16/06/2026
𝐎𝐩𝐢𝐬𝐢 𝐁𝐨𝐠𝐚 𝐮 𝐁𝐮𝐛𝐥𝐢𝐣𝐢 - 𝟓. 𝐝𝐢𝐨
📖 𝐃𝐀 𝐋𝐈 𝐒𝐄 𝐁𝐎𝐆 𝐌𝐎𝐙̌𝐄 𝐏𝐎𝐊𝐀𝐉𝐀𝐓𝐈?
Jedno od zanimljivih pitanja koje se postavlja prilikom proučavanja svetih tekstova jeste: 𝐦𝐨𝐳̌𝐞 𝐥𝐢 𝐬𝐞 𝐁𝐨𝐠 𝐩𝐨𝐤𝐚𝐣𝐚𝐭𝐢?
U Starom zavjetu nalazimo sljedeće riječi:
"𝐏𝐨𝐤𝐚𝐣𝐚𝐡 𝐬𝐞 𝐬̌𝐭𝐨 𝐬𝐚𝐦 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐚𝐯𝐢𝐨 𝐒𝐚𝐮𝐥𝐚 𝐳𝐚 𝐤𝐫𝐚𝐥𝐣𝐚."
(1. Samuelova 15:11)
Na prvi pogled, ovaj tekst izgleda kao da Bog izražava žaljenje zbog odluke koju je ranije donio, u kontekstiu da je pogriješio. Međutim, ovdje se javlja važno teološko pitanje: ako je Bog sveznajući, ako poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost, kako onda može doći do kajanja?
U svakodnevnom govoru, čovjek se kaje kada shvati da je napravio pogrešnu procjenu ili kada nije znao kakve će posljedice njegova odluka proizvesti. Ali da li se isti koncept može primijeniti na Boga?
Kršćanski teolozi uglavnom smatraju da se ovakvi stihovi ne smiju razumjeti doslovno. Prema njihovom tumačenju, riječ je o antropomorfnom jeziku – načinu da se Božije djelovanje približi ljudskom razumijevanju. Drugim riječima, Bog se ne kaje u ljudskom smislu, već tekst koristi ljudske izraze kako bi opisao promjenu u Božijem odnosu prema čovjeku.
"𝑁𝑒 𝑟𝑎𝑑𝑖 𝑠𝑒 𝑜 𝑝𝑟𝑜𝑚𝑗𝑒𝑛𝑖 𝐵𝑜𝑧̌𝑖𝑗𝑒𝑔 𝑢𝑚𝑎 𝑖𝑙𝑖 𝑣𝑜𝑙𝑗𝑒, 𝑣𝑒𝑐́ 𝑜 𝑝𝑟𝑜𝑚𝑗𝑒𝑛𝑖 𝑁𝑗𝑒𝑔𝑜𝑣𝑜𝑔 𝑝𝑜𝑠𝑡𝑢𝑝𝑎𝑛𝑗𝑎 𝑝𝑟𝑒𝑚𝑎 𝑆𝑎𝑢𝑙𝑢."
Izvor: John Gill, Exposition of the Old Testament, komentar na 1 Samuel 15:11.
"𝐵𝑜𝑔 𝑛𝑖𝑗𝑒 𝑐̌𝑜𝑣𝑗𝑒𝑘 𝑑𝑎 𝑏𝑖 𝑠𝑒 𝑘𝑎𝑗𝑎𝑜 𝑘𝑎𝑜 𝑐̌𝑜𝑣𝑗𝑒𝑘; 𝑜𝑣𝑑𝑗𝑒 𝑠𝑒 𝑘𝑎𝑗𝑎𝑛𝑗𝑒 𝑝𝑟𝑖𝑝𝑖𝑠𝑢𝑗𝑒 𝐵𝑜𝑔𝑢 𝑛𝑎 𝑛𝑎𝑐̌𝑖𝑛 𝑝𝑟𝑖𝑙𝑎𝑔𝑜đ𝑒𝑛 𝑛𝑎𝑠̌𝑒𝑚 𝑟𝑎𝑧𝑢𝑚𝑖𝑗𝑒𝑣𝑎𝑛𝑗𝑢."
Izvor: Matthew Henry, Matthew Henry's Commentary on the Whole Bible, komentar na 1 Samuel 15.
