25/09/2026
Danas je Kristijan Aleksić osuđen na 40 godina zatvora zbog ubojstva Luke Milovca. Tragedija s kojeg god kuta da se gleda, no ipak na suđenju se čulo nešto zanimljivo. Kako prenosi Index, Aleksić je izjavio da je mjesečno primao 360 eura, koje bi potrošio za dvanaest dana:
„Mogao sam ga ranit, ali šta bih onda dobio? Ne bih dobio ništa. Ako ga ubijem, onda ću dobit više.“
„Meni je u zatvoru deset p**a bolje. Vani mi je živjeti bilo kao u paklu.“
Groteskni je to prikaz trulosti modernog liberalizma. Prvo su socijalni liberali uništili radničke organizacije i atomizirali društvo. Potom su neoliberali počeli rezati i socijalne mjere. Iako će javnost s pravom na Aleksića gledati kao na zlu osobu, u stvarnosti je ništa više nego ekstremna manifestacija 100 godišnjeg liberalnog projekta - manifestacija društva koje sve više puca po šavovima. Atomizirano i individualističko društvo je pustilo mentalno nestabilnog pojedinca na slobodi, iako se je znalo o njemu, a rezanje socijale mu je dalo poticaj da oduzme drugome život.
Neugodan zaključak je da s obzirom da je problem sistematski, Aleksić sigurno nije jedini takav - vjerojatno se ističe nestabilnošću ili impulzivnošću, ali ne i potpunim nemarom za druge. Što drugo i očekivati od društva koje se temelji na natjecanju? Što si više apatetičan i spreman gaziti druge, bolje će ti biti u životu. Kapitalističkoj klasi sigurno ne manjka tih kvaliteta, no ona to i dobro zna - jedna malo veća kriza i hrpa njima sličnih će predvoditi masovno krvoproliće za vlastiti opstanak - jer sigurno nije slučajno da industrija postapokaliptičnih bunkera ostvaruje rekordne profite.
Lukin život nijedna presuda neće vratiti. Obveza prema živima jest graditi društvo u kojem svatko ima uvjete za dostojanstven život i u kojem vlastiti opstanak ne zahtijeva gaženje drugih.
