24/09/2026
Piše Anamarija Manestar, dopredsjednica HSK-a za Europu
Kako je uništena židovska zajednica u Srbiji i kako su četnici mijenjali kapute
U okupiranoj Srbiji tijekom Drugog svjetskog rata uništeno je 90 do 94 posto židovske zajednice, što predstavlja jednu od najbržih i najučinkovitijih operacija te vrste u okupiranoj Europi. Holokaust su provodile njemačke okupacijske snage uz logističku i policijsku potporu domaćeg kvislinškog aparata.
U samo devet mjeseci, od kolovoza 1941. do svibnja 1942. godine, židovska zajednica u okupiranom Beogradu i široj regiji gotovo je potpuno zbrisana.
Usporedne demografske studije pokazuju da je postotak uništenja židovske populacije na području pod izravnom njemačkom vojnom upravom u Srbiji bio drastično viši nego u drugim dijelovima nekadašnje Jugoslavije, poput Nezavisne Države Hrvatske, gdje je stradalo oko 75 do 80 posto, ili Slovenije, gdje je taj postotak iznosio oko 85 posto. Jedini viši postotak zabilježen je u Sjevernoj Makedoniji pod bugarskom okupacijom sa stopom od 98 posto, no taj se zločin dogodio znatno kasnije, tek u proljeće 1943. godine masovnom deportacijom u logor Treblinka.
Likvidacija u Beogradu ii unutrašnjosti Srbije stoga ostaje zabilježena kao najbrža, logistički najefikasnija i najranije izvedena operacija te vrste na prostorima jugoistočne Europe.
Iako je vrhovno zapovjedništvo, ideologija i tehnologija smrti dolazila iz nacističke Njemačke, povijesni dokumenti potvrđuju da je domaći kvislinški aparat odigrao ključnu ulogu u lociranju, uhićenju i privođenju žrtava. Provođenje Holokausta na ovom području oslanjalo se na strogu podjelu rada između njemačkih okupatora i lokalnih kolaboracionista.
Na vrhu piramide nalazio se njemački okupacijski aparat predvođen vojnim zapovjednicima poput generala Franza Böhmea i Haralda Turnera. Oni su uveli drakonske kvote odmazde po kojima je za jednog ubijenog njemačkog vojnika strijeljano 100 civila, a Židovi i Romi proglašeni su prirodnim taocima za namirivanje tih kvota. Operativne procese uništavanja vodili su Gestapo i SS jedinice Einsatzgruppe Serbien.
S druge strane, domaće kvislinške snage pružale su nužnu logistiku i policijski progon. Vlada narodnog spasa generala Milana Nedića, postavljena od strane okupatora pod izgovorom održavanja reda i mira te sprječavanja biološkog uništenja naroda, marljivo je provodila nacističke rasne zakone i donosila uredbe o obveznoj registraciji i oduzimanju imovine Židova.
Na samom terenu, ključna poluga terora bila je Specijalna policija Uprave grada Beograda pod vodstvom Dragomira Dragog Jovanovića, čiji su agenti provodili popise, uhićivali obitelji na kućnim adresama i nudili novčane nagrade za prijave skrivenih građana. U ovim akcijama i osiguravanju sabirnih mjesta aktivno su sudjelovali i pripadnici Srpskog dobrovoljačkog korpusa, poznatiji kao ljotićevci.
Za razliku od nedićevaca koji su djelovali kroz administrativni državni aparat, ljotićevci su bili ideološki fašisti okupljeni oko pokreta Zbor Dimitrija Ljotića. Oni su se borili za autoritarnu državu integriranu u Hitlerov novi poredak, bili su ekstremno antisemitski nastrojeni i slovili su za najpouzdanije njemačke saveznike na terenu u borbi protiv pokreta otpora.
Paralelno s ovim procesom uništenja u gradovima, na širem se terenu odvijala složena vojnopolitička igra u kojoj je četnički pokret Dragoljuba Draže Mihailovića prilagođavao svoje saveze u skladu sa svojim potrebama. Da bi se u potpunosti razumjela ova dinamika, potrebno je definirati što su zapravo bili četnici.
Formalno organizirani u svibnju i lipnju 1941. godine pod nazivom Jugoslovenska vojska u otadžbini, oni su bili pokret zasnovan na srpskom nacionalizmu i vjernosti kralju Petru Drugom Karađorđeviću. Međutim, iza proklamirane borbe za obnovu prijeratne države stajao je radikalan politički program, uobličen u projektu Homogena Srbija ideologa Stevana Moljevića iz lipnja 1941. godine.
