16/07/2026
👩🏫💚 O tome kako funkcionira neki sustav najbolje govore ljudi koji u njemu rade. Zato je glas radnica i radnika neprocjenjiv.
Naša članica Ma Rina napisala je izvrstan komentar o tome zašto danas nedostaje odgojitelja i odgojiteljica u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.
Najvažnija poruka njezina teksta je jednostavna: nedostatak odgojitelja nije uzrok krize – on je njezina posljedica.
📖 Komentar je nešto duži, ali zaista vrijedi odvojiti vrijeme i pročitati ga.
⬇️
"Krivo ste započeli ovu priču. Naveli ste da je najveći problem u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju deficitarnost struke. To je prvo što ste spomenuli. Međutim, nedostatak odgojitelja nije početak problema, nego njegova posljedica. Pravo je pitanje zašto je do deficitarnosti uopće došlo i što je sustav godinama činio da bi ljude zadržao u profesiji.
Godinama se zanemaruju uvjeti u kojima odgojitelji rade. Od njih se očekuje kvalitetan odgojno-obrazovni rad, individualan pristup svakom djetetu, pravodobno prepoznavanje razvojnih potreba, suradnja s roditeljima, vođenje pedagoške dokumentacije, sudjelovanje u stručnim usavršavanjima i neprestano prilagođavanje novim zahtjevima. Sve se to često odvija u prostoru koji je premalen, nedovoljno opremljen ili neprilagođen stvarnom broju djece i njihovim potrebama. Kvaliteta rada ne može ovisiti samo o predanosti pojedinca dok istodobno izostaju osnovni organizacijski i materijalni uvjeti.
Broj djece u odgojnim skupinama posebno je ozbiljan problem. Kada se u skupinu uključi više djece nego što razvojne potrebe i pedagoški standard dopuštaju, odgojitelj više ne može svakom djetetu pružiti onoliko pažnje, podrške i sigurnosti koliko mu je potrebno. To je osobito vidljivo u jasličkim skupinama, u kojima djeca trebaju pomoć pri hranjenju, presvlačenju, uspavljivanju, kretanju, izražavanju potreba i emocionalnoj prilagodbi. Jedan odgojitelj tada istodobno treba odgovoriti na plač jednog djeteta, zaštititi drugo od ozljede, pomoći trećem pri hranjenju, smiriti četvrto i pratiti potrebe cijele skupine. U takvim uvjetima odgojitelj ulaže golem napor kako bi očuvao sigurnost djece, a prostor za kvalitetno planiran, individualiziran i razvojno primjeren rad postaje sve uži.
Odgovornost koju odgojitelji svakodnevno nose znatno je veća od načina na koji se njihova profesija prikazuje u javnosti. Odgojitelj odgovara za sigurnost, zdravlje, emocionalnu dobrobit i razvoj djece tijekom cijelog boravka u dječjem vrtiću. Treba poznavati razvojne osobitosti djece, prepoznati odstupanja, reagirati u hitnim situacijama, pratiti odnose među djecom, oblikovati poticajno okružje i donositi brojne stručne odluke. Pogreška se može odmah odraziti na dijete, roditelje, skupinu i ustanovu. Unatoč tome, rad odgojitelja i dalje se često svodi na predodžbu da se odgojitelj samo „igra s djecom“, čime se zanemaruje njegova stručna, pedagoška, razvojna i etička dimenzija.
Razina plaća također snažno utječe na odluku ljudi da uđu u profesiju ili u njoj ostanu. Kada plaća ne odgovara stupnju obrazovanja, složenosti poslova, količini odgovornosti i emocionalnom opterećenju, poruka sustava vrlo je jasna: stručnost se očekuje, ali se nedovoljno vrednuje. Odgojitelj se godinama obrazuje, polaže stručni ispit, kontinuirano se usavršava i svakodnevno obavlja posao koji zahtijeva visoku razinu koncentracije, strpljenja i profesionalne prosudbe. Plaća bi trebala odražavati tu razinu odgovornosti, a ne biti razlog zbog kojega kvalificirani ljudi odlaze u druga zanimanja ili traže zaposlenje izvan sustava.
Mogućnosti stručnog razvoja često postoje samo formalno. Od odgojitelja se očekuje cjeloživotno učenje, praćenje suvremenih spoznaja i unapređivanje prakse, ali im se pritom ne osiguravaju uvijek vrijeme, financijska sredstva, kvalitetne edukacije, mentorstvo i podrška unutar ustanove. Stručno usavršavanje gubi smisao kada ostane svedeno na prikupljanje potvrda, bodova i formalno ispunjavanje obveza. Profesionalni razvoj podrazumijeva mogućnost učenja, razmjene iskustava, refleksije, sudjelovanja u projektima, provođenja istraživanja i napredovanja unutar profesije. Kada takve mogućnosti izostanu, odgojitelji stječu dojam da njihov trud, znanje i dodatno obrazovanje nemaju stvarnu vrijednost u sustavu.
Društveno vrednovanje profesije možda je najmanje vidljiv, ali jedan od najdubljih uzroka problema. O odgojiteljima se govori kao o osobama koje čuvaju djecu dok roditelji rade, premda se u ranom djetinjstvu postavljaju temelji govora, mišljenja, emocionalne sigurnosti, socijalnih odnosa, samostalnosti i kasnijeg učenja. Odgojitelj sudjeluje u jednom od najosjetljivijih i najvažnijih razdoblja ljudskog razvoja. Kada se ta uloga umanjuje, kada se stručne procjene odgojitelja zanemaruju i kada se njihov rad promatra kao manje vrijedan od drugih obrazovnih profesija, gubi se profesionalni ugled, ali i motivacija ljudi da takvu profesiju odaberu.
Zbog svega navedenog odgojiteljska struka je postala deficitarna. A to se nije dogodilo slučajno niti preko noći. Ljudi ne napuštaju profesiju zato što im nije stalo do djece, nego zato što se od njihove predanosti godinama očekuje da nadomjesti ono što sustav nije osigurao. Dok se rasprava bude vodila samo o tome kako pronaći nove odgojitelje, bez ozbiljnog pitanja kako zadržati postojeće, problem će se nastaviti produbljivati.
Nije dovoljno povećati broj upisnih mjesta na studijima, privremeno zapošljavati osobe drugih struka ili snižavati stručne kriterije. Potrebno je osigurati primjerene skupine, dostojanstvene plaće, sigurne uvjete rada, stručnu autonomiju, mogućnosti razvoja i stvarno društveno priznanje profesije. Tek tada možemo govoriti o ozbiljnom rješavanju nedostatka odgojitelja.
Deficitarnost struke nije najveći problem. Ona je upozorenje da je sustav predugo zanemarivao ljude na kojima počiva rani i predškolski odgoj i obrazovanje."
🙏 Hvala, Marina, na promišljenom, argumentiranom i iskrenom tekstu.