𝐵𝑜𝑧̌𝑖𝑗𝑒 𝑘𝑎𝑗𝑎𝑛𝑗𝑒 𝑛𝑒 𝑜𝑧𝑛𝑎𝑐̌𝑎𝑣𝑎 𝑢𝑛𝑢𝑡𝑟𝑎𝑠̌𝑛𝑗𝑢 𝑝𝑟𝑜𝑚𝑗𝑒𝑛𝑢 𝑢 𝐵𝑜𝑔𝑢, 𝑛𝑒𝑔𝑜 𝑝𝑟𝑜𝑚𝑗𝑒𝑛𝑢 𝑢 𝑁𝑗𝑒𝑔𝑜𝑣𝑜𝑚 𝑜𝑑𝑛𝑜𝑠𝑢 𝑝𝑟𝑒𝑚𝑎 𝑐̌𝑜𝑣𝑗𝑒𝑘𝑢 𝑢𝑠𝑙𝑗𝑒𝑑 𝑝𝑟𝑜𝑚𝑗𝑒𝑛𝑒 𝑐̌𝑜𝑣𝑗𝑒𝑘𝑜𝑣𝑜𝑔 𝑝𝑜𝑛𝑎𝑠̌𝑎𝑛𝑗𝑎."
Izvor: Carl Friedrich Keil i Franz Delitzsch, Commentary on the Old Testament, 1 Samuel 15.
"𝐾𝑎𝑑𝑎 𝑆𝑣𝑒𝑡𝑜 𝑝𝑖𝑠𝑚𝑜 𝑔𝑜𝑣𝑜𝑟𝑖 𝑑𝑎 𝑠𝑒 𝐵𝑜𝑔 𝑘𝑎𝑗𝑒, 𝑡𝑜 𝑛𝑒 𝑧𝑛𝑎𝑐̌𝑖 𝑑𝑎 𝑠𝑒 𝑁𝑗𝑒𝑔𝑜𝑣𝑎 𝑣𝑜𝑙𝑗𝑎 𝑝𝑟𝑜𝑚𝑖𝑗𝑒𝑛𝑖𝑙𝑎, 𝑣𝑒𝑐́ 𝑑𝑎 𝑠𝑒 𝑝𝑟𝑜𝑚𝑖𝑗𝑒𝑛𝑖𝑙𝑜 𝑜𝑛𝑜 𝑠̌𝑡𝑜 𝑗𝑒 𝑐̌𝑜𝑣𝑗𝑒𝑘 𝑖𝑠𝑘𝑢𝑠𝑖𝑜 𝑜𝑑 𝐵𝑜𝑔𝑎."
Izvor: Augustine of Hippo, The City of God, Book XV.
Kao što vidimo, hrišćanski teolozi nastoje dati odgovor na nedoumicu: 𝒌𝒂𝒌𝒐 𝒋𝒆 𝒎𝒐𝒈𝒖𝒄́𝒆 𝒅𝒂 𝒔𝒆 𝑩𝒐𝒈 „𝒌𝒂𝒋𝒆“, 𝒂𝒌𝒐 𝒋𝒆 𝑩𝒐𝒈 𝒔𝒂𝒗𝒓𝒔̌𝒆𝒏, 𝒔𝒗𝒆𝒛𝒏𝒂𝒋𝒖𝒄́𝒊 𝒊 𝒏𝒆𝒑𝒓𝒐𝒎𝒋𝒆𝒏𝒋𝒊𝒗? Njihov odgovor uglavnom ide u pravcu tvrdnje da se takvi stihovi ne smiju razumjeti doslovno, već kao antropomorfni jezik, odnosno kao način da se Božije djelovanje približi ljudskom razumijevanju.
Međutim, problem nastaje onda kada se ovakvim tumačenjem praktično kaže suprotno od onoga što sam tekst jasno izgovara. Ako tekst kaže da se Bog „pokajao“, onda se postavlja pitanje: 𝒏𝒂 𝒐𝒔𝒏𝒐𝒗𝒖 𝒄̌𝒆𝒈𝒂 𝒔𝒆 𝒕𝒗𝒓𝒅𝒊 𝒅𝒂 𝒕𝒐 𝒛𝒂𝒑𝒓𝒂𝒗𝒐 𝒏𝒆 𝒛𝒏𝒂𝒄̌𝒊 𝒌𝒂𝒋𝒂𝒏𝒋𝒆, 𝒏𝒆𝒈𝒐 𝒔𝒂𝒎𝒐 𝒑𝒓𝒐𝒎𝒋𝒆𝒏𝒖 𝒖 𝒏𝒂𝒄̌𝒊𝒏𝒖 𝒐𝒑𝒉𝒐đ𝒆𝒏𝒋𝒂 𝒑𝒓𝒆𝒎𝒂 𝒄̌𝒐𝒗𝒋𝒆𝒌𝒖?
