Djeca bez djetinjstva, Hallstavägen 18, Sollefteå (2026)

30/05/2026

ROBE BOZIJI, ma gdje da se danas nalazis a covjekom se smatras:

Zastani,barem na trenutak. Zatvori oci i pomisli na 102 ubijene prijedorske djecel
102 nevina andjela,102 ptice dzennetske.

A onda.....onda se pomoli za njihove neduzne duse.
Prekrizi se sa petoricom, preksti sa trojicom i prouci fatihu.

102 djece ubijene jer krvnici u njima gledase muslimane, Hrvate ili Srbe (ne)podobne.
A oni,.. oni bjehu samo djeca,tada. Bijehu i ostase zauvijek samo....djeca.

Pocivajte i Miru Bozijem andjeli maleni.
Neka je vjecni pokoj vasim malim dusama andjeli maleni i
Neka vam je vjecni rahmet, ptice dzennetske.

Cejko Kahteran

28/05/2026

NAPAD NA PRIJEDOR - 92 koji se nikad desio nije

U Prijedoru su vojska RS uz pomoc JNA garnizona u Prijedoru te velikosrpske policija pocinili (ne)presudjen genocid nad nesrpskim stanovnistvom.

Sve je pocelo kada je velikosrpska SDS uz pomoc naoruzanih postrojbi policije a kasnije i vojske nasilno preuzela institucije vlasti i uspostavila potpunu kontrolu nad ustanovama ali i stanovnistvom cijele opstine.

Drzavni udar izvrsen je u noci 29-30 april 1992 godine. Nakon toga pocinje egzodus nesrpskog stanovnistva . Kao posljedica planiranog stvaranja srpske ”drzave”kroz etnicko ciscenje nesrba opstina Prijedor pretvorena je u podrucje na kojem su se svakodnevno odvijali veliki zlocini.

Rezultat till zlocina je 3176 ubijenih civila nesrpske nacionalnosti od cega 265 zena i 102 djece. Da bi se prikrili dokazi zlocina pocinjenih u Prijedoru ”otvorene” su masovne grobnice koje su velikosrpski heroji napunili tijelima svojih komsija, prijatelja, radnih kolega.

Masovna grobnica Tomasica je najveca grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Stari Kevljani, Hrastova glavica, Koricanske stijene,Jakarina kosa su jos neke od grobnica iz kojih je do sada ekshumirano vise stotina tijela.Na vise od 400 mjesta su velikosrpski zlocinci zatrpali tijela zrtava. (Masovna grobnica se racuna ako se u njoj nalazi najmanje 5 tijela).

Rijetko koja grobnica osim navedenih je primarna pa cak i sekundarna. Velikosrpske vlasti su ne samo u toku ”rata” nego i kasnije pokusavali unistiti dokaze zlocina. Tako su ostaci tijela minirani jednom ili vise p**a da bi se potom preselili dalje.

Prikrivanje zlocina i zlocinaca je nesto sto je u Prijedoru ustaljeno vec vise od tri decenije. Vlasti manjeg entiteta kao i prijedorske velikosrpske vlasti pokusavaju na sve nacine umanjiti pocinjene zlocine ne birajuci sredstva za to.

Vise od dvije decenije prezivjeli roditelji i najbliza familija ubijene 102 djece trazi dozvolu za izgradnju spomenika toj nevinoj djeci. Vlasti se oglusuju o zahtjevima roditelja ali su zato izgradili spomenik na kojem se nalaze i imena ubica djece.

Koliko su prijedorske velikosrpske vlasti postale bahate svijedoci i primjer Slobodana Javora koji se nalazi u sluzbi Milorada Dodika i velikosrpske politike.

Doticni je iz budzeta opstine dodijelio i licno urucio novac Iliji Zoricu koji je osudjen za ratne zlocine odnosno ubistvo 15 zena i 18 oro djece na Gradini u Zecovima.

Povratkom jednog dijela nesrpskog stanovnistva nije se ni malo promijenila velikosrpska politika iz 90 tih godina. Iako su komplet politicko i vojno rukovodstvo RS osudjeno za ratne zlocine njihova politika zivi.

Zivi u Prijedoru koji se nalazi na prvom mjestu po broju zlocina ali i osudjenih zlocinaca. Do sada je preko 50 velikosrpskih politicara i rukovodstva policije kao i pripadnika vojske te policije iz Prijedora osudjeno na skoro 1000 godina zatvora.

No to ne smeta prijedorskim vlastima da nastave ono sto su njihovi prethodnici zapoceli 90 tih godina. Koliko ta vlast treba biti zadojena i zaslijepljena mrznjom da i nakon 3 decenije te povratka onih koji su prognani iz Prijedora i dalje nastavljaju sa istom politikom.

Velikosrpske vlasti RS su na razne nacine pokusale i pokusavaju opravdati, negirati ili barem umanjiti zlocine u Prijedoru i okolini. Tako se po narudzbama velikosrpskih vlasti pisu kojekakvi ”istrazivacki” radovi koji revidiraju istinu i istoriju pokolja u Prijedoru.
Cak su i skolski udzbenici stampani kao da zlocini nikada nisu ni postojali.

