03/08/2026
𝗞𝗢𝗟𝗜𝗞𝗢 𝗝𝗘 𝗠𝗜𝗡𝗜𝗦𝗧𝗔𝗥 𝗨 𝗣𝗥𝗔𝗩𝗨?
𝘐𝘴𝘵𝘪 𝘰𝘱𝘴𝘦𝘨 𝘰𝘴𝘰𝘣𝘯𝘦 𝘢𝘴𝘪𝘴𝘵𝘦𝘯𝘤𝘪𝘫𝘦 𝘶 𝘥𝘷𝘢 𝘮𝘰𝘥𝘦𝘭𝘢 𝘧𝘪𝘯𝘢𝘯𝘤𝘪𝘳𝘢𝘯𝘫𝘢, 𝘪 𝘣𝘳𝘰𝘫𝘬𝘦 𝘬𝘰𝘫𝘦 𝘴𝘦 𝘶 𝘫𝘢𝘷𝘯𝘰𝘴𝘵𝘪 𝘴𝘭𝘢ž𝘶 𝘶 𝘪𝘴𝘵𝘶 𝘫𝘦𝘥𝘯𝘢𝘥ž𝘣𝘶
________________________________________
𝗞𝗢𝗠𝗣𝗘𝗡𝗭𝗔𝗖𝗜𝗝𝗔 𝗞𝗢𝗝𝗔 𝗧𝗘𝗞 𝗧𝗥𝗘𝗕𝗔 𝗗𝗢𝗕𝗜𝗧𝗜 𝗙𝗢𝗥𝗠𝗨𝗟𝗨
Priča počinje ondje gdje obično i završava.. kod novca koji tek treba dobiti oblik. Ministarstvo je, uz najavu da će gotovo dvije tisuće osobnih asistenata zaposliti u vlastitim ustanovama socijalne skrbi, obećalo i jednaka materijalna i nematerijalna prava svih asistenata bez obzira na poslodavca, zajedno s financijskim nadoknadama za postojeće pružatelje.
Smjer odiše odmjerenošću, gotovo plemenitom brigom.. približno jednaka plaća, godišnji odmor i sigurnost zamjene trebali bi pripadati radniku bez obzira stoji li mu na ugovoru ime udruge ili državne ustanove, kad već govorimo o javnim uslugama.
𝗡𝗮 𝘀𝗮𝘀𝘁𝗮𝗻𝗸𝘂 𝗼𝗱𝗿ž𝗮𝗻𝗼𝗺 𝟮𝟳. 𝘀𝗿𝗽𝗻𝗷𝗮 𝟮𝟬𝟮𝟲. 𝘂 𝗠𝗶𝗻𝗶𝘀𝘁𝗮𝗿𝘀𝘁𝘃𝘂, uz predstavnike petnaest udruga osoba s invaliditetom, ta je najava dobila nešto širi obris. Kazano je da bi asistenti trebali imati jednaka prava, jednaku edukaciju te stručnu i organizacijsku podršku bez obzira zapošljava li ih ustanova ili udruga, a što je zanimljivije, da ć𝗲 𝗠𝗶𝗻𝗶𝘀𝘁𝗮𝗿𝘀𝘁𝘃𝗼 𝘁𝗲𝗸 𝘇𝗮𝗷𝗲𝗱𝗻𝗼 𝘀 𝘂𝗱𝗿𝘂𝗴𝗮𝗺𝗮 𝗿𝗮𝘇𝗿𝗮𝗱𝗶𝘁𝗶 𝗳𝗶𝗻𝗮𝗻𝗰𝗶𝗷𝘀𝗸𝗲 𝗻𝗮𝗱𝗼𝗸𝗻𝗮𝗱𝗲 𝗶 𝗮𝗺𝗼𝗿𝘁𝗶𝘇𝗮𝗰𝗶𝗷𝘂 𝗿𝗮𝘇𝗹𝗶𝗸𝗲 𝘂 𝘁𝗿𝗼š𝗸𝗼𝘃𝗶𝗺𝗮 𝗿𝗮𝗱𝗮, kako asistenti ne bi prelazili u državne ustanove, narodski kazano, zbog većih plaća ili širih prava uopće.
𝗧𝗼 𝗷𝗲 𝗸𝗼𝗿𝗮𝗸 𝗱𝗮𝗹𝗷𝗲 𝗼𝗱 𝗽𝗿𝘃𝗲 𝗻𝗮𝗷𝗮𝘃𝗲 𝗼𝗱 𝟮𝟮. 𝘀𝗿𝗽𝗻𝗷𝗮, 𝘂 𝗸𝗼𝗷𝗼𝗷 𝘀𝗲 𝗴𝗼𝘃𝗼𝗿𝗶𝗹𝗼 𝗽𝗼𝗴𝗹𝗮𝘃𝗶𝘁𝗼 𝗼 „𝗮𝗺𝗼𝗿𝘁𝗶𝘇𝗮𝗰𝗶𝗷𝘀𝗸𝗼𝗺 𝗼𝗸𝘃𝗶𝗿𝘂“ 𝗼𝘀𝗹𝗼𝗻𝗷𝗲𝗻𝗼𝗺 𝗻𝗮 𝗲𝗹𝗮𝗯𝗼𝗿𝗮𝘁 š𝘁𝗼 𝗴𝗮 𝗷𝗲 𝗶𝘇𝗿𝗮𝗱𝗶𝗼 𝗦𝗢𝗜𝗛, 𝗲𝗹𝗮𝗯𝗼𝗿𝗮𝘁 𝗸𝗼𝗷𝗶, 𝘂𝘀𝗽𝘂𝘁 𝗯𝘂𝗱𝗶 𝗿𝗲č𝗲𝗻𝗼, 𝘂 𝗽𝗿𝗲𝗴𝗹𝗲𝗱𝗮𝗻𝗶𝗺 𝗷𝗮𝘃𝗻𝗶𝗺 𝗼𝗯𝗷𝗮𝘃𝗮𝗺𝗮 𝗻𝗶𝗴𝗱𝗷𝗲 𝗻𝗶𝗷𝗲 𝗽𝗿𝗶𝗹𝗼ž𝗲𝗻, niti mu je izračun ugledao svjetlo dana. Možda bude, ili neki njegov derivat.
Sadržaj te nadoknade ostaje tako u izmaglici. Obuhvaća li ona razliku u osnovnoj plaći ili puni trošak poslodavca? Ulaze li u nju prijevoz, dodaci, regres, božićnica, uskrsnica, dar za djecu, bolovanja, zamjene, koordinacija, edukacije i sve ono plaćeno vrijeme koje se nikada niti ne može pretvoriti u neposredni sat?
Hoće li se vezati uz zaposlenika, uz izvršenu uslugu, uz stvarni trošak pružatelja, ili uz neku novu tablicu čiju ćemo logiku opet odgonetati kao rebus nakon objave? Do 29. srpnja javnost je ostala bez ijednoga tvrdog podatka.. iznos se ne zna, formula ne postoji, datum od kojega bi mjera vrijedila nije objavljen, 𝗮 𝗻𝗲𝗷𝗮𝘀𝗻𝗼 𝗷𝗲 𝗶 𝗵𝗼ć𝗲 𝗹𝗶 𝘀𝗲 𝘀𝘃𝗲 𝘁𝗼 𝘂𝘃𝗲𝘀𝘁𝗶 𝗻𝗼𝘃𝗼𝗺 𝗼𝗱𝗹𝘂𝗸𝗼𝗺, 𝗱𝗼𝗱𝗮𝘁𝗸𝗼𝗺 𝗽𝗼𝘀𝘁𝗼𝗷𝗲ć𝗶𝗺 𝘂𝗴𝗼𝘃𝗼𝗿𝗶𝗺𝗮 𝗶𝗹𝗶 𝘇𝗮𝘀𝗲𝗯𝗻𝗶𝗺 𝗽𝗿𝗼𝗴𝗿𝗮𝗺𝗼𝗺.
Formulacije da se prava „kreću osiguravati“ i da će se nadoknade „razraditi“ odaju da je čitava stvar još u povojima, kao obećanje koje se stvrdnjava, ali još nije stvrdnuto.
Ono suštinsko, međutim, nadživljuje sve te nepoznanice i stoji kao natpis nad ulazom u čitav ovaj tekst. Ne tvrdim da je kompenzacija sama po sebi izlišna, jer ona i jest jedan od oblika pojačanoga financiranja pružatelja, pa se ta opreka pri bližem pogledu raspline u lažnu dihotomiju, budući da se prava razlika svodi na administrativnu formu istoga učinka.
Moje je pitanje suptilnije i otpornije: 𝗮𝗸𝗼 𝘀𝗲 𝘂𝗱𝗿𝘂𝗴𝗮𝗺𝗮 𝘀𝗮𝗱𝗮 𝗺𝗼𝗿𝗮 𝗻𝗮𝗱𝗼𝗸𝗻𝗮đ𝗶𝘃𝗮𝘁𝗶 𝗴𝗼𝘁𝗼𝘃𝗼 𝗰𝗶𝗷𝗲𝗹𝗮 𝗿𝗮𝘇𝗹𝗶𝗸𝗮 𝘂 𝘁𝗿𝗼š𝗸𝘂 𝗿𝗮𝗱𝗮 𝗸𝗮𝗸𝗼 𝗯𝗶 𝘇𝗮𝗱𝗿ž𝗮𝗹𝗲 𝗹𝗷𝘂𝗱𝗲, 𝘇𝗮š𝘁𝗼 𝘀𝗲 𝗶𝘀𝘁𝗶 𝗳𝗶𝗻𝗮𝗻𝗰𝗶𝗷𝘀𝗸𝗶 𝘂č𝗶𝗻𝗮𝗸 𝗻𝗶𝗷𝗲 𝗽𝗼𝘀𝘁𝗶𝗴𝗮𝗼 𝗷𝗲𝗱𝗻𝗼𝘀𝘁𝗮𝘃𝗻𝗶𝗷𝗶𝗺, 𝘂𝗻𝗮𝗽𝗿𝗶𝗷𝗲𝗱 𝘂𝗿𝗲đ𝗲𝗻𝗶𝗺 𝗽𝗼𝘃𝗲ć𝗮𝗻𝗷𝗲𝗺 𝗻𝗷𝗶𝗵𝗼𝘃𝗮 𝗿𝗲𝗱𝗼𝘃𝗻𝗼𝗴 𝗳𝗶𝗻𝗮𝗻𝗰𝗶𝗿𝗮𝗻𝗷𝗮, umjesto naknadnoga krpanja procijepa između dvaju sustava?
𝗭𝗮š𝘁𝗼 𝗽𝗼𝘀𝗲𝘇𝗮𝘁𝗶 𝘇𝗮 𝗮𝗺𝗼𝗿𝘁𝗶𝘇𝗮𝗰𝗶𝗷𝗼𝗺 𝗿𝗮𝘇𝗹𝗶𝗸𝗲 𝗼𝗻𝗱𝗷𝗲 𝗴𝗱𝗷𝗲 𝗷𝗲 𝗱𝗼𝘀𝘁𝗮𝗷𝗮𝗹𝗮 𝘃𝗶š𝗮, 𝘂𝗻𝗮𝗽𝗿𝗶𝗷𝗲𝗱 𝗱𝗼𝗴𝗼𝘃𝗼𝗿𝗲𝗻𝗮 𝗰𝗶𝗷𝗲𝗻𝗮, 𝗼𝗻𝗮𝗸𝗼 𝗸𝗮𝗸𝗼 𝘀𝘂 𝘂𝗱𝗿𝘂𝗴𝗲 𝗶 𝗺𝗼𝗹𝗶𝗹𝗲 (?!). Odgovori se, dobrim dijelom, kriju u brojkama, mnogo više nego u dobroj volji ili priopćenju, pa krenimo redom.
𝗡𝗮𝗶𝗺𝗲, 𝗽𝘂𝗻𝗮 𝗸𝗼𝗺𝗽𝗲𝗻𝘇𝗮𝗰𝗶𝗷𝗮 𝗽𝗿𝗶𝗯𝗹𝗶ž𝗶𝗹𝗮 𝗯𝗶 𝘁𝗿𝗼š𝗮𝗸 𝘂𝗱𝗿𝘂𝗴𝗮 𝗱𝗿ž𝗮𝘃𝗻𝗼𝗺 𝗺𝗼𝗱𝗲𝗹𝘂 𝗶 𝗼𝘁𝘃𝗼𝗿𝗶𝗹𝗮 𝗷𝗼š 𝗼š𝘁𝗿𝗶𝗷𝗲 𝗽𝗶𝘁𝗮𝗻𝗷𝗲 𝘀𝘃𝗿𝗵𝗲 𝗽𝗮𝗿𝗮𝗹𝗲𝗹𝗻𝗼𝗴𝗮 𝗸𝗮𝗻𝗮𝗹𝗮 𝗱𝗼𝗸 𝗯𝗶 𝗱𝗷𝗲𝗹𝗼𝗺𝗶č𝗻𝗮 𝗼𝘀𝘁𝗮𝘃𝗶𝗹𝗮 𝗿𝗮𝗱𝗻𝗶𝗸𝗲 𝘀 𝗻𝗲𝗷𝗲𝗱𝗻𝗮𝗸𝗶𝗺 𝗽𝗿𝗮𝘃𝗶𝗺𝗮 𝗯𝗮š 𝘂 𝘁𝗿𝗲𝗻𝘂 𝗸𝗮𝗱 𝗶𝗺 𝘀𝗲 𝗼𝗯𝗲ć𝗮𝘃𝗮 𝗶𝘇𝗷𝗲𝗱𝗻𝗮č𝗮𝘃𝗮𝗻𝗷𝗲.