Uzmimo, naprimjer, tumačenje 𝐉𝐨𝐡𝐧𝐚 𝐆𝐢𝐥𝐥𝐚, koji kaže da se 𝑛𝑒 𝑟𝑎𝑑𝑖 𝑜 𝑝𝑟𝑜𝑚𝑗𝑒𝑛𝑖 𝐵𝑜𝑧̌𝑖𝑗𝑒𝑔 𝑢𝑚𝑎 𝑖𝑙𝑖 𝑣𝑜𝑙𝑗𝑒, 𝑣𝑒𝑐́ 𝑜 𝑝𝑟𝑜𝑚𝑗𝑒𝑛𝑖 𝑁𝑗𝑒𝑔𝑜𝑣𝑜𝑔 𝑝𝑜𝑠𝑡𝑢𝑝𝑎𝑛𝑗𝑎 𝑝𝑟𝑒𝑚𝑎 𝑆𝑎𝑢𝑙𝑢. Međutim, suštinsko pitanje nije samo da li je Bog promijenio postupanje prema Saulu, već zašto je to postupanje promijenio. 𝐑𝐚𝐳𝐥𝐨𝐠 𝐩𝐫𝐨𝐦𝐣𝐞𝐧𝐞 𝐣𝐞 𝐨𝐯𝐝𝐣𝐞 𝐤𝐥𝐣𝐮𝐜̌𝐚𝐧. Prema samom tekstu, razlog je upravo to što se Bog pokajao što je Saula postavio za cara. Dakle, tekst ne govori samo o promjeni vanjskog postupanja, već navodi unutrašnji razlog te promjene: 𝒔𝒉𝒗𝒂𝒕𝒂𝒏𝒋𝒆 𝒅𝒂 𝒋𝒆 𝒑𝒐𝒈𝒓𝒊𝒋𝒆𝒔̌𝒊𝒐 𝒑𝒂 𝒋𝒆 𝒑𝒓𝒐𝒎𝒊𝒋𝒆𝒏𝒊𝒐 𝒑𝒐𝒔𝒕𝒖𝒑𝒂𝒏𝒋𝒆,𝒐𝒅𝒏𝒐𝒔𝒏𝒐 𝒋𝒆𝒅𝒏𝒐𝒎 𝒓𝒊𝒋𝒆𝒄̌𝒊𝒋𝒖 𝒌𝒂𝒌𝒐 𝒋𝒆 𝒊 𝒓𝒆𝒄̌𝒆𝒏𝒐 𝒖 𝒔𝒕𝒊𝒉𝒖 '𝒑𝒐𝒌𝒂𝒋𝒂𝒐 𝒔𝒆'.
Slično tome, 𝐌𝐚𝐭𝐭𝐡𝐞𝐰 𝐇𝐞𝐧𝐫𝐲 tvrdi da je riječ o izrazu prilagođenom našem razumijevanju. Međutim, upravo se tu javlja problem: jedino prirodno razumijevanje riječi „kajanje“ jeste da neko žali zbog nečega što je učinio, smatrajući da to nije trebalo biti učinjeno. 𝐾𝑎𝑗𝑎𝑛𝑗𝑒 𝑢 𝑠𝑒𝑏𝑖 𝑝𝑜𝑑𝑟𝑎𝑧𝑢𝑚𝑖𝑗𝑒𝑣𝑎 𝑧̌𝑎𝑙𝑗𝑒𝑛𝑗𝑒, 𝑝𝑟𝑜𝑚𝑗𝑒𝑛𝑢 𝑠𝑡𝑎𝑣𝑎 𝑖𝑙𝑖 𝑏𝑎𝑟𝑒𝑚 𝑝𝑟𝑖𝑧𝑛𝑎𝑛𝑗𝑒 𝑑𝑎 𝑗𝑒 𝑝𝑟𝑒𝑡ℎ𝑜𝑑𝑛𝑖 𝑝𝑜𝑠𝑡𝑢𝑝𝑎𝑘 𝑖𝑚𝑎𝑜 𝑛𝑒𝑧̌𝑒𝑙𝑗𝑒𝑛𝑖 𝑖𝑠ℎ𝑜𝑑. 