Boris Radakovic samoproglaseni istrazivac vec godinama radi za vlasti. On je autor nekoliko publikacija koje su revidirale istoriju te gotovo uklonile pocinjene zlocine ili ih opravdali samo njemu poznatim razlozima.

Prije nekoliko dana pojavila se knjiga pod nazivom: ” Odbrana Prijedora 92”. Patriotski naziv, mora se priznati. Naravno taj patriotizam i revizija istorije mu je donijela vece sume novca od vlasti RS.

Autor koji je predstavljen kao naucni .istrazivac je u samom pocetku pokazao svoje (ne)znanje. Opisivanjem ”napada ” na Prijedor koji su izvrsili pripadnici Kurevske cete.

Autor bi trebao znati da napad na grad znaci rusenje, unistavanje infrastrukture a prije svega stambenih objekata sa ciljem sirenja straha i panike medju stanovnistvom. Nikakvih paljevina, rusenja stambenih objekata niti sirenja straha i panike medju civilima nije izazvala Kurevska ceta.

Cilj operacije bio je oslobadjanje Prijedora od velikosrpske okupatorske vojske i policije. Tako su i ciljevi napada bili iskljucivo mjesta gdje su bile utvrde okupatorske vojske i policije. Zrtve napada su bila uniformisana i naoruzana lica koji su legitimna meta u svakom sukobu.

Ono sto bi se moglo nazvati napadom na Prijedor je ono sto se desavalo nakon dolaska tenka i njegovo djelovanje.Negdje oko podne po dolasku ”Ciginog” tenka i ”specijalnih postrojbi iz Omarske je paljenje i unistavanje Ciganluka i starog grada.

U tom napadu poruseno je sve sto se srpskim nije zvalo u Partizansoj ulici, na Skeli , Lukavici.

To je bio cin napada na Prijedor i sve ono sto se nije srpskim zvalo. U toku borbi zarobljen je Slavko Ecimovic. U jednoj noormalnoj vojsi bi se ta osoba tretirala kao ratni zarobljenik i prema njemu bi se postupalo prema medjunarodnim konvencijama.

U ”srpskom” Prijedoru nije bilo zakona niti konvencija. Velikosrpski heroji ubijali su koga i kako su htjeli. Slavko Ecimovic prevezen je u Omarsku gdje su ga satima tukli i mucili. Nakon vise sati njegovo gotovo mrtvo tijelo bilo je ”izlozeno” u Ljubiji .

Na taj nacin je demonstrirana ”moc” ali i upucena poruka ostatku nesrpskog stanovnistva sta ih ceka. Iste noci ”neko” je ubio Slavkovu suprugu, oca, mater, brata i snaju. Do sada niko nije kaznjen za zlocin.

Na kraju bih se obratio naucno.istrazivackom autoru knjige sa jednim pitanjem:

Pokazao si kako su Srbi odnosno njihova vlast bila azurna. Vodjeni su zapisnici o ”svemu” sto se desavalo, ko je naredio a ko je izvrsavao.

Medju tim svim ”dokumentima” morao si naci i naredjenje koje je ”neko” dao ”nekome” te odobrio gorivo za odlazak na Gradinu u Zecove.

Vozac kamiona i bagera sa svojim masinama su ”uklonili” tijela zena i djece koje je dva dana ranije pobio Ilija Zoric.

”GDJE SU TIJELA ZENA I DJECE koji su ubijeni na Gradini 25 jula 1992 godine”.

To bi trebalo biti vrlo lako da odgovoris jer ti si ”istrazivao” desavanja u Prijedorskoj opstini ili?

Cejko Kahteran
Zecovi, Prijedor Visa färre

25/05/2026

SJETIMO SE SVIH NEVINIH ZRTAVA a ne samo ”nasih”

Zlocin nad srpskim civilima u Bradini izvrsen na danasnji dan prije 34 godine

Koliko je nasa BiH komplikovana ili koliko smo je ucinili komplikovanom ”nestankom ljudi” u BiH dok nam stvarnost, istoriju ali i buducnost kroje nekakvi ”konstitutivni” narodi. Odnosno oni koje su ti narodi izabrali kako bi unistili sopstvenu zemlju a narod doveli na ivicu bijede.

U vrijeme dok su u BiH zivjeli ljudi razlicitih etnickih pripadnosti i vjera 25 maj je bio zajednicki praznik svih stanovnika ne samo BiH nego cijele nam zajednicke drzave.

Nakon sto su ”konstitutivni” narodi preuzeli vlast BiH je podijeljena na tri nacionalna tora u kojima se zivi da bi se mrzilo i mislilo zlo ”onim drugima” a sopstvenom narodu kako bude.

Danas 25 maja 2026 godine u BiH se neki prisjecaju lijepih trenutaka zajednistva te sa sjetom pripovjedaju svoj dozivljaj danasnjeg dana.

Danas 25 maja 2026 godine navrsava se 31 godina od masakra u Tuzli. Naile tog 25 maja 1995 god u vecernjim satima, sa polozaja vojske RS na Ozrenu ispaljena je granata koja je odnijeli 71 nevini zivot. Najmladja zrtva je bila ”stara” samo 2 godine dok je prosjek starosti ubijenih 21 godine.

