Djeca bez djetinjstva, Hallstavägen 18, Sollefteå (2026)

19/06/2026

”ZMAJEVI” BiH HEROJI i KAD IZGUBE

Polovina marta 2026 godine. Svako zauzet svojim problemima pa i vlast u BiH koja je vec pocela da misli na izbore. Nista novo, reklo bi se. Koristi se retorika mrznje, straha prijetnjama o novim ratovima. A narod kao i dosad. Podjeljen u tri tora u kojima vlada zakon cobanina.

Ponegdje, medju onim koji su zainteresovani za sport a posebno fudbal spominjese dolazeca utakmica baraza za odlazak na svjetsko prvenstvo. Vecina ”slusalaca” odmahuje rukom. ”Eh jos jedan baraz , jos jedan pokusaj i novi poraz.”

Malo je ko pratio desavanja oko posla koji su obavili clanovi strucnog staba regrutujuci mlade zvijezde porijeklom iz BiH voljne da zaigraju za nas i nasu reprezentaciju. Nikoga nije bilo briga za desetine ili stotine ne prespavanih noci kroz koje su prolazili clanovi strucnog staba.

” Ma koga bolan briga, sve je to cinjeno i ranije pa....sta?” moglo se cuti. Sto se vise priblizavala utakmica, interesovanje je raslo, ali umjereno. Malo je bilo optimista. Vecina je vjerovala u poraz i nadala se ”casnom” porazu.

U Evropi se kalkulisalo koje reprezentacije ce na prvenstvo. Naravno da niko ili malo ko je vjerovao da BiH moze proci Vels. Doslo je vrijeme za pocetak utakmice. Na teren izlazi Edin Dzeko predvodeci mlade i neokaljene zmajeve.

Vels dolazi u vodstvo. ” Sta sam ti reko/la?” bili su nejcesci komentari medju bosancima i hercegovcima. Svi su se pomirili sa ”sudbinom” da je mec izgubljen i ”svi” su bili poprilicno zadovoljni rezultatom. SVI ? Navijaci , ljubitelji fudbala ali....

Tako nisu mislili oni zmajevi na zelenom tepihu koji su ”ginuli” za svaku loptu cijelo vrijeme. I kada su svi pomislili da je kraj, Dzeko daje gol. Penali, pobjeda BiH koja je u Evropi odjeknula kao iznenadjenje.

Italija je kod kuce savladala Irsku a igraci izrazili ”zadovoljstvom” porazom Velsa govoreci kako je BiH ”laksi” protivnik. Dosli su u Zenicu kao da su vec pobijedili. Iznenadila ih je atmosfera pred i u toku utakmice. Na hiljada bosanaca i herceogovaca olupilo se prije utakmice da bi se zahvalili mladim zmajevima za ono sto su do tada ucinuli.

Tu je bila i Dubioza kolektiv koja je, maksuz, za tu utakmicu napravila ”pjesmu” koja je odjekivala Zenicom. Nije se igralo dugo kada su talijani poveli sa 1:0 te sebe vec vidjeli na prvenstvu. Ono sto italijani a i niko u svijetu nije znao i do tada vidio bila je podrska sa tribina, sa solitera na kojima su se viorila zastave .

Noseni ljubavlju prema domovini, prema bojama koje brane bosansko hercegovacki junaci su se borili svim silama. A onda dolazi izjednacenje, penali i ”sok” u svijetu koji je uzeo zdravo za gotovo da je Italija Bogom data za prvenstvo svijeta.

Prizori koji su uslijedili nakon utakmice i slavlje sirom BiH postalo je simbol ljubavi prema BiH, ljubavi prema zajednistvu ali i snage zajednistva. Poslije toga sve se odvijalo astronomskom brzinom. Kao i uvijek uspjeh ”patriote” su uspjeh mladih momaka objesniti kojekakvim razlozima koji imaju tako malo sa stvarnoscu .

”Patriote” su se svim snagama trudile da taj uspijeh pretvore u uspjeh neceg drugog. Pojavio se ”Boziji insan” koji je ”dovio u Velsu pa je BiH pobijedila. A onda nesto sto je ”vaznije i od fudbala. ”Ljiljani i zastave sa ljiljanima postale su dokaz patriotizma. To je koristeno i za ”obracun” sa onima koji , najvjerovatnije (ne)znaju sta je domovina .

Sve to nije proslo a da se to nije odrazilo i na mladice koji su se pripremali za svjetsko prvenstvo. Mladici koji su shvatili i oslonili se na snagu zajednistva, postovanja i respekta svakog pojedinca.
Za tako mlade ljude to nije ni malo ”bezazleno”. Ni jedan intervju ni sa jednim igracem nije prosao da da se nije postavilo pitanje ”vjere”.

Koliko god se nekom to cinilo tako bezazleno ipak je to jedan od nacina na se skrene paznja sa snage zajednistva na snagu ”vjere u Boga”. To je za svakog od ovih mladica koji su odgojeni da vole svoje a postuju tudje znacilo nova ”preispitivanja” samoga sebe o onom sta je ”vazno”.

Otvaranje prvenstva. Vodstvo protiv Kanade ui na kraju podjela bodova. Na scenu stupaju na hiljade novih ”selektora” i fudbalskih strucnjaka koji nisu bili zadovoljni ucinjenim. Kao covjek bosanac sam sa ponosom gledao mladice koji !izgaraju! Na terenu, za svaku loptu.

To je dovoljan razlog da se covjek osjeca ponosnim. Momci su svojim radom, borbenoscu ucinili ono cemu se gotovo niko nije nada. Dosli na prvenstvo, osvojili prvi bod. Ali…to nije dovoljno za kojekakve dusebriznike koji su i tu vidjeli sansu da omalovaze ono sto je ucinjeno. Da omalovaze snagu zajednistva za koji ”patriote” konstitutivnih naroda tvrde kako je (ne)moguca.