𝑁𝑒𝑚𝑎 𝑠𝑚𝑖𝑠𝑙𝑎 𝑟𝑒𝑐́𝑖 𝑑𝑎 𝑠𝑒 𝑛𝑒𝑘𝑜 𝑧𝑎 𝑛𝑒𝑠̌𝑡𝑜 𝑝𝑜𝑘𝑎𝑗𝑎𝑜, 𝑎 𝑑𝑎 𝑖𝑠𝑡𝑜𝑣𝑟𝑒𝑚𝑒𝑛𝑜 𝑛𝑒 𝑠𝑚𝑎𝑡𝑟𝑎 𝑑𝑎 𝑗𝑒 𝑢 𝑡𝑜𝑚 𝑝𝑜𝑠𝑡𝑢𝑝𝑘𝑢 𝑝𝑜𝑠𝑡𝑜𝑗𝑎𝑙𝑜 𝑛𝑒𝑠̌𝑡𝑜 𝑧𝑏𝑜𝑔 𝑐̌𝑒𝑔𝑎 𝑧̌𝑎𝑙𝑖, 𝑜𝑑𝑛𝑠𝑜𝑛𝑜 𝑑𝑎 𝑠𝑒 𝑘𝑎𝑗𝑒 𝑧𝑎 𝑜𝑛𝑜 𝑠̌𝑡𝑜 𝑛𝑒 𝑠𝑚𝑎𝑡𝑟𝑎 𝑑𝑎 𝑗𝑒 𝑝𝑜𝑔𝑟𝑖𝑗𝑒𝑠̌𝑖𝑜.
Kada 𝐊𝐞𝐢𝐥 𝐢 𝐃𝐞𝐥𝐢𝐭𝐳𝐬𝐜𝐡 kažu da Božije kajanje ne označava unutrašnju promjenu u Bogu, već promjenu u Njegovom odnosu prema čovjeku, ponovo se vraćamo na isto pitanje: 𝑠̌𝑡𝑎 𝑗𝑒 𝑢𝑧𝑟𝑜𝑘 𝑡𝑒 𝑝𝑟𝑜𝑚𝑗𝑒𝑛𝑒 𝑜𝑑𝑛𝑜𝑠𝑎? Ako je tekstualni razlog promjene upravo Božije kajanje, onda nije dovoljno reći da se promijenio samo odnos prema čovjeku. 𝑱𝒆𝒓 𝒕𝒂𝒋 𝒐𝒅𝒏𝒐𝒔, 𝒑𝒓𝒆𝒎𝒂 𝒔𝒂𝒎𝒐𝒎 𝒃𝒊𝒃𝒍𝒊𝒋𝒔𝒌𝒐𝒎 𝒕𝒆𝒌𝒔𝒕𝒖, 𝒎𝒊𝒋𝒆𝒏𝒋𝒂 𝒔𝒆 𝒛𝒂𝒕𝒐 𝒔̌𝒕𝒐 𝒔𝒆 𝑩𝒐𝒈 𝒑𝒐𝒌𝒂𝒋𝒂𝒐 𝒛𝒃𝒐𝒈 𝒓𝒂𝒏𝒊𝒋𝒆 𝒅𝒐𝒏𝒆𝒔𝒆𝒏𝒆 𝒐𝒅𝒍𝒖𝒌𝒆.
Kod 𝐀𝐮𝐠𝐮𝐬𝐭𝐢𝐧𝐚 se tumačenje 𝒋𝒐𝒔̌ 𝒗𝒊𝒔̌𝒆 𝒖𝒅𝒂𝒍𝒋𝒂𝒗𝒂 𝒐𝒅 𝒅𝒊𝒓𝒆𝒌𝒕𝒏𝒐𝒈 𝒛𝒏𝒂𝒄̌𝒆𝒏𝒋𝒂 𝒕𝒆𝒌𝒔𝒕𝒂 𝒊 𝒑𝒓𝒆𝒍𝒂𝒛𝒊 𝒖 𝒇𝒊𝒍𝒐𝒛𝒐𝒇𝒔𝒌𝒐 𝒐𝒃𝒋𝒂𝒔̌𝒏𝒋𝒆𝒏𝒋𝒆. On pokušava kazati da se ne mijenja Bog, već ono što čovjek doživljava od Boga. Međutim, 𝒌𝒂𝒋𝒂𝒏𝒋𝒆 𝒔𝒆 𝒑𝒐 𝒔𝒗𝒐𝒋𝒐𝒋 𝒑𝒓𝒊𝒓𝒐𝒅𝒊 𝒏𝒆 𝒗𝒆𝒛𝒖𝒋𝒆 𝒛𝒂 𝒑𝒓𝒆𝒅𝒎𝒆𝒕 𝒑𝒓𝒆𝒎𝒂 𝒌𝒐𝒋𝒆𝒎 𝒔𝒆 𝒏𝒆𝒔̌𝒕𝒐 𝒅𝒆𝒔̌𝒂𝒗𝒂, 𝒏𝒆𝒈𝒐 𝒛𝒂 𝒐𝒔𝒐𝒃𝒖 𝒌𝒐𝒋𝒂 𝒔𝒆 𝒌𝒂𝒋𝒆. Ako tekst kaže da se Bog pokajao, onda se taj izraz, 𝒈𝒓𝒂𝒎𝒂𝒕𝒊𝒄̌𝒌𝒊 𝒊 𝒛𝒏𝒂𝒄̌𝒆𝒏𝒋𝒔𝒌𝒊, 𝒐𝒅𝒏𝒐𝒔𝒊 𝒏𝒂 𝑩𝒐𝒈𝒂, a ne samo na čovjekovo iskustvo Boga.