Tako nam se nekadasnji Dan mladosti pretvorio u dan zalosti zbog 71 og mladog zivota koji su ugaseni jednom granatom. No ni tu nije kraj prolijevanju krvi, nanosenju bola i ubijanju neduznih ljudi.

Danas 25 maja 2026 godine navrsavaju se 34 godine od zlocina koje su nad srpskim stanovnistvom Bradine kod Konjica pocinile udruzene postrojbe Armije BiH i HVO.

Bradina, koja je prije rata bila etnički čisto srpsko selo sa oko 700 stanovnika, postala je poprište nezapamćenog zločina 25. maja 1992. godine nad civilima tog mjesta.

U prvom naletu je ubijeno 38 Srba, dok je u naredna dva dana broj žrtava porastao na 48. Tijela 26 žrtava zločinci su bacili u masovnu grobnicu, koju su iskopali u porti spaljenog i razorenog Hrama Vaznesenja Gospodnjeg.

Oni koji su preživjeli početni pokolj, deportovani su u logore Čelebići i Musala, gdje su izloženi nehumanim mučenjima. U tim kazamatima život je izgubilo još 22 civila, dok se za posmrtnim ostacima pet lica traga i nakon 34 godine.

Iako postoje brojni dokazi i svjedočenja, proces utvrđivanja odgovornosti obilježile su brojne kontroverze. Predmet protiv ključnih optuženih, Jasmina Guske, Enesa Tucakovića i Miralema Macića, ”okoncan” je na nesvakidasnji nacin. Sva trojica su ”umrla” u januaru 2012 god.

Danas se pred Sudom BiH vodi maratonski proces u predmetu „Esad Ramić i ostali“, u kojem su optuženi pripadnici Armije BiH i HVO-a za ubistva, mučenja i progon srpskog naroda iz Bradine.

Porodice žrtava decenijama čekaju konačnu presudu, ukazujući na činjenicu da pravda koja sporo stiže za njih predstavlja nastavak stradanja.

I kako to biva vec vise od tri decenije svaka strana ce ”zaliti” svoje zrtva, tudje umanjiti a jos najbolje bi bilo da se mogu u potpunosti negirati.

Sta se to desava sa bosanskim covjekom, nekada poznatom po humanoscu, solidarnosti a danas se pretvorio u ljudsku ljusturu u kojoj vec odavno nema duse a ni srca.

Umjesto duse su te ljudske ljusture ”napunjene” laznom vjerom i patriotizmom.
Koliko nam decenija treba pa da shvatimo kako su sve zrtve iste a svi zlocinci samo zlocinci i nista drugo?

Kako bolan da ja zlocine koje pocinise ” moji” opravdavam zlocinima koje pocinise oni ”drugi”?

Vrijeme je da sami sa sobom ”rascistimo” sta je to sto zelimo u amanet da ostavimo nasoj djeci i unucima. Hocemo li im ostaviti danasnje stanje i nacin zivljenja ili cemo nesto promijeniti?

A ne treba tu mnogo ”mijenjati” nego samo shvatiti da je svaka zrtva nevina a da je zivot te nevine zrtve uzeo lazni patriota i ”vjernik” u ime Boga, vjere i ”svog” naroda.

Zajednicki bi trebali obiljezavati smrt svake nevine zrtve kao i zajednicki osudjivati zlocince ma kako se oni zvali.

To ne zahtjeva nesto mnogo od nas nego samo da budemo ljudi, priznamo zlocine pocinjene u ”nase ime” te osudimo i ogradimo se od zlocinaca.

Pocivajte u Miru Bozijem, nevine zrtve.
Neka je pokoj dusama nevinih zrtava.
Neka Dragi Allah podari vjecni dzennet svim nevinim zrtvama.

Cejko Kahteran
Zecovi, Prijedor

21/05/2026

BIO JE TO.....PETAK 22 maja 1992 godine

Zamisli,prijatelju.......3600 km daleko od mojih Zecova, Hambarina....Prijedora, cetvrtak 21 maj 2026 godine. Cetvrtak....21 maj...? Iako sjedim na terasi i ”pecem” se na ovom skandinavsom suncu, obuze me neka nelagoda kad mi moja hanuma se pridruzi te me upita:
” Znas li ti koji je sutra dan?”

”Znam bolan...kako ne znam. Uvijek je cetvrtak bio prije petka”. Dok sam to govorio osjeti kao neku mucninu i hladnocu koja mi, za trenutak, obuze cijelo tijelo a ne znajuci sigurno, zasto. Kad sam u njenim ocima vidio neku duboku sjetu, tugu a ucinu mi se i strah, sjetih se.

Sjetih se prijatelju sta se desilo tog petka 22 maja 1992 godine. ”A kako to da se ona toga sjetila?” zapitah se. A onda.....onda se ”film” poce odmotavati. Tog dana je samnom bio nas najmladji sin, koji je za sedam dana imao rodjendan.

