13/05/2026
NAGRADE I OBRAZLOŽENJA 28. SUSRETA PROFESIONALNO VOĐENIH KAZALIŠTA ZA DJECU I MLADE HRVATSKOG CENTRA ASSITEJ
Hvar, 26. – 29. travnja 2026.
Stručni žiri Iva Srnec Hamer, Mihovil Rismondo i Andrea Mladinić.
Uvodna riječ
Tijekom trajanja festivalskog programa imali smo prilike pogledati niz predstava koje međusobno odudaraju stilski, tematski i žanrovski. Teško je, utoliko, podvući zajedničku poveznicu između predstava, kako u stilskom i dramaturškom, tako i u pedagoškom pristupu radu; što ukazuje na širok dijapazon interesa koje gaje djeca i mladi, te spremnost voditelja i voditeljica dramskih skupina na raznovrsnost u pedagoškim pristupima. Pogledane predstave ukazuju i na spremnost polaznika_ica, te njihovih voditelja_ica, da se suoče jednako s kanonskim djelima (U iščekivanju Godota) i autorskim projektima, a u oba slučaja, vidljiva su inovativna rješenja na probleme raznovrsnih predložaka, te kreativan pristup u rješenju neminovnih problema pozornice i scenskih promjena. Iako su stilske poveznice među predstavama sasvim različite, od pedagoških karakteristika projekata predstave ipak povezuje učestalo razigran i pedantno izrađen mizanscen, dramaturška konzistentnost, te angažman i posvećenost izvođača. Ta rješenja u pojedinim predstavama (primjerice, Čarobnjak iz Oza, Zadar) pronalaze se u metonimijskom principu pars pro toto, a u drugim, produkcijski sveobuhvatnijim predstavama (Petar Pan, Hvar) – gdje nagomilana scenografija, brze izmjene i mnoštvo režijskih postupaka obogaćuju scenu, iz čega proizlazi dinamičnost predstave. Valjalo bi izdvojiti i to da se, u scenografskom smislu, velik broj predstava odvija u bezličnom, tamnom, svevremenskom prostoru, pa tako možemo reći da je pristup vizualnom identitetu mnogih – minimalistički. Unutar takve estetike karakteristično se ističu raznobojni i maštovito ukrašeni kostimi, a katkad su i oni, poput svoje tamne pozadine, utopljeni u svevremenskom tamnom kontekstu; te onda glumačka igra preuzima dominantnu notu predstave, pa kroz koreografiju (Puls) ili kroz situacijske dijaloške scene (Rođenje adolescenta) gradi dinamiku. Većina predstava slijedi dijaloški, odnosno, konverzacijsko uvjetovan scenoslijed, a narativna linija predstava češće prati jednu liniju radnje (Pouka kćerima, Bjelovar), a rjeđe gradi dramaturgiju iz kolaža odvojenih scena (Teatar Tirena, Trema & Pinkleci, Rođenje adolescenta). Samo u jednom slučaju, dramaturgija predstave je pošla od premise slikovitog scenskog dispozitiva i riječima neartikuliranog jezika, te je gradila narativ na temelju kolaža koreografiranih slika; a riječ je o predstavi Puls, teatra Playdrama. Učestalo u predstavama zvukove stvaraju izvođači na sceni.
Iako se sve predstave odlikuju inovativnim i intrigantnim scenskim rješenjima, valjalo bi nam izdvojiti tri predstave koje se ističu na temelju nekoliko parametara. Prvi parametar tiče se suigre na pozornici, te smo ocjenjivali točnost odnosa, situacijsku dinamiku, ali i glumačku igru prema publici. Za ovaj parametar krucijalno je bilo odrediti glumačko proživljavanje događaja i emocija na pozornici, te njihovu posvećenost i angažman u vidu razrješenja odnosa. Drugi parametar tiče se režijske i dramaturške konzistentnosti; te smo ocjenjivali zaokruženost predstava u kontekstu režijskih rješenja, ali tražili smo balansiran odnos između režijskih zadataka i glumačkih angažmana. Tako se odabrane predstave ističu svojim koordiniranim scenskim izričajem, dinamičnim promjenama, glumačkom suigrom, te preciznošću režijskih rješenja. Iako su se, naime, neke predstave odlikovale mnogostrukim režijskim rješenjima, inovacijama u formi i različitim tehničkim sredstvima kojima su tumačile pojedine teme; njihova mana katkad se nalazila u neuvjerljivosti glumačkih izvedbi, koja je pak proizlazila iz nemogućnosti obnašanja svih režijskih i dramaturških zadataka. S time u vidu, treći parametar ticao se odabira teme i polazišnog materijala, te smo ocjenjivali važnost tematskog okvira za izvođače, odnosno, način na koji isti materijal tumače.
