29/05/2026
Neke priče nikada ne završe na naslovnicama.
Ne ulaze u udarne vijesti, ne skupljaju senzacionalne komentare i često prođu potpuno neprimijećeno. A upravo takve priče svakodnevno stvaraju prometnici vlakova i brojni radnici HŽ Infrastrukture koji rade s putnicima.
Mala pomoć, lijepa riječ, strpljenje, razumijevanje, ostanak duže na poslu, snalaženje u trenucima kada je najpotrebnije... bezbroj je tih malih gesta koje putnicima znače puno više nego što se možda misli.
Zato nam je posebno drago vidjeti da je jedna takva priča pronašla svoje mjesto i u Željezničaru.
Bravo za Igora, ali i za sve naše kolegice i kolege koji svoj posao rade profesionalno, ljudski i srcem — čak i onda kada to nitko ne vidi i kada za to ne očekuju nikakvu pohvalu.
"Mala gesta prometnika tog je dana značila više od voznog reda
Kiša je toga poslijepodneva, 12. svibnja, neumorno padala nad Zagrebom, a jak vjetar pojačavao je nevrijeme dok su se peroni Glavnoga kolodvora punili putnicima koji su pokušavali stići kući prije jačeg pljuska. Dok su se s razglasa izmjenjivale obavijesti o dolascima i polascima, jedan vlak toga dana nije krenuo prema voznom redu.
Prometnik vlakova vidio je putnike kako po nevremenu trče preko perona i odlučio pričekati još nekoliko minuta da nitko ne ostane vani na kiši čekajući sljedeći vlak. U operativnom smislu, bio je to kratak zastoj. Putnicima koji su uspjeli ući u suh i topao vagon, značilo je više nego što se činilo. Toliko da je priča završila na Redditu, potom i u medijima te izazvala niz pozitivnih reakcija, zbog čega smo odlučili bolje razgovarati s našim prometnikom Igorom Vukovićem čija je jednostavna odluka u jednom neugodnom proljetnom poslijepodnevu, privukla pažnju putnika.
_Prvo uopće nisam znao za to. Šefica mi je prva javila, kolega mi je poslao link i baš sam se ugodno iznenadio što su ljudi primijetili jednu takvu gestu i što to cijene. Svaka pohvala uvijek dobro dođe”, kaže Igor skromno. A upravo je ta jednostavnost ono što je mnoge i osvojilo.
U jednom trenutku vlak je bio spreman za polazak prema voznom redu. Nekoliko sekundi Igor je promatrao situaciju, a zatim donio odluku. Neka vlak pričeka.
_To je bila baš iznimna situacija. Kiša je lijevala, peron je bio mokar, masa ljudi trčala je prema vlaku. Pustiti ih da ostanu vani čekati sljedeći vlak stvarno nije imalo smisla. Vjerujem da bi svatko na mom mjestu učinio isto.- dodaje Igor.
Iako danas mnogi javni prijevoz doživljavaju isključivo kroz minute kašnjenja, procedure i rasporede, Igor podsjeća da iza željezničkog sustava ipak stoje ljudi. A upravo je ljudskost ono što smatra jednako važnim kao i kompleksne procedure i pravila službe.
_Uvijek se stavim u situaciju kako bi meni bilo da sam na njihovom mjestu. I ja svaki dan putujem vlakom na kraćoj relaciji.
U željezničkom sustavu radi šest i pol godina. Radio je u Dugom Selu, Horvatima, Glavnom kolodvoru, a danas radi u Borongaju. Posao prometnika, objašnjava, uključuje regulaciju prometa, donošenje odluka u izvanrednim situacijama te stalnu komunikaciju s putnicima i kolegama.
Ipak, između procedura i signalizacije, kaže, uvijek ostane prostor za male geste. _Pomažemo starijima pri ulasku u vlak, trudnicama, majkama s kolicima. Dajemo informacije kad god nas ljudi pitaju. Nekad je dovoljno samo malo razumijevanja. Putnici su danas, primjećuje, često umorni i nervozni. Zato male stvari znače više nego što se možda čini.
_Baš te male geste poput osmijeha ili običnog 'hvala', ljudima puno znače. A meni još više znači kad znam da sam nekome pomogao ili učinio dobro djelo.
Njegova odluka ubrzo je završila i na društvenim mrežama, gdje su se počeli nizati komentari putnika. U jednom od njih pisalo je: „Uvijek možeš vjerovati željezničarima i poštarima.”
_Drago mi je da ljudi još uvijek imaju povjerenje u željezničare. - kaže Igor i dodaje kako vjeruje da je taj osjećaj i dalje prisutan. I među kolegama postoji solidarnost i želja da se putnicima pomogne kad god je moguće. _Ako možemo uskočiti, uskočimo. Važno je dati točnu informaciju, pomoći koliko možeš. A ako ne možeš pomoći, nemoj odmoći. To je moj životni moto.- zaključuje Igor.
Na kišnom peronu toga dana, to nije bila velika odluka. Samo prava.
Piše: Ivana Živković
Foto: Ivana Živković"
