17/02/2026
Članak koji govori o dubokoj pukotini u sustavu koji bi trebao biti zaštitni okvir. Riječ je o udisanju praška koji, bez obzira na njegov kemijski sastav, imitira obrasce konzumacije droga. To nije samo zdravstveni rizik — to je socijalnopedagoški alarm.
Mladi kroz takvo ponašanje usvajaju rituale koji su povezani s visokorizičnim obrascima, a pritom dobivaju poruku da je sve to “u redu” jer je proizvod legalan. Legalnost, međutim, nije neutralna kategorija. Ona je društvena poruka koju mladi čitaju vrlo doslovno: ako je dopušteno, onda je prihvatljivo; ako se prodaje, onda je sigurno; ako odrasli šute, onda nije problem.
Francuska je prepoznala opasnost ovakvih proizvoda i zabranila ih. Ne zato što želi ograničiti slobodu mladih, nego zato što razumije da je odgovornost odraslih zaštititi djecu. Ako jedna europska država može jasno reći da je takav proizvod neprihvatljiv, postavlja se pitanje: zašto mi ne možemo?
Ako kao društvo odlučimo da proizvodi koji očito potiču obrasce povezane s rizičnim ponašanjima mogu ostati legalni, kakvu poruku šaljemo djeci? Kakav svijet oblikujemo za njih? Svijet u kojem se granice brišu, odgovornost prebacuje na druge i u kojem se opasnost maskira legalnošću.
Socijalnopedagoška perspektiva jasno pokazuje da dostupnost ovakvih proizvoda nije samo pitanje tržišta, nego pitanje društvene brige, etike i odgovornosti. Djeca i mladi su razvojno osjetljivi, impulzivniji, skloniji eksperimentiranju i podložniji utjecaju vršnjaka. Zato je regulacija okruženja jedan od ključnih zaštitnih faktora. Kada okruženje postane zasićeno stimulansima, imitacijama droga i “legalnim” rizičnim praksama, onda govorimo o društvu koje je zakazalo u svojoj osnovnoj funkciji — zaštiti najranjivijih.
A tko je odgovoran? U teoriji — sustav. U praksi — birokracija, prebacivanje odgovornosti i nedostatak koordinacije između institucija. Takve stvari prolaze ne zato što su bezopasne, nego zato što je sustav spor, neusklađen i često nesposoban prepoznati rizik dok ne postane problem.
Dostupnost supstanci i supstancama sličnih proizvoda izravno utječe na vjerojatnost eksperimentiranja. Kada je nešto lako dostupno, mladi to doživljavaju kao društveno odobreno. Kada je nešto legalno, doživljavaju ga kao sigurno. Kada odrasli ne reagiraju, doživljavaju to kao prešutnu potvrdu.
Zato je nužno reći jasno i glasno: ovakvi proizvodi ne bi smjeli biti dopušteni. Ne zato što želimo kontrolirati mlade, nego zato što želimo zaštititi njihovo zdravlje, razvoj i budućnost. Dostupnost ovakvih proizvoda treba svesti na minimum, a regulacija mora biti brza, jasna i usklađena.
Jer mladi će uvijek tražiti granice. Na nama je da te granice postavimo odgovorno, stručno i s punom sviješću o tome da svaka odluka koju donesemo oblikuje svijet u kojem će oni odrastati.
SNIFFIT, energetski prah koji se udiše kroz nos i obećava trenutačni "boost" energije i budnosti, postaje novi trend među mladima.