Između te dvije mogućnosti prostire se cijela administrativna prašuma, a kroz nju će se ponekad korisnik, a sasvim sigurno i nedržavni pružatelj probijati bez karte, kompasa i, čini se, bez ikoga tko bi mu mahnuo s druge strane.
𝗗𝗩𝗔 𝗣𝗜𝗧𝗔𝗡𝗝𝗔 𝗜𝗦𝗣𝗢𝗗 𝗜𝗦𝗧𝗢𝗚𝗔 𝗡𝗔𝗦𝗟𝗢𝗩𝗔
Naslovno pitanje ima „dva dna“ (minimalno), a javnost nekako zaviruje samo u jedno.
𝗣𝗿𝘃𝗮 𝗷𝗲 𝗽𝗼𝗹𝗶𝘁𝗶č𝗸𝗮 i pita može li država, uvođenjem gotovo dvije tisuće osobnih asistenata u ustanove kojima je osnivač, ponuditi djelotvoran odgovor na manjak ljudi i na neostvarena prava korisnika?
𝗗𝗿𝘂𝗴𝗮 𝗷𝗲 𝗿𝗮č𝘂𝗻𝗼𝘃𝗼𝗱𝘀𝘁𝘃𝗲𝗻𝗮.. koliko isti opseg neposredne podrške stvarno stoji u postojećoj mreži, koliko bi stajao uz povećanu cijenu koju su tražile udruge, a koliko bi mogao stajati pod državnim krovom?
𝗠𝗶𝗻𝗶𝘀𝘁𝗮𝗿 𝗔𝗹𝗲𝗻 𝗥𝘂ž𝗶ć 𝗼𝗯𝗷𝗮𝘃𝗶𝗼 𝗷𝗲 𝟮𝟮. 𝘀𝗿𝗽𝗻𝗷𝗮 𝟮𝟬𝟮𝟲. 𝗱𝗮 𝘂 𝘀𝘂𝘀𝘁𝗮𝘃𝘂 𝗿𝗮𝗱𝗶 𝗼𝗸𝗼 𝟯.𝟰𝟬𝟬 𝗼𝘀𝗼𝗯𝗻𝗶𝗵 𝗮𝘀𝗶𝘀𝘁𝗲𝗻𝗮𝘁𝗮, da ih za pružanje usluge u punom opsegu nedostaje gotovo dvije tisuće te da će se zapošljavati u više od pedeset državnih ustanova socijalne skrbi, dok postojeći radnici mogu ostati kod udruga ili se javiti na državne natječaje.
𝗜𝘇 𝘁𝗲 𝗽𝗼𝘀𝗹𝗷𝗲𝗱𝗻𝗷𝗲, 𝗻𝗮𝗶𝘇𝗴𝗹𝗲𝗱 𝘁𝗲𝗵𝗻𝗶č𝗸𝗲 𝗿𝗲č𝗲𝗻𝗶𝗰𝗲 𝗶𝘇𝘃𝗶𝗿𝘂𝗷𝗲 𝗰𝗶𝗷𝗲𝗹𝗮 𝗷𝗲𝗱𝗻𝗮 𝗱𝗿𝘂𝗴𝗮 𝘇𝗮𝗴𝗼𝗻𝗲𝘁𝗸𝗮, 𝗷𝗲𝗿 𝗼 𝘁𝗼𝗺𝗲 𝗼𝗱𝗮𝗸𝗹𝗲 ć𝗲 𝘁𝗶𝗵 𝗱𝘃𝗶𝗷𝗲 𝘁𝗶𝘀𝘂ć𝗲 𝗱𝗼ć𝗶 ovisi hoće li se dogoditi širenje usluge ili tek seoba potpisa s jednoga zaglavlja na drugo, o čemu sam podrobnije pisao u ranijim objavama pa tu nit ovdje samo dotičem.
𝗔 𝗢 𝗞𝗢𝗝𝗜𝗠 𝗦𝗘 𝗧𝗢 𝗣𝗢𝗩𝗘Ć𝗔𝗡𝗝𝗜𝗠𝗔 𝗥𝗔𝗗𝗜?
Prije nego uđem u trošak, red je razjasniti oko čega se uopće „licitira“, jer bez toga svaki daljnji broj lebdi u zraku poput tvrdnje bez glagola.
𝗦𝗮𝗯𝗼𝗿𝘀𝗸𝗶 𝘇𝗮𝘀𝘁𝘂𝗽𝗻𝗶𝗸 𝗜𝘃𝗶𝗰𝗮 𝗕𝗮𝗸𝘀𝗮 𝘂 𝗿𝘂𝗷𝗻𝘂 𝟮𝟬𝟮𝟱. 𝗶𝘇𝗻𝗶𝗼 𝗷𝗲 𝗽𝗼𝗱𝗮𝘁𝗮𝗸 𝗱𝗮 𝘂𝗱𝗿𝘂𝗴𝗲 𝘁𝗿𝗮ž𝗲 𝗰𝗶𝗷𝗲𝗻𝘂 𝗼𝗱 𝗻𝗮𝗷𝗺𝗮𝗻𝗷𝗲 č𝗲𝘁𝗿𝗻𝗮𝗲𝘀𝘁 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝗽𝗼 𝘀𝗮𝘁𝘂, 𝘂𝘇 𝗽𝗼𝗸𝗿𝗶𝘃𝗮𝗻𝗷𝗲 𝗯𝗼𝗹𝗼𝘃𝗮𝗻𝗷𝗮 𝗶 𝗴𝗼𝗱𝗶š𝗻𝗷𝗶𝗵 𝗼𝗱𝗺𝗼𝗿𝗮.
Taj javno zabilježeni zahtjev daje četrnaest eura status provjerljive usporedne vrijednosti, a ne izmišljene brojke izvučene iz rukava, a nitko od udruga, koliko je javno poznato, taj iznos nije demantirao niti se protiv njega bunio. Baš naprotiv!
Povećanje s jedanaest na četrnaest eura iznosi tri eura, odnosno 27,3 posto:
𝟭𝟰 − 𝟭𝟭 = 𝟯 𝗲𝘂𝗿𝗮
𝟯 ÷ 𝟭𝟭 × 𝟭𝟬𝟬 = 𝟮𝟳,𝟯 %
Takav rast sam po sebi ne jamči dvije tisuće novih ljudi u sustavu, jer ljude tek treba pronaći ondje gdje ih, kako pokazuju sve dosadašnje muke s popunjavanjem mjesta, jednostavno nema u izobilju. Može, doduše, podići plaće, usporiti odlaske, olakšati zapošljavanje, pokriti dio zamjena i pružatelju ostaviti malo zraka za sve one troškove koje sadašnja cijena pokušava nagurati u jedan jedini izvršeni sat, kao da se bačva sadržaja tlači u jednu žlicu.
Stvarni bi učinak, jasno, pokazala provedba.
Č𝗲𝘁𝗿𝗻𝗮𝗲𝘀𝘁 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝗼𝘃𝗱𝗷𝗲 𝗻𝗲 𝘂𝘇𝗶𝗺𝗮𝗺 𝗸𝗮𝗼 𝗱𝗼𝗸𝗮𝘇𝗮𝗻𝘂 𝗸𝗼𝗻𝗮č𝗻𝘂 𝗰𝗶𝗷𝗲𝗻𝘂 𝗸𝗼𝗷𝗮 𝗯𝗶 𝗽𝗼𝘂𝘇𝗱𝗮𝗻𝗼 𝗽𝗼𝗸𝗿𝗶𝗹𝗮 𝗯𝗮š 𝘀𝘃𝗮𝗸𝗶 𝘁𝗿𝗼š𝗮𝗸 𝘂𝘀𝗹𝘂𝗴𝗲, 𝘃𝗲ć 𝘀𝗮𝗺𝗼 𝗸𝗮𝗼 𝗷𝗮𝘃𝗻𝗼 𝗶𝘇𝗻𝗲𝘀𝗲𝗻𝘂 𝗶 𝗼𝗱 𝘂𝗱𝗿𝘂𝗴𝗮 𝗼č𝗶𝘁𝗼 𝗽𝗿𝗶𝗵𝘃𝗮ć𝗲𝗻𝘂 𝘂𝘀𝗽𝗼𝗿𝗲𝗱𝗻𝘂 𝘃𝗿𝗶𝗷𝗲𝗱𝗻𝗼𝘀𝘁, 𝗼𝗱𝗻𝗼𝘀𝗻𝗼 𝗸𝗮𝗼 𝗽𝗿𝗮𝗴 𝗼𝗱 𝗸𝗼𝗷𝗲𝗴𝗮 𝘀𝗲 𝗺𝗼𝗴𝗹𝗼 𝗸𝗿𝗲𝗻𝘂𝘁𝗶 𝗱𝗮 𝗷𝗲 𝗱𝗿ž𝗮𝘃𝗮 𝘂𝗼𝗽ć𝗲 𝗽𝗿𝗶𝘀𝘁𝗮𝗹𝗮 𝗶𝘀𝗸𝘂š𝗮𝘁𝗶 𝘃𝗶š𝘂 𝗰𝗶𝗷𝗲𝗻𝘂 𝗽𝗼𝘀𝘁𝗼𝗷𝗲ć𝗲𝗴𝗮 𝗺𝗼𝗱𝗲𝗹𝗮 .
Udruge su tražile više od tadašnjih jedanaest eura, a četrnaest ovdje služi kao radna pretpostavka za pitanje što bi se dogodilo da je takav iznos bio prihvaćen prije nego što se krenulo u skuplji državni model.
Zbog toga sav kasniji račun treba čitati upravo kao usporedbu dvaju scenarija, četrnaest eura u postojećoj mreži i približno dvadeset pod državnim krovom, a ne kao tvrdnju da bi tih četrnaest eura nužno.
𝗔 š𝘁𝗼 𝗻𝘂𝗱𝗶 𝗱𝗿ž𝗮𝘃𝗮? Odokativno, iz svega što slijedi, spremna je platiti barem dvadeset eura po satu. Odakle baš toliko, tek ću izvesti; zasad zabilježimo raspon, jer između te dvije brojke leži cijela priča.
𝗞𝗔𝗞𝗢 𝗗𝗢Ć𝗜 𝗗𝗢 𝗣𝗥𝗔𝗩𝗢𝗚𝗔 𝗧𝗥𝗢Š𝗞𝗔 𝗣𝗢 𝗦𝗔𝗧𝗨?
Najlakši račun uzeo bi približno 3.400 sadašnjih asistenata, svakome nalijepio jedanaest eura, buduće državne zaposlenike stavio na, recimo, dvadeset po izvršenom satu, pa iz razlike izvukao kakav zvučan zaključak za naslovnicu. Takva bi jednadžba bila kratka, uredna i valjda probavljiva za konferenciju za medije, a njezina bi metodološka vrijednost ostala otprilike na razini zbrajanja bicikla, autobusa i kamiona radi izračuna prosječne cijene prijevoznoga sredstva.
Ispod zajedničkoga zakonskog naziva usluge, naime, 𝗸𝗿𝗶𝗷𝘂 𝘀𝗲 č𝗲𝘁𝗶𝗿𝗶 𝘂𝗴𝗼𝘃𝗼𝗿𝗻𝗲 𝗸𝗮𝘁𝗲𝗴𝗼𝗿𝗶𝗷𝗲, 𝘁𝗿𝗶 𝗰𝗶𝗷𝗲𝗻𝗲, 𝘀𝗸𝗿𝗼𝘇 𝗻𝗲𝘀𝗿𝗮𝘇𝗺𝗷𝗲𝗿𝗻𝗶 𝗿𝗮𝘀𝗽𝗼𝗻𝗶 𝘀𝗮𝘁𝗶 𝗶 𝗱𝗿𝘂𝗸č𝗶𝗷𝗶 𝗼𝗱𝗻𝗼𝘀𝗶 𝗶𝘇𝗺𝗲đ𝘂 𝗸𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗸𝗮 𝗶 𝗿𝗮𝗱𝗻𝗶𝗸𝗮. Broj od 3.400 zasad putuje javnošću bez ijedne objavljene unutarnje strukture, kao zaključana škrinja na čijem poklopcu piše samo ukupan zbroj, dok o sadržaju svatko nagađa po volji.
Stoga, “tablicu”, treba najprije rasklopiti, pa tek onda pogledati nosi li državni model više stvarne pomoći ili tek skuplju uniformu s više zlatnih gumba.