Prvi gol na svjetskom prvenstvu za BiH postigao Jovo Lukic , Srbin, bosanac na centarsut katolika bosanca i asistenciju muslimana bosanca. I to je koristeno u svakakve svrhe a da je malo ko razmisljao o osjecajima naseg heroja Jove Lukica.

”Eh kad bi se mogao gol prepisati nekom drugom ko je ”nas” vele BiH patriote koje vole Bosnu ali ne zejednicku. ” Eh kad bi medjunarodna zajednica ponistila gol Lukica jer.....znas bolan d ”mi” Srbi ne mozemo i ne zelimo biti bosanci i hercegovci.” govorilo se u taboru onih koji ne znaju gdje su rodjeni i u kojoj zemlji zive.

Poraz od Svicarske nije i ne moze biti nista zbog cega bi se umanjila vrijednost svega onog sto su momci ucinili i cine. Svajcarska je zemlja koja spada medju jace fudbalske sile. Oni su se za prvenstvo spremali pod drugacijim uslovima.

Nisu se morali ”opravdavati ” sto se se ”pomolili Bogu” prije utakmice niti sto u trenucima slavlja nisu svi nosili svicarsku zastavu koja je vaznija od uspjeha. Na sve to su bosanski mladici morali i moraju misliti inace ce ih ”narod mrziti”.

Ostala je jos najmanje jedna utakmica koju ce nasi heroji odigrati na svjetsom prvenstvu. Kao i uvije svako od nas zeli i sportski uspjeh ali cesto zaboravljajuci koliko malo treba da se taj uspjen (ne)ostvari. Kako god da bude za mene su momci zajedno sa svima onim kojima su okruzeni na prvenstvu istinski heroji.

BiH je jedan od pobjednika ovog svjetskog prvenstva. Za kratko vrijeme se vise c**o o BiH nego za 30 poslijeratnih godina kada je BiH vazila za simbol mrznje, rata, bijede i korupcije sto su , barem na kratko mladi zmajevi predvodjeni velikim Edinom Dzekom a vodjeni od selektora Barbareza,i njegovih suradnika kojima pripada velika cast i postovanje za ono sto su do sada ostvarili.

Uzivajmo u videosnimcima na kojima se hvale ne samo igraci nego i svi navijaci BiH koji, gdje god da dodju, postaju atrakcija i uzivaju veliki ugled.

Postovanje nasim igracima i strucnom stabu izrazavaju ljubitelji fudbala sirom svijeta koji su upuceni u stanje u BiH jos samo da mi bosanci i hercegovci kao i dezurne ”patriote” shvatimo velicinu onog sto su momci uradili.

Naprijed zmajevi, iskreni bosanci i hercegovci su uz vas jer vi ste pobjednici i nasi heroji.
Pokazali ste kako se voli domovina i kako se za nju bori.
Pokazali ste da je zajednistvo snaga BiH.

Cejko Kahteran
Zecovi,Prijedor

16/06/2026

Vele ”oni”: ”Ne mozemo zajedno”

KAKO BOLAN NE MOZEMO?…POGLEDAJ NASE ZMAJEVE

Cudna je to svar, to loptanje, fudbal ili nogomet kako ga sve nazivamo. Koliko sam samo batina od babe dobio jer su krave otisle u kuruze dok sam se ja ”lopto” sa drugom djecom.
Nikad zaboraviti ne mogu kako me moj Hasib premlatio jer sam ”ukrao” njegove ”kratke gace” te ih poderao na koljenu, loptajuci se kod skole u Zecovima a protiv rasavcana.

Batine sam ja odah zaboravio ali ne i da smo pobjedili djecake iz Rasavaca koji su isli u peti razred a mi cetvrti. Nije mi bilo zao sto me babo premlati ”ko kravu u kupusu” zbog svojih gaca. Konto sam ja njesto tada: Sta bi bilo da je nane Tidja ”prijavila” kako som ”ukrao” njenu crnu rolovku i didove carape. Sve su to lijepa sjecanja.

Bas kao i sto se sa ponosom i divljenjem sjecam te 1974 godine. Nakon 12 godina cekanja Jugoslavija se plasirala na svjetsko prvenstvo. Nacin na koji su se kvalifikovali je nesto posebno i sretan sam da sam to dozivio. ”Majstorica” protiv Spanije na ”neutralnom ” terenu, Vald stadion u Frankfurtu.

To je bilo isto kao da se utaknica igrala bilo u kojem gradu u Jugoslaviji. Nasi ”gastarabajteri” puni ponosa, patriotizma kao i ljubavi prema svojoj domovini napravise nezaboravnu atmosferu. I....momci u plavim dresovima zahvalise se pobjedom nad Spanijom.

U iscekivanju pocetka prvenstva igraju se pripremne utakmice. Pobjedjujemo Zapadnu Njemacku na olimpijskom starionu u Minhenu. 1:0 za Jugoslaviju a Enver Maric brani penal cuvenom Gerdu Mileru. Sve sto se desavalo nakon majstorice 13 februara 1974 godine pa do kraja prvenstva bilo je potisnuto u drugi plan.

Cijela drzava zivjela je i disala za reprezentaciju i za ono sto dolazi. Bas kao, sto mi se cini, da je tako i u BiH nakon baraza. Pobjeda protiv Velsa i Italije te plasmana na svjetsko prvenstvo. Nazalost, danas postoje i oni koji se odricu sopstvene domovine te svojim ponasanjem izazivaju gadjenje kod svakog normalnog covjeka.

Osim onih koji se odricu svoje domovine postoje i lazne ”patriote” koje pod plastom ”ljubavi” prema domovini cine sve da rezultate i ono sto su mladi momci ucinili na terenu, podrede laznoj ljubavi prema domovini. Na taj nacin se dodatno politizira nesto sto je daleko iznad politika i svega onog sto su te lazne patriote i mrzitelji sopstvene domovine pokusali i ne samo pokusali nego provodili u poslednje tri decenije.