Tri godine...tri godine malog ”junacine” koje za malo nije ni napunio. Dok smo mi muskarci pripremali skloniste u Emininom potoku na desetine male djece je bilo tu na njivi, oko nas i igralo se dok ih je jako majsko sunce przilo, bas kao mene danas.

A onda......onda su iz vedra neba zasijevale munje a selo je zasula kisa granata. Strah, panika, vriska, plac vriska zena koje su trceci kroz granate pokusavali doci do svoje djece.

Niko nije tog dana poginuo niti je ranjen. A mi kada se docepasmo podruma te se svi okupismo na sigurno, zahvaljivasmo Bogu da nema zrtava. Mnogo godina kasnije, shvatio sam. Shvatio sam zasto nije bilo zrtava.

Taj dan nije bio odredjen za ubijanje barem ne u mojim Zecovima. Kad smo ,kasnije, razgovarali o mjestima na koje su granate padale, shvatili smo da su to bile granate ”upozorenja” ili da kazemo granate koje su nas u okolnim selima drzale u podrumima dok su tenkovske, topovske i druge granate rusile Hambarine.

Dok je na stotine do zuba naoruzanih velikosrpskih vojnika uz pomoc tada vec srpske ”JNA” krenulo iz Prijedora i okolnih mjesta prema Hambarinama.

I dok su granate u milimetar bile pricizne u Hambarinama te pogadjale kuce u kojima su zivjeli neduzni ljudi, dotle se ”sacica” veoma slabo naoruzanih ali hrabrik momaka pokusala oduprijeti toj invaziji.

”Borba” je bila kratka jer branioci sela nisu imali municije ni za ono malo oruzja kojim su se branili.I dok su ti hrabri momci pruzali otpor poceo je krvavi egzodus naroda Hambarina. Zene, djeca, starci, goloruki muskarci pokusali su bjekstvom prema sumama spasiti zivote.

Onaj ko je planirao napad, tacno je znao kako i sta ce se desiti. Znao je i kuda narod moze da ”bijezi”. Nije taj napad bio slucajan. Naprotiv , u detalje planiran od strane oficira koji svoju ”vojnicku” hrabrost i opredjeljenje dokazivase ubijanjem civila.

Tako su veoma brzo, kolone civila granatirane. Potoci krvi, smrtni jauci popraceni grmljavinom granata koje su detonirale. I to ne bilo kojih granata nego tenkovskih. Granata koje je velikosrpski agresor ispaljivao sa aerodroma na Urijama.

Granate koje su proizvedene zajednickim novcem svih radnih ljudi u bivsoj nam domovini a koje je velikosrpska agresorska vojska preuzela i tako velikodusno” slala” na Hambarine i njihov narod kroz usijane tenkovske cijevi.

Za kratko vrijeme su branitelji izginuli, neki se povukli a agresorska vojska je tenkom usla na Hambarine. Porusila na desetine kuca, I prije nego je mrak pao vec su postavili punkt. Brdo je podijeljeno na dva dijela tako da su velikosrpski vojnici imali potpunu kontrolu oko Prijedora.

Vise stotina hambaristana i rakovcanaca potrazilo je zastitu u Kurevo. Noc je bila hladna a mnoge majke nisu imali cime ni djecu da pokriju kada ih je savladao umor i san. Bio je to pocetak pokolja nesrpskog stanovnistva u Prijedoru i okolini. Vec sutradan su granatirali Kurevo gotovo citav dan.

Preko Radio Prijedora je Mile Mutic obavjestavao o ”porazu” Zelenih beretki i ”mudzahedina” koji su imali svoje utociste u Hambarinama. Pozivao je ostatak nesrpskog naroda na bezuslovnu predaju i lojalnost prema vlastima RS. U svakom nesrbinu je Mile Mutic vidio ustase, mudzahedine,

Zelene beretke koje su velika opasnost po srpsku nejac u Prijedoru i okolini. U narednih sedam dana je Mile pozivao na krvoprolice izoseci lazne podatke. ”Kulminacija” je dosla 31 maja kada je naredjeno da svi ”lojalni” nesrbi objese bijele zastave na svoje kuce i stanove a prilikom kretanja da nose bijele trake.

Dobro pripremljen i u detalje razradjen pokolj i ciscenje Prijedora sa okolnim mjestima je poceo. Logori su punjeni ”ekstremistima” koji su ustvari bili prijedorski intelektualci nesrbi. Oni su prvi ”pohapseni” i pobijeni. Sudije, ljekari, prosvjetni radnici, muslimanski predstavnici koji su silom skinuti sa vlasti. Ubijani su a tijela su im nestajala.

Pekat 22 maja 1992 godine pocelo je jedno krvavo poglavlje za prijedorske nesrbe koje je pokazalo i nesto sasvim drugo. Pokazalo odlucnost ali i hrabrost prije svega nesrba a i postenih Srba da pomognu jedni drugima. Da spase sto se spasiti moglo.

Bio je to pocetak jednog vremena u kojem ce nastati price o velikim djelima ”malih” ljudi.
O tome nekom drugom prilikom.

Bilo je to u petak 22 maja 1992 godine.