Č𝗘𝗧𝗜𝗥𝗜 𝗨𝗚𝗢𝗩𝗢𝗥𝗡𝗘 𝗞𝗔𝗧𝗘𝗚𝗢𝗥𝗜𝗝𝗘, 𝗧𝗥𝗜 𝗖𝗜𝗝𝗘𝗡𝗘
Odluka o cijeni usluge osobne asistencije 𝗽𝗿𝗼𝗽𝗶𝘀𝘂𝗷𝗲 𝗷𝗲𝗱𝗮𝗻𝗮𝗲𝘀𝘁 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝗽𝗼 𝘀𝗮𝘁𝘂 𝘇𝗮 𝗼𝘀𝗼𝗯𝗻𝗼𝗴 𝗮𝘀𝗶𝘀𝘁𝗲𝗻𝘁𝗮 𝗶 𝘃𝗶𝗱𝗲ć𝗲𝗴𝗮 𝗽𝗿𝗮𝘁𝗶𝘁𝗲𝗹𝗷𝗮, 𝟭𝟮,𝟱𝟬 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝘇𝗮 𝗸𝗼𝗺𝘂𝗻𝗶𝗸𝗮𝗰𝗶𝗷𝘀𝗸𝗼𝗴 𝗽𝗼𝘀𝗿𝗲𝗱𝗻𝗶𝗸𝗮 𝘇𝗮 𝗴𝗹𝘂𝗵𝗲 𝗼𝘀𝗼𝗯𝗲 𝘁𝗲 𝟭𝟯,𝟱𝟬 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝘇𝗮 𝗸𝗼𝗺𝘂𝗻𝗶𝗸𝗮𝗰𝗶𝗷𝘀𝗸𝗼𝗴 𝗽𝗼𝘀𝗿𝗲𝗱𝗻𝗶𝗸𝗮 𝘇𝗮 𝗴𝗹𝘂𝗵𝗼𝘀𝗹𝗶𝗷𝗲𝗽𝗲 𝗼𝘀𝗼𝗯𝗲.
Godišnje statističko izvješće Ministarstva na dan 31. prosinca 2025. bilježi 6.421 korisnika. 𝗢𝘀𝗼𝗯𝗻𝗼𝗴 𝗮𝘀𝗶𝘀𝘁𝗲𝗻𝘁𝗮 𝗸𝗼𝗿𝗶𝘀𝘁𝗶𝗹𝗼 𝗷𝗲 𝟭.𝟬𝟮𝟲 𝗼𝘀𝗼𝗯𝗮 𝘀 𝘁𝗷𝗲𝗹𝗲𝘀𝗻𝗶𝗺, 𝗶𝗻𝘁𝗲𝗹𝗲𝗸𝘁𝘂𝗮𝗹𝗻𝗶𝗺 𝗶𝗹𝗶 𝗺𝗲𝗻𝘁𝗮𝗹𝗻𝗶𝗺 𝗼š𝘁𝗲ć𝗲𝗻𝗷𝗲𝗺, 𝗸𝗼𝗺𝘂𝗻𝗶𝗸𝗮𝗰𝗶𝗷𝘀𝗸𝗼𝗴 𝗽𝗼𝘀𝗿𝗲𝗱𝗻𝗶𝗸𝗮 𝟭.𝟯𝟯𝟳 𝗴𝗹𝘂𝗵𝗶𝗵 𝗶 𝗴𝗹𝘂𝗵𝗼𝘀𝗹𝗶𝗷𝗲𝗽𝗶𝗵, 𝗮 𝘃𝗶𝗱𝗲ć𝗲𝗴𝗮 𝗽𝗿𝗮𝘁𝗶𝘁𝗲𝗹𝗷𝗮 č𝗮𝗸 𝟰.𝟬𝟱𝟴 𝗼𝘀𝗼𝗯𝗮 𝘀 𝗼š𝘁𝗲ć𝗲𝗻𝗷𝗲𝗺 𝘃𝗶𝗱𝗮.
Dvije kategorije s cijenom od jedanaest eura zajedno obuhvaćaju, 𝟱.𝟬𝟴𝟰 𝗸𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗸𝗮, 𝗼𝗱𝗻𝗼𝘀𝗻𝗼 𝟳𝟵,𝟮 𝗽𝗼𝘀𝘁𝗼 𝘀𝘃𝗶𝗵 𝗲𝘃𝗶𝗱𝗲𝗻𝘁𝗶𝗿𝗮𝗻𝗶𝗵. 𝗧𝗮𝗷 𝗷𝗲 𝗽𝗼𝘀𝘁𝗼𝘁𝗮𝗸 𝗯𝗲𝘀𝗽𝗿𝗶𝗷𝗲𝗸𝗼𝗿𝗻𝗼 𝘁𝗼č𝗮𝗻 𝗽𝗼 𝗴𝗹𝗮𝘃𝗮𝗺𝗮 𝗶 𝗱𝘂š𝗮𝗺𝗮, 𝗮 𝗴𝗼𝘁𝗼𝘃𝗼 𝗯𝗲𝘇𝘃𝗿𝗶𝗷𝗲𝗱𝗮𝗻 𝗸𝗮𝗼 𝗽𝗼𝗸𝗮𝘇𝗮𝘁𝗲𝗹𝗷 𝘂𝗱𝗷𝗲𝗹𝗮 𝘂 𝘂𝗸𝘂𝗽𝗻𝗶𝗺 𝘀𝗮𝘁𝗶𝗺𝗮 jer se među tih 5.084 skriva više od četiri tisuće korisnika videćega pratitelja, čiji je mogući mjesečni fond višestruko tanji od opsega podrške osobnog asistenta.
Jedanaest eura tako ipak ostaje stvarna i vrlo raširena cijena. Pretvaranje te cijene u univerzalno mjerilo cijeloga sustava briše, jednim potezom spužve, dvije skuplje kategorije, razlike u satnicama i onu činjenicu kako najbrojnija skupina uglavnom uzima najtanje “mjesečne pakete sati”.
𝗦𝗔𝗧𝗜 𝗢𝗗𝗕𝗜𝗝𝗔𝗝𝗨 𝗝𝗘𝗗𝗔𝗡 𝗣𝗥𝗢𝗦𝗝𝗘𝗞
Prema ranijem okviru osobni asistent pružao je od 44 do 352 sata mjesečno, komunikacijski posrednik od 10 do 160, a videći pratitelj od 10 do 60. 𝗡𝗼𝘃𝗶 𝗽𝗿𝗮𝘃𝗶𝗹𝗻𝗶𝗸 𝘇𝗮 𝗼𝘀𝗼𝗯𝗻𝗼𝗴 𝗮𝘀𝗶𝘀𝘁𝗲𝗻𝘁𝗮 𝗼𝘁𝘃𝗮𝗿𝗮 𝗺𝗼𝗴𝘂ć𝗻𝗼𝘀𝘁 𝗽𝗼𝗱𝗿š𝗸𝗲 𝗱𝗼 𝟮𝟰 𝘀𝗮𝘁𝗮 𝗱𝗻𝗲𝘃𝗻𝗼, 𝗼𝘃𝗶𝘀𝗻𝗼 𝗼 𝗶𝗻𝗱𝗶𝘃𝗶𝗱𝘂𝗮𝗹𝗻𝗼 𝘂𝘁𝘃𝗿đ𝗲𝗻𝗶𝗺 𝗽𝗼𝘁𝗿𝗲𝗯𝗮𝗺𝗮 𝗸𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗸𝗮.
𝗭𝗮𝗷𝗲𝗱𝗻𝗶č𝗸𝗶 𝗽𝗿𝗼𝘀𝗷𝗲𝗸 𝘁𝗶𝗵 𝗸𝗮𝘁𝗲𝗴𝗼𝗿𝗶𝗷𝗮 𝘂 𝗽𝗿𝗶𝗼𝗽ć𝗲𝗻𝗷𝘂 𝘇𝘃𝘂č𝗶 𝘇𝘃𝘂č𝗻𝗼, 𝗮 𝘇𝗮 𝗽𝗹𝗮𝗻𝗶𝗿𝗮𝗻𝗷𝗲 𝗿𝗮𝗱𝗻𝗲 𝘀𝗻𝗮𝗴𝗲 𝘃𝗿𝗶𝗷𝗲𝗱𝗶 𝗼𝘁𝗽𝗿𝗶𝗹𝗶𝗸𝗲 𝗸𝗼𝗹𝗶𝗸𝗼 𝗶 𝗽𝗿𝗼𝘀𝗷𝗲č𝗻𝗮 𝘁𝗲𝗺𝗽𝗲𝗿𝗮𝘁𝘂𝗿𝗮 𝗯𝗼𝗹𝗲𝘀𝗻𝗶𝗸𝗮 𝘂 𝘀𝗼𝗯𝗶.
Naime, korisniku s trideset ili šezdeset sati podrške jedan radnik može pristupiti u dijelu radnoga vremena i, uz podnošljivu udaljenost, njegov raspored spojiti s još jednim korisnikom; osoba s nekoliko stotina sati traži više zaposlenih, smjene, zamjene i kontinuitet kroz cijelu godinu, bez pauze i predaha.
Nova gornja pravilnička granica te svjetove razmiče još dalje. Jedan korisnik može „gutati“ četiri do pet ekvivalenata punoga radnog vremena, dok se više osoba s “tankim paketima” sati natiskuje oko jednoga zaposlenika. Jednadžba „jedan korisnik – jedan asistent“ pripada javnoj razglednici mnogo više nego stvarnoj organizaciji rada, gdje se raspored plete kao mreža, čvor po čvor, a nikada kao ravna crta povučena ravnalom.
𝗕𝗥𝗢𝗝 𝗥𝗔𝗗𝗡𝗜𝗞𝗔 𝗢𝗦𝗧𝗔𝗩𝗟𝗝𝗔 𝗢𝗣𝗦𝗘𝗚 𝗜𝗭𝗩𝗔𝗡 𝗞𝗔𝗗𝗥𝗔
Posljednji javno objavljeni podatak 𝘇𝗮 𝗸𝗿𝗮𝗷 𝟮𝟬𝟮𝟱. 𝗻𝗮𝘃𝗼𝗱𝗶 𝘂𝗸𝘂𝗽𝗻𝗼 𝟯.𝟱𝟲𝟱 𝗼𝘀𝗼𝗯𝗻𝗶𝗵 𝗮𝘀𝗶𝘀𝘁𝗲𝗻𝗮𝘁𝗮, 𝗸𝗼𝗺𝘂𝗻𝗶𝗸𝗮𝗰𝗶𝗷𝘀𝗸𝗶𝗵 𝗽𝗼𝘀𝗿𝗲𝗱𝗻𝗶𝗸𝗮 𝗶 𝘃𝗶𝗱𝗲ć𝗶𝗵 𝗽𝗿𝗮𝘁𝗶𝘁𝗲𝗹𝗷𝗮; 𝗺𝗶𝗻𝗶𝘀𝘁𝗮𝗿 𝗷𝗲 𝘂 𝘀𝗿𝗽𝗻𝗷𝘂 𝟮𝟬𝟮𝟲. 𝗴𝗼𝘃𝗼𝗿𝗶𝗼 𝗼 𝗽𝗿𝗶𝗯𝗹𝗶ž𝗻𝗼 𝟯.𝟰𝟬𝟬 𝗼𝘀𝗼𝗯𝗻𝗶𝗵 𝗮𝘀𝗶𝘀𝘁𝗲𝗻𝗮𝘁𝗮.
Razliku mogu praviti datum na koji je stanje zabilježeno, uži ili širi obuhvat radnih uloga, fluktuacija zaposlenih ili tek političko zaokruživanje na okruglu tisućicu, a javne tablice koja bi to eventualno razmrsila zasad nema ni na vidiku.
Spomena radi, jednako gotovo zavodljivo „namiguje“ 𝘂𝗴𝗼𝘃𝗼𝗿𝗲𝗻𝗶 𝗴𝗼𝗱𝗶š𝗻𝗷𝗶 𝗸𝗮𝗽𝗮𝗰𝗶𝘁𝗲𝘁 𝗼𝗱 𝟴.𝟵𝟴𝟭.𝟭𝟴𝟰 𝗷𝗲𝗱𝗶𝗻𝗶𝗰𝗲 𝘂𝘀𝗹𝘂𝗴𝗲. Budući da se cijena obračunava po satu, razumno je pretpostaviti da taj broj označava godišnji ugovorni limit sati.. uz nužan oprez, jer službeni odgovor tu metodološku sitnicu nigdje ne izgovara naglas.
No, kad već spomenuh kapacitet, ukratko, on opisuje tek gornju ugovornu granicu, strop pod kojim se stanuje, slikovito kazano. Priznati sati iz rješenja, je naravno stvarno pružena podrška ili potreba za njom, dok prihvaćeni obračuni od strane nedržavnih i naposljetku plaćene jedinice žive u nekim drugim kolonama, susjednim, a ipak dalekim poput soba u kojima se nikad ne sretnu ukućani.. baš tako, gotovo doslovno..
𝗠𝗲𝗵𝗮𝗻𝗶č𝗸𝗼 𝗱𝗶𝗷𝗲𝗹𝗷𝗲𝗻𝗷𝗲 𝘁𝗼𝗴𝗮 𝗸𝗮𝗽𝗮𝗰𝗶𝘁𝗲𝘁𝗮 𝘀𝗮 𝟲.𝟰𝟮𝟭 𝗸𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗸𝗼𝗺 𝗶 𝗱𝘃𝗮𝗻𝗮𝗲𝘀𝘁 𝗺𝗷𝗲𝘀𝗲𝗰𝗶 𝗱𝗮𝗷𝗲 𝟭𝟭𝟲,𝟲 𝗷𝗲𝗱𝗶𝗻𝗶𝗰𝗮 𝗺𝗷𝗲𝘀𝗲č𝗻𝗼 𝗽𝗼 𝗸𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗸𝘂. 𝗥𝗲𝘇𝘂𝗹𝘁𝗮𝘁 𝗷𝗲 𝗴𝗼𝘁𝗼𝘃𝗼 𝗱𝗿𝘀𝗸𝗼 𝗽𝗿𝗶𝗺𝗮𝗺𝗹𝗷𝗶𝘃, 𝗷𝗲𝗿 𝘀𝗲 𝗽𝗿𝗶š𝘂𝗹𝗷𝗮𝗼 𝗯𝗿𝗼𝗷𝘂 𝗼𝗱 𝟭𝟮𝟬 𝗸𝗼𝗷𝗶𝗺 ć𝘂 𝘀𝗲 𝗽𝗼𝘀𝗹𝗶𝗷𝗲 𝗽𝗼𝘀𝗹𝘂ž𝗶𝘁𝗶.