Tri izdvojene predstave su; Djeca Raja, nagrađena kao najbolja predstava u cjelini; Napuštena kuća, nagrađena nagradom za kolektivnu igru; te Rođenje adolescenta, nagrađena za najbolji pedagoški rad, a nagrada je dodijeljena voditelju Davoru Dokleji. Ocjenjivali smo, u kontekstu gore navedenih parametara, adekvatnost teme za izvođače – te smo prosudili da je neminovno važno odabrati temu koja se direktno tiče izvođača, koja korespondira s njim, jer iz toga proizlazi i uvjerljivost scenske igre, te vjerodostojnost izvedbe. To, dakako, ne znači da osuđujemo teme koje su 'daleko' od izvođačkog svjetonazora, jer se i u takvim, kanonskim, djelima izvođač može pronaći, te ih angažirano izvesti. Tri izdvojene predstave kombiniraju u sebi navedene parametre. Dakle, ne možemo prosuđivati o režijskim rješenjima mimo glumačkih izvedbi, odnosno, mimo izvođačke svjesnosti o sceni, spremnosti na improvizaciju, te krucijalno, mimo proživljavanja emocija likova koje tumače i razumijevanja dramskih situacija. Svjesnost o sceni i proživljavanje grade na uvjerljivosti, pa tako utječu na gledatelja i dotiču ga; te mu omogućavaju pogled u jedan svijet iza četvrtog zida. U suprotnom slučaju tekstualni okvir i zamršena sintaksa sputavaju izvođačku interpretaciju i zatomljuju željeni efekt scene. Osvještavaju gledatelja o vlastitom gledateljskom iskustvu, ali ne u onom brehtijanskom smislu, već u kontekstu osvještavanja artificijelnosti predstave kao takve. Osnovna pitanja koja si svaki gledatelj mora postaviti, bio on kritičar, entuzijast ili član žirija, su: Zašto ja gledam predstavu koju gledam? Kako ona korespondira sa mnom? I na koji način me predstava dotiče? Na ponajbolje predstave obično taj odgovor dobijemo vrlo brzo, no o istom razmišljamo još dugo vremena.
Djeca Raja
Predstava Dramskog studija „Ivana Jelić“ HNK Šibenik, ocijenjena je kao najbolja predstava u cjelini. Režijska rješenja (režiju potpisuju voditeljica Oriana Kunčić, te polaznici dramskog studija) ovdje kombiniraju koreografirane scene, zajedno s dijaloškim i monološkim formama. Iznimna koordinacija izvođača, režijska i glumačka preciznost u izvedbi, te emocionalna snaga ekspresije – najupečatljiviji su elementi ove predstave. Naime, tridesetak izvođača pojavljuje se kontinuirano na sceni, gradeći narativ kroz koreografiju plesa, međusobnog nasilja, iznimno brutalnih i bespoštednih scena, ili vojnih marša (što je pak kontrapunktirano baletnim plesnim pokretima). Narativ, dakle, prati dvije skupine ljudi: zlostavljače i zlostavljane. Ulazeći u monološke i dijaloške forme, predstava daje gledatelju na uvid unutarnje motivacije i 'pozitivaca' i 'negativaca', a ubrzo relativizira pozicije i jednih i drugih – pružajući tako kontekst vršnjačkom nasilju, odnosu roditelja i djece, njihovom nasljeđu i tragu krvi koji se prenosi s koljena na koljeno. Taj trag krvi interpretiran je kao maska, no jasno aludira na krv, kojom se izvođači mažu na početku same predstave. Izlazeći na pozornicu, gaze preko prve žrtve narativa koja u bolu leži na podu i viče da treba pomoć. Nitko joj, ipak, ne pomaže već izvođači gaze preko nje i spuštaju se, pa uzimaju crvenu boju s nje i mažu si lice njome. Dvije skupine izvođača tako – oni u crnom i oni u crno-bijelom – međusobno se sukobljavaju u koreografiranim i dijaloškim scenama, a narativ se ovdje gradi iz stiliziranog pokreta i praćenja traga krvi, koji zahvaća prvo jednu skupinu, a zatim, postepeno, i drugu. Najzad, promatramo parove 'zlostavljani-zlostavljač' kako se nalaze u krugu oko centra pozornice, na kojeg izlaze jedan po jedan par. Gotovo kao brojke na