05/10/2026
JEDAN RADNI DAN ČISTAČICE VIKTORIJE
Zovem se Viktorija, imam 26 godina i živim u Dubravi. Već deset mjeseci radim u ZET-u kao čistačica i moj radni dan počinje mnogo prije nego što većina Zagreba krene na posao. Dok se grad tek budi, ja oblačim radnu odjeću, pripremam sredstva za čišćenje i odlazim obavljati posao bez kojega tramvaji, radni prostori i sanitarni čvorovi ne bi mogli izgledati onako kako građani očekuju.
Tijekom smjene čistim unutrašnjost tramvaja, brišem rukohvate, sjedala i prozore, perem podove i uklanjam prljavštinu koju svakoga dana za sobom ostave tisuće putnika. Osim toga održavam sanitarne prostore, nosim teške kante vode, uklanjam otpad i brinem o higijeni prostora koje koriste zaposlenici. To je fizički zahtjevan posao koji traži odgovornost, upornost i svakodnevni trud, a iako mnogi ne razmišljaju o tome tko je očistio tramvaj u koji ulaze, upravo je taj rad razlog zbog kojega sustav može normalno funkcionirati. Posla je puno, a čistačica premalo. Svjesna sam da iz spremišta ponekad u promet izlaze vozila koja nisu očišćena onako kako bi trebala biti i razumijem putnike koji se zbog toga žale. Kada svakoga dana kroz vozila prođu tisuće ljudi, a broj radnika nije dovoljan da se posao obavi u obujmu koji je potreban, nemoguće je postići standard kakav građani očekuju. Zato smatram da odgovornost za stanje čistoće ne može biti na radnicima koji daju sve od sebe, nego na poslodavcu koji mora osigurati dovoljan broj zaposlenih i uvjete da se posao može kvalitetno obaviti.
Nakon deset mjeseci rada u ZET-u, moja će plaća za rujan, koja će biti isplaćena 10. listopada, iznositi 968,84 eura. Uz nju ću primiti i 193,33 eura neoporezivih primitaka. Kada se od tog iznosa podmire režije, troškovi prijevoza, hrana, odjeća i drugi svakodnevni izdaci, postaje jasno koliko je teško planirati bilo kakvu ozbiljniju životnu odluku. Ne govorim o luksuzu niti o želji za lagodnim životom, nego o stvarima koje bi za mladu osobu koja radi puno radno vrijeme trebale biti dostižne.
Kao i mnogi ljudi moje generacije, željela bih jednog dana kupiti vlastiti stan, zasnovati obitelj i živjeti od svojega rada bez stalne neizvjesnosti. Međutim, kada pogledam cijene nekretnina u Zagrebu, često se pitam kako je moguće da prosječna mlada radnica uopće dođe do vlastitog doma. Cijene stanova rastu iz godine u godinu, a ono što uspijem uštedjeti sve je manje u odnosu na iznose koji se danas traže za stanove u gradu u kojem radim i živim.
Zato se često pitam i nešto drugo. Ako Zagreb ima najveći porez na dohodak u Hrvatskoj i stopu od 23 posto, zašto je mladim radnicima sve teže riješiti stambeno pitanje, planirati obitelj i graditi budućnost? Ne postavljam to pitanje iz ljutnje, nego zato što pokušavam razumjeti kako unatoč poštenom radu i redovitim primanjima mnogi od nas imaju osjećaj da se ciljna crta stalno udaljava. Dok svakoga mjeseca uredno izvršavam svoje radne obveze, cijene stanova, najamnina i života rastu brže od mogućnosti da mladi ljudi stvore nešto svoje.
Volim svoj grad i radim odgovorno posao koji obavljam jer znam da pridonosim svakodnevnom životu tisuća ljudi. Kada na kraju smjene vidim čist tramvaj spreman za izlazak na liniju, znam da sam napravila nešto korisno i važno. Ipak, istodobno se nadam da će doći vrijeme u kojem će mlada osoba koja vrijedno radi moći s više sigurnosti razmišljati o vlastitom domu, obitelji i budućnosti, jer jedino što tražim jest da se od poštenog rada može živjeti dostojanstveno i da rad bude temelj na kojem se može graditi život, a ne samo preživjeti iz mjeseca u mjesec.
