28/08/2026
𝐔 𝐬𝐩𝐨𝐦𝐞𝐧 𝐌𝐢𝐫𝐤𝐮 𝐒𝐥𝐚𝐝𝐞-Š𝐢𝐥𝐨𝐯𝐢ć𝐮 𝐨 𝟏𝟏𝟎. 𝐨𝐛𝐥𝐣𝐞𝐭𝐧𝐢𝐜𝐢 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐚 𝐫𝐨đ𝐞𝐧𝐣𝐚
U povodu 110. obljetnice rođenja, Ogranak Matice hrvatske u Trogiru prisjeća se Mirka Slade-Šilovića
(Split, 23. kolovoza 1916. – Trogir, 26. svibnja 1992.)
i s poštovanjem čuva uspomenu na njegov život i djelo.
Mirko Slade-Šilović je bio tako slojevita osoba, što se uostalom razabire u širokom rasponu zanimanja, profesor matematike i fizike, muzealac, književnik, pjesnik s pečatom, naglaskom trogirske cakavice, publicista, humorista, kroničar, pisac izuzetnog angažmana (energije) nadasve osebujne biografije, glumac, režiser i savjetnik za dokumentarce o Trogiru i igrane filmove, osnivač kulturnih ustanova, javni djelatnik, hrvatski rodoljub koji je čitav svoj život težio za samostalnošću svoje Domovine koju je ipak dočekao, ali njegovo staro i napaćeno srce nije mu dozvolilo da u tome dugo uživa. U svemu što je činio davao je biljeg svoje osobnosti. Bio je brižan prema svemu, iznimno osjetljiv na ljudske nevolje. Skroman po prirodi smatrao je da za sve što je učinio nije njegova zasluga, pa je jednom prigodom to i zapisao: …ne smatram da je to sve moja zasluga. Ja sam kao genetski i povijesno vezan za spašavanje kulturne baštine i simbiozom čvrsto srođen s Trogirom. Podrijetlo njegovih energetskih potencijala koji su stvorili opsežno životno djelo, treba tražiti u ljubavi prema obitelji. Dio svoje duše pretočio je u svoj grad, u njegove čipkaste zvonike i zdanja istančana kamenarstva, bdijući nad njim i dalje poput blaženika. Svestrani kulturni djelatnik u čijem opusu je utkana golema ljudska energija, pregnuće, ljubav i etičnost, bavio se skupljanjem i čuvanjem trogirskih starina te se istaknuo, između ostaloga, i kao konzervator. Uz oca Roka, također konzervatora, izoštrio je senzibilitet za vrijednost trogirskih kulturnih dobara. unutar njihovog kulturnog i prirodnog ambijenta. Za razliku od znanstvenika iz akademskog miljea, počevši od gradskog ambijenta pa do svog doma prepunog antikviteta, imao je privilegij živjeti s umjetninama, kojima se posvetio i brinuo o njihovoj jedinstvenosti u nadi da će ih spasiti za budućnost. Kao svestrani konzervator uspio ih je popularizirati u javnosti i sredini koja je bila gotovo bešćutna spram vlastite baštine, pa je 1946. imenovan počasnim konzervatorom za Trogir te je od 1948. na dalje radio kao povjerenik za čuvanje spomenika kulture, ali kao volonter. Godine 1950. postao je povjerenik za zaštitu prirodnih rijetkosti za kotar Split. Na terenu je rješavao konzervatorske probleme u suradnji s konzervatorima iz Splita koji su povremeno dolazili, nadgledao je arheološka istraživanja i nalaze pohranjivao za budući muzej, a najveći doprinos dao je obnovi samostana sv. Dominika (uređenju lapidarija u klaustru samostana koji je oko 1951. otvoren za javnost), crkve sv. Sebastijana, zvonika sv. Mihovila, palače i parka Garagnin-Fanfogna, Mlinica na Pantanu, arhivskih fondova ... Neuobičajeno nesebičan i samozatajan, blage i susretljive naravi, uz to konkretan i praktičan u borbi za svaki spomenik, čitav svoj život posvetio je čitanju i čuvanju kulturne i prirodne cjeline svog zavičaja s posebnom pažnjom prema krajoliku kojeg je beskrajno volio i kojeg je opjevao. Zbog svega toga od Konzervatorskog zavoda bio je više p**a nagrađen. Povelja čuvara baštine dodijeljena mu je 1983 godine. Mirko Slade-Šilović je pokrenuo i osnivanje Muzeja i njegovim zalaganjem Muzej grada Trogira osnovan je 1963. i otvoren za javnost 1966. godine. Do 1971. u njemu je radio dobrovoljno, zatim je postao kustos i ravnatelj do prijevremenog umirovljena 1974. godine. Brinuo se za arhiv i biblioteku Garagnin-Fanfogna, te je postavljen za vanjskog suradnika Povijesnog arhiva u Splitu za područje općine Trogir. Otkrio je i sačuvao nekoliko vrijednih arhivskih fundusa (privredno-financijski dokumenti, školstvo), konačno sredio 455 pergamenta, za Muzej nabavio vrlo značajne eksponate (kip putta grbonoše, djelo Ivana Duknovića, portrete obitelji Andreis iz XVII. stoljeća, posude ljekarne Marchi, slike Blaža Jurjeva Trogiranina itd.). Kao čuvar baštine za rad na čuvanju i sređivanju arhiva i knjižnice Garagnin-Fanfogna dobio je priznanje - Povelju od Saveza društva muzejskih radnika Jugoslavije, za 1983. godinu. O problemima kulture i zaštite spomenika kao i o 25-godišnjem iskustvu u djelatnosti počasnog konzervatora pisao je u stručnim časopisima: Vijesti muzealaca i