Cejko Kahteran
Zecovi,Prijedor

19/05/2026

Tragom postojanja:
PETAR 7 god I PAVLE 5 god Golubovic iz Konjica
Ubijeni od strane zlocinaca koji sebe muslimanima nazivase.

Necasni pojedinci u uniformama Armije BiH pocinili su zlocine nad neduznim zrtvama. Za to postoje dokazi, presude i sl.
Zlocini nemaju vjere, Boga ni naroda pa tako i oni koji su ih pocinili.

Ratni zlocinac je ”samo” zlocinac i nije niti Bosnjak, Srbin a ni Hrvat. Isto vrijedi i za one koji podrzavaju ratne zlocince, kriju ih ili negiraju pocinjene zlocine i zrtve tih zlocina.

Moze li se napraviti ”profil” ratnog zlocinca ne fizicki nego psihicki? Mislim da je to vec uradjeno i da se radi o osobama koji su zaostali u evoluciji razvoja.

Oni su u sebi ”zadrzali” zivotinjske nagone ubijanja slabijih. Seksualne nagone zivotinja koje ne traze pristanak zenki na seksualni akt nego ih jednostavno na to prisile svojim fizickim sposobnostima po kojima su daleko nadmocniji od svojih zrtava.

I kao takvi nisu dostigli razvoj ljudskog bica. Stoga ni ljudske norme ne vaze za njih pa tako ni pripadnost, vjera ili Bog.
Isti ”profil” vazi i za one koji podrzavaju zlocince, a negiraju zrtve. To su obicno oni koji iako im je Bog dao mozak ne znaju da ga upotrebe. Iako imaju oci ne vjeruju svojim ocima nego cekaju da im neko potvrdi sta su vidjeli ili culi. Njihov intelektualni status je zaista na nivou primata jer nisu sposobni da rasudjuju sta je zlo a sta dobro.

Zlocinci kao i oni koji ih podrzavaju su spremni da ucine bilo sta kako bi pokazali da su u pravu. Za njih je svako ko drugacije misli ili cini, neprijatelj. Jedini njihov argument u svim situacijama je sila .

Zbog veoma niskog statusa intelekta oni se i ponasaju kao zivotinje i ”zive” u coporu. Napadaju u coporu kako bi jedni drugima bili podrska.

Takvih osoba ima svugdje. U svakoj drzavi, medju svim narodima, svih rasa pa naravno i kod nas u BiH. Tako mi jednom prilikom na privatni profil javila osoba sa nekog laznog profila koji najvjerovatnije ne zna ni ko je ni sta je jer mu na profilu postoji samo zastava Turske a on se predstavlja kao ”bosnjacki patriota” sa sledecom porukom:

TOSUN KLOPIC
o kakvom zlocinu pricas koje je pocinila ARBiH,trebalo bi ovu stranicu ukinuti i zatvoriti,zbog sirenja lazi i uvlacenja u guicu cetaljima,pitaj te svoje zlocince srpske koji te plijene svojom uljepsanom pricom o saosjecanju,dali priznaju genocid,sram vas i stid bilo,ti znas ko je ARBiiH.Pod hitno vas treba ukinuti.

Poruke ove vrste dolaze mi cesto ali me bas i ne zanimaju jer u njima ne postoji nista sto je vrijedno pomena. Ipak sam odlucio da doticnom Klopicu odgovorim na njegove tvrdnje.

Zlocine nije cinila Armija BiH nego necasni pojedinci pripadnici te Armije koji su iskoristili uniformu i cast BiH Armije za isponjavanje svojih zivotinjskih nagona. Ti pojedinci su pocinili “dosta” zlocina. Jer i samo jedan zlocin je jedan zlocin previse.

Znas li gdje se nalaze Kazani? Znas li sta se tamo desilo? Tamo je jedan od komandanata Armije BiH Caco odvodio civile Srbe i Hrvate ali i poneke Bosnjake,ubijao ih i bacao u ponor.

Da li su ti poznata imena Samir Kesmer, Mirsad Menzilovic i Elvir Muminovic? Nisu?

To su necasni pripadnici Armije BiH koji su u Sarajevu silovali maloljetnu djevojcicu jer je bila Srpkinja. Porodica te djevojcice ostala je u Sarajevu jer se smatrala sarajlijama a Armiju BiH onim ko ce ih zastititi. Nisu otisli na “drugu” stranu jer su se u Sarajevu osjecali da su medju svojima. Sto je i tacno. Ali.....

Onda se nadjose trojica primitivaca koji silovase i obescastise neduzno dijete jer je bila Srpkinja. Bili su u uniformana casne Armije BiH.

Znas li ko je Petar Golubovic iz Konjica? Ne znas? To je djecak od sedam godina kojeg su pripadnici interventnog voda MUP a Konjic zajedno sa ocem, majkom i mladjim bratom izveli iz njihove kuce i ....ubili. Vec na prvom streljanju su ubili Petrove roditelje i brata Pavla koji je bio 5 godina.