U istom nazivniku leže tri vrste podrške, korisnici zatečeni jednoga dana, ljudi koji su uslugu tek zapodjenuli tijekom godine, nepopunjeni kapaciteti i sati koji možda nikada nisu odrađeni ni u čijem stvarnom danu.
Hm, tablica kao da zbilja namigne, a onda ti podmetne nogu na izlazu..
𝗜𝗽𝗮𝗸, 𝘇𝗮 𝗽𝗿𝗼𝗰𝗷𝗲𝗻𝘂 𝘀𝘁𝘃𝗮𝗿𝗻𝗼𝗴𝗮 𝘁𝗿𝗼š𝗸𝗮 𝗻𝗮𝗷𝗸𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗷𝗶 𝗯𝗶 𝗯𝗶𝗼 𝗽𝗼𝗱𝗮𝘁𝗮𝗸 𝗼 𝗶𝘇𝘃𝗿š𝗲𝗻𝗶𝗺 𝘀𝗮𝘁𝗶𝗺𝗮, 𝗿𝗮𝘇𝗹𝘂č𝗲𝗻 𝗽𝗼 𝘃𝗿𝘀𝘁𝗶 𝘂𝘀𝗹𝘂𝗴𝗲, 𝗽𝗿𝘂ž𝗮𝘁𝗲𝗹𝗷𝘂 𝗶 𝗲𝗸𝘃𝗶𝘃𝗮𝗹𝗲𝗻𝘁𝘂 𝗽𝘂𝗻𝗼𝗴𝗮 𝗿𝗮𝗱𝗻𝗼𝗴 𝘃𝗿𝗲𝗺𝗲𝗻𝗮. Takve javne razdiobe još nema, i ta se praznina u ovom tekstu osjeća na svakom koraku, no u nastavku ipak treba doći do koliko-toliko jasnog i kroz javni trag dokazanog podatka.
𝗠𝗔𝗟𝗜 𝗨𝗭𝗢𝗥𝗖𝗜, 𝗝𝗘𝗗𝗔𝗡 𝗨𝗣𝗢𝗧𝗥𝗘𝗕𝗟𝗝𝗜𝗩 𝗧𝗥𝗔𝗚
Službeno izvješće 𝗖𝗲𝗻𝘁𝗿𝗮 𝘇𝗮 𝗽𝗿𝘂ž𝗮𝗻𝗷𝗲 𝘂𝘀𝗹𝘂𝗴𝗮 𝘂 𝘇𝗮𝗷𝗲𝗱𝗻𝗶𝗰𝗶 𝗢𝘇𝗮𝗹𝗷 𝘇𝗮 𝟮𝟬𝟮𝟰. navodi da je osobna asistencija, nakon dobivanja licencije, uvedena u lipnju. Do prosinca bile su zaposlene dvije osobne asistentice za troje korisnika, premda je sistematizacijom bilo predviđeno pet radnih mjesta. Ponavljani natječaji nisu privukli dovoljan broj kandidata: od sedam zaprimljenih zahtjeva tri su realizirana, dva su okončana odustajanjem, a dva su ostala u tijeku. 𝗜𝘀𝘁𝗮 𝘁𝗿𝗶 𝗸𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗸𝗮 𝗻𝗼𝘀𝗲 𝗽𝗿𝗶𝘇𝗻𝗮𝘁𝗶𝗵 𝟭𝟲𝟬, 𝟴𝟴 𝗶 𝟲𝟲 𝘀𝗮𝘁𝗶 𝗺𝗷𝗲𝘀𝗲č𝗻𝗼.
Koliko je pritom sati doista palo na svakoga korisnika, koliko ih je progutao dolazak, evidencija i ostale obveze, jesu li uopće sva mjesta popunjena, a već znamo da nisu, jer se ni pet asistenata nije javilo, ostaje izvan tih redaka. Ono što se ipak vrlo rječito nazire jest koliko je krhka javna slika o urednom paru jednoga korisnika i jednoga radnika, uhvaćenih za ruke kao na plakatu.
𝗨𝗱𝗿𝘂𝗴𝗮 𝗦𝘂𝗻𝗰𝗲 𝗽𝗼č𝗲𝘁𝗸𝗼𝗺 𝟮𝟬𝟮𝟲. 𝗼𝗽𝗶𝘀𝗮𝗹𝗮 𝗷𝗲 𝟱𝟱 𝗸𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗸𝗮 𝗼𝘀𝗼𝗯𝗻𝗼𝗴 𝗮𝘀𝗶𝘀𝘁𝗲𝗻𝘁𝗮. Sedmero ih je imalo tri sata dnevno, tridesetero četiri, šesnaestero osam, a dvoje po šesnaest. Ponderirani dnevni prosjek iznosi 5,47 sati po korisniku, a prevede li se na uobičajena 22 radna dana, dobiva se 120,4 sata mjesečno.
Sunčev uzorak, sretno za nas, ogoljuje kako jedan prosjek u sebi krije dvije različite organizacijske slike. Priznato vrijeme za asistenciju od tri ili četiri sata da se spojiti s drugim korisnicima, dok šesnaest sati dnevno traži najmanje dvije smjene i pričuvu ljudi za slobodne dane, godišnje odmore i bolovanja. Prosjek od 5,47 sati nema lice nijednoga konkretnog korisnika, a ipak prilično pouzdano pogađa središte te raspodjele.
𝗞𝗔𝗞𝗢 𝗦𝗔𝗠 𝗗𝗢Š𝗔𝗢 𝗗𝗢 𝟭𝟮𝟬 𝗦𝗔𝗧𝗜
Račun za Sunce izgleda ovako:
[(𝟳 × 𝟯) + (𝟯𝟬 × 𝟰) + (𝟭𝟲 × 𝟴) + (𝟮 × 𝟭𝟲)] × 𝟮𝟮 = 𝟲.𝟲𝟮𝟮 𝘀𝗮𝘁𝗮 𝗺𝗷𝗲𝘀𝗲č𝗻𝗼
Ozalj daje:
𝟭𝟲𝟬 + 𝟴𝟴 + 𝟲𝟲 = 𝟯𝟭𝟰 𝘀𝗮𝘁𝗶 𝗺𝗷𝗲𝘀𝗲č𝗻𝗼
Spoje li se ta dva mala uzorka isključivo radi radnoga orijentira, rezultat glasi:
(𝟲.𝟲𝟮𝟮 + 𝟯𝟭𝟰) ÷ (𝟱𝟱 + 𝟯) = 𝟭𝟭𝟵,𝟲 𝘀𝗮𝘁𝗶 𝗺𝗷𝗲𝘀𝗲č𝗻𝗼 𝗽𝗼 𝗸𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗸𝘂
Zaokružujem ga na 120 sati. Ta brojka ne pretendira na status službenoga prosjeka ni potvrđenoga izvršenja, kojih zasad i nema, samo popunjava tu prazninu kao proziran radni oslonac izveden iz 58 korisničkih „paketa“.
Riječ je, dakako, o „analitičkom mostu“ ovoga teksta, koji “drži” dok Ministarstvo ne objavi izvršene sate i ekvivalente punoga radnog vremena.
𝗕𝗿𝗼𝗷 𝗼𝗱 𝟭𝟮𝟬 𝗻𝗼𝘀𝗶 𝗶 𝘇𝗱𝗿𝗮𝘃𝘂 𝗽𝗿𝗮𝗸𝘁𝗶č𝗻𝘂 𝗹𝗼𝗴𝗶𝗸𝘂. 𝗭𝗮𝗽𝗼𝘀𝗹𝗲𝗻𝗶𝗸 𝘂 𝗼𝘃𝗼𝗺 𝗺𝗼𝗱𝗲𝗹𝘂 𝗿𝗮𝗱𝗶 𝗽𝘂𝗻𝗼 𝗿𝗮𝗱𝗻𝗼 𝘃𝗿𝗶𝗷𝗲𝗺𝗲, 𝗼𝘀𝗮𝗺 𝘀𝗮𝘁𝗶 𝗼𝗱 𝗽𝗼𝗻𝗲𝗱𝗷𝗲𝗹𝗷𝗸𝗮 𝗱𝗼 𝗽𝗲𝘁𝗸𝗮, 𝗮 𝘁𝗲𝗸 𝗱𝗶𝗼 𝘁𝗼𝗴𝗮 𝗽𝗹𝗮ć𝗲𝗻𝗼𝗴 𝗳𝗼𝗻𝗱𝗮 𝗽𝗿𝗲𝘁𝘃𝗮𝗿𝗮 𝘀𝗲 𝘂 𝗻𝗲𝗽𝗼𝘀𝗿𝗲𝗱𝗻𝘂 𝘂𝘀𝗹𝘂𝗴𝘂. Put među korisnicima, evidencije, sastanci, edukacije, prazan hod među rasporedima, godišnji odmor, blagdani i bolovanja ostaju plaćeno vrijeme ili plaćena odsutnost, premda nisu korisnički sat, koliko god ih se u tablici htjelo tako prikazati.
Zaposlenik se s punim pravom plaća za cijelo radno vrijeme, a 𝘁𝗿𝗼š𝗮𝗸 𝗽𝗼𝗱𝗿š𝗸𝗲 𝗿𝗮𝘀𝘁𝗲 𝘂 𝗶𝘀𝘁𝗼𝗷 𝗺𝗷𝗲𝗿𝗶 𝘂 𝗸𝗼𝗷𝗼𝗷 𝗷𝗲 𝘁𝗮𝗸𝘃𝗶𝗵 𝘀𝗮𝘁𝗶 𝗺𝗮𝗻𝗷𝗲. Jednostavna aritmetika koja odavno ne stanuje u državnoj matematici i državnim pružateljima.
𝗚𝗟𝗔𝗩𝗡𝗜 𝗥𝗔Č𝗨𝗡 𝗢𝗗𝗡𝗢𝗦𝗜 𝗦𝗘 𝗡𝗔 𝗢𝗦𝗢𝗕𝗡𝗘 𝗔𝗦𝗜𝗦𝗧𝗘𝗡𝗧𝗘
Dosadašnji dio morao je obuhvatiti sve četiri ugovorne kategorije kako bi se vidjelo koliko je jalovo cijelu uslugu svesti na jednu cijenu i zajedničku brojku radnika.
Financijska usporedba koja slijedi uža je i tiče se osobnih asistenata, jer se najavljeno zapošljavanje u državnim ustanovama javnosti prodaje upravo kroz tu radnu ulogu.
𝗞𝗼𝗺𝘂𝗻𝗶𝗸𝗮𝗰𝗶𝗷𝘀𝗸𝗶 𝗽𝗼𝘀𝗿𝗲𝗱𝗻𝗶𝗰𝗶 𝗶 𝘃𝗶𝗱𝗲ć𝗶 𝗽𝗿𝗮𝘁𝗶𝘁𝗲𝗹𝗷𝗶 𝗼𝘀𝘁𝗮𝗷𝘂 𝗶𝘇𝘃𝗮𝗻 𝗴𝗹𝗮𝘃𝗻𝗼𝗴𝗮 𝗿𝗮č𝘂𝗻𝗮, jer njihove cijene, satnice, stručne zadaće i odnos broja korisnika prema broju zaposlenih zavređuju zasebnu analizu, koju ovdje neću tek ovlaš ni okrznuti.
Tu, dakle, mjerim dva radna iznosa za jednaku količinu neposredne usluge osobnog asistenta- č𝗲𝘁𝗿𝗻𝗮𝗲𝘀𝘁 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝘂 𝗽𝗼𝘀𝘁𝗼𝗷𝗲ć𝗼𝗷 𝗺𝗿𝗲ž𝗶 𝗶 𝗱𝘃𝗮𝗱𝗲𝘀𝗲𝘁 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝗸𝗮𝗼 𝗽𝗿𝗲𝘁𝗽𝗼𝘀𝘁𝗮𝘃𝗹𝗷𝗲𝗻𝗶 𝗽𝘂𝗻𝗶 𝗱𝗿ž𝗮𝘃𝗻𝗶 trošak po neposrednom satu.
𝗢𝗗𝗔𝗞𝗟𝗘 𝗠𝗜 𝟮𝟬 𝗘𝗨𝗥𝗔?
Dvadeset eura više ne izvodim iz medijski prepričane bruto plaće od 1.930 eura, jer se taj iznos iz objavljenoga koeficijenta i važeće osnovice jednostavno ne da rekonstruirati, ma koliko ga okretao.