Kazu ”nasi” kako su ”njihovi” nasi neprijatelji. Kako nas mrze i zele da nas uniste. U medjuvremenu su ”oni drugi” prolazili kroz istu propagandu boreci se za goli zivot i prezivljavanje. ”Sva sreca” pa svi imaju ”svog Boga” od kojeg sve zavisi u BiH.

Ne postoji rijec”odgovornost” nego se koristi izraz ” ako bude volja Bozija”. Interesantno je da je volja Bozija naklonjena onima na vlasti i njihovim najblizima. Istina je da na stotine hiljada djece u BiH zaspu bez vecere dok se jeca onih sto im ”Bog pomaze” rasipaju novcima, autima i slicno.

” Mi sa njima zivjeti ne mozemo” vele nasi a i njihovi. Nema zivota sa ”neprijateljima” tvrde oni na vlasti. A narod poput ovaca koje napustaju tor i slijede ovna predvodnika bez pitanja i pogovoora.

Ne sjeca se covjek bosansko-hercegovacki da su nasi pradjedovi, djedovi, ocevi stotinama godina zivjeli na sviojim ognjistima i nikada se niko nije osjecao ugrozen do pocetka 90 godina proslog vijeka. Ne vidi a i ne cuje bosansko-hercegovacki covjek da mu nije Jovan, Mato ili Safet neprijatelj nego da su mu njegov zivot kao i zivot njegove djece unistili ”nasi” koji svoj patriotizam pretvorise u milijarde evra.

Da bismo ”mi” mogli zivjeti tamo gdje smo bili vecina bili smo ”prinudjeni” da se ”branimo” od komsija u manjini te da ih nakon ubijanja, silovanja, paljenja protjeramo sa ognjista. Tako rekose ”nasi” da mora biti.

Milion ili milioni neduznih bosanaca i hercegovaca bijehu protjerani sa svojih ognjista te zavrsise sirom bijela svijeta. Ne znam da li postoji neki kontinent na kojem nas bosanaca i hercegovaca nema.

Zivot mora ici dalje ma gdje covjek da se nalazi. Tako su nasi ljudi prihvatili i na najbolji nacin iskoristli ono sto im je zemlja domacin omogucila. Mnogi koji su protjerani ce reci: ” Ma imam bolan sve ali.....dusa prazna”. Bas tako, mozes ti prorjerati bosanca i Bosne ali ne i Bosnu iz Bosanca.

Stariji su umirali a prije smrti izrazavali zelju da budu ukopani u zemlji svojih predaka. Radjala su se djeca na koje su roditelji prenosili svoju ljubav prema domovini. Svako je to cinio kako je znao i umio ali i prema sopstvenom shvatanju rijeci ”domovina”.

Ta bosansko-hercegovacka djeca su od prvoga dana svog zivota bili jedan od stanovnika zemlju u kojoj su rodjeni. U vrticu su sretali drugu djecu ne trazeci razlike medju djecom nego trazeci prijatelje. Shvatila su djeca da je covjek pojedinac slab i nejacak ali kada se vise pojedinaca udruzi u cjelinu onda su jaki.

Osim sto su ta djeca bila talentovana odgojena su tako da ne ocekuju nista da ”padne” sa neba nego da sam moras ciniti sve sto mozes da bi uspio. Njihove vrijednosti nisu ostale ne zapazene. Mnoge zemlje sirom svijeta pozeljese da vide te mladice kako se bore za boje zemlje u kojoj zive ali…

Nestoo urodjeno , naslijedjeno ili nauceno od roditelja prevagnulo je kod ovih mladica kada su birali zemlju za koju ce igrati. Zahvaljujuci ljudima u i oko reprezentacije koji su pazljivo pratili ove mladice te ih privoljeli da igraju za BiH, ”preko noci” postadosmo miljenici ljudi koji vole ovu igru a zive sirom svijeta.

Ono sto su lazne patriote i kojekakve lazne vodje politicke ili ”duhovne” sa uspjehom radili vise od tri decenije ova mlada momcad je potpuno negirala u kratkom vremenu. Zajednistvo, povjerenje, respekt na terenu i van terena koji su ovi momci pokazali je dokaz koliko je vazno i jako zajednistvo.

Ono sto posebno raduje i izaziva suze u oku je odnos koji vlada medju momcima. Zajednistvo koje pokazuju na svakom koraku i snaga volje i ljubavi prema domovini.

Ne igraju momci za ”konstitutivne” narode Bosnjake, Srbe ili Hrvate nego za gradjane BiH i boje svoje domovine. Nije bolan bitbo sto je Jovo Lukic ”Srbin” ali je bitno sto je covjek, patriota i sto ga kao takvog ljudi vide. To je BiH koja ne moze biti ni bosnjacka , srpska ili hrvatska ali koja ne moze biti BiH bez Bosnjaka, srba, Hrvata koji su zaboravili da su bosanci i hercegovci.

I na kraju jedna poruka za one koji negiraju svoju domovinu kao i one ”patriote” koji u ”ime” domovine sire mrznju i netrpeljivost:

” Ljudi, vodite ljubav a ne rat”......”Jebi te se”.

Cejko Kahteran
Zecovi,Prijedor

10/06/2026

8 BIJELIH RUZA za 8.ro DJECE UBIJENO u VITEZU prije 33 godine

Koliko ce bijelih ruza biti polozena na zemlji bosanskoj dok se ne imenuju i osude ucice djece?

Prije desetak dana u Prijedoru je polozeno 102 bijele ruze kao simbol ubijanja 102 djece ovog grada u toku 90 tih godina. Mladi zivoti su ugasini. Za neke zlocine su ”osudjeni” pripadnici velikosrpske vojske dok je zlocin nad mnogo te nevine djece ostao nekaznjen.

U onim slucajevima gdje su dokazani zlocini a zlocinci utvrdjeni donesene presude su daleko od proporcionalnosti sa pocinjenim zlocinima. Kazne za zlocine su toliko niske da familije ubijene djece te kazne smatraju pljuvanjem po nevinim zrtvama.