Cudnom (ne)srecom Petar je prezivio. Nakon nekog vremena se pridigao. Vidio je svjetlost nedaleko odatle. Otrcao je tamo u nadi da ce mu pomoci. Bio je to punkt policije gdje su Petra zadrzali a nazvali one koji ga nisu ubili prvi put.

Zlocinci su ponovo dosli, pokupili Petra odvezli ga malo dalje i ubili. Ovog p**a nije imao sansu da prezivi.

Znas li gdje se nalazi Krizancevo selo? Ne znas? To je u opstini Vitez u kojoj su necasni pripadnici Armije BiH pocinili zlocine nad Hrvatima. Za te zlocine osudjeno je osam pripadnika Armije BiH.

Znas li gdje se nalazi Bradina? Ne znas? To je mjesto kod Konjica. Tamo su necasni pripadnici Armije BiH, Teritorijalne odbrane i MUP-e etnicki ocistili mjesto i iz njega protjerali 800 Srba a 88 osoba je ubijeno. Za te zlocine osudjeno je 13 pripadnika Armije BiH, Teritorijalne odbrane i MUP-a.

Ima, na zalost jos mnogo zlocina koji su pocinjeni a ja ih nisam pomenuo ali......pametnom je dosta.

Ne plasim se ja ni tebe ni tebi slicnih niti onih na vlasti koji su vam isprali mozgove laznom vjerom, patriotizmom ali i lazima o ostalim narodima u nasem okruzenju.

Vec daleke 1989 godine sam ja “proganjan” od takvih poput tebe jer nisam bio “pravi” musliman.
Malo kasnije me proganjase isti takvi koji su sebe Srbima nazivali. Proganjase me jer sam bio musliman.

Cejko Kahteran
Zecovi Prijedor

19/05/2026

Tragom postojanja: REFIKA BACIC....5 god
jedna od 102 neprocvale prijedorske ruze.....

Sjecam se tog divnog malog stvorernja kad se rodila, nako malehna i sicusna. A onda…..onda sam je skoro svakodnevno gledao kako raste. Nako bijela sa kosom koja je imala zlatnu boju zrelog zita.

Vesela i nasmijana sa malo vecim plavim ocima koji su je cinili carobnom. Sjecam se kad je propuzala. Zajedno sa njenim ocem i majko, didom, nanom, amidzama smijali smo se njenoj pokretljivosti i nacinu puzanja.

A onda …….onda i prohoda. Prvo po sobi dje joj nije nista zapinjalo, ali……padala je…ustajala. Ponekad plakala al….najcesce…..najcesce se smijala. Bila je izuzetno veselo djete.

Sjecam se kad je sa svojim roditeljima dolazila kod nas. Kada su je sa ponosom za rucice vodili kako bi pokazali ono najljepse i najdraze dva insana mogu imati zajedno. Jedno predivno malehno stvorenje. Puno energije ,veselja, radosti.

Stvorenje koje je bilo tako nevino i neiskvareno. Nije znala da mrzi, nije znala razlikovati insane po necem drugom osim njihove dobrote. Sjecam se njenih prvih rijeci izgovorenih na djecijem jeziku , gutajuci po koje slovo a pokoje je bilo teze za izgovarati.

Rasla je pod kontrolom i zastitom svojih roditelja a zajedno sa jos mnogo rodjaka u svojoj blizini. Rodjaka koji su poput nje bili malehni, slatki i neduzni. Napunila je pet godina. Pricala je tako lijepo a smijala se toliko veselo da se insan morao nasmijati kad bi mu nije bilo do smjeha.

Vec sam je pitao o skoli. Sta ce biti kad poraste. Ponekad je zeljela biti uciteljica o ponjekad doktorica ili …ili…? Kad sam je poslednji put vidio bila je tako rumenih okruglih obrazcica od vrucine ali i od trcanja i igranja sa ostalom djecom.

I …i tog p**a me je zagrlila, kao obicno. Cvrsto me stegla svojim rucicama ko nikada prije i opet mi isto odgovorila kad je upitah:”Volis li tetka?” a ona bi se nasmijesila i rekla ”Aha”.
Takva je BILA Refika Bacic. Cerka Refika i Asime Bacic.

Takva je bila…..takva i ostala. Nije vise ni jednog milimetra narasla niti jednu jedinu kilu udebljala. Nije ni dana starija nego tog dana. Refikica, to malo neduzno stvorenje. Taj pupoljak ne procvjetani. Pupoljak najljepse ruze koji je trebao da zadivi sve oko sebe kad poraste i procvijeta . Poraste u jedno prelijepo bice.

Ali…..tog bolnog i krvavog predvecerja 25 jula 1992 godine , kad je sunce otislo na pocinak a prvi suton ljetnje noci spustio se nad Gradinom, pred kucom Fikretovom zaurlase divlje zvijeri.

Zvijeri koje su nekoliko minuta ranije okusiki ljudsku krv. Zvijeri u ljudskom obliku, koje su par minuta ranije pobili i zapalili zene i djecu u kuci Ibrahima Bacica, nekoliko stotina metara dalje.