𝗥𝗮č𝘂𝗻𝗮𝗺 𝘀𝗮 𝗼𝗻𝗶𝗺 š𝘁𝗼 𝘇𝗻𝗮𝗺, 𝗮 𝘀𝘃𝗮𝗸𝗼𝗺𝗲 𝗷𝗲 𝗱𝗼𝘀𝘁𝘂𝗽𝗻𝗼 𝗽𝗿𝗼𝘃𝗷𝗲𝗿𝗶𝘁𝗶 𝘁𝗲 𝘀𝗮𝗺 𝗿𝗮č𝘂𝗻 𝗶𝘇𝘃𝗲𝘀𝘁𝗶, 𝘀𝗮 𝗽𝗼𝗱𝗮𝘁𝗸𝗼𝗺 𝗸𝗼𝗷𝗶 𝘀𝘁𝗼𝗷𝗶 𝗰𝗿𝗻𝗼 𝗻𝗮 𝗯𝗶𝗷𝗲𝗹𝗼 𝘂𝘇 𝘀𝘁𝘃𝗮𝗿𝗻𝗲 𝗽𝗹𝗮𝘁𝗻𝗲 𝗹𝗶𝘀𝘁𝗲 𝘇𝗮𝗽𝗼𝘀𝗹𝗲𝗻𝗶𝗸𝗮 𝗷𝗮𝘃𝗻𝗲 𝘂𝘀𝘁𝗮𝗻𝗼𝘃𝗲: osnovica p**a koeficijent, dodatak od 0,5 posto za svaku navršenu godinu staža, doprinos poslodavca, materijalna prava, prijevoz i organizacijski troškovi.
Za ogledni primjer uzimam osobnog asistenta koji ima 27 godina ukupnoga radnog staža, dvoje uzdržavane djece, i radi puno radno vrijeme od ponedjeljka do petka, u dnevnom rasporedu, bez rada subotom, nedjeljom, blagdanima i između 22 i 6 sati.
Osnovica od 1. kolovoza do 30. studenoga 2026. iznosi 1.025 eura, dok koeficijent njegovatelja iznosi 1,35. Od prosinca osnovica raste na 1.035 eura, pa će i stvarni trošak biti nešto viši; radi čitljivosti scenarija ovdje zamrzavam kolovošku osnovicu na dvanaest mjeseci. (O koeficijentu 1,37 iz medijskih navoda neću trošiti riječi.. u Uredbi ga nema, pa neka ondje i ostane.)
Osnovna bruto plaća iznosi:
𝟭.𝟬𝟮𝟱,𝟬𝟬 × 𝟭,𝟯𝟱 = 𝟭.𝟯𝟴𝟯,𝟳𝟱 𝗲𝘂𝗿𝗮
Dvadeset sedam godina staža, uz zakonskih pola posto po navršenoj godini, nosi dodatak od 13,5 posto:
𝟭.𝟯𝟴𝟯,𝟳𝟱 × 𝟭𝟯,𝟱 % = 𝟭𝟴𝟲,𝟴𝟭 𝗲𝘂𝗿𝗮
Ukupna redovna bruto plaća iznosi:
𝟭.𝟯𝟴𝟯,𝟳𝟱 + 𝟭𝟴𝟲,𝟴𝟭 = 𝟭.𝟱𝟳𝟬,𝟱𝟲 𝗲𝘂𝗿𝗮
𝗞𝗢𝗟𝗜𝗞𝗜 𝗝𝗘 𝗡𝗘𝗧𝗢 𝗨 𝗢𝗩𝗢𝗠 𝗣𝗥𝗜𝗠𝗝𝗘𝗥𝗨?
Iz bruto plaće izdvajaju se mirovinski doprinosi od ukupno 20 posto:
𝟭.𝟱𝟳𝟬,𝟱𝟲 × 𝟮𝟬 % = 𝟯𝟭𝟰,𝟭𝟭 𝗲𝘂𝗿𝗮
Dohodak nakon mirovinskih doprinosa iznosi:
𝟭.𝟱𝟳𝟬,𝟱𝟲 − 𝟯𝟭𝟰,𝟭𝟭 = 𝟭.𝟮𝟱𝟲,𝟰𝟱 𝗲𝘂𝗿𝗮
Osnovni osobni odbitak iznosi 600 eura, za prvo uzdržavano dijete dodaje se 300, za drugo 420 eura:
𝟲𝟬𝟬 + 𝟯𝟬𝟬 + 𝟰𝟮𝟬 = 𝟭.𝟯𝟮𝟬 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝗼𝘀𝗼𝗯𝗻𝗼𝗴𝗮 𝗼𝗱𝗯𝗶𝘁𝗸𝗮
Budući da je dohodak od 1.256,45 eura tanji od osobnoga odbitka od 1.320 eura, porezna osnovica u ovom primjeru pada na nulu, pa neto plaća zaposlenika iznosi približno:
𝟭.𝟮𝟱𝟲,𝟰𝟱 𝗲𝘂𝗿𝗮
Račun pretpostavlja da su oba djeteta u cijelosti upisana na poreznoj kartici toga zaposlenika;, dok bi podjela odbitka s drugim roditeljem, drukčiji broj djece ili druge osobne okolnosti pomaknuli bi neto, dok bi trošak plaće za poslodavca ostao netaknut.
Medijskih približno 1.300 eura neto pokazuje se tako kao moguća zaokružena vrijednost pri drukčijem poreznom profilu, nešto višoj osnovici ili uz dodatne sate. Iz koeficijenta 1,35, 27 godina staža i ovoga konkretnog primjera ispada oko 1.256 eura redovne neto plaće, pristojno, ali daleko od bajke koju katkad naslućuju naslovi.
𝗧𝗥𝗢Š𝗔𝗞 𝗣𝗟𝗔Ć𝗘 𝗭𝗔 𝗣𝗢𝗦𝗟𝗢𝗗𝗔𝗩𝗖𝗔
Na bruto plaću poslodavac plaća doprinos za zdravstveno osiguranje od 16,5 posto:
𝟭.𝟱𝟳𝟬,𝟱𝟲 × 𝟭𝟲,𝟱 % = 𝟮𝟱𝟵,𝟭𝟰 𝗲𝘂𝗿𝗮
Mjesečni trošak same plaće iznosi:
𝟭.𝟱𝟳𝟬,𝟱𝟲 + 𝟮𝟱𝟵,𝟭𝟰 = 𝟭.𝟴𝟮𝟵,𝟳𝟬 𝗲𝘂𝗿𝗮
Godišnji trošak same plaće, pri istoj osnovici kroz cijelu godinu, iznosi:
𝟭.𝟴𝟮𝟵,𝟳𝟬 × 𝟭𝟮 = 𝟮𝟭.𝟵𝟱𝟲,𝟰𝟬 𝗲𝘂𝗿𝗮
Prema Temeljnom kolektivnom ugovoru zaposlenik ostvaruje regres, božićnicu i nagradu za uskrsne blagdane, a roditelj djeteta odgovarajuće dobi i dar za dijete; posljednji zajamčeni iznosi glase najmanje 300 eura regresa, 300 eura božićnice, 100 eura uskrsnice i 100 eura dara po djetetu, a taj prije izračunati trošak plaće ne uključuje ni to, ni prijevoz, ni edukacije, opremu, koordinaciju, računovodstvo, vođenje usluge, a kamoli trošak zamjene.
Pretpostavimo li da oba djeteta ostvaruju pravo na dar, najmanji dodatni godišnji iznos tih materijalnih prava iznosi:
𝟯𝟬𝟬 + 𝟯𝟬𝟬 + 𝟭𝟬𝟬 + 𝟮𝟬𝟬 = 𝟵𝟬𝟬 𝗲𝘂𝗿𝗮
Godišnji trošak plaće i tih prava tada iznosi:
𝟮𝟭.𝟵𝟱𝟲,𝟰𝟬 + 𝟵𝟬𝟬 = 𝟮𝟮.𝟴𝟱𝟲,𝟰𝟬 𝗲𝘂𝗿𝗮
Uz radni scenarij od 120 neposrednih sati mjesečno po zaposleniku, dakle 1.440 godišnje, pri čemu je riječ o prethodno obrazloženoj radnoj pretpostavci, a ne o službeno utvrđenom prosjeku po radnom mjestu, dobivamo:
𝟮𝟮.𝟴𝟱𝟲,𝟰𝟬 ÷ 𝟭.𝟰𝟰𝟬 = 𝟭𝟱,𝟴𝟳 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝗽𝗼 𝗻𝗲𝗽𝗼𝘀𝗿𝗲𝗱𝗻𝗼𝗺 𝘀𝗮𝘁𝘂
Već taj iznos obuhvaća samo plaću i navedena godišnja prava, a prijevoz još nije ni zakoračio u račun.
Prijevoz, jasno, ovisi o udaljenosti, načinu obračuna i području rada, pa ga neću proglasiti jedinstvenim prosjekom. Za ovu ću računicu uzeti skromnih 100 eura mjesečno, što nipošto nije gornja granica, jer u stvarnim prilikama zna prijeći i 400 eura. Godišnji trošak prijevoza u ovom primjeru iznosi 1.200 eura. Riječ je o “skromnoj oglednoj vrijednosti” za zaposlenika javne ustanove, dok stvarni iznos ovisi o njegovu prebivalištu odnosno boravištu, dostupnosti organiziranoga javnog prijevoza i udaljenosti od mjesta rada; ako je ona veća od 100 kilometara, pravo na naknadu za udaljenost iznad te granice utvrđuje nadležni ministar posebnom odlukom
𝟮𝟮.𝟴𝟱𝟲,𝟰𝟬 + 𝟭.𝟮𝟬𝟬 = 𝟮𝟰.𝟬𝟱𝟲,𝟰𝟬 𝗲𝘂𝗿𝗮
𝟮𝟰.𝟬𝟱𝟲,𝟰𝟬 ÷ 𝟭.𝟰𝟰𝟬 = 𝟭𝟲,𝟳𝟭 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝗽𝗼 𝗻𝗲𝗽𝗼𝘀𝗿𝗲𝗱𝗻𝗼𝗺 𝘀𝗮𝘁𝘂
Na tih 16,71 eura tek pristižu voditelj usluge, računovodstvo, edukacije, oprema, administrativno praćenje, prazan hod koji raspored ne uspije spojiti i trošak zamjena.
Dvadeset eura po neposrednom satu tako postaje razumna zaokružena pretpostavka punoga troška redovnoga dnevnog radnog mjesta. Nikakva službena tarifa, niti iznos izveden iz navodne bruto plaće od 1.930 eura, samo brojka sklopljena iz stvarne formule plaće, materijalnih prava, prijevoza i troškova organiziranja usluge. Stvarni će trošak u praksi, uostalom, ispasti i osjetno viši.
𝗚𝗢𝗗𝗜Š𝗡𝗝𝗜 𝗢𝗗𝗠𝗢𝗥, 𝗕𝗢𝗟𝗢𝗩𝗔𝗡𝗝𝗘 𝗜 𝗭𝗔𝗠𝗝𝗘𝗡𝗔
Godišnji odmor i bolovanje ne treba ponovno pribrajati istoj godišnjoj plaći; njihov se učinak već “očitovao” u tome što zaposlenik prima plaću dvanaest mjeseci, dok broj sati neposredne podrške ostaje tanji od nominalnoga radnog fonda.
Kontinuitet usluge, međutim, traži svoj poseban, gotovo posebniji trošak. Korisnik kojemu je pomoć potrebna svakoga radnog dana ne može čekati da se zaposlenik vrati s godišnjeg ili bolovanja, pa zamjenski radnik dolazi povrh plaće odsutne osobe, a to u prethodnih 16,71 eura još nije uračunato.
Ovdje se jasno nazire koliko je možda nekome privlačna, ali “varljiva formula” „godišnja plaća podijeljena sa 2.080 sati“. Sve uredno izgleda dok stoji na papiru, a u stvarnom rasporedu, punom zamjena, kašnjenja, puknutih auto guma, poledica, izenenadnih prehlada vlastitog djeteta, vlastitog bolovonja i mnogih drugih “praznina”, brojka se rasipa na sve strane. I košta.
𝗢𝗩𝗢 𝗝𝗘 𝗥𝗔Č𝗨𝗡 𝗦𝗔𝗠𝗢 𝗭𝗔 𝗥𝗘𝗗𝗢𝗩𝗔𝗡 𝗗𝗡𝗘𝗩𝗡𝗜 𝗥𝗔𝗗
Ogledni zaposlenik dakle radi od ponedjeljka do petka, osam sati dnevno, bez rada subotom, nedjeljom, blagdanima i između 22 i 6 sati, u najmirnijem, gotovo idiličnom sloju državnog troška.
Temeljni kolektivni ugovor propisuje dodatak od 40 posto za rad između 22 i 6 sati, 25 posto za subotu, 50 posto za nedjelju te 150 posto za rad na blagdan ili zakonom utvrđeni neradni dan, pri čemu se dodaci obračunavaju na sate stvarno odrađene u tim okolnostima, a većina ih se međusobno zbraja.
Radnik koji pruža potporu tijekom 24 sata, u smjenama, vikendima i blagdanima, imat će stoga osjetno deblji kovert. U rasporedu s većim udjelom takvih sati trošak plaće prikrada se povećanju od 40 posto, a ponegdje ga i preskoči.