konzervatora, Kulturna baština, Trogirski glasnik itd.; o religioznim temama pisao je u Glasu Koncila, Glasniku Sv. Josipa, Kani, Obiteljskoj 9 reviji, Vjesniku bl. A. Kažotića, Biltenu trogirske župe Jasna zraka, Kulturnoj baštini, Glasu Kaštela, Narodnom sveučilištu i Obrazovanju odraslih. Članke i biografije o znamenitim osobama objavili su mu Hrvatski bibliografski leksikon, Leksikon pisaca, Matica srpska itd. Radio je u mnogim kulturno-umjetničkim društvima: Narodno sveučilište, RKUD Kolo, Narodna glazba, Amatersko kazalište, Turističko društvo. S amaterima je aktivno glumio u raznim komadima, režirao, organizirao gostovanja. Pokrenuo je osnivanje Amaterskog kazališta i Kazališta lutaka. Na temelju romana Marka Kažotića Miljenko i Dobrila napisao je tekst, režirao je i bio scenarist drame u pet činova u koju je unio nove elemente folklora i narodnog pjevanja. Surađivao je na snimanjima filmova kao glumac i savjetnik za dokumentarce o Trogiru i igrane filmove. Pisao je poeziju, prozu i humoristične crtice. Tiskano mu je oko 300 pjesama, najveći dio u trogirskom dijalektu – trogirska cakavica i pjesma u prozi u raznim časopisima i revijama: Hrvatska smotra, Hrvatska prosvjeta, Hrvatska revija, Književni Jadran, Hrvatsko kolo, Hrvatska straža, Omladina Kolo, Kulturni radnik, Hrvatski akademičar, Plava revija, Plug, Luč, Pionir, Marulić, Novo Doba, Jadranski dnevnik, Dom i svijet, Slobodna Dalmacija, Glorijet, Pomet, Štandarac, Kerempuh i Berekin (humor, satirični stihovi), Čakavska rič, Crkva u svijetu, Zadarska revija (proza i poezija), Mogućnosti (Split). Suautor njegove knjige Rječnik trogirskog cakavskog govora, pjesnik, antologičar Duško Geić je zapisao da je Mirko Slade-Šilović na kraju svojeg čakavskog pjesničkog opusa došao do one faze u pjesništvu koju teoretičari čakavskog izraza nazivaju pjesništvom poetskog osvještenja. „Ne mireći se s globalnom koncepcijom čakavskog/cakavskog pjesništva koja je u njegovo vrijeme na djelu i u praksi većine pjesnika čakavaca, Mirko je bio jedan od onih koji intuitivno shvaćaju i prihvaćaju jezik dijalekta kao potencijalno jednako produktivan jezik pjesništva kao što je to bilo koji drugi pjesnički jezik. Dakako da se Mirko na svojem pjesničko književnom putu nije izražavao samo na čakavskom idiomu. On je pisao i na standardnom jeziku; pjesme u prozi, kratke proze i u svim formama, vječno kritičan kakav je bio, on je do perfekcije, ponekad do bolećivosti, kritički preispitivao, analizirao stvorenu formu, u nedogled je važući, bruseći minuciozno, kao kakav brusač dijamanata, svaki stih, rečenicu, redak. Pa čak i kada je djelo bilo objavljeno ono za njega još nije bilo gotovo. Ponovo mu se vraćao, mjerio ga, vagao i opet mu je izgledao nesavršeno, i ponovo mu onaj nagon za dorađivanjem nije dao mira, pa se znalo dogoditi da su neke forme i po nekoliko p**a objavljivane, bile svaki put iznova lijepe i drugačije. Ukoričeno u zbirke pjesama i kratkih proza, Mirkovo poetsko djelo može poslužiti kao slojevita didaktička priča, udžbenik za buduće naraštaje, o pjesništvu, o jeziku, dijalektu, odnosu standardnog jezika i lokalnog govora, životu i smrti jednog dijalekta, povijesti i artizma jednoga grada, primjer iz kojeg mladi naraštaji mogu učiti o načinu, pristupu i modelima pjesništva i pjevanja. Ali njegovo djelo je primjer i pretakanja čistoće i jednostavnosti jedne poetske duše u istinski artizam, njegovu slojevitost i njegovu moć.“ U okruženju “njegove Matice i njegovog Muzeja” u Trogiru u travnju 1992. otvorio je izložbu koncipiranu po njegovoj zamisli “Trogir svijetu - svijet Trogiru“ s pismima prosvjeda protiv rata u Hrvatskoj koja su obišla svijet. U svibnju te iste godine je umro. Vjerujemo da se Bog po njemu nije umorio od sveopće sebičnosti i zapuštanja života, jer Mislavić (pseudonim kojim se Mirko ponekad potpisivao ispod svojih bilješki i vijesti), naš prijatelj u Bogu, nikad nije birao stranputice zaobilazeći onaj istinski i teži 11 životni put, radi luksuza ili komocije. Njegovom rukom ispisan ružarij: Za umorna trogirska ramena, za slipe, za izgubljene, za dušu izmučene Domovine, potreba je da u današnjem vremenu postane litanija.“ Nagradu grada Trogira za životno djelo 1992. godine Mirko Slade-Šilović nije doživio, no kako bi reagirao na to, zorno nam ukazuje njegovo pitanje koje je zabilježio za života „𝐀 𝐢𝐦𝐚 𝐥𝐢 𝐨𝐝𝐥𝐢𝐤𝐨𝐯𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐳𝐚 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯, 𝐳𝐚 𝐯𝐨𝐥𝐣𝐞𝐧𝐣𝐞 ?
