06/09/2026
DEVEDESETGODIŠNJI SLAVLJENIK – DOŽIVOTNI POČASNI PREDSJEDNIK POČASNOG BLEIBURŠKOG VODA
U nedjelju, 6. rujna 2026., devedesetu godinu života proslavio je Vice Vukojević, doživotni počasni predsjednik udruge 'Počasni bleiburški vod' i predsjednik udruge 'Hrvatski križni put - Središte za istraživanje komunističkog totalitarizma i njegova naslijeđa'.
Kako bi na slavlju mogao okupiti što veći broj rodbine i prijatelja, Vice je rođendansku proslavu priredio u subotu uvečer, 29. kolovoza 2026., u jednom restoranu na samim slapovima Kočuše nekoliko stotina metara od njegove rodne kuće u Veljacima.
Tom prilikom članovi vodstva PBV-a predali su mu sliku, ulje na platnu, akademske likovne umjetnice Jelene Azinović – njegov portret u pozadini upravo sa slapovima Kočuše.
Uz nekoliko stotina uzvanika iz Hrvatske, Herceg-Bosne i hrvatskog iseljeništva, Vicin 90-ti rođendan proslavila je njegova supruga Veseljka, četvorica sinova - Višeslav, Domagoj, Berigoj i Godeslav - sa suprugama i dvanaest unuka te najmanje još toliko nećaka i pranećaka.
VICE VUKOJEVIĆ
((https://www.hrvkrizniput.com/uprava/vice-vukojevic/)
- rođen je 6. rujna 1936. u Veljacima, općina Ljubuški. Osnovnu školu završio je u Veljacima, gimnaziju u Ljubuškom, Mostaru i Sarajevu, a maturirao 1956. godine u Imotskom. Iste godine upisao je Pravni fakultet na Zagrebačkom svučilištu. Studij je prekidao u dva navrata (1959.-1963. i 1965.-1966. godine) zbog zatvaranja i služenja zatvorske kazne. Diplomirao je u Zagrebu, 1967. godine. Postdiplomski studij upisao je na Međunarodnom fakultetu za usporedno pravo u Parizu, Francuska, ali ga nije uspio završiti zbog ponovnog zatvaranja nakon „karađorđeva“. Uhićen je 17. siječnja 1972. godine u Zagrebu pod optužbom da se bavio „kontrarevolucionarnom djelatnosti u Matici hrvatskoj u inozemstvu“. Bio je osuđen na deset mjeseci zatvora, a prilikom uhićenja oduzeta mu je putovnica koju je dobio natrag tek u prosincu 1989. godine.
Od 1959. pa sve do 1980. godine zatvaran je četrnaest p**a radi političkih razloga te je proveo skoro četiri godine u trinaest raznih zatvora, među ostalim u Ćelovini u Mostaru, Đorđićevoj u Zagrebu i u koncentracijskom logoru na otoku Sv. Grgur. Nakon uspostave samostalne Republike Hrvatske, bio je suosnivač Hrvatskog društva političkih zatvorenika (HDPZ) i u više mandata član njegova predsjedništva.
Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj u svibnju 1990. bio je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru te za predsjednika Zakonodavno-pravne komisije Hrvatskog sabora.
Tijekom 1991. godine bio je pomoćnik Ministra unutarnjih poslova za javnu sigurnost te je sudjelovao u osnivanju prvih jedinica Zbora narodne garde (ZNG), iz kojih su kasnije formirane četiri profesionalne Gardijske brigade Hrvatske vojske.
U Hrvatski sabor se vratio krajem 1991. godine kada je postao predsjednik Društveno-političkog vijeća prvog doma Hrvatskog sabora (od 10. listopada 1991. do izbora 1992.). U istom sazivu Hrvatskog sabora bio je član Komisije za nadzor rada Službe državne sigurnosti.
U veljači 1992. godine osnovana je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rada, a Vice je imenovan za njenog prvog predsjednika, dok je u slijedeća dva saborska mandata bio njezin potpredsjednik.
U kolovozu 1992. godine ponovno je bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, u rujnu iste godine za predsjednika Odbora za izbor, imenovanje i upravne poslove Hrvatskog sabora i člana Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.
Početkom 1993. godine predsjednik države dr. Franjo Tuđman imenovao ga je ravnateljem Sedme uprave u Ministarstvu vanjskih poslova, dužnost je obnašao do kraja te godine. Na izborima krajem 1995. godine ponovno je bio izabran u Hrvatski sabor i na dužnost predsjednika Odbora za zakonodavstvo. Također je bio član Odbora za pravosuđe, te član Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav. Na prijedlog predsjednika države dr. Franje Tuđmana Hrvatski sabor izabrao ga je 22. listopada 1999. za suca Ustavnog suda Republike Hrvatske na mandat od osam godina. Nakon odlaska u mirovinu 7. prosinca 2007. angažirao se u udruzi Počasni bleiburški vod te je od 20. ožujka 2018. do 23. lipnja 2020. bio predsjednik PBV-a, da bi 24. lipnja 2020. bio izabran za predsjednika udruge Hrvatski križni put.
Sudionik je Domovinskog rata i brigadir Hrvatske vojske u pričuvi, te nositelj slijedećih državnih odličja:
-Reda kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom;
-Reda Ante Starčevića;
-Reda Stjepana Radića;
-Spomenice Domovinskog rata;
-Spomenice domovinske zahvalnosti