satu, izvođači se po njemu kreću i izlaze na centar; kao da se na taj način aludira na vrijeme koje od zlostavljanog stvara zlostavljača. Potresne intimne ispovijedi i svjedočenja o nasilju tako daju na uvjerljivosti izvedbe, angažmanu izvođača, njihovom proživljavanju scena koje traje čak i nakon izvedbe, jer emotivna nabijenost pojedinih segmenata toliko je snažna. Kontinuirano se na pozornici odvijaju scenske radnje i niti u jednom trenutku ritam zbog toga ne pati, a izvođači vrlo spremno i točno obavljaju svoje zadatke. Mnoštvo režijskih zadataka ovdje nimalo ne koči glumački izričaj, već ga dapače upotpunjuje, a to samo ukazuje na balans između režije i glumačke izvedbe. U onom trenutku u kojem tempo i narativ postanu predvidljivi, režija unosi novu dimenziju pokreta ili priče u predstavu, čime se gledatelja kontinuirano drži fokusiranim. Djeca Raja primjer su predstave koja kombinira sve parametre ocjene do briljantne provedbe, dodirujući gledatelja u srž, podsjećajući ga na vlastita iskustva, a sve to čineći ritmizirano, angažirano i, krucijalno, ne bojeći se težine tema kojima se bavi. Najzad, valja pohvaliti i iznimno realistično koreografirane sukobe, odnosno, scene nasilja, u kojima se katkad čini teškim odijeliti stilizaciju pokreta od realnih udaraca – zbog čega je gledatelj cijelo vrijeme na rubu stolca, osjećajući težinu udaraca, kako fizičkih tako kasnije, u vidu dijaloga, izrečenih. Ovakav pokret iznimno je teško napraviti tako uvjerljivim, kao što predstava Djeca Raja čini. Upravo zbog svoje nedvosmislenosti i direktnosti, te sirovih emocija koje predstava elaborira na originalan i duboko potresan način, kroz intimne ispovijesti, autorske monologe te prisjećanja – Djeca Raja ocijenjena su kao najbolja predstava u cjelini.
Rođenje adolescenta – Dramski studio Dada, Kazališna družina Pinklec
Predstava Rođenje adolescenta bazira svoju dramaturgiju na izmjeni opisivačkog i situacijskog stila izričaja, ne bi li na taj način preslikala na pozornicu, u formi kolaža, scene iz zbirke kratkih priča; gradeći tako slojevitu priču o odrastanju djece i mladih kako u društvu, tako i u samoći. Predstava se, utoliko, ne boji težine tema kojima se bavi, te na duhovit i upečatljiv, dorastao, način pristupa ponegdje delikatnoj tematici.
Dva su tipa kazališnog diskursa koja se kombiniraju kroz izmjene scena. Naizmjence glumci prepričavaju radnju i ulaze u situacijsku radnju, na čemu se ogledava svestranost glumačke postave da se suoči s nekoliko različitih vrsta scenskog izričaja. Iz izvanjskog, opisivačkog, disociranog rakursa, glumci vrlo brzo i lako ulaze u situacijsko proživljavanja pojedinih emocija, što značajno utječe na dinamiku izvedbe. Te promjene dva različita stila izričaja vrlo su dinamične i dodaju na vrijednosti glumačke ekspresije, a ujedno održavaju gledateljev fokus. Pripovjedni, odnosno, opisivački stil izričaja daje izvođačima odmak od radnje, te oni tada ulaze u privatni oblik diskursa, kojeg tumače vrlo točno, organski i bez suvišnih dijelova. Taj odmak, kao stilizacijski motiv, vrlo lijepo funkcionira u predstavi.
Interesantan je također i aspekt probijanja četvrtog zida, gdje glumci odmah od početka predstave komuniciraju sa svojim voditeljem, moleći ga da pojača glazbu na zvučnicima. Taj motiv probijanja zida duhovit je odmak od tradicionalno fokusiranog dramskog narativa; te daje okvir kolažu narativno nepovezanih dramskih situacija. Probijanje četvrtog zida kasnije se pretapa u glumačku suigru s publikom, kad glumci_ice silaze s pozornice i sjedaju kraj pojedinih gledatelja, te im recitiraju stihove dirljivih songova.
