04/08/2025
Znakovni i znakovani jezik: Ključne razlike
Pojmovi „znakovni jezik" i „znakovani jezik" često se koriste kao sinonimi, no riječ je o dva potpuno različita komunikacijska sustava. Razumijevanje razlika ključno je za poštovanje kulture i prava gluhih osoba.
Hrvatski znakovni jezik materinji je jezik zajednice gluhih osoba u Hrvatskoj. On je potpuni jezični sustav s vlastitim gramatičkim pravilima potpuno neovisnim o jeziku čujuće zajednice. HZJ ima sve jezične sastavnice koje posjeduje svaki govorni jezik - fonologiju, morfologiju, sintaksu, semantiku i pragmatiku.
Važno je naglasiti kako je Hrvatski sabor 10. srpnja 2015. godine jednoglasno prihvatio Konačni prijedlog Zakona o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj. Zakonom je propisano pravo gluhih i gluhoslijepih osoba te drugih osoba s komunikacijskim teškoćama na korištenje, informiranje i obrazovanje na hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije u skladu s njihovim individualnim potrebama.
Ono što razlikuje znakovne jezike od govornih jest modalitet komunikacije. Govorni jezici koriste oralno-auditivni, a znakovni jezici koriste vizualno-spacijalni kanal. Znakovi nastaju istovremenim djelovanjem šaka, ruku, trupa, glave i lica, a jezični signali prilagođeni su vizuospacijalnom modalitetu komunikacije.
Znakovani jezik, poznat i kao simultana znakovno-govorna komunikacija, je vizualizirani govorni jezik. Za razliku od znakovnog jezika, ovaj oblik komunikacije prati gramatiku hrvatskog govornog jezika. Ključna karakteristika simultane znakovno-govorne komunikacije je da nije potpuni jezični sustav jer mu nedostaje gramatika znakovnog jezika. Redoslijed znakova u rečenici prati rečeničnu strukturu govornog jezika, a nemanualne oznake ne nose gramatičke informacije.
Na primjer, u HZJ-u rečenica "Ja radim" znakuje se kao znak [JA] znak [RADITI], jer znakovni jezik nema nastavke za označavanje vršitelja radnje na glagolu. U simultanoj znakovno-govornoj komunikaciji znakuje se samo [RADITI], a informacija o vršitelju radnje iščitava se s usana prilikom izgovaranja.
Znakovni jezik prirodno koriste gluhe osobe kao svoj materinji jezik, a često ga uče i čujući članovi obitelji, prevoditelji i drugi koji žele komunicirati s gluhim osobama. Znakovani jezik preferiraju čujuće osobe za komunikaciju s gluhim osobama jer je generalno lakši za naučiti. Važno je imati na umu kako simultana znakovno-govorna komunikacija smatra se neprikladnim prvim komunikacijskim sustavom za gluho dijete jer ga izlaže mješavini dvaju istovremeno emitiranih nepotpunih jezičnih sustava. Preporuka je da se gluha djeca izlažu znakovnom jeziku zajednice.
Zakon o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj, jasno definira oba sustava. HZJ je prepoznat kao izvorni jezik zajednice gluhih, dok je simultana znakovno-govorna komunikacija definirana kao jedan od ostalih sustava komunikacije koji se temelje na hrvatskom jeziku.
Miješanje znakovnog i znakovanog jezika nije samo terminološka greška, već ima ozbiljne posljedice za prava i identitet gluhih osoba. Kada se simultana znakovno-govorna komunikacija pogrešno predstavlja kao "znakovni jezik", umanjuje se status HZJ-a kao prirodnog jezika s dugom kulturom i bogatom tradicijom. Poštovanje razlika između ovih sustava ključno je za punu inkluziju i priznanje prava gluhe zajednice.
Projekt je financiran sredstvima Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.
