20/08/2026
Postoje umjetnici čije stvaralaštvo nadilazi vrijeme u kojem su živjeli. Njihova djela ostaju trajni razgovor s čovjekom, svjetlom i vječnošću. Takva je bila i 𝗠𝗶𝗹𝗶𝗷𝗮𝗱𝗮 𝗕𝗮𝗿𝗮𝗱𝗮 – slikarica koja je bojom ispisivala ono što riječ nije mogla izreći i pjesnikinja koja je stihom dovršavala ono što je započela kistom, iznimna hrvatska umjetnica koja je živjela slikarstvo i poeziju kao dva lica iste duhovne potrage.
Glazbeno-scenska večer „𝗢𝘃𝗼 𝘁𝗿𝗮ž𝗲𝗻𝗷𝗲 𝗻𝗲 𝗯𝗶𝗷𝗮š𝗲 𝘂𝘇𝗮𝗹𝘂𝗱“ / Glazbeno-scenski susret s Milijadom je umjetničko putovanje kroz njezin život, misao i stvaralaštvo. U jedinstvenom susretu riječi, slike, filma i glazbe se postupno otkriva bogatstvo njezina duhovnog i umjetničkog svijeta. Ova večer nije tek prisjećanje na život jedne slikarice i pjesnikinje. Ona je susret s umjetnošću koja nadahnjuje, oplemenjuje i ostavlja trag.
****
Rijetku privilegiju da se rodi s talentom i ima ga priliku razvijati, štoviše, pokazati doslovce cijelom svijetu, dobila je Milijada Barada, na čast svojega imena ali i svoga malog grada u kojemu je rođena. Kao i još manjeg mjesta u kojemu je živila, Segeta Donjeg, pitoresknog ribarskog mjestašca u kojemu je bio moguć i suživot takve kozmopolitkinje, glasovite slikarice i pjesnikinje Milijade Barade sa ribarima i težacima, mještanima koji ćakulaju, svađaju se i mire počesto "drito" ispred njezine kuće/atelijera na segetskoj rivi, u ulici Gospe od ružarija. Upravo na tom živopisnom mjestu, na kojem se nadrealno dodiruju visoka umjetnost i običan život, stvarala je svoja djela Milijada Barada.
O njezinu su radu pisali najbolji likovni kritičari i znalci poput Tonka Maroevića, Ljube Stipišića, Josipa Depola, čak i pjesnikinje Vesne Parun s kojom je prijateljevala, kao i sa Dragutinom Tadijanovićem. Prof. dr. Tonči Šitin napisao je sljedeće:“Milijada je umjetnica naglašene individualnosti, koja je mimo bilo kakvih kombinacija i spekulacija trendovskih opredjeljenja slijedila trag vlastite senzibilnosti uvjerena da u neposrednom dijalogu s prirodom, njezinim trogirskim zavičajem, može više od rekonstrukcije viđenoga kolorom evocirati svoje tjeskobe i unutrašnja putovanja duha. Strastveni slikaričin temperament ne pristaje ni uz kakve konvencije i stroga pravila - među ostalima je napisao splitski likovni znalac. Taj duh koji se ne boji, koji čak i u najvećoj tjeskobi živi i prkosi nikad nije napustio slikaricu koja je podjednako zaneseno slikala i njujorške nebodere, čak i ruševine "Blizanaca" nakon tragedije, na licu mjesta(!), kao i mirne, sanjive vedute svoga Trogira, koji kao da sniva "Trnoružičin san" od postanka do danas. Okamenjen u svojoj ljepoti, ali i na Milijadinim slikama koje također ostavljaju trag u vječnosti; a bogme i po svijetu, u brojnim galerijama i na zidovima privatnih stanova i kuća.
Urbani pejzaži i brodice na Jadranu, tlocrt krša Dalmacije, ribari iz Segeta i oni sa Tajlanda u očima umjetnice tematski su ravnopravni, podjednako umjetnički uzbudljivi i vrijedni poštovanja.
Motiv koji se često, poput kakva autorskog potpisa, provlači na slikama jest - prisustvo Duha Svetoga. Nalik je bijeloj ptici u letu, barem ga je tako Milijada vizualizirala, pa se često nađe i pored portreta kao i, nešto rjeđih, tema mrtve prirode.
Iza nje je desetak zbirki pjesaa koje je pisala nakon faze putopisa koje je pak sedamdesetih godina prošlog stoljeća priređivala za Radio-Zagreb. Autorica je "Salonitanskih lamentacija" i Tragurium" koje je uglazbio njezin dugogodišnji prijatelj i suradnik Ljubo Stipišić Dalmata.
Pobožna kakva jest te željna učenja, svoj je opus kanalizirala zahvaljujući autodidaktičkim stremljenjima, ali i traumama iz djetinjeg vremena, okrutnog pogroma negdašnjih totalitarnih vlasti nad svojom obitelji. O tome je nerado pričala, no na djelima je vidljiv trag; prvenstveno ipak, trag ufanja i praštanja. Milijada Barada svojedobno je sa svojom vizualizacijom "spiralnog Krista" oduševila londonsku publiku, a njujoršku oborila s nogu zavičajnim, velikim platnima s prikazom kućica Dalmacije.
Izvor: https://slobodnadalmacija.hr/mozaik/zivot/
