15/07/2026
Piše: Anamarija Manestar, dopredsjednica HSK za Europu
ŽELJKO KOMŠIĆ I PARADOKS USTAVNE BRAVE: ZAŠTO KONSTITUTIVNI OPSTANAK DRŽAVE OVISI O POPUŠTANJU VEĆINE?
Nakon punih 16 godina mandata Željka Komšića u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, ustavni sustav koji je trebao čuvati mir i ravnopravnost postao je njezina najveća kočnica. Iako zakonski i ustavno sjedi na mjestu koje pripada Hrvatima, u fotelju je redovito dolazio zahvaljujući izbornom inženjeringu, odnosno masovnim glasovima brojnijeg, bošnjačkog naroda u Federaciji BiH.
Stvarnost na terenu pokazuje da taj ključ većini Hrvata nije donio ravnopravnost, nego im je još čvršće zaključao vrata. Pravilo je oduvijek isto: onaj tko ima najveću brojčanu moć u državi, mora pokazati i najveću mudrost.
No, ovdje se dogodilo suprotno.
Ustavna uloga svakog člana Predsjedništva vrlo je jasna jer ga obvezuje da zastupa interese naroda kojeg institucionalno predstavlja, ali i da čuva stabilnost, granice i sigurnost cijele države.
Budući da se sve važne odluke moraju donositi zajedničkim dogovorom, od svakog se lidera očekuje stalni razgovor i traženje kompromisa s drugima.
Umjesto toga, ovaj sustav u kojem brojniji biraju predstavnika malobrojnijima poslužio je samo za čuvanje fotelja u Sarajevu.
Zbog nedostatka potpore hrvatskih zastupnika u Domu naroda, mehanizam vitalnog nacionalnog interesa kod Komšića je blokiran.
Time je najvažnija poluga za zaštitu Hrvata trajno zaključana, što produbljuje političku krizu i vodi državu u paralizu. Kada jedan političar potpuno ignorira volju naroda kojeg službeno predstavlja, on ruši smisao zajedničke države, a njezin smisao je upravo to da zajednička kuća bude prostor u kojem se svi osjećaju sigurno, ravnopravno i uvaženo.
A politika je tamošnjim ljudima trebala donijeti nešto sasvim drugo. Trebala je dovesti strane investitore, otvoriti radna mjesta, izgraditi lokalne ceste, vodovode i osigurati normalno liječenje u Posavini i Središnjoj Bosni.
Komšić je na državnoj razini trebao izboriti pravedan proračun za hrvatske krajeve, pomoći njihove škole i bolnice te razgovarati s gospodarstvenicima kako bi se zaustavio odlazak ljudi.
Umjesto toga, ta se vladavina pretvorila u duboki osjećaj nepravde kod Hrvata, veliko nepovjerenje kod Srba i opće siromaštvo koje danas jednako pogađa sve građane.
Odnosi Hrvata i Bošnjaka ozbiljno su narušeni, a sam Komšić ostaje potpuno neprihvaćen u krajevima s hrvatskom većinom, koji su ga proglasili nepoželjnom osobom.
Njegov mandat završava bez ijednog velikog projekta koji nosi njegovo ime na tim područjima, ostavljajući državu u dubljoj krizi nego što je bila na njegovu početku.
Moderna Europa ima sjajne primjere za to kako se gradi stabilnost. U Južnom Tirolu je Italija morala popustiti njemačkoj manjini i dati joj pravo veta na zakone i kontrolu nad novcem, pa je od ratne zone ta regija postala najbogatiji dio Italije.
U Belgiji su brojniji Flamanci svjesno prepustili polovicu vlasti u državi manje brojnim Valoncima jer su znali da je to jedini način da sačuvaju zajedničku kuću.
No, u Bosni i Hercegovini ta priča nailazi na zid jer će običan čovjek u Sarajevu, Zenici ili Tuzli reći kako su oni već dovoljno popustili i kako drugi imaju i više nego što zaslužuju. Iz perspektive prosječnog bošnjačkog građanina koji se sam bori za preživljavanje, svaki ustavni ustupak Hrvatima izgleda kao slabljenje države, što stvara golemi otpor prema bilo kakvoj promjeni zakona.
Zbog tog tvrdoglavog čuvanja prividne dominacije u Sarajevu, na kraju ispaštaju sva tri naroda. Hrvati su se u strahu od novog preglasavanja potpuno politički zatvorili pod jedan stranački štit, čime je ugašena svaka domaća oporba, a osjećaj bespomoćnosti samo ubrzava iseljavanje obitelji.
Bošnjaci su dobili samo iluziju pobjede jer su nametanjem Komšića trajno narušili odnose s Republikom Hrvatskom, koja im je zapravo ključan i nezamjenjiv partner za ulazak u Europsku uniju.
