O PSIHOTERAPIJI POKRETOM I PLESOM
Psihoterapija pokretom i plesom (ponekad se skraćeno naziva “plesna psihoterapija” ili “plesna terapija”) razvila se 40-tih godina u SAD- u, te se nakon toga proširila prvo u Velikoj Britaniji, da bi u Evropu stigla 70-tih godina. Po tome bi se moglo reći kako je psihoterapija pokretom i plesom vrlo mladi pravac u psihoterapiji. Pripada egzistencijalno-humanis
tički orijentiranim psihoterapijama. Prema ADMT (američkom udruženju plesnih terapeuta) psihoterapija pokretom i plesom je terapijska primjena pokreta i plesa u kreativnom procesu s ciljem poticanja emotivne, kognitivne, socijalne i tjelesne integracije pojedinca. Kao profesija razvila u Americi i Velikoj Britaniji 40-tih godina. Edukacija za plesne psihoterapeute je u svijetu različito organizirana. Negdje se poučava na Sveučilištima kao poslijediplomski ili dodiplomski studij (SAD, VB, Nizozemsk i dr.), a u nekim zemljama ne postoji kao formalna edukacija vec se provodi kroz privatne institucije i s određenim fondom sati plesni terapeuti učlanjuju se u europska ili američka udruženja plesnih terapeuta, te u udruženja psihoterapeuta u svojoj državi (Njemačka, Poljska, Mađarska i dr.) Psihoterapija pokretom plesom temelji se na sljedećih nekoliko teoretskih principa:
tijelo i um su nerazdvojivi, a promjene obrazaca kretanja utječu na cjelokupno funkcioniranje;
tjelesni pokreti odražavaju psihičke sadržaje i osobnost, a pokret kao veza s dubljim slojevima psihe ima simboličnu funkciju kojom otkriva podsvjesne sadržaje;
spontana improvizacija u pokretu omogućava klijentu isprobavanje novih načina bivanja i novo iskustvo samoga sebe, odnosa, razmišljanja i osjećanja;
odnos terapeuta prema klijentu u većoj mjeri se uspostavlja neverbalno putem zrcaljenja i kinestetičke empatije. Za razliku od drugih tradicionalnih metoda, ova vrsta psihoterapije uključuje terapijsko korištenje pokreta i psihomotornu ekspresiju kao glavni način analize i intervencije. Osim fokusa na način kretanja i tjelesno držanje, važnost se pridaje i drugim neverbalnim znakovima, primjerice disanju, gestikulaciji, mimici, tonusu mišića, ritmu izvođenja određenih znakova, načinu korištenja prostora i dr. PPP ponekad koristi i druge tehnike koje pomažu izražavanju kao što su ekspresivno korištenje glasa, crtež, ili interakcije s rekvizitima ili glazbenim instrumentima. PPP je efikasna terapija i najčešće se koristi kod anksiozno-depresivnih poremećaja, PTSD-a, emocionalno ponašajnih teškoća (hiperaktivna, agresivna i povučena djeca), autizma, trauma (emocionalna i tjelesna zlostavljanja), ovisnosti, somatskih poremećaja (poremećaji prehrane), poremećaja ličnosti, neuroloških poremećaja (demencija, Parkinson, traume mozga), onkoloških bolesti ili za osobni razvoj. PPP je namijenjen djeci, adolescentima, odraslima i osobama treće životne dobi, onima s posebnim potrebama, a provodi se u grupnom ili individualnom obliku. PPP terapeut se u procjeni i analizi klijentova kretanja često služi Labanovom analizom pokreta, a ciljeve usklađuje s potrebama klijenta koji se revidiraju po potrebi i tijekom ciklusa. Terapijski proces ima obično četiri faze, a to su: priprema (faza zagrijavanja i uspostavljanja sigurnosti), inkubacija (oslobađanje svjesne kontrole, pokreti postaju simbolični), iluminacija (vidljiva pojava značenja i uvida) i evaluacija (značenje procesa, završetak terapije). Psihoterapija pokretom i plesom (ponekad se skraćeno naziva “plesna psihoterapija” ili “plesna terapija”) razvila se 40-tih godina u SAD- u, te se nakon toga proširila prvo u Velikoj Britaniji, da bi u Evropu stigla 70-tih godina. Negdje se poučava na Sveučilištima kao poslijediplomski ili dodiplomski studij (SAD, VB, Nizozemsk i dr.), a u nekim zemljama ne postoji kao formalna edukacija vec se provodi kroz privatne institucije i s određenim fondom sati plesni terapeuti učlanjuju se u europska ili američka udruženja plesnih terapeuta, te u udruženja psihoterapeuta u svojoj državi (Njemačka, Poljska, Mađarska i dr.).
