godine kad su se Davor Kudrna, Marijan Kudrna i Neven Zoković, vrativši se s aikido seminara u Beogradu zapitali zašto u Zagrebu nema mjesta gdje se može vježbati aikido. Oni koji ih poznaju i njihovo dugogodišnje iskustvo u drugim borilačkim umijećima, pitali su se: “Zašto aikido?”
U svojoj su praksi imali iskre duhovnog iskustva koje nadilazi isključivo fizičko vježbanje, sukob ili svladavanje protivnika. To potvrđuju riječi utemeljitelja aikida Morihea Ueshibe: “U proljeće 1925., dok sam osamljen šetao vrtom… shvatio sam da BUDO (put ratničkih umijeća) nije obaranje protivnika pomoću sile… istinski BUDO znači stopiti se s Univerzalnom sviješću i čuvati mir u svijetu časnim, produktivnim životom, zaštitom i uzdizanjem svih živih bića u prirodi.”
Aikido omogućuje to iskustvo putem redovitih vježba opuštanja, osvještenja stanja uma i tijela, meditacije, disanja itd. Tehnike, padovi i rad s partnerima samo su kraj procesa i vidljiv pokazatelj evolucije Nutrine. Pažnja se od početka poklanja kvaliteti i sjedinjenosti prividnih suprotnosti: snage i suptilnosti, potpune vanjske učinkovitosti u unutarnjeg senzibiliteta, kako bi se taj sklad održao i u najdinamičnijim tehnikama. Ljudi koji vježbaju aikido stvaraju situacije u kojima ne dolazi (ne može doći) do sukoba. Ako do njega i dođe, traže način da su posljedice minimalne za sve sudionike. Sukobi i nasilje nisu ekskluzivnost fizičkog svijeta, dapače ono nevidljivo sukobljavanje sa sobom i drugima (prvenstveno bližnjima) čini većinu svakidašnjih problema čovjeka. Stoga se aikido prakticira i kao umijeće kvalitetnijeg življenja i korištenja neograničena potencijala božanskih darova u svakom čovjeku i prirodi. Instrumenti pomoću kojih učimo jesu naš um i tijelo, a metoda aikido – japansko ratničko umijeće.