𝗣𝗼𝘃𝗲ć𝗮𝗻𝗷𝗲 𝘁𝗿𝗼š𝗸𝗮 𝗽𝗹𝗮ć𝗲 𝗼𝗱 𝟰𝟬 𝗽𝗼𝘀𝘁𝗼 𝗽𝗼𝗱𝗶𝗴𝗹𝗼 𝗯𝗶 𝗺𝗷𝗲𝘀𝗲č𝗻𝗶 𝗶𝘇𝗱𝗮𝘁𝗮𝗸 𝗽𝗼𝘀𝗹𝗼𝗱𝗮𝘃𝗰𝗮 𝘀 𝗽𝗿𝗶𝗯𝗹𝗶ž𝗻𝗼 𝟭.𝟴𝟮𝟵,𝟳𝟬 𝗻𝗮 𝗼𝗸𝗼 𝟮.𝟱𝟲𝟮 𝗲𝘂𝗿𝗮. Fiksna godišnja prava i dio prijevoza ne rastu istim tempom naravno, pa ukupni puni trošak radnoga mjesta penje se nešto sporije, ipak, neposredni sat koji u 𝗱𝗻𝗲𝘃𝗻𝗼𝗺 𝗺𝗼𝗱𝗲𝗹𝘂 𝘇𝗮𝗼𝗸𝗿𝘂ž𝘂𝗷𝗲𝗺 𝗻𝗮 𝗱𝘃𝗮𝗱𝗲𝘀𝗲𝘁 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝘂 𝘀𝗺𝗷𝗲𝗻𝘀𝗸𝗼𝗺 𝗿𝗮𝘀𝗽𝗼𝗿𝗲𝗱𝘂 𝗼𝘁𝗸𝗹𝗶𝘇𝗶 𝗽𝗿𝗲𝗺𝗮 𝘀𝗿𝗲𝗱𝗶𝗻𝗶 𝗱𝘃𝗮𝗱𝗲𝘀𝗲𝘁𝗶𝗵.
No, taj podatak gotovo skromnošću ostavljam izvan glavne usporedbe. Daljnji se račun tiče isključivo osobnog asistenta koji radi redovno puno radno vrijeme od ponedjeljka do petka, u onoj mirnoj varijanti koja je državi najjeftinija.
𝗜𝗦𝗧𝗜 𝗡𝗢𝗩𝗔𝗖, 𝗠𝗔𝗡𝗝𝗜 𝗢𝗣𝗦𝗘𝗚
Odnos između četrnaest i dvadeset eura matematički je gol i jednostavan:
𝟭𝟰 ÷ 𝟮𝟬 = 𝟬,𝟳𝟬
Ista svota po cijeni od dvadeset eura kupuje 70 posto količine koju bi kupila po četrnaest, pa se financijski doseg stanjuje za 30 posto.
Pogled s druge strane daje rast cijene istoga opsega:
𝟮𝟬 − 𝟭𝟰 = 𝟲 𝗲𝘂𝗿𝗮
𝟲 ÷ 𝟭𝟰 × 𝟭𝟬𝟬 = 𝟰𝟮,𝟵 %
Isti odnos, iskazan obratno, znači da jednaka količina usluge poskupljuje razmjerno, za istih 42,9 posto.. riječ je o dva lica jedne te iste brojke, pa je dovoljno zadržati jedno kao nosivo, a drugo tek kao njegovu potvrdu.
Doseg te usporedbe završava na novcu, a novac ovdje govori “najjasnije jasno”. No, prije nego se krenulo, ili bolje rečeno prije nego se najavljuje da se kreće u skuplji model, red je bio iskušati onaj jeftiniji, jer č𝗲𝘁𝗿𝗻𝗮𝗲𝘀𝘁 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝗻𝗶𝗸𝗮𝗱𝗮 𝗻𝗶𝗷𝗲 𝗱𝗼𝗯𝗶𝗹𝗼 𝘀𝘃𝗼𝗷𝘂 𝗽𝗿𝗶𝗹𝗶𝗸𝘂. Očito je i toliko državi svojedobno bilo previše, pa se pitanje koliko bi se i kako s tom cijenom moglo pružiti nikada nije ni postavilo, a kamoli kroz praksu provjerilo.
𝗗𝗩𝗜𝗝𝗘 𝗧𝗜𝗦𝗨Ć𝗘 𝗥𝗔𝗗𝗡𝗜𝗛 𝗠𝗝𝗘𝗦𝗧𝗔, 𝗗𝗩𝗜𝗝𝗘 𝗣𝗢𝗦𝗩𝗘 𝗥𝗔𝗭𝗟𝗜Č𝗜𝗧𝗘 𝗣𝗥𝗜Č𝗘
Ovdje moram stati i priznati jednu zamku u koju bih lako sam upao. Onih 120 sati izračunao sam po korisniku, a sada ih spremam pripisati jednom radnom mjestu, kao da su to iste stvari. Nisu. Malo prije upozorio sam da jedan korisnik zna progutati nekoliko zaposlenika, a jedan zaposlenik podmiriti više korisnika, pa bi bilo licemjerno da tu istinu sad tiho zaobiđem. Zato brojku koja slijedi ne prodajem kao dokazan prosjek po zaposleniku, kojega javno ionako nema, a uzimam je kao radni scenarij: pretpostavljam da svako od dvije tisuće mjesta nosi oko 120 neposrednih sati mjesečno, oslonjen na ono što su pokazali Sunce i Ozalj, ali svjestan da to nije isto što i stvarni prosjek po glavi zaposlenoga.
Ministrovu najavu o gotovo dvije tisuće potrebnih i planiranih radnih mjesta za potrebe ovoga scenarija uzimam kao pouzdanu..
𝟮.𝟬𝟬𝟬 × 𝟭𝟮𝟬 × 𝟭𝟮 = 𝟮.𝟴𝟴𝟬.𝟬𝟬𝟬 𝘀𝗮𝘁𝗶
Taj opseg po četrnaest eura stoji:
𝟮.𝟴𝟴𝟬.𝟬𝟬𝟬 × 𝟭𝟰 = 𝟰𝟬.𝟯𝟮𝟬.𝟬𝟬𝟬 𝗲𝘂𝗿𝗮
Po dvadeset eura stoji:
𝟮.𝟴𝟴𝟬.𝟬𝟬𝟬 × 𝟮𝟬 = 𝟱𝟳.𝟲𝟬𝟬.𝟬𝟬𝟬 𝗲𝘂𝗿𝗮
Razlika iznosi:
𝟱𝟳.𝟲𝟬𝟬.𝟬𝟬𝟬 − 𝟰𝟬.𝟯𝟮𝟬.𝟬𝟬𝟬 = 𝟭𝟳.𝟮𝟴𝟬.𝟬𝟬𝟬 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝗴𝗼𝗱𝗶š𝗻𝗷𝗲
U tom scenariju, dakle, godišnja razlika između dviju cijena teži je od sedamnaest milijuna eura. Naglašavam riječ scenarij, jer taj iznos nije utvrđeni trošak službene odluke, nego posljedica nekoliko mojih pretpostavki, o cijeni, o satima i o broju mjesta.
𝗡𝗷𝗲𝗴𝗼𝘃𝗮 𝘁𝗲ž𝗶𝗻𝗮, 𝗺𝗲đ𝘂𝘁𝗶𝗺, 𝗻𝗲 𝗯𝗹𝗶𝗷𝗲𝗱𝗶.. 𝘇𝗮 𝘁𝗮𝗷 𝗻𝗼𝘃𝗮𝗰 𝘀𝗸𝘂𝗽𝗹𝗷𝗶 𝗺𝗼𝗱𝗲𝗹 𝗺𝗼𝗿𝗮 𝗽𝗼𝗸𝗮𝘇𝗮𝘁𝗶 𝘃𝗿𝗶𝗷𝗲𝗱𝗻𝗼𝘀𝘁 𝗱𝗼𝘃𝗼𝗹𝗷𝗻𝗼 𝗼𝗽𝗶𝗽𝗹𝗷𝗶𝘃𝘂 𝗱𝗮 𝗷𝗲 𝗼𝘀𝗷𝗲𝘁𝗲 𝗸𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗸, 𝗿𝗮𝗱𝗻𝗶𝗸 𝗶 𝗼𝗻𝗮𝗷 𝘁𝗸𝗼 𝗺𝗷𝗲𝘀𝗲𝗰𝗶𝗺𝗮 č𝗲𝗸𝗮 𝗽𝗼č𝗲𝘁𝗮𝗸 𝘂𝘀𝗹𝘂𝗴𝗲.
No, treba pritom biti precizan i u onome što razlika znači. 𝗗𝗼𝗸 𝗽𝗿𝗼𝗿𝗮č𝘂𝗻𝘀𝗸𝗶 𝗼𝗸𝘃𝗶𝗿 𝗼𝘀𝘁𝗮𝗷𝗲 𝗷𝗲𝗱𝗻𝗮𝗸 𝗶𝗹𝗶 𝗼𝗺𝗲đ𝗲𝗻, 𝘃𝗶š𝗮 𝗰𝗶𝗷𝗲𝗻𝗮 𝗸𝘂𝗽𝘂𝗷𝗲 𝗺𝗮𝗻𝗷𝗲 𝗻𝗲𝗽𝗼𝘀𝗿𝗲𝗱𝗻𝗶𝗵 𝘀𝗮𝘁𝗶, 𝗮 𝗽𝗼𝘀𝗹𝗷𝗲𝗱𝗶č𝗻𝗼 𝗶 𝗺𝗼𝗴𝘂ć𝗶 𝗺𝗮𝗻𝗷𝗶 𝗯𝗿𝗼𝗷 𝗸𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗸𝗮.
Ovo je oportunitetni trošak, a ne gatanje iz talog. Cijena izravno kroji broj sati, dok broj ljudi izmiče računu dok se ne zna tko koliko troši, stoga mjerim u satima, a o korisnicima govorim oprezno, u kondicionalu, bez „prozivanja imena“ kojih pred sobom nemam, izgleda da ih, službeno, i nema.
𝗣𝗼𝗱𝗿𝗶𝗷𝗲𝘁𝗹𝗼 𝘇𝗮𝗽𝗼𝘀𝗹𝗲𝗻𝗶𝗵 𝗼𝘃𝗱𝗷𝗲 𝗽𝗼𝘀𝘁𝗮𝗷𝗲 𝗽𝗿𝗲𝘀𝘂𝗱𝗻𝗼, 𝗴𝗼𝘁𝗼𝘃𝗼 𝘀𝘂𝗱𝗯𝗼𝗻𝗼𝘀𝗻𝗼.
𝗣𝗿𝘃𝗶 𝗸𝗿𝗮𝗷𝗻𝗷𝗶 𝗶𝘀𝗵𝗼𝗱 donosi seobu velikoga broja sadašnjih asistenata iz udruga u državne ustanove. Državni platni popis tada nabubri, dok ukupan broj ljudi raspoloživih za osobnu asistenciju ostaje otprilike jednak; radnik dobiva sigurniji ugovor i šira prava, što ima stvarnu vrijednost, a korisnik dodatni sat vidi tek ako uđe novi čovjek ili se bolje iskoristi postojeće vrijeme
𝗗𝗿𝘂𝗴𝗶 𝗸𝗿𝗮𝗷𝗻𝗷𝗶 𝗶𝘀𝗵𝗼𝗱 pretpostavlja da gotovo svih dvije tisuće dolazi iz nezaposlenosti, neaktivnosti, povratka na tržište rada, prvoga zaposlenja ili djelatnosti iz kojih njihov odlazak neće razjapiti novu rupu. Broj raspoloživih ljudi tada bi doista skočio s približno 3.400 na 5.400, uz stvaran nov opseg rada.
Stvarnost će, kao i obično, biti mješavina. Dio zaposlenih preseli iz udruga, dio iz boravka, pomoći u kući, organiziranoga stanovanja i drugih pomagačkih poslova, netko se vrati na tržište rada, a poneki natječaj zjapi prazan.
Bez podatka odakle je svaki novi zaposlenik doplovio, svako će radno mjesto u državnoj evidenciji izgledati kao širenje usluge, pa makar je isti čovjek tek promijenio zaglavlje na obračunu plaće i preselio stolicu tri ureda dalje. Onu bilancu prelazaka, tko iz koje službe dolazi i što ostaje za njim, razrađivao sam u zasebnom tekstu, pa je ovdje samo prizivam kao gotovo „dokazni“ okvir.
𝗥𝗨𝗕𝗡𝗜 𝗥𝗔Č𝗨𝗡 𝗣𝗥𝗘𝗟𝗔𝗦𝗞𝗔
Ministrovih 3.400 uzimam isključivo kao javnu radnu brojku. Zamislimo najčišći mogući slučaj: svih dvije tisuće novih radnih mjesta popune se ljudima koji već rade u udrugama, a plaća ih se sada po državnoj cijeni.
Za tih dvije tisuće mjesta, pri istom opsegu rada, postojeća mreža tražila je četrnaest zamišljenih sa sabornice traženih eura po satu. Država za isti posao plaća oko dvadeset. 𝗥𝗮𝘇𝗹𝗶𝗸𝗮 𝗷𝗲 š𝗲𝘀𝘁 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝗻𝗮 𝘀𝘃𝗮𝗸𝗼𝗺 𝘀𝗮𝘁𝘂, 𝗮 𝗸𝗮𝗱 𝘀𝗲 𝗽𝗼𝗺𝗻𝗼ž𝗶 𝘀 𝗽𝘂𝗻𝗶𝗺 𝗴𝗼𝗱𝗶š𝗻𝗷𝗶𝗺 𝗼𝗽𝘀𝗲𝗴𝗼𝗺 𝘀𝘃𝗶𝗵 𝗱𝘃𝗶𝗷𝗲 𝘁𝗶𝘀𝘂ć𝗲 𝗺𝗷𝗲𝘀𝘁𝗮, 𝗻𝗮𝗿𝗮𝘀𝘁𝗲 𝗻𝗮 𝘃𝗶š𝗲 𝗼𝗱 𝘀𝗲𝗱𝗮𝗺𝗻𝗮𝗲𝘀𝘁 𝗺𝗶𝗹𝗶𝗷𝘂𝗻𝗮 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝗴𝗼𝗱𝗶š𝗻𝗷𝗲, 𝗸𝗮𝗸𝗼 𝗷𝗲 𝘃𝗲ć 𝗶𝘇𝗿𝗮č𝘂𝗻𝗮𝘁𝗼.