Pravda i istina o zlocinima kao i pociniteljima zlocina se trazi ali se na tome malo radi od strane Suda za ratne zlocine BiH. Svake godine se u Prijedoru okupljaju roditelji ubijene djece, rodbina, komsije ali i ljudi iz mnogih krajeva regiona koji svojim prisustvom zele izraziti neslaganjem sa zlocinima i zlocincima kao i politikom koja je dovela do toga.

Svake godine iz Prijedora stizu obecanja ” Nikada vas necemo zaboraviti, maleni” dok je stvarnost sasvim drugacija. Dok oni na vlasti u Prijedoru pokusavaju da prikriju zlocine i zlocince te ne dozvoljavaju izgradnju spomenika ubijenoj djeci, dotle bosnjacki,takozvani, lideri iz Sarajeva uspjesno suradjuju sa negatorima zlocina u Prijedoru i RS.

Danas 10 juna 2026 navrsilo se 33 godine od zlocina pocinjenog nad nevinom djecom u Vitezu. 10 juna 1993 godine djeca naselja Podgradina iskoristila su zatisje u borbama te izasli na igraliste izmedju kuca. Djeca, od kojih mnogi nisi imali pojma ni sta je rat a jos manje zasto se dojucerasnje komsije ubijaju zeljeli su samo jedno. Da zive, da se igraju jer oni nisu znali mrziti.

Oko 20:45 minuta odjeknula je eksplozija od koje su se srca roditelja u okolini zaledila. Istrcali su napolje. Veliki krater nastao od eksplozije granate svijedocio je o necemu strasnom. Roditelji su se dali u ”potragu” za svojom djecom. Petoro djece je lezalo u lokvama sopstvene krvi, mrtvi,

Vise djece je lezalo sa ranama od gelera. Krvarili i plakali. Dozivali roditelje da ih spase. A roditelji su cinili ono sto nikad nisu ni pomislili da ce se desiti njihovoj djeci. Uzimali su svoju djecu u narucje i trcali trazeci pomoc.

Jos troje djece je umrlo od rana u bolnici dok je sestoro ranjene djece prezivjelo. Za svakog normalnog covjeka se taj dogadjaj cini nestvarnim. Jer....kako moze mozak normalnog covjeka da shvati kako postoje zvijeri i neljudi koji potpuno svijesno i sa ciljem ubijanja mogu ispaliti granatu na igraliste na kojem su se igrala djeca?

Sa polozaja Armije BiH ispaljena je granata 120 mm koja je uzrokovala smrt osmero nevine djece i neizlijecivu bol njihovih roditelja. Zlocinac ili zlocinci su znali i vidjeli tacno u sta i kako gadjaju. Imali su za cilj da ubijaju nevinu djecu sto je bila taktika bolesnih umova kako bi pobili, protjerali i zauvijek unistili svoje dojucerasnje komsije a sa ciljem da sebi obezbjedi materijalnu i drugu korist.

33 godine bola kojeg roditelji i familije ubijene djece nose u sebi ne umanjije cinjenica da za ovaj zlocin niko nije kaznjen do sada. Rat je odavno ”zavrsen” a oni na vlasti ne zele i nemaju interesa da su utvrdi istina. Da se zlocinci kazne kako bi nevina djeca nasla smiraj za svoje duse.

I ne treba se zavaravati, dragi moj narode, moji bosanci i hercegovci kako je za sve kriva ona ”druga” strana”. Jer istina je drugacija. Nevine zrtve zlocina se upotrebljavaju po potrebi kako bi se oni sto su vladali u ratu i nastavili nakon toga sve do danas, i dalje zadrzali na vlasti.

Sve su to lazne patriote i ”brizne” vodje kojima nije ni malo stalo do istine ili pravde jer oni jos uvijek imaju koristi od zlocinaca koji slobodno hodaju. Zar je potrebno vise od 33 godine kako bi se pokrenuo postupak , utvrdile cinjenice te se pocinitelji kaznili? U nekom normalnom drustvu to bi se rijesilo veoma brzo. Moglo bi se to rijesiti i u BiH da postoji volja i interes vlasti da se zlocinci kazne za zlocine.

Danas su se okupili roditelji, braca, sestre, komsije i rodbina nevino ubijene djece. Prisjetili se bolnog dogadjaja kojeg se roditelji ubijene djece sjecaju u svakom trenutku.

Prema pisanju stampe polozeno je osam bijelih ruza kao simbola osam ugasenih mladih zivota. Koliko dugo i koliko ce se bijelih ruza poloziti na mjesta zlocina nad djecom u iscekivanju pravde?
Ima li pravde za nevinu djecu u BiH?

Nema jer je oni na vlasti ne zele. Umjesto toga n**e nam nove podjele, mrznju, strah. Zlocinci se herojima smatraju medju politickom elitom ali i medju onima koji bi trebali biti duhovne vodje naroda a ne podstrekaci mrznje. Pozivajuci na nekakvu odbranu ”vjere, Boga i naroda”. Odbranu u kojoj ce ginuti nevina djeca o podstrekaci i vodje bogatiti.

Na kraju bih uputio iskrenu sucut raoditeljima i familijama nevino ubijene djece 10 juna 1993 godine u Podgradini kod Viteza.

Pocivajte u Miru Bosijem , nevini andjeli .

Cejko Kahteran
Zecovi, Prijedor

07/06/2026

NISU "NASI" SAMO ..."VASI".....siluju, pale, ubijaju
Ko je u ime "muslimana, Allaha i islama silovao neduzno dijete?

MIRJANA je imala samo 9 godina kada su je zvijeri silovale....
Hladna i tamna decembarska noc spustila se nad selo Donja Bioca u okolini Ilijasa tog 27 decembra 1992 godine.

Ostalo je jos nekoliko dana te krvave i nezaboravne godine koja ce se vjecno pamtiti u Bosni i Hercegovini ali i sirom svijeta gdje god zive oni cije porijeklo potice iz nasih krajeva. Nazalost, ta godina nece ostati zapamcena ni po cemu dobrom kod bilo kojeg normalna covjeka.