Ovu igru na publiku glumci_ice obnašaju vrlo točno, hrabro, te bez ikakvih susprezanja što ukazuje na snagu cjelokupne dramske skupine, te njenu mogućnost da se prilagodi mnoštvu različitih scenskih izričaja.
Što se scenskog dispozitiva tiče; on je također minimalistički. Tek nekoliko stolaca na sceni i sitne scenske rekvizite, sačinjavaju glavninu scenografije, a njenim prerazmještajem glumci grade scenske promjene. Glumci i glumice kroz vrlo točnu gestikulaciju, proživljavanje i emocionalnu prisutnost u scenama stvaraju upravo željeni dojam u gledatelju.
Minimalistička rješenja omogućavaju prostor brze igre i dinamičnih promjena na sceni, opet s druge strane ostavljajući prostor gledatelju za imaginaciju i ispunjen doživljaj predstave.
Zagrebačko kazalište mladih – Napuštena kuća
Napuštena kuća Maline Prześluge, poljske dramatičarke, obiteljska je tragikomedija pisana u grotesknom ključu, čija se radnja odvija tijekom Badnje večeri u neimenovanoj zemlji snažno obilježenoj katoličkom tradicijom.
Mladi ansambl, predvođen voditeljicom Jadrankom Korda Krušlin, ostvario je prije svega glumački i redateljski iznimno snažnu predstavu. U svim je aspektima gotovo „savršena” – od precizne režije do artikulirane glumačke igre ansambla koji funkcionira poput savršeno uigranog mehanizma. No kada bi se sve zaustavilo samo na tome, predstava ne bi ostavila dojam kakav jest.
Ono što se posebno ističe kod mladog ansambla jest kvaliteta međusobnog glumačkog partnerstva, vidljiva posvećenost predstavi te iskrena briga jednih za druge. Naravno, riječ je o pojedincima koji godinama sudjeluju na dramskim radionicama i jasno je da ovaj zahtjevan zadatak nije povjeren početničkoj skupini. Ipak, ansambl pokazuje rijetko viđenu koncentraciju, disciplinu i svijest o vlastitom glumačkom aparatu, ali i o ansamblu kao jedinstvenom tijelu koje zajedno diše.
Upravo zbog toga zasluženi su dobitnici nagrade za kolektivnu glumačku igru. Čestitamo!
U očekivanju Godota
Predstava Kazališnog studija mladih HNK Varaždin, U očekivanju Godota, polazi od svog kanonskog predloška te ga reinterpretira na interesantan, sebi svojstven način, pod voditeljstvom i u adaptaciji Tanje Novak. Originalna lica Estragon i Vladimir promatrana su ovdje kroz rakurs dvojnosti, odnosno, kroz dupliranje poznatih nam lica na taj način pokušavajući 'umnožiti' apsurd apsurdnoga komada. Ovaj postupak tretira se poput Zenonove poznate aporije o Ahileju i kornjači, gdje se između redaka može iščitati kako od te aporije ipak postoji nešto strašnije, a to su dva Ahileja koji ne mogu uhvatiti kornjaču. Intrigantan je takav pristup tekstu, kao i glazbeno-scenska rješenja koja dinimiziraju radnju pozornice; ne bi li učinila apsurd interesantnijim i primamljivijim mlađim izvođačima i mlađoj publici. U ovakvom pristupu, gdje autorski tim želi prispodobiti kanonski naslov i lektirno djelo određene težine mlađima, valja nam aplaudirati na trudu i hrabrosti polaznica i voditeljice studija, da se suoče s neminovnim problemima koje lektirni naslov poput ovog nosi sa sobom. Ipak, postavlja se nekoliko pitanja koja proizlaze iz logičke premise predstave, a zapis istih preuzimamo iz programske knjižice; Na sceni više nije pitanje čekanja, sada se postavlja pitanje tko čeka, zašto čeka, i što čeka. Iako smo uvjereni da su izvođačice i voditeljica dramske skupine kroz proces pronašli individualna i originalna značenja na svakidašnji suvremeni apsurd, mislimo kako ovdje postoji još prostora za razradu i subjektivnu elaboraciju apsurda. Iako je, dakako, vrlo točna usporedba s aporijama, postavlja se jedan logički problem koncepta