22/12/2025
Zadovoljstvo nam je da podijelimo članak dragog kolege Mladena. U ovom tekstu je prikazao šta zapravo stoji iza "skrolovanja" iz ugla Kognitivno-bihejvioralne terapije.
"Vrlo često se susrećemo sa problematikom nedostatka vremena. U svakodnevnom životu obično u komunikaciji sa ljudima doznam da to nešto slobodnog vremena koje imaju provode na način da “skroluju po telefonu”. Nemali broj klijenata sa kojima sam radio, a koji su se javljali povodom nekih drugih problema, pored njih, su prijavljivali I taj da često sate provode listajući sadržaje sa društvenih stranica u nedogled. Mnogi od njih ne budu svjesni u tom trenutku, ili ako postanu, kao da ne mogu da se odupru potrebi da virnu šta se to tamo događa I dijeli, osjećaj da će nešto propustiti ili će im nešto promaći. Razlog tome možda možemo pronaći u sistemima afektivne regulacije. Poznato je da mozak koristi najmanje tri tipa emocionalnih sistema regulacije – sistem usmjeren na prijetnju, onaj koji je usmjeren na pokretanje I postignuće I sistem za umirenje. Dok se sistem za prijetnju aktivira u onim momentima kada mozak registruje potencijalnu opasnost i usmjerava naše ponašanje ka tome da se ona eliminiše ili izbjegne (borba ili bijeg) preko simpatičkog autonomnog nervnog sistema, a putem lučenja adrenalina I kortizola, sistem za postignuće je povezan sa onim pokretačkim ponašanjima koja pomažu organizmu da obrati pažnju na resurse I omogući njihovo pribavljanje. Kako je riječ o, takođe, aktivirajućem ponašanju, ovaj sistem, kao I sistem za prijetnju djeluje isto preko simpatičkog autonomnog nervnog sistema, ali putem drugog hormona – dopamina. Ukratko, ljudi se ne bave samo izbjegavanjem prijetnji već I traže stvari koje su im potrebne da prežive, da se razvijaju, reprodukuju I za to je potrebno da imaju energiju I da budu pokrenuti određenim stimulusima. Kada smo u nekom iščekivanju, čak kada se radi o nekim lijepim stvarima (npr. vjenčanje ili odlazak na neko slavlje, skup) možemo biti uzbuđeni. Dakle, taj sistem je aktivirajući, ali jednom kada je resurs iskorišten, ovaj pozitivni efekat blijedi. Možemo to posmatrati u okviru bilo kog drugog aspekta ponašanja. Na primjer, kada je životinja žedna, u njoj raste napetost I javlja se nagon za traženjem vode. Što je duže bez vode, to je žeđ veća. Kada dođe do tog resursa I popije vodu, nagon biva zadovoljen I napetost se smanjuje. Dopamin kao aktivator slično djeluje I u ostalim situacijama. Osoba može osjetiti dosadu, prazninu I postepeno raste napetost koja bi tjerala da se nešto preduzme u smislu rešavanja tog stanja. Što više ostaje u dosadi, to je veća napetost da je se riješi (luči se dopamin koji nas tjera na akciju). U današnje vrijeme, najbrži način za to je posezanjem za mobilnim telefonom I pokušaj da se momenat ispuni nekim sadržajem koji ćemo pronaći na internetu. Kada to jednom uradimo, razbijemo dosadu I vraćamo se u neko stanje “mirovanja” (dopamin prestaje da se luči). Što češće imamo potrebu za time da se riješimo tog nekog stanja, to će rezultirati češćim lučenjem dopamina I uzročno posledično javljanjem sve veće tolerancije na taj hormon. Drugim riječima, ista količina dopamina neće jednako pobuditi naš mozak I aktivirati određeno ponašanje jer je zbog prečestog izlaganja postao “neosjetljiv”. U praksi to znači da, u ovom primjeru, dosadu više neće odagnati par minuta skrolovanja, pa ostajemo sve duže I duže na internetu, tražeći sadržaje koji će aktivno pobuditi našu pažnju, gubeći veliki dio slobodnog vremena, pri tom I često zanemarujući druge stvari, ljude I obaveze. Sve polazi iz jedne sasvim obične, a tako bitne stvari – niske tolerancije na frustraciju. Najčešće nijesmo u stanju da tolerišemo ni najmanje neugodnosti, trudeći