𝗧𝘂 𝗷𝗲 𝗰𝗶𝗷𝗲𝗹𝗮 𝗽𝗼𝗮𝗻𝘁𝗮, 𝗶𝗮𝗸𝗼 𝗷𝗲 𝘃𝗮𝗹𝗷𝗮 𝗶𝘇𝗿𝗲ć𝗶 𝗼𝗽𝗿𝗲𝘇𝗻𝗼.
Da su svojedobno pristali na četrnaest eura, isti bi novac otvorio prostor za više usluge, a ne tek za skuplju verziju one iste. Pod uvjetom, razumije se, da uopće ima ruku koje bi te sate odradile i mreže koja bi ih organizirala. 𝗩𝗶š𝗮 𝗰𝗶𝗷𝗲𝗻𝗮 𝗺𝗼𝗿𝗮 𝘇𝗮𝘁𝗼 𝗽𝗼𝗸𝗮𝘇𝗮𝘁𝗶 𝗱𝗼𝗱𝗮𝘁𝗻𝘂 𝘃𝗿𝗶𝗷𝗲𝗱𝗻𝗼𝘀𝘁 𝗸𝗼𝗷𝗮 𝗻𝗮𝗱𝗶𝗹𝗮𝘇𝗶 𝗶𝘀𝘁𝗶 𝗻𝗼𝗺𝗶𝗻𝗮𝗹𝗻𝗶 𝗯𝗿𝗼𝗷 𝗻𝗲𝗽𝗼𝘀𝗿𝗲𝗱𝗻𝗶𝗵 𝘀𝗮𝘁𝗶, u obliku stabilnijih ugovora, sigurnijih zamjena i manje fluktuacije, jer inače ostaje samo skuplja verzija istoga.
𝗝𝗘 𝗟𝗜 𝗣𝗢𝗦𝗧𝗢𝗝𝗔𝗢 𝗝𝗘𝗗𝗡𝗢𝗦𝗧𝗔𝗩𝗡𝗜𝗝𝗜 𝗣𝗨𝗧?
Vrijedi se podsjetiti kako je sustav uopće nastao. Osobnu asistenciju od početka nose udruge i nedržavni pružatelji, koji su bili odgovor na to što države u toj ulozi nije bilo, pa i razlog što usluga uopće postoji, kao i još neke srodne. 𝗞𝗮𝗱 𝗶𝗵 𝘀𝗲 𝗱𝗮𝗻𝗮𝘀 𝗺𝗷𝗲𝗿𝗶 𝗽𝗿𝗲𝗺𝗮 𝗱𝗿ž𝗮𝘃𝗻𝗶𝗺 𝘂𝘀𝘁𝗮𝗻𝗼𝘃𝗮𝗺𝗮, 𝗴𝗼𝘁𝗼𝘃𝗼 𝘀𝗲 𝗻𝗲𝗽𝗿𝗶𝘀𝘁𝗼𝗷𝗻𝗼 𝘇𝗮𝗯𝗼𝗿𝗮𝘃𝗶 𝗱𝗮 𝘀𝘂 𝘂𝗽𝗿𝗮𝘃𝗼 𝗼𝗻𝗶 𝗴𝗼𝗱𝗶𝗻𝗮𝗺𝗮 𝗱𝗿ž𝗮𝗹𝗶 𝗰𝗶𝗷𝗲𝗹𝘂 𝘂𝘀𝗹𝘂𝗴𝘂 𝗻𝗮 𝗼𝗸𝘂𝗽𝘂, 𝘀𝗮 𝘀𝘃𝗼𝗷𝗶𝗺 𝗸𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗰𝗶𝗺𝗮, 𝘃𝗼𝗱𝗶𝘁𝗲𝗹𝗷𝗶𝗺𝗮, 𝗿𝗮𝘀𝗽𝗼𝗿𝗲𝗱𝗶𝗺𝗮 𝗶 𝘁𝗲𝗿𝗲𝗻𝘀𝗸𝗶𝗺 𝗶𝘀𝗸𝘂𝘀𝘁𝘃𝗼𝗺.
Odgovor, prije nego pitanje, zaoštrava se tek pred jednim upitnikom- 𝘇𝗮š𝘁𝗼 𝘀𝗲 𝘁𝗮𝗷 𝗸𝗮𝗻𝗮𝗹 𝗺𝗮𝘀𝗼𝘃𝗻𝗼 š𝗶𝗿𝗶 𝗻𝗮 𝗱𝗿ž𝗮𝘃𝗻𝗲 𝘂𝘀𝘁𝗮𝗻𝗼𝘃𝗲, 𝗽𝗿𝗲𝗸𝗼 𝗰𝗶𝗷𝗲𝗹𝗲 𝘇𝗲𝗺𝗹𝗷𝗲, 𝘂𝘀𝗽𝗼𝗿𝗲𝗱𝗻𝗼 𝘀 𝗽𝗼𝘀𝘁𝗼𝗷𝗲ć𝗼𝗺 𝗺𝗿𝗲ž𝗼𝗺?
Ni državnoj ustanovi ni udruzi za ovu uslugu ne trebaju zgrade, hodnici, kuhinje ni kreveti, jer se pomoć pruža u domu osobe i u zajednici, pa su u tome izjednačene.
Ono što je jednima i drugima potrebno isto je.. voditelj usluge, obračun plaća, evidencije, rasporedi, organizacija prijevoza i zamjena, nadzor ljudi razasutih po terenu. 𝗧𝗮𝗷 𝘂𝗽𝗿𝗮𝘃𝗹𝗷𝗮č𝗸𝗶 𝗱𝗶𝗼 𝘃𝗲ć 𝗽𝗼𝘀𝘁𝗼𝗷𝗶, 𝘂𝗵𝗼𝗱𝗮𝗻, 𝗸𝗼𝗱 𝘀𝗮𝗱𝗮š𝗻𝗷𝗶𝗵 𝗽𝗿𝘂ž𝗮𝘁𝗲𝗹𝗷𝗮, 𝗮 𝘀𝗮𝗱𝗮 𝘀𝗲, 𝘂𝗺𝗷𝗲𝘀𝘁𝗼 𝗱𝗮 𝗴𝗮 𝘀𝗲 𝗼𝗷𝗮č𝗮, 𝗴𝗿𝗮𝗱𝗶 𝗽𝗼 𝗱𝗿𝘂𝗴𝗶 𝗽𝘂𝘁, 𝘂 𝗽𝗮𝗿𝗮𝗹𝗲𝗹𝗶.
Ako državnoj ustanovi za taj posao ne treba ništa što ne bi trebalo i udruzi, onda ni prostor ni narav usluge nisu razlog da se bira baš država. Čemu onda opteretiti javne ustanove novim voditeljima, komadom dodanog knjigovodstvom i još jednim organizacijskim aparatom za posao koji drugdje već ima uhodanu infrastrukturu?
𝗭𝗮š𝘁𝗼 𝗱𝘃𝗮 𝘀𝘂𝘀𝘁𝗮𝘃𝗮 𝗸𝗼𝗷𝗮 ć𝗲 𝗿𝗮𝗱𝗶𝘁𝗶 𝗶𝘀𝘁𝗼, 𝗼𝘁𝗶𝗺𝗮𝘁𝗶 𝘀𝗲 𝘇𝗮 𝗶𝘀𝘁𝗲, 𝗶𝗼𝗻𝗮𝗸𝗼 𝗱𝗲𝗳𝗶𝗰𝗶𝘁𝗮𝗿𝗻𝗲 𝗹𝗷𝘂𝗱𝗲, 𝗵𝗿𝗮𝗻𝗶𝘁𝗶 𝗱𝘃𝗶𝗷𝗲 𝗮𝗱𝗺𝗶𝗻𝗶𝘀𝘁𝗿𝗮𝗰𝗶𝗷𝗲, 𝗽𝗮 𝗻𝗮𝗽𝗼𝘀𝗹𝗷𝗲𝘁𝗸𝘂 𝗶𝘇𝗺𝗶š𝗹𝗷𝗮𝘁𝗶 𝗺𝗲𝗵𝗮𝗻𝗶𝘇𝗮𝗺 𝗻𝗮𝗱𝗼𝗸𝗻𝗮𝗱𝗲 𝗸𝗼𝗷𝗶𝗺 ć𝗲 𝘀𝗲 𝗿𝗮𝘇𝗹𝗶𝗸𝗮 𝗺𝗲đ𝘂 𝗻𝗷𝗶𝗺𝗮 𝗴𝗹𝗮č𝗮𝘁𝗶?
Iznos manji od punoga troška državnog modela, ali viši od postojećih jedanaest eura, mogao se usmjeriti pružateljima koji već djeluju na terenu i njima priuštiti bolje uvjete, sigurne zamjene i plaćeniji prijevoz, uz jasna pravila i nadzor.
Paralelni državni kanal mogao bi imati svoju čvrstu svrhu ako popunjava stvarne zemljopisne i organizacijske procijepe koje postojeća mreža ne doseže, ili ako preuzima ulogu posljednjega jamca kontinuiteta ondje gdje udruge posustanu
Ne poričem tu mogućnost unaprijed; teret njezina dokaza, međutim, leži na Ministarstvu. Iz dosad predstavljenoga još se ne razaznaje je li upravo to svrha novoga kanala, ni zašto se isti cilj nije mogao doseći jačanjem postojeće mreže.
𝗥𝗔𝗗𝗡𝗜Č𝗞𝗔 𝗣𝗥𝗔𝗩𝗔 𝗜 𝗢𝗥𝗚𝗔𝗡𝗜𝗭𝗔𝗖𝗜𝗝𝗦𝗞𝗜 𝗜𝗭𝗕𝗢𝗥
Osobni asistenti imaju puno pravo veseliti se ugovoru na neodređeno, debljoj plaći, sigurnijem prijevozu, zamjeni tijekom bolesti, materijalnim pravima i godišnjem odmoru koji se više neće krpati iz ostatka cijene izvršenoga sata. Kritika načina na koji je država posložila model ostavlja sva ta prava netaknutima, pa im nitko tu radost ne osporava.
Državna odluka, “plaćena iz vlastita dubljeg džepa”, zapravo ogoljuje koliko je dosadašnje financiranje bilo tijesno. Godinama se od jedanaest eura tražilo da pokrije plaću, odsutnost, zamjenu, administraciju, putovanje i sve ono što korisniku drži kontinuitet; puni trošak rada sada bljesne pod reflektorom čim plaću preuzme državna ustanova, kao da se upalilo svjetlo u sobi u kojoj se dotad štedjelo na struji.
I baš tu, baš ovdje, prije nego prijeđem na korisnika, teba povući crtu između dviju radosti koje neće biti jednake. Novom zaposleniku u državnoj službi bit će milo, i to s pravom; kovert je deblji, ugovor čvršći, budućnost izvjesnija.
𝗢𝗻𝗼𝗺𝗲 𝘁𝗸𝗼 𝗼𝘀𝘁𝗮𝗻𝗲 𝗶𝘇𝘃𝗮𝗻 𝗿𝗮𝘀𝗽𝗼𝗹𝗼ž𝗶𝘃𝗼𝗴𝗮 𝗼𝗽𝘀𝗲𝗴𝗮, 𝘂 𝘀𝘂𝘀𝘁𝗮𝘃𝘂 𝘂 𝗸𝗼𝗷𝗲𝗺 𝘃𝗶š𝗮 𝗰𝗶𝗷𝗲𝗻𝗮 𝘂𝘇 𝗼𝗺𝗲đ𝗲𝗻 𝗽𝗿𝗼𝗿𝗮č𝘂𝗻 𝗼𝘀𝘁𝗮𝘃𝗹𝗷𝗮 𝗺𝗮𝗻𝗷𝗲 𝗽𝗿𝗼𝘀𝘁𝗼𝗿𝗮 𝘇𝗮 𝘀𝗮𝘁𝗲, 𝗻𝗲ć𝗲 𝗯𝗶𝘁𝗶 𝗺𝗶𝗹𝗼 𝗯𝗮š 𝗻𝗶š𝘁𝗮, njemu se, naime, nitko neće ni javiti.
𝗧𝗞𝗢 𝗢𝗦𝗧𝗔𝗝𝗘 𝗜𝗭𝗩𝗔𝗡 𝗥𝗔Č𝗨𝗡𝗔
Od skupljega državnog modela očekuje se stabilniji asistent, manja fluktuacija, uređene zamjene i čvršći kontinuitet. Osobi kojoj pomoć treba pri ustajanju, odlasku na posao, komunikaciji, učenju, roditeljstvu ili pukom izlasku iz kuće, takva postojanost pretegne nad svakom hladnom razlikom u cijeni sata, i to s pravom. 𝗜𝗽𝗮𝗸, 𝘀𝘃𝗮𝗸𝗮 𝗽𝗼𝗷𝗲𝗱𝗶𝗻𝗮č𝗻𝗮 𝗽𝗿𝗶č𝗮 𝘀𝗮𝗺𝗼 𝗷𝗲 𝗱𝗷𝗲𝗹𝗶ć 𝘀𝗹𝗮𝗴𝗮𝗹𝗶𝗰𝗲 𝗸𝗼𝗷𝘂 𝘁𝗿𝗲𝗯𝗮 𝘀𝗹𝗼ž𝗶𝘁𝗶 𝗱𝗼 𝗸𝗿𝗮𝗷𝗮..
