29/09/2026
🎗 Kada smo uz dijete i obitelj tijekom liječenja, ne razmišljamo o tome hoće li se jednog dana sjećati nekog razgovora, susreta, otvorenih vrata našeg stana ili trenutka provedenog zajedno. Razmišljamo o tome što im je potrebno upravo tada i kako im barem dio tog teškog razdoblja učiniti lakšim.
Zato nas poruke poput ove obitelji Selimović uvijek posebno dotaknu. Podsjete nas koliko je važno ono što se u trenutku čini kao mali dio svakodnevne podrške koju pružamo. Koliko znače ljudi pred kojima ne treba puno objašnjavati, mjesto na kojem se obitelj može ponovno okupiti i osjećaj da kroz liječenje ne prolaze sami.
Krijesnica je tu za djecu i roditelje koji se suočavaju s malignim bolestima, bez obzira na to odakle dolaze i koliko će dugo trajati njihov put kroz liječenje. Ne očekujemo zahvalnost za ono što radimo, ali kada nam se obitelj nakon svega javi ovakvim riječima, nemoguće je ne zastati nad njima.
"Poštovana i draga Žana, poštovani Zorane i cijeli tim divnih ljudi Udruge Krijesnica,
Iako sam vam se već mnogo p**a zahvalila, osjećala sam potrebu da to učinim i ovako – riječima koje dolaze iz srca i koje možda nikada neće moći u potpunosti opisati koliko ste nam značili.
Nekada sam na pomisao o Zagrebu zamišljala samo grad koji ću jednog dana posjetiti sa svojom porodicom, prošetati njegovim ulicama i vratiti se svom domu u Sarajevo. Ali život je imao drugačiji plan. Sudbina je nacrtala put prema Zagrebu, nažalost, na način koji nijedan roditelj ne bi poželio – kroz borbu za život i liječenje mog djeteta na Institutu za tumore Mladen Ćepulić.
Godinu dana liječenja, provedenih daleko od vlastitog doma, porodice i svega poznatog, bilo je jedno od najtežih iskustava kroz koje sam prošla. Bilo je dana kada je boljelo više nego što se riječima može opisati. Ali bilo je i onih koji su nam davali snagu da izdržimo, da vjerujemo i da idemo dalje, bez obzira na to koliko je put bio dug i težak.
Jedan od tih oslonaca bili ste upravo vi.
Udruga Krijesnica i njen divni tim svakodnevno su, uz poštivanje svih mjera opreza, dolazili na dječiji odjel bolnice i nastojali barem na trenutak unijeti radost u teške dječije dane. Djeci ste donosili osmijehe, toplinu i lijepe riječi, a roditeljima ono što im je u tim trenucima možda najviše trebalo – razumijevanje, razgovor i osjećaj da nisu sami.
Draga Žana i dragi Zorane, vaše posjete roditeljima u bolnici značile su mnogo više nego što ste možda i sami bili svjesni. Nekada je dovoljno samo da neko sjedne pored vas, sasluša vas i kaže: „Tu smo.“ U trenucima kada vam je cijeli svijet sveden na bolničku sobu i borbu za zdravlje vlastitog djeteta, takva prisutnost ima neprocjenjivu vrijednost.
Od srca vam zahvaljujem i na smještaju koji ste nam ponudili u trenucima kada nam je bio najpotrebniji. Bilo je vanrednih situacija kada bismo na nekoliko dana iznajmili stan, ali tokom većine naših pauza između liječenja znali smo da vrata Krijesnice za nas nisu samo vrata jednog stana – bila su vrata sigurnosti, razumijevanja i topline.
Nikada neću zaboraviti tu slobodu koju ste nam dali – da znamo da su vaša vrata otvorena. Posebno u trenucima kada su mi u posjetu dolazili moj stariji sin i muž, pa sam barem nakratko mogla osjetiti djelić svog doma, porodice i života koji je tada bio tako daleko.
Srce koje ima Udruga Krijesnica zaista je veliko i dragocjeno. Iz svega toga nije nastala samo zahvalnost – nastala su prijateljstva koja će, vjerujem, trajati cijeli život.
Dragu Žanu ne doživljavam samo kao osobu koja nam je pomogla u jednom teškom periodu života. Doživljavam je kao prijatelja za cijeli život. Jer postoje riječi koje čujemo i zaboravimo, ali postoje i riječi koje ostanu negdje duboko u nama. Postoje djela koja vrijeme ne može izbrisati. Postoje ljudi koje sretnemo upravo onda kada nam je najteže i koji zauvijek ostanu dio naše životne priče.
A među roditeljima djece koja se liječe dogodilo se nešto posebno. U zidovima stana Udruge Krijesnica nastajala su prijateljstva, stvarale su se neraskidive veze, dijelile su se suze, strahovi, nade, ali i osmijesi i male pobjede. Roditelji su jedni drugima postajali oslonac jer samo onaj ko prolazi kroz istu borbu može u potpunosti razumjeti onu tišinu, pogled ili suzu bez ijedne izgovorene riječi.
Zato za mene Krijesnica nikada nije bila samo udruga. Nije bila samo stan. Bila je i ostala mnogo više od toga.
Bila je jedno posebno mjesto – kao muzej ljudskih osjećanja. Mjesto u kojem su se susretali bol i nada, strah i hrabrost, tuga i sreća, suze i osmijesi. Mjesto u kojem su roditelji, daleko od svojih domova, pokušavali pronaći snagu da izdrže još jedan dan, još jednu terapiju, još jedan težak trenutak.
I zato će dio našeg srca zauvijek ostati u Zagrebu, upravo među ljudima koji su nam pomogli da kroz jedan od najtežih perioda našeg života ne prolazimo potpuno sami.
Hvala vam za svaku posjetu, svaki razgovor, svaki osmijeh, svaku lijepu riječ, svaku otvorenu ruku i svaka otvorena vrata. Hvala vam što ste bili uz nas kada nam je bilo najteže.
Neke se stvari u životu ne mogu vratiti, niti se mogu dovoljno riječima uzvratiti. Mogu se samo nositi u srcu i čuvati kao najdragocjenije uspomene.
Mi ćemo vas upravo tako čuvati.
Hvala vam na svemu.
Grli vas naš Mahir, a od srca vas pozdravljamo i mi."
Draga Merima i obitelji Selimović, hvala vam što ste nam povjerili ove riječi i dopustili da ih podijelimo. Nama je posebno vrijedno znati da ste se, daleko od svog doma, u Krijesnici barem malo osjećali kao među svojima. Mahiru i cijeloj obitelji šaljemo veliki zagrljaj. 💛