izvedbe – a to je činjenica da apsurd komada proizlazi iz čekanja koje nema kraja. Ukoliko, dakle, Vladimir i Estragon izađu i budu zamijenjeni svojim dvojnicima, koji zapravo nisu dvojnici već 'neki drugi' Vladimir i Estragon – nije li to onda antiteza problematici apsurda? Iako je ovo vrlo interesantno rješenje, logički problem njihovog odlaska sa scene ostaje isti, jer nameće gledatelju pitanje – jesu li prvi Vladimir i Estragon u stvari pronašli Godota? To je, naime, oksimoron u kontekstu komada i teza koja se opire narativu. Dakako, vrlo je hrabra i intrigantna ta teza, no nije jasno zbog čega pojedina druga scenska rješenja ne rekontekstualiziraju apsurd na sličan način na koji to čini postupak dupliranja likova. Postavlja se pitanje tretmana dijaloga, scenskih radnji, te glazbenih upliva, koji dramaturški odudaraju od premise. Svejedno, valjalo bi pohvaliti angažman izvođačica, spremnost cjelokupnog tima da se suoči s grandioznom temom poput apsurda, dikciju na sceni, te interesantne stilizirane pokrete. Pozivamo, utoliko, polaznike Kazališnog studija mladih HNK Varaždin, na daljnji razvoj izvedbenog formata, jer vidimo brojne mogućnosti za daljnju elaboraciju problema, a sam prostor igre, kao i glumačka posvećenost, to upravo omogućavaju.
Petar Pan
Predstava Dramskog studija mladih Hvar, Petar Pan, u režiji Justine Vojaković-Fingler, ističe se svojim režijskim rješenjima, kreativnim promjenama i raznovrsnim tipovima kazališnog izričaja. Pozornicom tako dominiraju učestale promjene; iz pjesme u ples, iz plesa u dijalog, iz dijaloga u koreografiran sukob. Brojnost režijskih rješenja i dramaturška zaokruženost adaptacije koju potpisuje redateljica, ukazuju na višestruku zanatsku spremu redateljice, te snagu da se s pojedinim scenskim rješenjima izbori s vizualizacijom mnoštva likova, scenskih dispozitiva i radnji. Takav je pristup predlošku vrlo zahtjevan te iziskuje mnogo ustupaka koji se pronalaze na drugoj strani ove kovanice, ali valjalo bi pohvaliti i produkcijski aspekt predstave – mnogostrukost kazališnih elemenata ovdje čini scenu bogatom i impozantnom gledatelju. S druge strane, ovakav režijski zamah iziskuje veliki napor od izvođača i samim time cijenu otkupljuje u odnosima među likovima i njihovoj suigri. Katkad su izvođači zbog brzine scenskih promjena i mnogih zadanih radnji, teško razumljivi i ne posvećuju se u potpunosti unutarnjoj motivacije, već na 'privatnoj razini' obavljaju zadatke koji su im dani. Iako je njihov angažman i trud iznimno pohvalan, valjalo bi samo napomenuti da postoji još prostora za razvoj unutar predstave, te ne mislimo to u smislu scenskog dispozitiva niti režijskih preinaka, jer predstava se njima upravo i ističe, zanatski su izvedeni iznimno dobro, kako je navedeno koji red iznad. Riječ je ovdje mnogo više o odnosima među likovima, glumačkoj suigri, i proživljavanju scena, osvještavanju unutarnje radnje, intencija, motivacija; a odmah potom, nakon kristaliziranja svih intencija, doći će i jasnija dikcija, koja je produkt glumačkog razumijevanja svih aspekata dramskih situacija. Okvir predstave, ponavljamo, ovdje je vrlo konzistentan, konkretan i točan, te omogućava prostor igre za mlade izvođače, koji bi unutar zadatih parametara mogli imati nešto više prostora za razradu dijaloga, unutarnjih motivacija, izražavanja emocija, te proživljavanja radnje. S pedagoške strane vidimo prostor za razradu upravo tih elemenata, jer govoreći o režiji i produkciji, ne možemo ne pohvaliti iste. Dakako, pohvaljujemo i angažman glumaca, kao i želju za igrom, no ističemo kako vidimo mogućnost za daljnji razvoj.
