01/07/2026
U spomen Slavenki Drakulić
Slavenka,
jednom davno, kad si ležala u ljubljanskom Kliničkom centru, jele smo trešnje, čavrljale, razgovarale o majkama i kćerima. Pisala si Mramornu kožu.
Potom smo te čitale i čitale, divile se tvojoj hrabrosti. Drskosti,
kada si ponovila gestu Hannah Arendt na sudu u Haagu.
Pomogla si razumjeti kako mogu obični ljudi postati ratni
zločinci.
Predstavljanja tvojih knjiga u Cankarjevom domu. Uvijek te zanimalo kako smo.
Čak i ako se nismo fizički vidjele desetljećima.
Otkako smo doznale za tvoju iznenadnu, preranu smrt, pred našim očima tvoja slika.
Šaljemo si tvoje fotografije. Nedavne i davne. Gledamo to lijepo lice s crveno našminkanim, široko nasmijanim usnama. I ne možemo se pomiriti.
Slavenka, drska i nepopustljiva rušiteljica predrasuda o feminizmu, naš idol iz osamdesetih godina i sve do danas!
Brojne si nas nadahnula. Uvukla si se u nas.
Postala si dio genetskog koda koji prenosimo sljedećim generacijama.
Tvoje feministkinje iz Slovenije
Ljubljana, 26. 06. 2026. Vlasta Jalušič
SLAVENKI DRAKULIĆ SOLIDARNO I NJEŽNO
Pišemo u ime brojnih feministkinja iz Beograda koje su izrasle na odlučnom stavu Slavenke Drakulić da se direktno suprostavi seriji mačo muškaraca u Jugoslaviji 80-ih, koje je izražavala direktno u lice ili svojim sjajnim novinarskim tekstovima i knjigama i tako inspirisala našu zajedničku neposlušnost prema muškom zakonu.
Potresene smo tugom, a istovremeno ispunjene osećajem da je uvek bila neporažena rušiteljica predrasuda o feminizmu i aktivno doprinosila formiranju našeg bunta. Takva, samo-svoja živi u našim feminističkim životima. Tu će i ostati dok joj nežnom sestrinskom ljubavlju mašemo iz Beograda gde je Slavenka često dolazila i susretala se sa Žaranom Papić, Nadom Ler Sofronić... i mnogim drugima.
Slavenkine drugarice feministkinje iz Beograda
Beograd, 27. 06. 2026. Lepa Mlađenović
Slavenka Drakulić kao budilnik i društveni termometar, Slavenka ili samoodgoj, Slavenka - otpor, neporažena nam Slavenka
Slavenka je od malena znala šta neće. Sama je sebe odgojila i izgradila u otporu, i to na najbolji mogući način – do u kulturu, istančano obrazovanje i transnacionalni horizont. U otporu očinskoj rigidnosti i strogosti, majčinoj slabosti, patrijarhatu koji bode oči onima koji hoće da ga vide, društvenim i političkim nepravdama, i krutim normama. Imala je dubok i analitičan osjećaj za pravdu, bolno je i s ogorčenošću prepoznavala nepravdu, i to ne samo
onu Lakše vidljivu, na vlastitoj koži, nego i onu nanesenu drugima, koju češće zanemarujemo. Nije trpila nepravdu. Umjesto da ju je dotukla, bolest ju je osnažila u tome, kao i svemu. Žurila je da radi, da piše, da se angažira, nije propuštala nijednu priliku jer je znala da joj je vrijeme odbrojano. A ipak ga je gusto ispunila.
U otporu se izgradila i osnažila i protiv bolesti. Sigurna sam da ju je sama ta njena pozitivna energija nosila. Jer – Slavenka je bila i uvijek ostala pozitivna, nezlobiva, ne-jalna, neosvetoljubiva, vesela, uvijek otvorena prema drugima. Nije bila zlopamtilo ni mrgud. Pred
ljudskom mržnjom, zloćom, prostotom, nepristojnošću, mentalnom i intelektualnom bijedom kakve dosta ima, ostajala je superiorna. Nikad nije pala na razinu ograničenosti, duhovne mizerije i nemišljenja svojih progonitelja. Uvijek je imala snage da se nasmije, da odmahne, da prevaziđe, i da ide dalje.
Bila je sposobna za sve napore, imala neizmjernu životnu energiju, nikad nije dizala ruke, upuštala se u najveće bitke. Sa dijalize na koju je išla godinama, bolesna, našla je snage da skače svakodnevno po gradilištu kućice koju je gradila, da se zimi bavi majstorima i logistikom projekta koji je sama iznijela na svojim ramenima bez ičije pomoći, kako bi sa Rujanom imala dom. I zdravome bi to bilo previše. Pritom – dijete, porodica, bolest, rad i
žurba da se predaju tekstovi redakciji, dijaliza – ni jednog trenutka nije prestala da radi intelektualno, da piše kako je i pisala, kao prvorazredna novinarka u zlatno doba našeg novinarstva, otvaranja javnog prostora u Jugoslaviji a približavanja kraju iste, kao i ratu, za
koje tada još nismo znali.
Kad smo je čekale na aerodromu po povratku sa prve operacije bubrega u SAD, njena mama, njena Rujana, tada gimnazijalka, i ja, u prvi je mah nismo prepoznale, toliko je bila napuhana od lijekova, post-operacionih muka, iscrpljenosti. I to, i sve ostale muke i operacije je prebrodila samo zahvaljujući svojoj duhovnoj snazi, snalažljivosti i pragmatičnosti za koje je sama sebe bila pripremila još od školskih klupa, kada je od kuće pobjegla u svijet. Nju je bunt
ponio i spasio, ali civilizacijski konstruktivan, angažirani bunt podalje od bilo kakve sebičnosti, za koju Slavenka nije znala. Potpuno je prirodno bilo, sa takvim životnim iskustvom, da je Slavenka uvijek neumorno pomagala drugima.
Kad je davno umrla moja majka u 84. godini, u godinama kada se umire koje su sada i moje, Slavenka je rekla, „eh, da mi je doživjeti takvu starost“. Ali ipak je otišla dosta ranije. Svima je nama sada teže gledati prijatelje kako odlaze, nego bojati se za sebe. Moja mama, opet ona, je govorila: „više nemam nikoga iz svoje generacije“. No to nije bilo istina za Slavenku.
Slavenka nikad nije klonula, nikad se nije predala, nikad nije bila gubitnik. Otišla je trijumfalno, flamboyante, blistava, iako daleko prerano za sve nas koji smo je znali i voljeli.
Nijedan od njenih brojnih i besprizornih a bijednih napadača, kao ni prigodnih dvoličnih ulizica i zavidnika, nije joj ni do gležnja po ljudskosti, energiji, etičnosti, stvaralaštvu i vrijednosti djela, i to ne u sferi koja se obično prikazuje skučeno kao „ženska“, nego univerzalno, u kulturi koju žene i muškarci dijele i zajedno grade.
Slavenka nije znala za poraz. Ona nas ohrabruje u otporu, u svijetu u kojem nema mnogo mjesta za to. Hvala joj.
Rada Iveković