Osjetile zivotinje za nezasticenu ”jagnjad” pa krenuli u ”lov”. Te noci su ubili preko 30 zena i djece u ime srba, srpstva , RS ali i srpskoga Boga. A nikada, nikada zvijeri ne pomislise da takvi kao oni nemaju ni vjeru, ni naciju, ni Boga.

Oni imaju……..”svoj” narod koji ih cuva i stiti 34 godine nakon te krvave subote u julu 1992 godine na Gradini u Zecovima kod Prijedora u Bosni i Hercegovini.

Ubise"veliki" Srbi Refiku, njenu mamu Asimu, strine amidzice a.... samo dva dana prije toga.......dva tuzna i bola puna dana na ranom sabahu se igrala sa svojim ocem Refikom.

Onda dodjose......"komsije" dzelati i odvedose njenog oca . Odvedose ga u........u smrt. Ubise ga negdje izmedju Poljskog p**a i Prijedora. A dva dana kasnije, zatrgnuse mu dzelati, familiju.

Ne mogu da zamislim da postoje ljudski izrodi koji djecu ubijaju a…..znam…..znam da postoje. Postoje zvijeri koje ubise 102 djece u Prijedoru, djecu u Sarajevu, Srebrenici, Ahmicima kao i u Konjicu.

U Konjicu gdje su zvijeri u sred noci u smrt odveli porodicu Golubovic. Ubili ih par stotina metara daleko od punkta gdje su (ne)ljudi bili. Neljudi koji pozvase ubice nazad. Da, nazad jer nisu ubili sve. Ostao je Petar Golubovic, djecak od 7 godina ziv.

Zatrazi pomoc na piunktu gdje su dezurali ”policajci” i vojnici Armije BiH. I kad vidjase maloga Petra ti ”hrabri” ratnici odlucise da mu ”pomognu”. Ponovo nazvase ubice da zavrse no sto nisu zavrsili. Ubili su roditelje Petra malog i njegovog mladjeg brata.

A onda…..onda se ponovo zavratise. Strpase Petra u auto. Odvezose ga nazad do Beginog Vira, prema Kunjicu i tu……tu zavrsise”posao” ugasise jedan mladi neduzni zivot. Ubise Petra jer je bio Srbin. Ubise Refiku, Nermina i Nerminu jer su bili nesrbi.

Pa zar se ubice ljudima nazivati mogu ili muslimanima, Srbima i Hrvatima?

Probudi se sutra, ti, insanu boziji . Ti koji si covjek pa tek onda Srbin, musliman, katolik, crnac ili bjelac, komunista ili socijalista ili liberalista.

Probudi se………stavi bijelu traku oko ruke i izidji. Izidji napolje medju raju 31.maja. Izadji i pokazi svoje neodobravanje zlocina i nezadovoljstvo negiranjem i umanjivanjem istih kao i ”svojatanje” zlocinaca kao ljudske vrste.

Svezi bijelu traku i izrazi svoju odlucnost za borbu da se slicno nikad i nikom ne desi. Da se niko ne obiljezava i ubija zato sto je……ovaj ili onaj. Izadji i pokazi svoju solidarnost i podjeli tugu sa roditeljima ubijene djece koji jos uvijek tragaju za tijelima svoje djece.

Izidji i reci ” Necu da cutim….jer….jer me se tice” Jer zelim da se izgradi spomenik prijedorskoj djeci. Da taj spomenik podsjeca na vrijeme bezumlja i ogranicenosti ljudskog mozga kada mrznja zaslijepi onog ko je juce covjek bio a onda za par dana u zlocinca se pretvorio. Pokazi da si covjek.

Dame i gospodo, prijedorski politicari,
Doslo je vrijeme da pokazete Bogu i narodu da ste ljudi. Da ste civilizovani i da ste zasluzili mjesta na kojima sjedite kao predstavnici stanovnika Prijedora.

Pridruzite se pravdi, istini, pridruzite se covjeku ne izigravajte Bogove jer to niste. Lazete i sebe i svijet kako nista ne znate a sve znate. Znate i ko je ubio djecu i gdje su ”zakopana”.

Znate i da nije ljudski dizati spomenik ubicama zena i djece. Znate i da Prijedor nije vase niti vlasnistvo srba, hrvata ili muslimana. Prijedor je grad svih prijedorcana . Pa ako se moze podizati spomenik pripadnicima jednog naroda sa kojim pravom negirate to isto pravo i drugima.

Sve ce proci pa i vasa vladavina.
Sve je prolazno osim ljudskih dijela.
A dali ste vi ljudi?
Pokazite to djelima.

Cejko Kahteran
Zecovi,Prijedor

17/05/2026

SANJAO SAM TE PRIJEDORE.........voljeni grade

Sanjao sam te ,voljeni grade.
Sanjao onako lijepog kao sto si bio.
Svecano ”obucen” u praznicno odijelo.
Plavih , bijelih i crvenih crvenih boja dok ti je u srcu bila zvijezda petokraka.

Na svakom koraku vesela i raspjevana djeca koja pjevaju tebi....voljeni grade.
Pjevaju o ljepoti zivljenja u tebi ali i ponosu sto si bio slobodan kada je cijela Europa bila na koljenima pred najezdom fasizma i nacizma.