Zato se može zaključiti da ovakva hrišćanska tumačenja ne rješavaju problem, 𝐯𝐞𝐜́ 𝐠𝐚 𝐩𝐨𝐤𝐮𝐬̌𝐚𝐯𝐚𝐣𝐮 𝐮𝐛𝐥𝐚𝐳̌𝐢𝐭𝐢 𝐭𝐞𝐨𝐥𝐨𝐬̌𝐤𝐢𝐦 𝐨𝐛𝐣𝐚𝐬̌𝐧𝐣𝐞𝐧𝐣𝐢𝐦𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐧𝐢𝐬𝐮 𝐝𝐢𝐫𝐞𝐤𝐭𝐧𝐨 𝐢𝐳𝐯𝐞𝐝𝐞𝐧𝐚 𝐢𝐳 𝐬𝐚𝐦𝐨𝐠 𝐭𝐞𝐤𝐬𝐭𝐚.
Tekst kaže da se Bog pokajao, dok teolozi naknadno objašnjavaju da se Bog zapravo nije pokajao u pravom smislu riječi. Time se ne tumači samo tekst, već se njegovo jasno 𝐳𝐧𝐚𝐜̌𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐢𝐥𝐚𝐠𝐨đ𝐚𝐯𝐚 𝐮𝐧𝐚𝐩𝐫𝐢𝐣𝐞𝐝 𝐩𝐫𝐢𝐡𝐯𝐚𝐜́𝐞𝐧𝐨𝐦 𝐭𝐞𝐨𝐥𝐨𝐬̌𝐤𝐨𝐦 𝐮𝐯𝐣𝐞𝐫𝐞𝐧𝐣𝐮 o Božijoj nepromjenjivosti.
S druge strane, muslimanski teolozi ističu da je 𝐤𝐚𝐣𝐚𝐧𝐣𝐞, u značenju žaljenja zbog prethodne odluke, promjene mišljenja ili ispravljanja greške, 𝐨𝐬𝐨𝐛𝐢𝐧𝐚 𝐧𝐞𝐬𝐚𝐯𝐫𝐬̌𝐞𝐧𝐨𝐠 𝐛𝐢𝐜́𝐚. Kajanje pretpostavlja 𝐦𝐚𝐧𝐣𝐤𝐚𝐯𝐨𝐬𝐭 𝐮 𝐳𝐧𝐚𝐧𝐣𝐮, 𝐯𝐨𝐥𝐣𝐢 𝐢𝐥𝐢 𝐦𝐮𝐝𝐫𝐨𝐬𝐭𝐢, dok je 𝐁𝐨𝐠 u islamskom učenju 𝐚𝐩𝐬𝐨𝐥𝐮𝐭𝐧𝐨 𝐬𝐚𝐯𝐫𝐬̌𝐞𝐧 𝐢 𝐍𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐨 𝐳𝐧𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐧𝐞 𝐩𝐨𝐝𝐥𝐢𝐣𝐞𝐳̌𝐞 𝐩𝐫𝐨𝐦𝐣𝐞𝐧𝐢.
𝐊𝐮𝐫’𝐚𝐧 𝐣𝐚𝐬𝐧𝐨 𝐧𝐚𝐠𝐥𝐚𝐬̌𝐚𝐯𝐚 𝐝𝐚 𝐀𝐥𝐥𝐚𝐡𝐨𝐯𝐨 𝐳𝐧𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐨𝐠𝐫𝐚𝐧𝐢𝐜̌𝐞𝐧𝐨, 𝐧𝐢𝐭𝐢 𝐩𝐨𝐝𝐥𝐨𝐳̌𝐧𝐨 𝐳𝐚𝐛𝐨𝐫𝐚𝐯𝐮.