Devetogodisnja Mirjana Dragicevic legla je u krevet pored svoje majke. Na drugom krevetu lezao je ,nesto stariji brat Janko.Kao i svako dijete u tim godinama i Mirjana se osjecala sigurno uz svoju majku. Zenu koja je do sada kroz zivot vodila svoju djeci i nikad nije dozvolila da im se nesto desi.

Pod svojim majcinskim”krilima” nudila je toplotu i sigurnost svojoj djeci za koje i zbog kojih je i zivjela. I tako uz toplotu majcina tijela te sihurnost koju je osjecala dok je slusala otkucaje majcina srca, san je ”prevario” malu Mirjanu.

Iz tog toplog sna su je probudili povici, galama, lupanje , psovke ali i rafali iz automatskog oruzja. Instinktivno se mala Mirjana jos cvrsce pribila uz svoju majku, koja je nakon kratkog vremena ustala. Dohvatila neku crvenu trenerku te je dala Mirjani da je obuce.

U tom trenutku su vrata sobe popustila pod udarcima (ne)ljudi u uniformama. U sobu su uletjela trojica naoruzanih vojnika. Jedan je bio bjelac dok su druga dvojica bili tamnoputi. Krajickom oka ugledala je Mirjana kako se njen brat Janko sakrio pod krevet te navukao pokrivac na sebe. Istovremeno je Mirjana osjetila bol u ruci koji je nastao kada je jedan od ”vojnika” istrgao njenu ruku iz majcine.

Nestala je majka iz vidokruga, nestao je brat. Mirjana je shvatila da je jedan od vojnika bacio na stolic, poceo da trga onu trenerku sa nje. Zatim je uslijedio samar, pa jos jedana a onda.....onda.....?

Mala Mirjana osjetila je strasnu bol u svom djecijem tijelu. Dozivala je majku i molila da joj pomogne. U jednom trenutku je ugledala majcino tijelo koje se srucilo na tlo pored male djevojcice A onda jos jedna pa jos jedna bol od kojeg joj se mrak na uci navukao.

I.........nije to bio mrak decembarske noci nego.......nego vjeciti mrak koji je Mirjanu ”spasio” od daljnjeg mucenja monstruma u uniformama. Ljudskih izroda i najveceg olosa ljudskog,.
Bila je to smrt ili.........ili spas?

Za dijete, to nevino djete koje nije gotovo nista znalo a pogotovu da neka zvijer u ljudskom obliku moze biti toliko okrutno prema necijem djetetu jer......jer to (ni)je ”nase” dijete nego ”srpsko”.

Bilo je to u noci izmedju 27 i 28 decembra 1992 godine u selu Donja Bioca kada su pripadnici sedme muslimanske brigade ,koja je bila u sastavu Armije BiH usla u selo sa namjerom da...........????? Te noci su ubijene ukupno cetiri osobe.
Mirjanina majka je ”prezivjela” kao i njen brat Janko. I danas ”zive” u BiH.

Kao roditelj znam da majka ne zivi nego samo dise i pati se. Moli Boga da umre jer je vidjela, dozivjela i nazalost prezivjela ono najgore jedan roditelj dozivjeti moze. Dugo je ta nesretna majka cutala o nacinu smrti njene Mirjane. Cutala je da ne otkrije ”sramotu”. A......patila.

Patila zbog zvijeri koje dodjose iz tamo neke ”bratske” zemlje da ”brane ” muslimanski narod. Takve zvijeri neki nazivaju ”svetim” ratnicima. U ovom slucaju nije bilo rijec o ljudskim bicima a da ne kazemo ratnicima ili jos ,nedaj Boze, svetim.

Krvolocne zvijeri koje dodjose pa tudje dijete obescastise i ubise, ne mogu ljudima smatrati. A to sto su oni pocinili zajedno sa jos jedni ”bratom” je zvijerski zlocin. Kako su imali obraz da kasnije svojim otrovnim ustima izgovore Allahovo ime a ucinili su ono sto je najveci grijeh prema Allahu.
Ali......zlocine ne cine muslimani, Srbi i Hrvati, zlocine cine smradovi i zvijeri bez mozga i osjecanja.

Do sada niko nije procesuiran za zlocine i za smrt Mirjane, dijeteta andjela. Pocinioci zlocina bas kao i u drugim djelovima BiH imaju zastitu onih na vlasti. Zlocinci se stite, zlocini negiraju, zrtve se pljuju da bi ”veliki” muslimani, Srbi i Hrvati vladali. Ne cudi mene vlast nego...?

Ono sto je toliko bolno, zalosno i tuzno u svemu ovome je ponasanje nekih ,nazovimo ih muslimana, Srba i Hrvata. A ja bih jos dodao osoba bez mozga, osjecanja ali i osobe zadojene mrznjom koje pravdaju zlocine i zlocince te ih svojataju i ”herojima” nazivaju.

Probudite se ”ljudi” dok se jos tako nazivati mozemo. Jer....ako ovako nastavimo izgubit cemo sve ono po cemu se ljudi zovemo. Izgubit cemo ljudske osjecaje, osjecaje krivnje, osjecaje ciste savjesti.

Medju nama ce zavladati mrznja i zivotinjski zakoni. Zakoni jaceg. Zar ne vidite ono sto se desava. Zar ne cujete ono sto se govori. Pogledajte sta pisete i poslusajte sta govorite a onda........
Onda se zamislite. ”Da li sam to ja, onaj isti ”ja ” sto sebe covjekom nazivam”.

Nema izgovora niti opravdanja za gnusne zlocine pojedinaca koji svoje zivotinjske potrebe i instinkte zadovoljavaju a sve to pripisuju ”svome” narodu, vjeri, Bogu.

Zamisli, zamisli ROBE boziji da se nesto desi tvome djetetu.
Zamisli da li bi to opravdao jer je pocinjeno od ”nasih” muslimana, Hrvata, Srba ili.......ili bi to zlocinom, smatrao, trazio istinu i pravdu za svoje dijete.

