajetu; da Allah nije počeo davati vjernicama naredbe koje se tiču samo doma, već je počeo izgradnjom čovjeka koji može izgraditi dom. Jer dom ne popravlja namještaj, niti prostranost prostora a niti obilje novca.
Dom popravlja srce koje zna kome se klanja, zna čemu ne pruža ruku, zna čemu se ne približava, zna da je slabi povjereni emanet, da je istina emanet i da je sama ljubav emanet.
A kada pogriješi, ne bježi od Allaha, već Mu se vraća. I možda zato najljepša riječ kojom možemo završiti ove ajete jeste:
„Allah je, zaista, Onaj Koji mnogo prašta i Milostivi.“ (Al-Mumtahina 12)
Pa čak i domu koji vjernik gradi, svakoga dana potrebno je da u njega uđe Allahova milost.
Jer mi ne gradimo savršene domove, već pokušavamo graditi domove čija vrata ostaju otvorena za Allaha.
(Dr. Kerim Abdur-Rezzaq)

Adresse

CurieStr. 15a
Mainz
55129

Benachrichtigungen

Erfahren Sie als Erste/r von Neuigkeiten und Aktionen: Wir schicken Ihnen eine E-Mail, wenn Islamski Kulturni Centar - Džemat Mainz etwas veröffentlicht. Ihre E-Mail-Adresse wird für keinen anderen Zweck verwendet, und Sie können sich jederzeit abmelden.

Verknüpfungen

Teilen