Iako je cijela ova priča krenula tužno…jednim slučajnim susretom s bakom Anom, u maloj mračnoj ulici, na pljusku tipičnom za jesenje večeri…znamo da joj svi zajedno ipak možemo napisati sretan kraj. Sigurno se pitate tko je baka Ana i zašto ulične…ničije, a opet svačije mace zovemo macama bake Ane?
…na žalost, zato jer je baka Ana bila jedina osoba koja ih je ne samo vidjela, već i nahranila i pom
azila...iako su svih ovih godina mnogi znali za njih, no prošli, otišli, zaboravili da su i oni dio naših ulica, našeg grada, našeg planeta…da su i oni bića koja gladuju, obolijevaju i čeznu za malo pažnje, a koju su do sada dobili samo od bake Ane. Baka Ana nije prošla, nije ih ostavila i nije ih zaboravila, jer baka Ana je jedna divna gospođa od 83 godine koja je proteklih godina, unatoč svojem lošem zdravstvenom stanju, svoj usamljenički život iskreno dijelila s mačjim društvom na 5 hranilišta na ulicama centra Grada Zagreba. Svake večeri, unatoč brojnim neugodnostima koje je doživjela od pojedinaca, baka Ana se svojem mačjem društvu trudila osigurati bar jedan skroman, ali siguran obrok u danu. Nikada to nisu bile fine konzerve, jer nije imala niti za sebe, no bio je to jedini obrok kojeg su miceki mogli dobiti. Nedostatak finih konzervi, baka Ana svaki dan vješto je nadomjestila tajnim začinom koji se zove ljubav, a miceki su svaki obrok dočekali sa zahvalnošću i jeli ga kao najfiniju konzervu za mice ikada proizvedenu. Prolazili su tako dani, tjedni, mjeseci i godine…sunce, snijeg, kiša…baka je starila, obolijevala i umarala se, no miceki su svoju baku Anu svake večeri čekali na istom mjestu, a ona ih nikada nije iznevjerila i ne pojavila se...
…sve do nedavno…baka Ana je ''legla'' u krevet…stara, umorna, bolesna i napuštena gotovo kao i miceki koje je godinama obilazila…no prije tog trenutka, ''kraja'' o kojem sve češće priča, sudbina (ili što god) se pobrinula da naletimo na nju i njezino ulično mačje društvo…u maloj zapuštenoj ulici…kišnoj jesenjoj večeri…samu, uplakanu, no upornu da svojim sitnim tijelom zaštiti hranu koju kiša nemilo odnosi, a miceki promrzli pokušavaju pojesti…
Baka Ana kaže nije stala, iako više ne može, jer nije imala nikoga tko bi joj pomogao i održao njezino obećanje micekima da iako nemaju dom da će uvijek imati nekoga da ih pomazi, servira barem jedan obrok na kraju dana i zauvijek dom u njezinom (danas već i u našem) srcu, jer drugačiji nisu imali i još uvijek nemaju. Sada kada svi znamo za baku Anu…
Sada kada svi znamo za njezino mačje društvo s ulica iz centra…
Sada kada znamo da postoje male napuštene mačje duše koje će i dalje čekati baku Anu, no ona neće više moći doći…
SADA je vrijeme da pomognemo, reagiramo…vidimo, ali ne produžimo dalje, već zastanemo i zapitamo se što MI možemo učiniti za baku koja je zaslužila imati mir u srcu koje je jedini dom svih tih malih mačjih beskućnika…
Zato Vas sve molimo da nam se pridružite i pomognete, jer i mi smo poput Vas, samo par građana koji ne mogu i ne žele okrenuti glavu…građani koji žele pomoći i baki Ani i macama bake Ane. Pomozite nam da održimo obećanje bake Ane micekima da budu siti…pomozite sa donacijom u hrani! Pomozite nam da održimo obećanje bake Ane micekima da će ih svaki dan netko posjetiti, nahraniti i pomaziti…pomozite kao volonteri u hranjenju i obilasku hranilišta! No pomozite nam da odemo i korak dalje, jer puno puta ih je boljelo, ali nisu imali novčeke za svog veterinara…pomozite s donacijama za veterinara! Uključite se i budite i Vi pisac ove priče sa ipak lijepim završetkom…priče o baki Ani i njezinim malim mačjim beskućnicima iz Centra…
Hvala Vam od srca pa sve do mačje šape...HVALA!