Zlocinci koji su cinili gnusne zlocine ucinit ce to ponovo.
Da li je u nama ostalo ista ljudsko?

Sta reci...ako se moze nesto reci o maloj Mirjani?

Neka je Pokoj njenoj djecijoj dusici i neka je Bog zastiti na nekom boljem mjestu nego ovom nasem svijetu mrznje, okrutnosti, bola.

Cejko Kahteran
Zecovi,Prijedor

07/06/2026

BOLNA ISPOVJEST.....COJEKA;OCA......SA BRDA

"UBIJ ME BABO su poslednje beside moja Alma izgoovori priije njekolko hefti"

Prosle su haman prve dvi hefte u Trnopolju. Dvi hefte ispunjene strahom, bolom, tugom, brigom ali i dvi hefte od kada sam ,zajedno sa mojom familijom, rodjacima,prijateljima i komsijama prestao da bjezim, da se krijem. Dvi hefte otkako smo nase zivote dali, dusmanima, nako direktno u ruke da sa njima odlucivaju. I ranije su oni to cinili .

Od zauzimanja vlasti, preko izolacije nasih sela, granatiranja do etniskog (pokolja) ciscenja. Sa malom razlikom sto smo se tada”slobodnima” osjecali. Il smo bili u malo vecem”toru” po kojem su nas krvolocni vukovi ”lovili” onako bespomocne, uzivajuci u nasem strahu i nasladjivajuci se nasom boli. Sad smo tu, u malom toru prepunim nezasticenigh zrtvenih jagnjadi. Dovoljno je bilo da udju i biraju ono koje ce se zadovoljstva radi, preklati ili ubiti na drugi nacin I tako nejmajuci kuda ni bjezati nit se dje kriti, sjedili smo od jutra do sutra i cekali.
U tom cekanju insan zapazi njeke stvari, na koje u ”normalnom ”zivotu nebi paznju obracao.

Budeci se pod vedrim nebom, ili bolje reci po njakvim konjskim kolima, pogled mi je svakog sabaha bio uperen u istom smjeru. Cim bi otvorio oci,gledao bi duz one ograde kojom je prostor dvorane i skole bio ogradjen. Vec rano na sabahu ta mala povrsina vrvila je od insana koji su se poput mrava kretali, naizgled besciljno, ali ne. Sve su to bili proracunati pokreti i kretanja kako bi insan zadovoljio svoje bioloske potrebe, pa do setnji kako bi snjekim koju ric prodivanijo, misleci da ce biti poslednja. Jedno jutro primjetih cojeka, nako pomrsavog il bolje receno suhog ko suha grana.

Njegova crna kosa bila je u fazi posjedjivanja. Iako je nosio onu okruglu francusku kapu, vidjelo se to tako upecatljivo. Dosao je, odnjeklen. Sjeo kraj one ograde na koju se ledjima naslonio. Sjedio je, potpuno sam iako se oko njega kretalo hiljade insana. Niko ga jal nije primjecivo jal nije obracu paznju na njega. Sjedio je tako koji sahat vremena. A narod poput stampeda ,prolazeci pored njjega, dizao prasinu sa suhog dvorista. Njemu to nije smetalo ili?

Drugoga jutra otprilike u isto vreme, moje oci su pocele njesto traziti, nako brez moje volje il brez moga znanja. Nije proslo puno vremena kada se ”poznato” lice ponovo pojavilo. Ista prica isto sve. Njekolko sati i nestade a da ga niko ne primjeti.To me nako njesto kopkalo. Njesto nije kako treba. Kako more biti da insan sjedi sam, neprimjecen a nas na hiljade tuda hodamo.

To me kopkalo cjeli dan. Predvece, njedje u suton, sjedjo sam sa njekim od nasi ljudi. Bio je to njeko sto je istom doso tu. Pa mi je dao kutiju cigara. Ono zuto kolo. Ma konda mi je kucu dao, tolko sam se obeselio. Kao i obicno najkasnije u 22 sata nije bilo nikakvi kretanja u logoru. Dugo sam, nako budan lezo. Gledo u nebo, i pito sam sebe o njekim stvarima. I prije nego sam stigo dati njeki odgovor, zaspo sam. Pred zoru me probudio onaj svjezi zrak augustovsih noci,koje su znale biti poledene.

Prvo sto mi nampade bio je moj”poznanik” kojeg sam dva dana zaredom gledo na istom mjestu. Odlucio sam da njesto uradim ako se danas ponovo pojavi. I tako misleci na njega ponovo me uspavase prve zrake augustovskog sunca.

Nisam imo sahata, niti sam znao kolko bi moglo biti sati, ali neki osjecaj mi je govorjo da bi to moglo bite vreme kad moj ”poznanik” izlazi i odmara pored ograde udisuci prasinu koju na stotine dusa podizu dok odlaze njekud. Do”toaleta” jal na vodu, jal.....setaju. I opet medju stotinama insana sto ko u mravinjaku se krecu, primjeti moga poznanika. Odlucio sam da cu mu drustvo praviti, danas.

Kad je sjeo uz ogradu, i”udobno” se smjestio, krenuo sam u tom pravcu. Stigoh do njega. Praveci se kako ne obracam paznju lagahno se spustih kraj one ogrede, mozda njekih par decimetara desno od njega. Bez rijeci sjedoh. On me nije ni pogledo il ja to neprimjeti. Cuto sam a i on. Onda se sjeti da imam cigara. Izvadi iz dzepa onu kutiju Kola, izvadi jednu cigaru, a onda pruzi ruku prema njemu. Nije reagovo. Lagamo sam mu dodirno rame.

Pogledo me je. Njegove oci su bile potpuno prazne. Nista, ama bas nista u njima, osim neke zastrasujuce prazne dubine i hladnoce koja je izlazila iz te dubine. Nisam mu pokazivao da sam njesto primjetio, i dalje sam drzo ruku sa cigarama, da bi je on primjetio. I bilo je tako. Kad pogleda u moju ruku, napravi jedan trzajonja dobro poznati”bujrum, uzmi jednu” Uzeo je cigaru iz ruke. Vratih nazad kutiju u dzep a drugom rukom mu pripali onu cigaru sa upaljacem kojeg sam u ruci drzo.