se odmah da nešto preduzmemo kako bi ih se riješili. Ta nemogućnost ostajanja sa svojim unutrašnjim sadržajem nas tjera da se protiv njega borimo, ili da izbjegavamo, tražeći aktivno neke druge koji bi upotpunili naše raspoloženje. Često pitanje – a šta bi bilo kad u tim trenucima ne biste radili ništa, samo bili sa tim što Vam je dosadno, dovodi do odgovora – pa ništa. Zašto onda to “ništa” I ne bude? Upravo zbog nemogućnosti da se ostane sa svojim sadržajem kakav jeste bez potrebe da se mijenja, da se od njega bježi kroz neke druge sadržaje I aktivnosti. Na taj način često ostajemo “zarobljeni” u jednom od pomenuta dva sistema, osujećujući sebi priliku da uronimo u sistem za umirenje koji djeluje preko parasimpatičkog autonomnog nervnog sistema putem lučenja hormona oksitocina. Jedan od mogućih pristupa tome je svakako ono što često u zadnje vrijeme možemo sresti na internetu – majndfulnes. Riječ je zapravo “samo” o svjesnom, namjernom, dovođenju pažnje u sadašnji trenutak. Jer pažnja dovodi stvari u našu svjesnost kao lupa u našem umu. Ponaša se kao reflektor, jer osvjetljava neke sadržaje uma, a druge ostavlja u mraku. Pošto je disanje uvijek tu, prisutno od našeg rođenja, sve do smrti, često zaboravljamo da se ono odvija u pozadini, uprkos našim mislima, akcijama, stanjima. Zato disanje obično I koristimo u KBT-u (treći talas) kao nešto što nam pomaže da dođemo u “sad I ovdje”. Nije cilj da se promjeni disanje, niti da se popravi, da se opustimo, već samo da primjetimo nešto što se dešava u ovom trenutku, da osvjestimo. Na taj način možemo primjetiti šta se sada događa, detektovati stvari iz posmatračke pozicije, onakvima kakve jesu, bez prosuđivanja o tome da li su dobre ili nijesu. Samim osvješćivanjem misaonog toka kao takvog, prekidamo automatski obrazac I dovodimo sebe u tačku izbora. U gore pomenutom slučaju – skrolovanje po internetu, najčešće kao obrazac imamo osjećaj dosade, odsustva uzbuđenja, na šta se jave misli o tome kako je dosadno I šta bi se moglo uraditi da se izbjegne takvo nešto (mozak prirodno traži rešenja). I onda krećemo sa praktičnim stvarima u pokušaju rešavanja emocionalnih stanja. Za neki trenutak to možda I djeluje, da bi se u sledećem našli u još većem stanju dosade I još veće potrebe da je se riješimo. I vrtimo se u začaranom krugu. Potencijalne ruminacije, misli o tome kako nešto jeste ili nije urodilo plodom, ili šta bi se još moglo uraditi da se riješimo tog stanja, ili potencijalna okrivljivanja sebe zbog toga što smo izgubili dragocjen dio vremena ili nijesmo obavili neke druge stvari, ne treba ni pominjati. Razmišljanje o problemu ovog tipa samo postaje još veći dio problema. Zato bi cilj bio dopuštiti sebi da se zaustavimo, da primjetimo šta se dešava oko nas I u nama u datom trenutku, bez potrebe da analiziramo, zaključujemo, donosimo odluke (iako će se um spontano baviti time, jer je to ono što prirodno radi). I s te distance uočiti I poriv da se “borimo” sa dosadom I primjetiti da to nije nešto što moramo raditi, a sa čime možemo doći u kontakt I biti, bez potrebe da se nešto uradi. Tek tada, iz te tačke, možemo se okrenuti ka onome što nam je bitno, raditi nešto jer nam je važno u životu, a ne da bismo izbjegli nešto drugo. Postavite sebi pitanje – da li biste radije skrolovali u potrazi za stalnim uzbuđenjem ili bi radije bili sa nekom dragom osobom, porodicom, komunicirali, možda čitali, možda se družili, ili bilo šta drugo osim “gubljenja vremena” koje ionako nemate? Jer postoji razlika između nezadovoljstva I izostanka zadovoljstva. Zato, dragi “skroleri”, slobodno se dosađujte!
“Ne možete zaustaviti talase, ali možete naučiti da surfujete” – Jon Kabat-Zinn
Iz ugla KBT, trećeg talasa,
Mladen Miličić