Onaj koga skuplji model ostavi izvan raspoloživoga opsega, bilo korisnik ili radnik, vjerojatno nikada neće doznati je li dio mogućega opsega ostao nedostupan zato što je veći dio raspoloživoga novca vezan uz višu cijenu postojećih sati. U njegovu rješenju to neće pisati. Ostat će mu čekanje, odgođen početak usluge, radnik kojega nema i ona jeka gluhe tišine statistike koja uredno zbroji sve osim propuštenoga života.
Samo, zašto priznanje pune cijene stiže baš osobnoj asistenciji, a onima tik do nje, radnicima i korisnicima u sličnim i drugim uslugama, i dalje se mjeri na kapaljku, propitkivao sam već i drugdje…
No prava je zagonetka finija od one koja prva padne na pamet, te traži više prostora nego što joj ga ovaj tekst može dati. Ostavljam je, stoga, za jedan od idućih tekstova.
𝗞𝗢𝗟𝗜𝗞𝗢 𝗝𝗘, 𝗗𝗔𝗞𝗟𝗘, 𝗠𝗜𝗡𝗜𝗦𝗧𝗔𝗥 𝗨 𝗣𝗥𝗔𝗩𝗨?
Ministrova procjena da sustavu nedostaje gotovo dvije tisuće ljudi vjerojatno je na mjestu. Proširenje prava, veći raspon sati i mogućnost osobne asistencije tijekom 24 sata gutat će znatno više radne snage. 𝗣𝗿𝗼𝗰𝗷𝗲𝗻𝗮 𝗺𝗮𝗻𝗷𝗸𝗮 𝗶 𝘀𝘃𝗿𝘀𝗶𝘀𝗵𝗼𝗱𝗻𝗼𝘀𝘁 𝗶𝘇𝗮𝗯𝗿𝗮𝗻𝗼𝗴𝗮 𝗽𝘂𝘁𝗮, 𝗺𝗲đ𝘂𝘁𝗶𝗺, 𝘀𝘁𝗮𝗻𝘂𝗷𝘂 𝗻𝗮 𝗱𝘃𝗷𝗲𝗺𝗮 𝗿𝗮𝘇𝗹𝗶č𝗶𝘁𝗶𝗺 𝗿𝗮𝘇𝗶𝗻𝗮𝗺𝗮 𝗶𝘀𝘁𝗲 𝗼𝗱𝗹𝘂𝗸𝗲, 𝗽𝗮 𝘁𝗼č𝗻𝗼𝘀𝘁 𝗽𝗿𝘃𝗲 𝗻𝗶š𝘁𝗮 𝗻𝗲 𝗴𝗼𝘃𝗼𝗿𝗶 𝗼 𝗺𝘂𝗱𝗿𝗼𝘀𝘁𝗶 𝗱𝗿𝘂𝗴𝗲.
Za godinu dana javnost bi morala dobiti broj zaposlenih iskazan u ekvivalentima punoga radnog vremena, godišnji trošak s materijalnim pravima, prijevozom, zamjenama i administracijom, broj priznatih, ugovorenih, izvršenih i plaćenih sati po vrsti usluge, broj korisnika koji su podršku stvarno počeli primati te podatak odakle je svaki novozaposleni radnik stigao. Tek će zajednički prikaz tih veličina odati cijenu jednoga izvršenog sata i cijenu uključivanja doista novoga korisnika, a ne tek novoga potpisa.
Do tada u rukama držimo tri orijentira, sve odreda scenarijske naravi. 𝗨𝘇 𝗷𝗲𝗱𝗻𝗮𝗸 𝗽𝗿𝗼𝗿𝗮č𝘂𝗻𝘀𝗸𝗶 𝗼𝗸𝘃𝗶𝗿, 𝗶𝘀𝘁𝗮 𝘀𝘃𝗼𝘁𝗮 𝗽𝗿𝗶 𝗱𝘃𝗮𝗱𝗲𝘀𝗲𝘁 𝗲𝘂𝗿𝗮 𝗸𝘂𝗽𝘂𝗷𝗲 𝗼𝗸𝗼 𝟯𝟬 𝗽𝗼𝘀𝘁𝗼 𝗺𝗮𝗻𝗷𝗲 𝗻𝗲𝗽𝗼𝘀𝗿𝗲𝗱𝗻𝗶𝗵 𝘀𝗮𝘁𝗶 𝗻𝗲𝗴𝗼 𝗽𝗿𝗶 č𝗲𝘁𝗿𝗻𝗮𝗲𝘀𝘁, odnosno isti opseg stoji razmjerno više, a sama razlika u cijeni, onih šest eura na svakom satu za dvije tisuće mjesta, teža je od sedamnaest milijuna eura godišnje, novca kojim se, 𝘂𝘇 𝗷𝗲𝗱𝗮𝗻 𝗯𝗶𝘁𝗮𝗻 𝘂𝘃𝗷𝗲𝘁, 𝗺𝗼𝗴𝗹𝗼 𝗳𝗶𝗻𝗮𝗻𝗰𝗶𝗿𝗮𝘁𝗶 š𝗶𝗿𝗲𝗻𝗷𝗲 𝘂𝗺𝗷𝗲𝘀𝘁𝗼 𝗽𝗼𝘀𝗸𝘂𝗽𝗹𝗷𝗶𝘃𝗮𝘁𝗶 𝗶𝘀𝘁𝗼..
.a taj uvjet glasi- da za dodatne sate postoje ruke koje će ih odraditi i mreža koja će ih organizirati, jer novac sam po sebi radnu snagu ne stvara ni iz čega.
Sve su to radne pretpostavke, jasno označene i spremne da ustuknu pred boljim podacima, a služe tome da cijena izabranoga p**a i mjera učinka koju će taj put morati dosegnuti postanu vidljive prije pobjedničkih objava, a ne tek nakon njih. Korisnici, radnici i pružatelji godinama su tražili dostupnije pravo, veću sigurnost rada, zamjene i cijenu sposobnu ponijeti stvarni život usluge; država je, umjesto toga, odabrala organizacijski raskošniji put, s dvorcem ondje gdje je možda bila dovoljna dobra kuća. Uspjeh će se moći priznati onoga dana kad u sustav doista uđu novi ljudi, kad korisnici dobiju više sati, radnici usporediva prava, a postojeća mreža nadoknadu koja će pokriti sve ono što se godinama krpalo iz preniske satnice.
Koliko je, dakle, ministar u pravu? U pravu je ondje gdje opisuje bolest, manjak ljudi i neostvarena prava; opravdanost odabranoga lijeka, međutim, ostaje otvorena i čeka dokaz koji brojke tek trebaju donijeti. Za sada je pred nama obećanje ispisano krupnim slovima, dok se pravi odgovor tek ima izvršiti, u nečijem domu, u nekom udaljenom mjestu, na vratima koja će se otvoriti ili ostati zatvorena.
𝗜𝗭𝗩𝗢𝗥𝗜 𝗜 𝗣𝗢𝗩𝗘𝗭𝗡𝗜𝗖𝗘
Iznos od 14 eura
1. Hrvatski sabor, fonogram, stajalište Kluba zastupnika Centra i NPS-a, zastupnik Ivica Baksa, 24. rujna 2025. (navod da udruge traže cijenu od najmanje 14 eura po satu uz pokrivanje bolovanja i godišnjih odmora). https://edoc.sabor.hr/Views/FonogramView.aspx?tdrid=2017202
2. Međimurske novine, „Saborski zastupnik Baksa traži hitne izmjene zakona za osobe s invaliditetom“, 24. rujna 2025. https://www.mnovine.hr/naslovnica/baksa-kritika-zakon-osobna-asistencija/
3. Totalinfo, „Baksa u Saboru…“, 24. rujna 2025. https://totalinfo.hr/baksa-u-saboru-imamo-zakon-koji-tvrdi-da-se-nepokretni-par-moze-brinuti-jedan-za-drugoga/
Cijene usluga (11 € te 12,50–13,50 €)
4. Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, cijena sata osobnog asistenta i videćeg pratitelja 11 €, komunikacijski posrednik 12,50–13,50 €. https://mrosp.gov.hr/vijesti/ministar-marin-piletic-u-hrvatskom-saboru-predstavio-prijedlog-zakona-o-osobnoj-asistenciji/13061
5. Odluka o utvrđivanju cijene usluge osobne asistencije (MROSP).https://mrosp.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Socijalna%20politika/Odluka%20o%20cijeni%20usluge%20osobne%20asistencije.pdf
Zakoni i pravilnici
6. Zakon o osobnoj asistenciji, NN 71/2023. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2023_06_71_1175.html
7. Odluka i Rješenje Ustavnog suda o Zakonu o osobnoj asistenciji, NN 154/2025. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2025_12_154_2312.html
8. Uredba o izmjenama Zakona o osobnoj asistenciji, NN 157/2025. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2025_12_157_2355.html
9. Pravilnik o Komisiji za procjenu potrebe korisnika, listama procjene, mjerilima i broju sati usluge, NN 56/2026. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/2026_05_56_702.html
10. Pravilnik o mjerilima za pružanje usluge osobne asistencije, utvrđivanju cijene, javnom pozivu i sklapanju ugovora, NN 96/2023. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2023_08_96_1435.html
11. Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama, NN 22/2024. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/2024_02_22_354.html
Kolektivni ugovori i plaće
12. Temeljni kolektivni ugovor za zaposlenike u javnim službama, NN 29/2024. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2024_03_29_458.html
13. Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi, NN 61/2018. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/2018_07_61_1282.html
14. Odluka o visini osnovice za obračun plaće zaposlenicima u javnim službama u 2026., NN 11/2026 (osnovice 1.004,87 / 1.015,00 / 1.025,00 / 1.035,00 €). https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2026_01_11_86.html
15. Vlada RH, ministar Alen Ružić o koeficijentu (1,35) i najavljenom rastu osnovice, 22. srpnja 2026. https://vlada.gov.hr/ministar-ruzic-drzava-ce-osigurati-dovoljan-broj-osobnih-asistenata-za-pruzanje-usluge/47039
Ministarstvo i Vlada
16. MROSP, Odluka o zapošljavanju osobnih asistenata u državnim ustanovama (~3.400 postojećih, manjak ~2.000), 22. srpnja 2026. https://mrosp.gov.hr/print.aspx?id=14059&url=print
17. MROSP, sastanak s udrugama, jednaka materijalna i nematerijalna prava te razrada financijskih nadoknada, 27. srpnja 2026. https://mrosp.gov.hr/vijesti/ministar-ruzic-na-sastanku-s-udrugama-osoba-s-invaliditetom-udruge-nastavljaju-pruzati-uslugu-osobne-asistencije-a-drzava-ih-dodatno-zaposljava-u-ustanovama-socijalne-skrbi/14065
18. Vlada RH, proširenje kruga korisnika i mogućnost asistencije do 24 sata dnevno, 20. ožujka 2026. https://vlada.gov.hr/prosiren-krug-korisnika-bez-dobnog-ogranicenja-i-povecan-broj-sati-usluge-na-24-sata-dnevno/46387
19. Javni poziv za sklapanje ugovora za pružanje usluge osobne asistencije u 2026. https://mrosp.gov.hr/javni-poziv-za-podnosenje-ponuda-za-sklapanje-ugovora-za-pruzanje-usluge-osobne-asistencije-13894/13893/13893
Statistika i podaci
20. Godišnje statističko izvješće o primijenjenim pravima socijalne skrbi u RH za 2025. (razdioba korisnika 1.026 / 1.337 / 4.058; ukupno 6.421). https://mrosp.gov.hr/pristup-informacijama-16/strategije-planovi-programi-izvjesca-statistika/statisticka-izvjesca/12012
21. Zahtjev za pristup informacijama „Osobna asistencija, 2025.“, 3.565 aktivnih radnika i ugovoreni godišnji kapacitet 8.981.184 usluge. https://www.imamopravoznati.org/request/osobna_asistencija_2025_godina
Primjeri iz prakse i mediji
22. Centar za pružanje usluga u zajednici Ozalj, godišnji planovi i izvješća o radu. https://centar-ozalj.hr/godisnji-plan-rada-i-izvjesca/
23. Udruga Sunce, 55 korisnika s različitim opsegom sati osobne asistencije. https://makarskadanas.hr/udruga-sunce-pruza-uslugu-osobne-asistencije-za-55-korisnika-ovo-covjek-moze-raditi-samo-sa-srcem
24. Glas Slavonije, zahtjev za povećanjem cijene sata i redovitim usklađivanjem, 16. lipnja 2026. https://www.glas-slavonije.hr/novosti/hrvatska/2026/06/16/osobni-asistenti-traze-podizanje-cijene-sata-769238/
25. Glas Slavonije, reakcije udruga i sindikata na dva sustava s različitim plaćama i pravima, 23. srpnja 2026. https://www.glas-slavonije.hr/novosti/hrvatska/2026/07/23/nema-odrzivog-sustava-osobne-asistencije-bez-jednakih-prava-775968/
