23/09/2026
„Već smo jednom dočekali povećanje zarada kroz program „Evropa sad“ sa nadom da će ono donijeti bolji život. Međutim, istovremeno smo gledali kako rastu cijene hrane, stanovanja i drugih osnovnih troškova. Za građane koji nemaju dovoljno novca nije presudno koliko iznosi plata na papiru, već koliko se za tu platu može kupiti“, objašnjava Medojević i pita se šta će biti sa onima koji platu uopšte nemaju. „Tu dolazimo do problema koji Banka hrane godinama ukazuje – novi ekonomski programi ponovo ne stavljaju najugroženije među prve kojima država mora pomoći. Samohrane majke, nezaposleni, porodice sa djecom, ljudi koji žive sa bolešću, starije osobe bez adekvatnih primanja i oni koji nemaju nikakav prihod morali bi biti prva linija brige svake odgovorne socijalne politike“, naglašava naša sagovornica.
Umjesto toga, kaže, avgustovsko usklađivanje socijalnih davanja pokazalo je kako je država malo spremna da izdvoji za ljude koji nemaju od čega da žive.
„Materijalno obezbjeđenje porodice (MOP) za pojedinca, povećano je na 100 eura, dok je naknada za tuđu njegu i pomoć povećana na 100,54 eura mjesečno. Višečlane porodice žive od 200 eura MOP-a, da li mogu ne zanima Vladu. Socijalna davanja nijesu milostinja. Ona ne smiju zavisiti od nečije dobre volje, pa ni od dobre volje premijera. To je zakonska obaveza države i pitanje ljudskog dostojanstva“, ističe predsjednica NVO Banka hrane i pita Vladu da li će najavljeno povećanje plata pratiti i povećanje socijalnih davanja? Da li će država konačno uskladiti socijalnu zaštitu sa stvarnim troškovima života?
Ekonomija jedne države, kaže naša sagovornica, ne može se mjeriti samo platom zaposlenog čovjeka. već i životom onoga ko tu platu nema.
„Mora se mjeriti životom čovjeka koji čeka pomoć, penzionera koji poslije decenija rada jedva podmiruje osnovne troškove, porodice koja bira između hrane i računa, kao i čovjeka koji stoji u redu za obrok u narodnoj kuhinji“, dug je spisak ljudi koji su u stanju socijalne potrebe, navodi Medojević, a najugroženiji su, kaže, oni koji nikada neće steći penziju jer im radni staž nije uplaćivan, na one koji su decenijama radili u neformalnim ili nesigurnim uslovima, kao i oni koje je sistem ostavio bez adekvatne zaštite.
„Ako govorimo o ogromnom rastu minimalnih zarada, teško je razumjeti zašto bi ljudi koji su decenijama radili i danas primaju skromne penzije trebalo da budu zadovoljni mnogo manjim poboljšanjem svog standarda. Da li se možda misli da penzionerima treba manje hrane, manje lijekova i manje dostojanstva?“, naglašava ekonomistkinja.
Novi ekonomski program ne stavlja najugroženije među prve kojima država mora pomoći. Samohrane majke, nezaposleni, porodice sa djecom, ljudi koji žive sa bolešću, starije osobe bez adekvatnih prim…