Pored spomenika tvoga najveceg sina,koji svoj zivot dade kako bi te odbranio od zla zvano fasizam, polozeno je novo cvijece i vijenci kao simbol zahvalnosti za ono sto si ucinio za moj, tvoj, NAS Prijedor i okolinu.

Put koji vodi prema zgradi opstine ukrasen svim bojama koje koristise mladi prijedorcani dok su crtali svoj voljeni grad.

Suncem okupani Prijedor mirisao je na tek procvalo cvijece dok su stotine , hiljade pa i desetine hiljada prijedorcana sjedili u hladovini ugostiteljskih objekata ili se stiskali u hladovinama zgrada, drveca i svega sto ih od sunca zastititi moze, cekajuci na prve ulicne trke.

Slavljenici koji su u ranim jutarnjim satima odlikovani plaketom 16.maja za svoje zasluge u svim sferama drustva, ispijali su poslednje case hladnog pica, nakon rucka na koji ih pozvase od naroda izabrani ljudi.

Nesto malo dalje od gradskog centra a u debeloj hladovini drveca u parku kraj Bereka sjedili su mladi ljudi.
Uz gitaru pjevusili ili samo sjedili i rashladjivali se sladoledom iz Ramine slasticarne.

I dok prolazim kroz ”rijeke” ljudi razdraganih i sa osmjehom na licu pri svakom susretu sa drugim osobama ne mogu a da se ne upitam: ” Ima li neki prijedorcanin koji danas nije veseo?”

Nema, Prijedor i prijedorcani su uvijek bili veseli i nasmijani a pogotovu kada se slavi Dan oslobodjenja voljenog grada.

Volio bih da je moj san potrajao barem nekoliko sati vise. Ali....nije.
Budan gledam kroz prozor u zelenilo koje nije isto kao u Prijedoru.

Vidim i sunce koje sija ali ne grije kao prijedorsko. Jer prijedorsko sunce je milovalo svojim zracima dok sunce u tudjini ili przi ili je ”ledeno”.

Budan sam.
Lezim na krevetu u nekom dalekom gradu lijepe Svedske a moje misli u Prijedoru.
I danas se u Prijedoru ”slavi”.

Kazu da se slavi Dan grada sto je za mene nesto potpuno beznacajno jer......na danaasnji dan je Prijedor oslobodjen, barem na kratko od nacista, fasista i domacih izdajnika u njihovim redovima.
Iskren da budem mozda je tako i bolje.

Da se danas ”slavi” neki Dan tamo nekog Prijedora koji nije vise ono sto je nekad bio.
Bio je grad ljubavi, mladosti, tolerancije, postovanja svih prijedorcana.

Danas je grad u kojem su antifasisticke vrijednosti ovog grada pretvorene u vrijednosti nacizma i fasizma.

Biste, imena ulica i trgova sa imenima narodnih heroja postadose ulice i trgovi onih koji ubise Mladena Stojanovica ali i NAS Prijedor.

Sramotno je da u istom gradu ciji je simbol bio Mladen Stojanovic antifasista i borac za pravdu vlast imaju oni koji imaju istu ideologiju protiv koje se borise prijedorski heroji.

I dobro je sto se vise ne slavi 16. maj kao Dan oslobodjenja Prijedora jer Prijedor (ni)je slobodan.
Prijedor je okupiran od velikosrpskih vlasti prije 34 godine i jos uvijek se isti nalaze na vlasti.
Isti oni koji na daleko poznati antifasisticki Prijedor pretvorise u grad smrti.

Grad u kojem je ubijena svaka sloboda za sve one koji nisu i ne prihvataju ideologiju fasizma.
Slobodarski Prijedor je grad sa najvise osudjenih ratnih zlocinaca koji pocinise pokolj nad nesrpskim stanovnistvom.

Pobise, popalise, u logore otjerase, a zatim prognase ostatak nesrba kako bi Prijedor nacinili ”srpskim”.

Da li je grad u kojem se slobodno krecu ratni zlocinci, ubice, silovatelji, ubice zena i djece slobodan a da se nevine zrtve negiraju i umanjuju dok se zlocinci slave?

Grad u kojem se ljudi cijene prema vjerskoj pripadnosti, na vlast biraju samo oni koji slijede krvavu istoriju RS kao najvece tekovine/sramote srpskog naroda nije slobodan i nije grad svih onih koji u njemu zive.

Sve dok se nesrbi i nepodobni Srbi smatraju gradjanima drugog reda Prijedor nece biti slobodan.

Zauvijek ces biti u mom srcu moj voljeni grade.

Unistili su sve tvoje vrijednosti.

Protjerali su prijedorcane iz Prijedora ali....

Nikada i niko ne moze unistiti onaj Prijedor koji mi u srcima nosimo.

Cejko Kahteran
Zecovi, Prijedor

Djeca bez djetinjstva

30/05/2026

28/05/2026

25/05/2026

21/05/2026

19/05/2026

19/05/2026

17/05/2026

Adress

Telefon

Webbplats

Aviseringar

Kontakta Organisationen

Genvägar

Dela

Typ