Taj je program težio stvaranju etnički čiste Velike Srbije koja bi obuhvaćala teritorije uže Srbije, Vojvodine, Crne Gore, Bosne i Hercegovine te velike dijelove Hrvatske. Vodstvo pokreta predviđalo je masovno etničko čišćenje i eliminaciju nesrpskog stanovništva, prvenstveno Hrvata i Muslimana, radi osiguravanja poslijeratne srpske hegemonije.
Iako je četnički pokret u Drugom svjetskom ratu formalno nastao kao izravna reakcija na slom Kraljevine Jugoslavije i njemačku okupaciju u travnju 1941. godine, a ne kao izravna reakcija na ustaše koji su osnovani još krajem 1929. godine, Mihailović je vješto iskoristio masovni očaj srpskih seljaka koji su u NDH bježali od ustaša kako bi ih organizirao pod svoju komandu. Kako bi ostvarili svoje strateške političke ciljeve i posve eliminirali partizansku konkurenciju, Mihailovićevi četnici su kroz rat izrazito dinamično mijenjali kapute.
Nakon kratkotrajne i propale suradnje s partizanima u ljeto i ranu jesen 1941. godine, kada su Josip Broz Tito i Draža Mihailović na sastancima u Struganiku i Brajićima bezuspješno pokušali dogovoriti zajednički front, nastupio je potpuni ideološki raskol. Primarno motiviran strahom od komunističke revolucije koja je ugrožavala monarhiju i prijeratni poredak, ali i opravdavajući to željom da spriječi brutalne njemačke odmazde nad civilima, Mihailović je već u studenom 1941. godine povukao radikalan potez.
U selu Divci tajno se sastao s njemačkim predstavnicima i ponudio im zajedničku borbu protiv partizana u zamjenu za oružje. Iako su Nijemci tada tražili bezuvjetnu predaju i privremeno odbili ponudu, taj je susret označio trenutak kada su četnici proglasili partizane svojim glavnim neprijateljem i pokrenuli krvavi bratoubilački rat.
Od kraja 1941. pa sve do ljeta 1944. godine, četnici postaju dominantna vojna sila u ruralnim dijelovima Srbije. To razdoblje dominacije obilježeno je strategijom iščekivanja i masovnom legalizacijom četničkih odreda unutar oružanih snaga kvislinške Nedićeve vlade. Milan Nedić je postavljen za predsjednika takozvane Vlade narodnog spasa. On je obavljao funkciju kvislinškog premijera (šefa administracije), no sve njegove odluke morale su biti odobrene od strane njemačkog zapovjedništva.
Četnici su u praksi primali novac, hranu i opremu od kvislinškog aparata koji je u gradovima provodio antižidovske mjere, dok su u pozadini čistili partizanske simpatizere.
Istodobno, na okupiranim područjima Dalmacije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, četnički zapovjednici već od zime 1941. i tijekom 1942. godine ulaze u otvoreni i formalni vojnopolitički savez s talijanskim fašistima.
Ovaj savez započeo je neformalno potkraj 1941. godine, a službeno je uobličen i institucionaliziran u proljeće 1942. godine kroz stvaranje Dobrovoljačke antikomunističke milicije. Preko talijanskih generala Marija Roatte i četničkih vođa Ilije Trifunovića-Birčanina i Momčila Đujića, savezništvo je formalizirano u Splitu i drugim okupiranim gradovima.
Primarna svrha ovog saveza bila je potpuno uništenje partizanskog pokreta pod vodstvom Josipa Broza Tita, kojeg su i Talijani i četnici vidjeli kao najveću prijetnju. Talijani su četnike naoružavali teškim oružjem, opskrbljivali hranom i davali im redovite vojne plaće.
Međutim, suradnja s Talijanima imala je i dodatnu, pragmatičnu svrhu u pogledu ustaškog režim.
Budući da su Talijani bili u stalnom političkom i teritorijalnom sukobu s vlastima Nezavisne Države Hrvatske oko kontrole nad jadranskom obalom i unutrašnjosti, četnici su iskoristili talijansku zaštitu i oružje kako bi u tom trenutku uspješno parirali ustašama, osigurali se i stekli dominaciju.
Koristeći talijansku logistiku i kamione, četnički su odredi provodili vlastite stravične odmazde i pokolje nad nesrpskim stanovništvom.
Najbrutalniji primjer na tlu Hrvatske dogodio se 1. listopada 1942. godine u selu Gata u zaleđu Omiša, gdje su četnici pod zapovjedništvom vojvode Mane Rokvića, izravno dovezeni talijanskim kamionima iz Knina, u jednom danu zvjerski ubili 96 civila, uglavnom žena, djece i staraca, te potpuno spalili selo.
