17/04/2026
❤️❤️❤️
GDJE GOD POŠAO MOSTAR TE ČUVAO
Prvi put ga spomenuše davne godine,
kad Dubrovčani zapisaše kule nad Neretvom bistre,
Taru i Helebiju, čuvare mosta i grada,
što bdiju nad rijekom ko oči nad dane iste.
U gradu gdje kahva miriše iz džezve bakrene
i polako, s merakom, tiho se pije,
gdje fildžani zvone ko pjesme davnine iskrene,
gdje se tepisi tkaju rukama što pamte stoljeća,
tu se rađaju ljudi široka srca, tvrdi kao stijena,
a duše nježna cvijeća.
Zato se kaže, i danas se zna:
Hrvat po ocu i majci — svog se roda ne srami,
al’ Mostarac po srcu i nebu širokom,
gdje Neretva šumi, gdje kamen se grije,
gdje čovjek ostaje čovjek, koje god da je nacije,
jer kultura se iz kuće nosi — da drugog se ne mrzi,
jer nitko svoje porijeklo birao nije,
i nosi se duboko — u duši što nikad svoje izdati ne smije.
Kažu stari, i danas se pripovida:
„Kad Mostarka rodi, rodi se čovjek kakav treba biti.“
Ako je muško — stamen kao kamen što se bure ne boji,
ako je žensko — čvrsta ko stijena,
a blaga ko Neretva kad se navečer smiri i tiho plovi.
I koliko god se trudili — prošlost Mostara se zna,
jer tko je ovdje rođen, u srcu ga nosi,
ma gdje ga život odvede, ma gdje mu sudba kroči.
A sve to začinjeno onom hercegovačkom naravi —
malo prkosa, malo smijeha, a puno srca što nikad ne ostari.
I zato, Mostaru moj, ponosno naprijed hodi,
jer tvoja snaga nije samo u kamenu što vjekovima stoji,
nego u ljudima što znaju tko su
i poštuju čovjeka kraj sebe, u dobru i u danu tmurnom.
Ili si čovjek, ili nisi — jedino vrijedi,
a Mostar te nauči što znači biti velik,
pod suncem što žeže, pod nebom što vrijedi,
u gradu gdje srce kuca junačko i silno.
I gdje god da u svijet Hercegovac pošao — propao nije,
jer bistri um i hercegovačka čvrstina svaki mu put otkrije.
Zapamti — kad Mostarka rodi, kraja mu nije,
jer spretan čovjek i u tuđini uspije, a svoje korijene ne krije —
pravilo je to što svijet promijenio nije.
Anamarija Manestar