Musa, a.s., odgovara faraonu: „𝑶 𝒏𝒋𝒊𝒎𝒂 𝒛𝒏𝒂 𝒔𝒗𝒆 𝑮𝒐𝒔𝒑𝒐𝒅𝒂𝒓 𝒎𝒐𝒋, 𝒖 𝑲𝒏𝒋𝒊𝒛𝒊 𝒋𝒆, 𝑮𝒐𝒔𝒑𝒐𝒅𝒂𝒓𝒖 𝒎𝒐𝒎𝒆 𝒏𝒊𝒔̌𝒕𝒂 𝒏𝒊𝒋𝒆 𝒔𝒌𝒓𝒊𝒗𝒆𝒏𝒐 𝒊 𝑶𝒏 𝒏𝒊𝒔̌𝒕𝒂 𝒏𝒆 𝒛𝒂𝒃𝒐𝒓𝒂𝒗𝒍𝒋𝒂“ (Ta-Ha, 20:52, prev. Besim Korkut). Na drugom mjestu se kaže: „𝑮𝒐𝒔𝒑𝒐𝒅𝒂𝒓 𝒕𝒗𝒐𝒋 𝒏𝒆 𝒛𝒂𝒃𝒐𝒓𝒂𝒗𝒍𝒋𝒂“ (Merjem, 19:64, prev. Besim Korkut). Ovi ajeti pokazuju da se Bogu, ne može pripisati neznanje, zaborav ili naknadno shvatanje posljedica vlastitog djelovanja.
Zbog toga, iz islamske perspektive, 𝐁𝐨𝐠 𝐧𝐞 𝐝𝐨𝐥𝐚𝐳𝐢 𝐝𝐨 𝐧𝐨𝐯𝐨𝐠 𝐬𝐚𝐳𝐧𝐚𝐧𝐣𝐚, 𝐧𝐞 𝐦𝐢𝐣𝐞𝐧𝐣𝐚 𝐦𝐢𝐬̌𝐥𝐣𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐳𝐛𝐨𝐠 𝐢𝐳𝐧𝐞𝐧𝐚𝐝𝐧𝐞 𝐨𝐤𝐨𝐥𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐢 𝐧𝐞 𝐢𝐬𝐩𝐫𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚 𝐩𝐫𝐞𝐭𝐡𝐨𝐝𝐧𝐮 𝐠𝐫𝐞𝐬̌𝐤𝐮. 𝐓𝐚𝐤𝐯𝐞 𝐨𝐬𝐨𝐛𝐢𝐧𝐞 𝐩𝐫𝐢𝐩𝐚𝐝𝐚𝐣𝐮 𝐬𝐭𝐯𝐨𝐫𝐞𝐧𝐣𝐢𝐦𝐚, 𝐚 𝐧𝐞 𝐒𝐭𝐯𝐨𝐫𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣𝐮. Kur’an naglašava Božiju potpunu neuporedivost riječima: „𝑵𝒊𝒌𝒐 𝒏𝒊𝒋𝒆 𝒌𝒂𝒐 𝑶𝒏! 𝑶𝒏 𝒔𝒗𝒆 𝒄̌𝒖𝒋𝒆 𝒊 𝒔𝒗𝒆 𝒗𝒊𝒅𝒊“ (Eš-Šura, 42:11, prev. Besim Korkut). Takođe, sura El-Ihlas sažima temelj islamskog vjerovanja o Bogu: „𝑹𝒆𝒄𝒊: ‘𝑶𝒏 𝒋𝒆 𝑨𝒍𝒍𝒂𝒉 – 𝑱𝒆𝒅𝒂𝒏! 𝑨𝒍𝒍𝒂𝒉 𝒋𝒆 𝑼𝒕𝒐𝒄̌𝒊𝒔̌𝒕𝒆 𝒔𝒗𝒂𝒌𝒐𝒎! 𝑵𝒊𝒋𝒆 𝒓𝒐𝒅𝒊𝒐 𝒊 𝒓𝒐đ𝒆𝒏 𝒏𝒊𝒋𝒆, 𝒊 𝒏𝒊𝒌𝒐 𝑴𝒖 𝒓𝒂𝒗𝒂𝒏 𝒏𝒊𝒋𝒆!’“ (El-Ihlas, 112:1–4, prev. Besim Korkut).