On se ponovo vratio u svoj”svijet” a ja odlucih da istrajem u mojoj nakani. Sjedili smo cutke, duhanili. Svako udublje u svojim mislima. Ispusili smo cigaru. Sjedli jos njeko vreme a onda on usta, i ode. Brez rijeci, brez pozdrava. Kad je proso pored mene i ja ustadoh i vrati se nazad medju moje zecovljane.

Prodje dan,vece i noc. Kao i obicno. U toku noci culi su se pojedinacni krici muskaraca a te noci i zena. Bili su to krici od kojih se krv u venama ledila. Ne zbog krikova koliko zbog spoznaje i gadjena od pomisli na ono sta zivotinje cine neduznim ljudima.
Stiglo je jos jedno novo jutro. Jedno jutro od koga sam njesto ocekivo, neznajuci ni sam, sta. Ali njesto. Njesto sto bi se desilo ili sto bi ja zelio da se desi.

I opet otprilike u isto vreme moj poznanik dolazi. Cim se smjestio, ”nacrtao” sam se pored njega i sjeo. Opet smo cutali. Opet vadim cigaru. Zapaljujemo. Kad sam mu pripalio, klimnu glavom, zafaljiva se. Pogledao sam ga istovremeno. Pogledi nam se susretose. Nesto se desilo, pomislio sam. Njegove oci nisu vise bile prazne, ali su bile pune bola, zalosti. Oslikavale su njegovu ranjenu dusu koja je prema onom sto se u njegovim ocima moglo viditi, jos krvarila. Sjedili smo pusili, kad on okrenu glavu prema meni”oklen si ljudino”? -upita me ” Sa Brda” odgovorih mu. Klimnu glavom i gotovo nerazgovjetno rece ”i ja”.
A onda opet tisina. Sve dok on ne ustade i ode. Odlucio sam da ne odustanem. Da istrajem iako nisam znao u cemu.

Sledeceg jutra dok sam prolazio kraj moga ”poznanika” u namjeri da sjednem ko i obicno, on podize glavu. Mahnu glavom u znak pozdrava. Ucinlo mi se koda sam primjetio njesto sto bi moglo liciti na njesto poput osmjeha, Al nisam bio siguran. Cim sjede, on mi rece”jesi stogod spavo, nocas?” I bas kao sto me on nije gledo dok mi se obraco ucinih i ja pa rece” ma i nisam, jebimu vraga, ledeno vani”.

Tad se ponovo okrenu prema meni”Spavate vani?” Samo sam klimno glavom. Kad on nastavi .”Mi lezimo u skoli”. Ono ”mi ” nekako mi se zareza u dusu jal u mozak, a on nastavi. ” Moja zena sjedi tamo, kraj cerke”. Dok je izgovarao rijec ”cerka” osjetio sam da mu glas drhti. Pogledam ga nako ispod oko da ne primjeti. Brada mu se zatresla. Borio se da ne zaplace. Cutao sam.

”Nesmijem nista pitati, nego samo cekati da on sam kaze sto zeli” bilo je ono sto mi u tom trenutku nampade. Povuko je par dimova cigare prije nego nastavi. ”Nasa cerka jeplaho.......slaba. Vec njekolko hefti nit jede nit pije. Nemere ni ustati a ni rici ne zbori”. Tu je zasutao. Ustao i otiso. Sjedio sam jos jedno vreme tu pa i ja otiso.
Sledeci dan smo vec”prijatelji” bili. Osmjehno se kad, mi vidja pa rece”Jopet ti....?” a u ocima mu se vidjelo njesto ko radost, ili koda mi se obeselio. Sjedoh, a on poce. ”Izvini, za juce. Nisam mogo vise nista reci”.

Ono sto sam toga dana cuo nikada necu niti mogu zaboraviti. Ne samo zbog onog sto se desilo nego i zbog svega onog bola, tuge, zalosti koje vidjeh u ocima moga poznanika, kojemu ni ime neznam. Sav onaj bol, zalost,ponizenje koje osjetih u njegovom glasu.

Tog 23 jula 1992 godne ciopor krvolocnih zvijeri zaurlao je pred njegovom avlijom. Njegova zena je izisla da vidi ko je, a oni su urlajuci i pucajuci trazili da svi izidju napolje. Moj poznanik je krenuo napolje a iza njega je isla njegova ”Alma”. Curica koja je sa svojih tek napunjenih 13 godina izgledala kao odrasla zena.

Mati ju je u dimije i bluzu obukla, zavila joj samiju kako bi je zastitila od poganih pogleda zvijeri. Jedan od ”vojnika, je uso u jazluk kad se moj poznanik spustio niz basamake, povukao ga za kosu i udario kundakom u ledja. Od udarca je posrnuo napred i pao na avliju.

Iako je Alma stajala iz svoje majke ,krijuci se od zvjeri, nanjusili su krvnicu tu neiskvarenu ljepoto, to mlado zensko celjade. Dvojica su krenula prema njoj. Mati je pokusala da zastiti, ali su je za kose izvukli napolje a onda se zavratili po Almu.

One zvijeri sto su bile vani likovale su pogrdnim i sramotnim besidama upucenim maloj Almi, dok je jedan od njih ko pasce slinio gledajuci je. Moj poznanik, je naslutio zlo, pokuso je ustati ali ga je ponovan udarac u glavu za zemlju prikovo. Dvojica iz copora podigose ga i pocese da vucu prema vocnjaku.