Hrvatska kao članica ima pravo glasa i veta na svakom koraku europskog p**a, posjeduje potrebno znanje i najglasniji je zagovaratelj proširenja Unije na susjedstvo.
No, ta je povezanost puno dublja od europskih papira – ona je životna i geografska. Političari u Sarajevu lako zaboravljaju da bi u slučaju bilo kakve nove nesigurnosti ili sukoba, bošnjački narod iz Federacije BiH, prateći geografsku logiku i povijesna iskustva iz devedesetih, ponovno primarno bježao i spas tražio u Hrvatskoj, a ne u Srbiji ili Crnoj Gori.
Umjesto te povijesne i životne podrške, Sarajevo je izabralo diplomatske svađe, a mladi Bošnjaci danas zbog loše ekonomije svakako masovno bježe prema Njemačkoj.
Cijela ova situacija Srbima u Republici Srpskoj služi kao savršen dokaz da je suživot u Federaciji nemoguć, što redovito slušamo kroz političke mantre Milorada Dodika. To tamošnjim liderima daje trajan izgovor za stalne blokade državnih institucija i tiho, postupno odvajanje Republike Srpske od Sarajeva.
Pravo pitanje je što tu zemlju čeka kada Komšiću istekne ovaj mandat.
Ako sarajevska politika samo promijeni ime kandidata i nastavi po starom, Bosna i Hercegovina će ostati zarobljena u istom krugu svađa i siromaštva.
Rješenje nije u pronalaženju novog Komšića, nego u poštenom dogovoru i Izbornom zakonu koji jamči da nitko nikoga ne preglasava.
Tek kada Hrvati budu sigurni da sami biraju svoje predstavnike, Bošnjaci da se time ne ruši zajednička država, a Srbi da ravnopravan dogovor ne znači ukidanje njihove autonomije, tamošnji će narodi moći početi živjeti normalnim, ljudskim životom.
Bez tog trojnog povjerenja, političari će i dalje slaviti pirove pobjede na izborima, ali u zemlji iz koje svi bježe uskoro više neće imati nad kime vladati.
Zapravo, vladat će strani predstavnici koji se smjenjuju kao na traci, a ne donose ništa, iako bi prvenstveno trebali donijeti ekonomske reforme, stabilnost i pošten izborni okvir koji bi ljude zadržao u domovini.
U državi koja pripada trima narodima, ključ stabilnosti nikada nije kod onoga tko je slabiji, nego u mudrosti onoga tko je brojniji.
Ako većina želi uzeti sve, na kraju gubi samu državu jer kuća iz koje se izbacuje dogovor brzo ostaje prazna.
A onaj koji je manji i slabiji, kada izgubi svaku nadu u pravdu i ravnopravnost, polako prestaje mariti za opstanak takve kuće i svoju sreću traži negdje drugdje, ili u nekom drugom, radikalnijem rješenju.
Ignoriranje prava manjeg naroda ne vodi samo u iseljavanje, već i prema težim političkim posljedicama, poput ponovnog buđenja ideja o potpunom teritorijalnom odvajanju, trećem entitetu ili trajnoj blokadi države.
Kada se ljudima zatvore ustavna vrata, oni prirodno počinju tražiti alternativu da opstanu, pa i radikalne izlaze.
Dok se političari u Sarajevu tuku za fotelje, običan narod ovu politiku plaća autobusnim kartama za inozemstvo.
Svi oni koji i dalje sanjaju etnički čiste države samo jednog naroda moraju konačno shvatiti da to na ovom kompliciranom tlu niti je moguće, niti je zdravo. Nemoguće je jer su životi ljudi ovdje stoljećima neraskidivo isprepleteni, a nezdravo jer se zatvaranjem u vlastite nacionalne torove društvo osuđuje na život u vječnom strahu i paranoji.
Na koncu povijesti, države se uvijek gledaju po tome kako su završile, a političari po onome što su iza sebe ostavili.
Ključ koji je trebao otvoriti bolju budućnost za BiH, umjesto toga ju je čvrsto zaključao.
Kaže ona narodna: sila na silu ne ide, a i ako ide, ne traje dugo. Bez iskrenog dogovora nema ni opstanka, a pametni ljudi se dogovaraju, dok oni drugi idu u propast.
A za sve one koji promatraju naše susjede i žele im dobro, poruka zapravo ide iskreno, iz srca: „Onako iskreno, i ja navijam za Bosnu i Hercegovinu, ali samo za onu Bosnu i Hercegovinu zadovoljnih, ravnopravnih i sigurnih ljudi, bez obzira na to kako se taj čovjek zove.“