Trema – TEATAR TIRENA
Predstava Teatra Tirena, Trema, u režiji Ines Škuflić-Horvat, polazi od interesantnog izvornog materijala, slikovnice Čudnovata dama Trema Lucije Stanojević, te ga na također vrlo interesantan način postavlja na pozornicu. Koristeći se tijelom kao osnovnim prijenosnikom značenja – jer tijela ovdje grade i svakodnevne elemente kuće i kasnije vidljive entitete Treme – postavlja se teza o sveprisutnoj tremi koja je oduvijek bila prisutna u našim životima, a tek smo ju s godinama odlučili prihvatiti kao prijateljicu. Tako vidimo interesantnu presliku kolaža slikovnice na kolaž scene, gdje se izvođači naizmjence pokušavaju sučeliti s problemom treme i na prvu ne uspijevaju, ali najzad ju prihvate. Interesantna je ovdje i interpretacija treme kao mnogostrukog entiteta građenog od više bića, koji su kontinuirano prisutni u prostoru likova teksta, te izranjaju u najneočekivanijim trenucima, a katkad i sprječavaju likove od toga da se bave onim što najviše vole. Na dirljiv je način stoga ispričana priča o sklapanju prijateljstva s njom. Valjalo bi također pohvaliti i kreativan tretman pojedinih scenskih elemenata – primjerice, kazaljke na satu prikazane su kao dva mača koji se okreću, čime se aludira na vrijeme koje ne štedi nikoga, odnosno, na tremu koja će poput mača doći i odmoći likovima, u posljednjem trenutku. Pohvalna je također i spremnost izvođača da se suoče s izazovima scene, njihov kontakt s publikom, kao i angažman u vidu proživljavanja pojedinih emocija, te pokret koordiniran s glazbom. Predstava, utoliko, na jednostavan, ali poetski interesantan način ostavlja prostoru gledatelju da se poistovjeti s viđenim narativom. U tom kontekstu, valjalo bi izdvojiti poetski diskontinuitet na pojedinim mjestima koji katkad narušava cjelokupni efekt scene. Primjerice, gore navedeno interesantno rješenje korištenja mačeva umjesto kazaljki na satu, kasnije je zamijenjeno običnim satom – pa stoga moramo ukazati na povremenu nekonzistentnost u kodu. Dakako, te nekonzistentnosti nisu nemoguće za opravdati unutar predstave, samo im nedostaje dramaturgija koja bi služila kao elaboracijski motiv promjene. Najzad, aplaudiramo i suigri glumaca i glumica na pozornici, te ukazujemo na to da postoji još prostora za razvoj, kako u unutarnjem proživljavanju pojedinih scenskih elemenata, tako i u razvoju odnosa i tretmanu višestrukog entiteta treme.
Čarobnjak iz Oza – Max Teatar
Dječja predstava Čarobnjak iz Oza u izvedbi Max Teatra donosi scensku adaptaciju poznate priče u kojoj sudjeluje veliki broj polaznika dramske skupine.
Predstavu karakteriziraju i obogaćuju zabavni songovi koji održavaju tempo, okupiraju pažnju najmlađih gledatelja, te daju na cjelokupnom ritmu predstave.
Posebno se ističe glumac koji animira psa Tota. Njegova scenska prisutnost i precizna animacija lutke unosi na scenu toplinu i humor, pa Toto postaje jedan od upečatljivijih likova predstave; prepoznatljivi lik odjeven u ruho nove interpretacije dodaje na dojmu cjeline i originalnosti. Zanimljivo i točno izvedeno scensko rješenje predstavlja i izmjena dviju glumica u ulozi Dorothy, koje pokazuju sigurnost i kontinuitet u igranju glavnog lika. Iako je s jedne strane to pedagoški uvjetovana odluka, ona ima i svoju dramaturšku funkciju, a ta funkcija leži u karakternoj promjeni Dorothy; ergo, igraju ju dvije glumice, jer Dorothy nije ista osoba na početku i kraju izvedbe.
Vizualno su vrlo dojmljive scene sa Žvakačima koji animiraju suncokrete i makove. Upravo u tim prizorima predstava najviše pokazuje svoju maštovitost i kolektivni duh ansambla. Kostimografija je također jedna od snažnijih strana predstave – šarena, razigrana i funkcionalna, uspješno prati atmosferu bajke i pomaže stvaranju scenskog svijeta.
Zanimljiva je i odluka da se scena očuva kao prazan polivalentan prostor koji se kroz igru glumaca, pokret i rekvizitu neprestano transformira u različite lokacije. Takva jednostavna scenografija ostavlja prostor scenskoj imaginaciji.