Druga dvojica vukla su mater, a oni sto su drzali Almu, vec su se poceli ”nasladjivati” njenom ljepotom i nevinim tjelom. Kad su stigli u vocnjak, jedan od one dvojice sto je drzao Almu, poceo je da joj trga bluzu, a samiju je vec odavno svuka sa njene glave. A onda se Almina lijepa duga kosa zanjihala niz njena ledja. Kad je krvin poceo Almu da ”trga” moj poznanik od bola ,od ponizenje rekao je

” Ostavite mi djete majku vam cetnicku jebem”. Na to ga je jedan od ”vojnika” udario kundakom u glavu, a dvojica ga odvukli do najblizeg stabla sljive za kojeg da svezase konopcem od krave koja je bila prepeta u vocu. Mater su dovukli do stabla u blizini oca. I nju su svezali. Otac je od bola zaurlao, sovao u zelji da ga ubiju. A smradovi ko da su to procitali. Jedan mu je priso i reko” Cuti balija, metak je za tebe skup, neg uzivaj u onom sto ces sad vidjeti.” Otisao je do Alme, odgurnuo onu dvojicu, Almu je bacio na zemlju, strgao joj dimije.......i..........

” Tu sam se izgubio, Niceg se vise nesjecam”......prica mi poznanik, dok mu se brada tresla poput oni treskalica na masini vrsalici sto su slamu izbacivali. Lice mu se grcilo u bolu, grcilo i stvaralo groimase koje se opisati nemogu.

” Probudio me je glas, moje komsinice, koja je trazeci muza i sinove naisla na nas u vocu” rece moj poznanik.
” Kad je vidla moju Almu nako krvavu i golu na travi, prisla joj je, sa sebe skinula neku majicu i pokrila moju Almu”.

Dok sam ga slusao, gubio sam dah, vazduha mi je ponestajalo. Gusilo me. Pozelio sam da se poput ranjene zvjeri prokrivim. Slusajuci njegovu pricu, pred ocima mi se pojavljivala moja cerka, koja je bila 11 god. U tom momentu sam pozelio da trcim do onog punkta gdje su sjedili oni cuvari, koji, mozda i nisu isti, te da ih golim rukama davim dok me ne ubiju. Ali..... zelje su samo jedno. Glas moga poznanika u stvarnost me vrati.

”Komsinica me odveza. Nama sam se zaletio prema Almi. Znam da sam se prokrivio ”Alma ceri”i pao sam pored nje na onu travu. Lagahno je otvorila oci i prozborila ”Ubij me, babo”
Pa kad vako mislim na tog cojeka, insana, roditelja, suze mi krenu. Krenu mi suze jer me progone njegove beside sa toliko bola izrecene a i slika njeka, oca. Ranjenog oca koji bi radije mrtav bio nego sto nije mogo djete da zastiti.

Komsinica im je pomogla uniti Almu u kucu. Oprati je, saprati smrad koje zvjeri ostavise na njenom djecjem tjelu. Saprati krv i pokusati osistiti nesist iz rana na Alminom tjelu. Sutradan je cjelo selo iseljeno, U Trnopolje prebaceno. Alma samo lezi, ne zbori, ne jede i ne pije.

”Al,sad je malo bolje” rece mi poznanik. ”Juce sam, po prvi put sa mojom zenom prico. Reko sam joj da svaki dan trefljavam njakva cojeka, koje nikad vidjo nisam. Reko sam joj kako mi se vratlo malo snage i vjere u insana. Reko sam joj da nismo sami. Da si ti mene primjetjo. Znaci da ni nase zlo nece ostati neprimjeceno. Moja zena je malo trahane sinoc pojela. Dao joj njeki od oni mladica sto budu u skoli. Jos samo da nasa Alma...... tu je zacutao.

Nastavili smo sjedti zajedno, jos njekolko dana. A onda jednoga dana, vidjeh moga poznanika, kako u narucju nosi celjade, zivo celjade koje dise ili ono sto je od lijepe Alme ostalo. Pored njega koracala je zena koja se drzala za njega dok se lagahno kretala. Pogledali smo se.

Nije bilo ni jedne beside , samo pogledi dok sam ga gledo kako izlazi na cestu u Trnopolju dje su stojali autobusi za...... Tu sam se rastao od moga poznanika. Nadam se da nije bio medju onima koje dusmani iz autobusa izvedose na Vlasicu i poubijese. Nadam se da je zajedno sa svojom zenom uspio svoju Almu u zivot vratiti.

Ne mogu a da ne pomislim na sve bosanske ”Alme” cije zivote smradovi upropastise. A kad kazem smradovi, zvjeri mislim na sve one koji se tako ponesose prema necijoj djeci.
Ne reci mi, molim te....ne reci mi u svom komentaru ili na neki drugi nacin , to su samo ”oni” cinili. ”ONI” su postojali na svim stranama.

I dok pokusavam zadrzati suze bar dok ne napisem poslednje redove price o Almi, na pamet mi pade gnusno svjedocenje jednog od pripadnika Armije BiH koji rece ” bio sam u redu i ceko da …..... jednu dvanestogodisnju......"Almu".....al, nije nikad red na mene doso. Umrla je mala......”ALMA” koja je bila samo 12 god.”

Boze, znam da na ovom dunjaluku nejma pravde koja bi kaznila zvijeri za njihovo ponasanje, al ti molim Boza Dragi i jedini.

Kazni smradove, posalji ih u najgori dzehenem, pakao. Posalji smradove da vjecno gore zbog onog sto tudjoj djeci ucinise.

Cejko Kahteran
Zecovi, Prijedor

Adress

Hallstavägen 18
Sollefteå
88132

Telefon

+46703286092

Webbplats

http://Google.se/

Aviseringar

Var den första att veta och låt oss skicka ett mail när Djeca bez djetinjstva postar nyheter och kampanjer. Din e-postadress kommer inte att användas för något annat ändamål, och du kan när som helst avbryta prenumerationen.

Kontakta Organisationen

Skicka ett meddelande till Djeca bez djetinjstva:

Djeca bez djetinjstva

19/06/2026

16/06/2026

10/06/2026

07/06/2026

07/06/2026

Adress

Telefon

Webbplats

Aviseringar

Kontakta Organisationen

Genvägar

Dela

Typ