Slični pokolji hrvatskih civila vršeni su u Dugopolju, Kotlenicama, Dolcu Donjem, te selima oko Knina, Vrlike i Sinja pod izravnim djelovanjem Dinarske četničke divizije popa Momčila Đujića. Istodobno su četnički odredi pustošili i palili hrvatska sela u Lici i Gorskom kotaru, ostavljajući masovne grobnice u mjestima poput Udbine i Lovinca.
No, kako se ratna dinamika mijenjala, četnici su pokazali nevjerojatnu fleksibilnost u mijenjanju kaputa i spremnost da privremeno zakopaju ratne sjekire čak i s ustašama. Kada je pritisak partizana postao prevelik, ideološka mržnja je ustupljena pragmatičnoj vojnoj koristi.
Tijekom proljeća 1942. godine, četnički zapovjednici na području pod izravnom kontrolom Zagreba sklapaju seriju službenih državnih sporazuma o suradnji s ustaškim vlastima Ante Pavelića.
Ključni dokumenti potpisani su 28. travnja 1942. godine u selu Lipac od strane odreda Ozren, zatim 23. svibnja 1942. godine u Banja Luci od strane zapovjednika Uroša Drenovića, 28. svibnja 1942. godine u Lijevče polju od strane Lazara Tešanovića, te 9. lipnja 1942. godine od strane odreda Borja u zapadnoj Bosni.
U tim su ugovorima četnici službeno priznali vrhovnu vlast poglavnika Ante Pavelića i suverenitet NDH, a zauzvrat su dobili redovite plaće, opskrbu streljivom i ekskluzivno pravo na liječenje svojih ranjenika u ustaškim državnim bolnicama u Banja Luci i Zagrebu, a sve s ciljem zajedničkog djelovanja protiv partizanskog pokreta otpora.
Faksimili tih ugovora danas se čuvaju u
Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu te u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu.
Ova politika stalnog mijenjanja kaputa, taktičkog prilagođavanja i otvorene oružane kolaboracije sa silama Osovine na koncu je skupo stajala Mihailovićev pokret. Britanske i američke obavještajne misije na terenu prikupile su neoborive dokaze o suradnji četnika s talijanskim fašistima, ustašama i nacistima.
Zbog toga su Saveznici, predvođeni Winstonom Churchillom, na Teheranskoj konferenciji potkraj 1943. godine donijeli sudbonosnu odluku o potpunom prekidu slanja pomoći Mihailoviću i preusmjeravanju cjelokupnog vojnog i političkog legitimiteta na Tita.
Suočeni s gubitkom podrške Londona, kralja Pavla Drugog Krađorđevića i sve jačim pritiskom partizana, četnički zapovjednici u Srbiji od jeseni 1943. odbacuju svaki privid otpora i potpisuju izravne formalne ugovore o nenapadanju i zajedničkim operacijama s njemačkim Wehrmachtom, čime postaju sastavni dio osovinske obrambene strukture.
Konačni slom uslijedio je u jesen 1944. godine. Prodorom jakih partizanskih divizija iz Bosne i ulaskom sovjetske Crvene armije u Srbiju, četnički su planovi propali.
Sovjetske su snage odbile bilo kakvu suradnju s Mihailovićem, sustavno razoružavajući njegove odrede na koje bi naišle, te su u listopadu pomogle partizanima da oslobode Beograd.
Četnička dominacija u Srbiji time je trajno skršena. Ostatak snaga povukao se u Bosnu, gdje je u svibnju 1945. godine na Zelengori doživio potpuni vojni poraz od Jugoslavenske armije. Nakon višemjesečnog skrivanja u ilegali, Dražu Mihailovića su u ožujku 1946. uhapsile nove jugoslavenske vlasti. Na javnom suđenju u Beogradu proglašen je krivim za veleizdaju i ratne zločine kolaboracije te je 17. srpnja 1946. godine pogubljen na tajnoj lokaciji.
Dok su se na širem terenu mijenjali vojni kaputi, mašinerija smrti u beogradskim logorima radila je bez prekida.
Prema znanstvenim radovima povjesničara dr. Milovana Pisarrija i istraživanjima Centra za primenjenu istoriju, proces uništenja židovske zajednice tekao je u dvije organizirane faze kroz točno određene lokalitete.
Prva faza obuhvatila je likvidaciju muškaraca između kolovoza i studenog 1941. godine. Sabirni centar bio je logor Topovske šupe na Autokomandi, kroz koji je prošlo između 5.000 i 6.500 zatočenika. Odatle su pod izgovorom prisilnog rada odvođeni na stratišta u Jajincima i selu Jabuka kod Pančeva, gdje su ih strijeljale postrojbe Wehrmachta.
Druga faza, usmjerena na žene, djece i starce, započela je u prosincu 1941. godine njihovim zatvaranjem u logor Staro sajmište. Ovaj logor se nalazio na teritoriju koji je formalno pripadao Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali je bio pod isključivom njemačkom upravom i opskrbom iz Beograda.
