20/08/2026
Maglić i Volujak (BIH) 3.-7.6.2026.
Za produženi vikend se ide u Bosnu!
Spremni za još jednu avanturu, krenuli smo odmah nakon posla te nakon duge vožnje stižemo u Tjentište i smještamo se u naše apartmane.
Prvi dan bio je rezerviran za prašumu Perućicu, smještenu unutar Nacionalnog parka Sutjeska. Riječ je o jednom od posljednjih očuvanih prašumskih ekosustava u Europi i rijetkom primjeru šume koja se stoljećima razvijala potpuno bez ljudskog utjecaja. Pod najvišim je stupnjem zaštite još od 1952. godine te je namijenjena prvenstveno znanstvenim istraživanjima, obrazovanju i strogo kontroliranom posjećivanju.
Uživajući u okruženju stoljetnih stabala bukve, jele i smreke (od kojih neka premašuju i 50 metara visine), stižemo i do glavne atrakcije — slapa Skakavac. Voda se ovdje s vapnenačke stijene obrušava u slobodnom padu visokom približno 75 metara.
Budući da je posjet zabranjen bez službenog vodiča parka, imali smo stručnu pratnju, a s nama je bio i Miloš iz .out.doors, kojem smo poslužili kao izvrsni modeli za Instagram objave...
Popodne, uz drugog stručnog vodiča Miloša razgledavamo Memorijalni kompleks Sutjeska (muzej, Spomen-dom i spomenik) podignut u spomen na bitku na Sutjesci, jednu od najtežih i prijelomnih bitaka Drugog svjetskog rata, vođenu u proljeće 1943. godine. Njegovo središte je monumentalni spomenik, djelo kipara Miodraga Živkovića – dvije stilizirane kamene forme koje simboliziraju proboj kroz kanjon Sutjeske. Užitak je slušati Miloša sa žarom i entuzijazmom, uz važnu lekciju o tome koliko je bitno poštovati i ne zaboraviti povijest.
Drugi dan nas je očekivao uspon na Maglić (2386 m), najviši vrh Bosne i Hercegovine. Kombijem se probijamo ne baš najboljim makadamom do Prijevora, odakle kreće naša ruta. Maglić je ime dobio po magli, ali nas je dočekalo sunce. Iako je još sredinom svibnja ovdje protutnjala lavina koja je porušila cijeli katun, a sve do kraja mjeseca bila potrebna zimska oprema — redovito praćenje prognoze i provjera s lokalnim stanovništvom su se isplatili. Do našeg dolaska snijeg se taman skoro cijeli otopio, pa je uspon bio pravi gušt!
Penjali smo standardnom, strmom ("alpinističkom") rutom iz Prijevora, a povratak je išao preko Trnovačkog jezera u obliku srca, smještenog u Crnoj Gori. Na jezeru slijedi zasluženi chill i osvježenje — pri čemu su se neki okupali i prisilno (dron je pod svaku cijenu htio snimiti podvodne fotke).
Nakon propješačene rute i ručka, vozimo se još do prekrasnog planinarskog doma Volujak koji nam je bio baza za sljedeće dvije noći.
Treći dan smo odradili turu po planini Volujak. Naša ruta kretala je od doma, a popeli smo dva najviša vrha planine –Veliki Oštrikovac (2289 m) i Volujak/Velika Vlasulja (2336 m). Tijekom planinarenja uživali smo u raskošnom cvijeću svih boja i mirisa te čarobnim pogledima na Maglić i Trnovačko jezero, ali ovaj put s druge strane. Na povratku srećemo ekipu planinara iz Beograda koja nas je kasnije u domu počastila bogatim pladnjem janjetine. Večer prolazi u ugodnim pričama i društvenim igrama prije odlaska na spavanje.
Zadnji dan manji dio ekipe odrađuje feratu K*k na istoimeni vrh (1816 m). Kako je domar simpatično rekao: “Napravili smo laganu feratu da nikoga ne moramo spašavati!“. Ferata je stvarno odlično napravljena i idealna za početnike. Službeno je ocijenjena s B/C, no po našem dojmu nema C segmenta — cijelim putem to je bilo čisto uživanje u pogledima.
Na povratku posjećujemo pješčane piramide u Foči, jedinstveni geomorfološki fenomen nastao erozijom tla pod utjecajem mraza, ljetnih vrućina, kiše i jakih vjetrova. Svojim oblikom i sastavom podsjećaju na piramide u Coloradu (SAD), Dolomitima (Italija) ili Đavoljoj Varoši u Srbiji.
Zadnja stanica bio je slučajno otkriveni restoran „Mir” u okolici Sarajeva. Nakon ne baš najslavnije hrane prijašnjih dana, ovdje smo ostali oduševljeni — „teletina ispod sača“ bila je doslovno za prste polizati!
Veliko hvala cijeloj ekipi na fantastičnim danima i vrhunskoj energiji! Sve smo odradili prema planu i s lakoćom. Posebna pohvala ide našim vozačima Dini i Čosu.
[K. J.]