Ipak, predstava ima i nekoliko mjesta za koja držimo da bi mogla biti razrađenija, u duhu izvedbe namijenjene djeci i mladima. Glavni protagonisti često igraju „anfas”, odnosno frontalno prema publici, zbog čega se gubi međusobni odnos među likovima i osjećaj suigre. Dijaloške scene tako katkad bivaju diskontinuirane u vidu proživljavanja likova, što gledatelju daje dojam artificijelnosti – što nije inherentno loše, no odudara od ostatka predstave. Ukazujemo da u tim scenama postoji još prostora za međusobno slušanje i partnersku igru, jer bi to dodatno produbilo scensku uvjerljivost i emocionalnu povezanost među likovima.
Također, ulasci vještice na scenu imaju potencijal da budu dinamičniji i energičniji. Njezina pojava u ovom trenutku ne donosi dovoljno snažan osjećaj prijetnje i opasnosti na scenu. Ukazujemo da njezin mizanscen posložen diljem pozornice i kroz publiku sa sobom nosi potencijal daljnjeg razvoja; ako se, naime, putem Vještice želi prenijeti dojam opasnosti na publiku, tada se ona može pojavljivati u publici češće, biti s gledateljima, kretati se kroz lože, njezini ulasci mogu biti maliciozniji i, utoliko, strašniji. Na taj način, postigao bi se efekt iznenađenja kod publike, a izraženiji scenski pokret Vještice i snažnija promjena energije pri svakom dolasku dodatno bi pojačali napetost i kontrast između sigurnog i opasnog svijeta Oza.
Unatoč tome, Čarobnjak iz Oza Max Teatra ostavlja dojam vedre, iskrene i maštovite dječje predstave koja uspješno okuplja velik broj mladih izvođača i pruža publici toplu kazališnu avanturu.
Čarobnjak iz Oza – Kazalište lutaka Zadar - Donatolina
Kazališna družina Donatolina u svojoj verziji Čarobnjaka iz Oza donosi promišljenu, reduciranu i dramaturški vrlo fokusiranu predstavu koja se oslanja na glumačku igru, odnose među likovima i jasnu scensku komunikaciju, pronalazeći kreativna rješenja na neminovne probleme pozornice. Za razliku od mogućnosti raskošnije interpretacije teksta, izvedba Čarobnjaka iz Oza, u produkciji Max teatra, fokusira se na metonimijski princip režije, gdje se minimalističkim rješenjima postiže jednostavnost izraza, koja opet ne osiromašuje scenu, već upravo ostavlja prostora gledatelju za imaginaciju.
Kostimografija je također minimalistička, ali funkcionalna i čista, bez mnogo dekoracija. Takav pristup režije omogućuje dječjoj kazališnoj trupi da se fokusira na igru s kreativnim scenskim rješenjima, a fokus publike ostaje na odnosima i emociji, te promišljanju o mogućim intrigantnim scenskim izazovima. Upravo su odnosi među likovima ono što ovu predstavu čini posebno uspjelom – glumci su međusobno upućeni jedni na druge, slušaju se i reagiraju, pa scena djeluje živo, prirodno i povezano.
Predstava odiše duhovitošću i šarmom, a ansambl uspijeva održati lakoću izvedbe i ritam tijekom cijelog izvođenja. Posebno se izdvaja scena s Vranama koja je razigrana, maštovita i scenski vrlo efektna. Jednako uspješno funkcioniraju i elementi lutkarstva uvedeni u sceni ulaska Majmuna, koji dodatno obogaćuju scenski jezik predstave i unose na scenu novu razinu igre, a publici otvaraju novi rakurs imaginacije.
Posebnu pohvalu zaslužuje reducirani dramski materijal prilagođen mogućnostima ovakve scenske izvedbe. Neopterećeni mnoštvom zadataka, obnašaju funkcije likova na izvanredno čist, konkretan i precizan način. Predstava tako ne bazira svoju dramaturgiju, a zatim i režiju, složenim ili nepotrebno velikim zadacima, nego mudro bira sredstva koja djeca mogu uvjerljivo i sigurno iznijeti. Upravo u toj mjeri i jednostavnosti leži njezina kvaliteta.
Zanimljive i suvremene dramaturške intervencije posebno dolaze do izražaja u scenama s Vješticom i Ozom. Njihov svijet ovdje nije prikazan samo kao bajkovito mjesto opasnosti, nego i kao metafora negativnih aspekata suvremenog društva i tehnologije. Kroz motive mobitela, društvenih mreža i površnosti predstava progovara o lažnoj slici svijeta koja se danas plasira djeci. Upečatljiva scena modne revije koja jasno tematizira fokus na izgled, potrebu za potvrdom i površne vrijednosti koje dominiraju virtualnim prostorom.