U proljeće 1942. godine u Beograd je stiglo specijalno vozilo iz Berlina, u javnosti zapamćeno kao dušegupka.
Riječ je o kamionu-plinskoj komori u koji je svakodnevno ukrcavano između 50 i 100 židovskih žena i djece pod izgovorom preseljenja na istok. Tijekom vožnje od Sajmišta preko Savskog mosta kroz uže središte Beograda, ispušni plinovi preusmjeravani su u hermetički zatvoreni stražnji dio vozila, pa su do dolaska na stratište u Jajincima svi zatočenici već bili ugušeni ugljičnim monoksidom.
Kvantitativne analize objavljene u stručnom časopisu Istorija 20. veka potvrđuju da je čak 86,47 posto svih stradalih Židova u okupiranoj Srbiji izgubilo život upravo na ova dva beogradska lokaliteta.
Međutim, mašinerija zločina nije bila ograničena samo na glavni grad.
Diljem unutrašnjosti Srbije nicali su logori i stratišta na kojima su lokalni Židovi sustavno istrebljivani. U Nišu je formiran logor Crveni krst, koji je služio kao sabirni centar za cijelu jugoistočnu Srbiju. Odatle su zatočenici odvođeni na brdo Bubanj, gdje su vršena masovna strijeljanja. U Šapcu su njemačke snage zatvorile lokalne Židove i veliku skupinu izbjeglica iz Austrije u privremeni logor, da bi ih u listopadu 1941. godine odveli na lokalitet Zastavica kod Sremske Mitrovice, gdje je u jednom danu strijeljano oko 1.000 muškaraca.
Slične sudbine zadesile su židovske zajednice u Kragujevcu i Kraljevu, gdje su tijekom velikih njemačkih odmazdi u listopadu 1941. godine lokalni Židovi u potpunosti obuhvaćeni i strijeljani rame uz rame sa srpskim civilima. Ostala manja stratišta i mjesta likvidacija u okolici samog Beograda uključivala su šumu u Rakovici, Ledine te Trostruki surduk na Bežaniji.
Svjedočanstva o paklu kroz koji su prolazili ovi ljudi ostala su sačuvana u rijetkim, ali potresnim dokumentima.
Najpoznatiji glas iz tog mraka su pisma Hilde Dajč, dvadesetjednogodišnje studentice arhitekture koja je dobrovoljno otišla u logor Staro sajmište kako bi radila kao bolničarka i pomogla svojim sunarodnjacima. U svojim pismima, potajno prokrijumčarenim iz logora preko bolničkog osoblja, Hilda opisuje jezive uvjete, glad, hladnoću i potpunu neizvjesnost. U svom posljednjem pismu, napisanom neposredno prije nego što će i sama biti ugurana u kobni kamion dušegupku, ona piše o tome kako su svi svjesni da izlaza nema i da ih čeka smrt, opisujući logor kao kuću plača u kojoj vlada sablasna tišina pred nadolazeći kraj. Njezina pisma danas predstavljaju jedan od najvažnijih povijesnih dokumenata o unutarnjem životu i agoniji zatočenika Sajmišta.
Iako su njemačke vlasti potkraj rata pokušale uništiti dokaze iskopavanjem i spaljivanjem tijela u sklopu tajne operacije Sonderkommando 1005, povjesničari su iz sačuvanih dokumenata rekonstruirali razmjere zločina. Od predratnih 11.000 do 12.000 Židova koji su živjeli u glavnom gradu, rat je preživio tek neznatan broj.
Povijesni Arhiv Beograda danas čuva digitaliziranu bazu podataka s točnim imenima i adresama preko 3.500 identificiranih žrtava s logora Sajmište.
Zbog brutalne vojne logike njemačkog zapovjedništva koje je strijeljanjem civila rješavalo problem ustanka u unutrašnjosti, te zbog iznimne revnosti domaćeg policijskog aparata, cijeli je proces okončan nevjerojatnom brzinom.
Već u kolovozu 1942. godine, šef njemačke vojne uprave Harald Turner službeno je i s ponosom izvijestio Berlin da je pitanje Židova u Srbiji riješeno, čime je Beograd upisan u povijest kao prva veća europska prijestolnica koja je proglašena statusom slobodnom od Židova, odnosno Judenfrei.
Taj službeni nacistički vojnopolitički termin označavao je ideološki trijumf potpunog nestanka jedne cijele ljudske zajednice s nekog prostora putem masovnog ubojstva, potvrđujući da je nacistički plan uništenja u Srbiji bio stopostotno i najranije administrativno izvršen.
