Artis includum

20/04/2026

Ne tražimo bilo koga.
Tražimo terapeuta koji zna da se najveće promjene ne događaju slučajno — nego znanjem, osjećajem i hrabrošću da se dijete stvarno razumije. 🔥

zapošljava RADNOG TERAPEUTA / RADNU TERAPEUTKINJU
s edukacijom iz Ayres senzoričke integracije.

Ako u svom radu ne pristaješ na površnost…
Ako znaš koliko je moćno kada stručnost susretne empatiju…
Ako želiš biti dio mjesta gdje se terapija radi duboko, predano i smisleno…
onda je vrlo moguće da tražimo baš tebe.

Kod nas ne dobivaš samo posao.
Dobivaš tim, podršku, prostor za rast i ono što nam je posebno važno —
dijeljenje našeg znanja, iskustva i svakodnevne stručne prakse.

Vjerujemo da vrhunski terapeut ne nastaje u izolaciji,
nego u okruženju koje ga vidi, osnažuje i kontinuirano razvija.
Zato tražimo osobu koja želi učiti, doprinositi, promišljati i rasti zajedno s nama.

Što tražimo:
– završen studij radne terapije
– edukaciju iz Ayres senzoričke integracije
– odgovornost, toplinu i visoku profesionalnost
– želju za timskim radom, razvojem i dijeljenjem zajedničke vizije

Ako želiš raditi na mjestu
gdje se znanje ne čuva za sebe, nego prenosi
gdje se stručnost stalno nadograđuje
i gdje tvoj rad može ostaviti stvaran trag u životu djece i obitelji —
javi nam se u inbox ili na e-mail [[email protected]].

Ovo nije samo oglas za posao.
Ovo je poziv da postaneš dio tima koji zna, osjeća i mijenja živote. ✨

ASI terapeut posao inkluzija podrškadjeci razvojdjeteta stručnirazvoj tim aRTisIncludum

20/04/2026

13/04/2026

Koliko se često teorija senzorne integracije krivo interpretira, a onda upravo zbog toga dolazi do još većih problema za dijete.

Primjerice, uz taktilni sustav često čujem rečenicu:
“Dijete ne voli taktilna iskustva, taktilno je defanzivno.”
A odmah nakon toga tom se djetetu ponudi kinetički pijesak ili mu se aplicira pjena.

To mi je izrazito problematično. Jer ako je dijete zaista taktilno defanzivno, ono taktilna iskustva ne doživljava kao “nešto što mu se ne sviđa”, nego kao nešto opasno, bolno i ugrožavajuće, nešto od čega treba pobjeći.Koliko se često teorija senzorne integracije krivo interpretira, a onda upravo zbog toga dolazi do još većih problema za dijete.

Primjerice, uz taktilni sustav često čujem rečenicu:
“Dijete ne voli taktilna iskustva, taktilno je defanzivno.”
A odmah nakon toga tom se djetetu ponudi kinetički pijesak ili mu se aplicira pjena.

To mi je izrazito problematično. Jer ako je dijete zaista taktilno defanzivno, ono taktilna iskustva ne doživljava kao “nešto što mu se ne sviđa”, nego kao nešto opasno, bolno i ugrožavajuće, nešto od čega treba pobjeći.

I onda se čudimo kada dijete u takvim situacijama odgurne, udari, ne zadržava se na aktivnosti ili ode na drugu aktivnost.

Važno je razumjeti da taktilno iskustvo nije samo pijesak, pjena ili neka senzorna kutija. Taktilno iskustvo je i uzeti olovku u ruku, pisati, držati školski pribor, dodirivati klupu, predmete i ljude oko sebe.

Zato ponašanja poput guranja pernice, udaranja vršnjaka u klupi ili ustajanja od stola često imaju itekako smisla. To su ponašanja kojima dijete poručuje:
“Ovo što doživljavam za mene je opasno.”

Još je teže kada dijete nakon toga bude kažnjeno za takva ponašanja ili prisiljeno ostati u iskustvu koje njegov mozak doživljava kao prijetnju.

Zato mi je jako važno naglasiti da taktilni sustav, iako na prvi pogled djeluje jednostavno, zapravo nije nimalo jednostavan. Dapače, vrlo je kompleksan i ima dvije važne funkcije.

Prva funkcija odnosi se na modulaciju – odnosno na procjenu je li neko iskustvo sigurno ili opasno za mene i mogu li se u njega uključiti.

Druga funkcija odnosi se na diskriminaciju/percepciju – odnosno na to da prepoznajem što dodirujem, kakve su karakteristike toga što dodirujem i što s tim mogu napraviti.

Zato idući put, prije nego zaključite da je dijete “reaktivno”, jako pazite što ćete ponuditi i kako ćete pristupiti.

Još važnije, uputite dijete na stručnu procjenu kako bi se utvrdilo radi li se doista o teškoći modulacije odnosno reakcije na senzoričko iskustvo, ili o teškoći percepcije/diskriminacije.

Jer bez razumijevanja uzroka, lako možemo napraviti više štete nego koristi.



->više u komentaru..

02/04/2026

Jedna od karakteristika autističnog života često je nošenje sa senzoričkim različitostima.

I prečesto se to uzima zdravo za gotovo.

Pa se kaže: dijete je preosjetljivo, neka stavi slušalice i problem je riješen.
Ili se cijela okolina prilagodi toliko da se, primjerice, djecu u razredu uči da se vesele jako tiho, pucketajući prstima ili tihim pljeskanjem.

Naravno da prilagodbe mogu biti važne.
One mogu smanjiti stres, dati osjećaj sigurnosti i pomoći djetetu da uopće može biti prisutno u prostoru.

Ali problem nastaje kada stanemo samo na tome.
Kada se ponašamo kao da je određena senzorička različitost nešto potpuno statično.
Kao da se ništa ne može razumjeti, razvijati, osnaživati ili mijenjati.

A mi vjerujem da može.

*nastavak u komentaru*