Donatolinin Čarobnjak iz Oza tako uspijeva spojiti dječju zaigranost s jasnom društvenom porukom. Predstava je jednostavna, duhovita i scenski promišljena, a upravo kroz reducirana sredstva i dobru partnersku igru uspijeva ostvariti iskren i komunikativan kazališni svijet.
Glumački studio Kazališta Playdrama Split: Puls
Predstava Puls PlayDrama snažno je i dojmljivo scensko ostvarenje koje ostavlja gotovo ritualni dojam. Riječ je o tridesetominutnoj koreodrami koja kroz ambijentalni i ritualni izraz istražuje razvoj žene kroz povijest od praiskonske snage do suvremene borbe za glas i slobodu.
Kao što opis predstave govori, glumice kroz pokret i simbolične scenske slike otkrivaju prepreke koje su žene morale nadvladati: tišinu, sputavanje, predrasude i bol. U svakom se koraku ocrtava nasljeđe onih koje su krojile put budućim generacijama.
Predstava “pulsira” emocijama, povezuje prošlost i sadašnjost, a završna scena vraća nas na početak, aludirajući na svakodnevnu borbu koju proživljava suvremena žena, baš kao i svaka njezina prethodnica stoljećima unatrag.
Budući da je riječ o koreodrami, svakako valja pohvaliti disciplinu i koncentraciju izvođačica. Ovakva forma zahtijeva drukčiji tip fokusa od klasične dramske predstave, a u mnogočemu je i zahtjevnija. Grupa je uspjela gledatelje odvesti u novi svijet koji nas sve podsjeća na moć neverbalnog kazališta.
Među članicama ansambla vidljivo je da su neke izvođačice sigurnije i vještije u scenskom pokretu od drugih, a povremeno se mogu primijetiti i kratki gubici koncentracije ili odlasci u privatni trenutak. Ipak, to je razumljivo s obzirom na zahtjevnost ovakve predstave i ne narušava njezin ukupni dojam.
Dramaturški gledano, predstavi možda nedostaje snažniji završetak ili jasnije definiran zajednički antagonist. Nedostaje izraženiji sukob, odnosno konkretniji odgovor na pitanje protiv čega se protagonisticе zapravo bore. Iako se iščitava da dio problema proizlazi i iz sukoba koje žene vode međusobno, bilo bi zanimljivo vidjeti još jasnije oblikovan vanjski antagonistički element koji bi dodatno pojačao dramsku napetost.
Bjelovarsko kazalište – Bjelokaz: Pouka kćerima
Predstavu Poruka kćerima gledala sam na Smotra bjelovarsko-bilogorske županije i zaista me snažno dojmila. Tada sam istaknula kako je riječ o vrlo dobro režiranoj predstavi – preciznoj, dinamičnoj i „školski” postavljenoj, ali istovremeno dovoljno otvorenoj da glumcima omogući slobodu u igri.
Ipak, tada je još postojao prostor za napredak, osobito u osvještavanju trenutaka kada aktivno slušanje oslabi pa tekst postane tek izgovoren, bez unutarnjeg sadržaja. To je izazov i za profesionalne glumce, posebno u ovako dugim predstavama.
Zato posebno treba pohvaliti ansambl jer se jasno vidi da su od tada ozbiljno radili na predstavi. Glumački su na ovom festivalu bili mnogo sigurniji, izvedba je gušća i zaokruženija, a emocije lijepo razrađene i precizno vođene. Stvorili su vrlo kvalitetnu glumačku predstavu koja odiše klasičnim kazališnim izrazom, ali istovremeno svaki član mladog ansambla unosi i vlastiti suvremeni dašak energije novih generacija.
Vrlo je pohvalno što tijekom cijele izvedbe uspijevate zadržati likove i jasno prenijeti tekst. Govor je razgovijetan, a posebno vrijedi istaknuti kvalitetu neverbalne igre, geste, pokret i mimiku. Kada tumačite starije likove, oni djeluju potpuno uvjerljivo; ne vidim glumce vaših godina, nego likove koje predstavljate, što je iznimno vrijedno i pohvalno.
Sve je izvedeno uvježbano i precizno, s mnogo strasti i iskrene ljubavi prema kazalištu.
Samo tako nastavite!
