19/05/2026
Zatekla nas je smrt našeg dugogodišnjeg prijatelja Veljka Barbierija, hrvatskog književniku, romanopisca, pripovjedača, dramatičara i vrhunskog poznavatelja gastro-kulinarskog umijeća, čovjeku koji nas je na području kulture i umjetnosti u mnogočemu zadužio. Jedno od zadnjih njegovih nastupa bilo je upravo kod nas, u gostima kod Ogranka Matice hrvatske u Trogiru - putovanje svijetom književnosti, baštine, putopisa, gastronomije.
S Veljkom Barbierijem nas vezuje i njegovo podrijetlo i veza s gradom Trogirom, kojemu je posvetio više eseja i pjesama u prozi te mu zato odajemo počast i iskazujemo zahvalnost.
Rod Barbieri spominje se prvi put u XVII. stoljeću kada je, prema rodoslovnom stablu sačuvanom kod nasljednika ovoga roda, brešanski plemić iz Splita Francesco Barbieri (+1692./1693.), zabilježen kao Governator dell' armi di Traù koji je oženio Jakovicu Mazzarello. U Trogiru je rođen 20.II.1709. Antun, sin Ivana Barbierija iz Verone i njegove žene Kornelije. U XVIII. st. istaknuo se mjernik Aleksandar Barbieri. Godine 1726. izradio je crtež Kaštel Sućurca; 1745. godine izradio je kartu splitsko-trogirskog graničnog područja. Svakako najistaknutiji od ovoga roda je Stjepan Barbieri, liječnik i prirodoslovac (1749. - 1816.) koji je neko vrijeme liječničku praksu obavljao u Komiži na Visu, a potom u Trogiru od 1793. do 1816. godine. Utemeljitelj je splitske Gospodarske/poljoprivredne akademije. Baveći se prirodnim znanostima, botanikom i mineralogijom sakupio je herbarij (dio se čuva u Muzeju grada Trogira), kojega spominje čuveni Robert Visiani i trogirski ljekarnik, publicista i konzervator Roko Slade-Šilović, te zbirku fosila i minerala koju je 1808. godine poklonio prirodoslovnom kabinetu zadarskog liceja. U rukopisu Relazione di Lissa (1782.) ostavio je dragocjene geografske, povijesne i gospodarske podatke o otoku Visu. Njegov sin Frano pohađao je medicinsku školu u Trogiru. Barbieri Dominik Stjepana oženio je Jelenu Laurić 1811. godine. Iz ovoga roda u Trogiru valja spomenuti i kanonika Franu Barbierija (1835. - 1901.), koji se istakao u podučavanju mladeži i na polju pedagogije. Obitelj Barbieri darovala je crkvi sv. Lazara na Čiovu raspelo, djelo čuvenog mletačkog kipara i drvoresca Andrea Brustolona.
Jedna grana ovog roda živjela je u Makarskoj u XIX. stoljeću, kada je iz Zadra u Makarsku doselio Josip Barbieri, sin Dominika, rođen u Trogiru 1826., a oženjen u Zadru 1857. godine. Članovi ovog roda tijekom XIX. stoljeća u Makarskoj bili su istaknuti građani, javni djelatnici, trgovci, ljekarnici i liječnici. Kako članove ovoga roda susrećemo u Splitu, Zadru, Makarskoj I Trogiru, očito je da je ova obitelj akademski obrazovanih plemića I građana često mijenjala prebivalište u skladu s potrebama venecijanskih i austrijskih vlasti, te u potrazi za zaposlenjem a u skladu s onom cambia posto, cambia fortuna (promijeni mjesto, promjeni sreću).
Kao što je poznato Barbieri su u Trogiru živjeli u kući na kojoj je istaknut obiteljski grb na Obrovu, u ulici koja dijeli Pasike od ostalog dijela grada, te u XIX. stoljeću u kući, nekoć plemićke obitelji Stiposio/Stipošević, sjeverno od cimatorija trogirske katedrale. Prilikom restauracije palače Barbieri na Obrovu, među stropnim gredama pronađeni su razni predmeti (naočale iz XVI. stoljeća, kocka, pečatnjak, pismo, keramika, venecijanski novčići iz XVII. stoljeća kovani na Kreti koja je u to vrijeme bila pod mletačkom vlašću …), između ostaloga i kasnogotičke slike iz XV. stoljeća neprocjenjive vrijednosti; ukupno devet/deset slika nevelika formata s figuralnim prikazima alegorija (Pravednosti, Snage/Postojanosti/Hrabrosti…) - likovima koji, kako ističe povjesničarka umjetnosti Ivana Prijatelj Pavičić, podsjećaju na sačuvani ciklus, prikaze alegorija mana i vrlina naslikane na minijaturama u tzv. kodeksu Bucchia iz 1466. koji se čuva u Biblioteci Marciana, a potječe iz Kotora. Prema podacima u knjizi Ivana Katalinića i njegova suvremenika, polihistora Antonija Radoša Michielija Vitturija u kući Barbieri pronađen je rukopis Relazione di quanto e accaduto nella citta di Trau nell’ occasione che era questa per dedicarsi al regno di Ungaria glavni izvor za poznavanje nemira što su izbili u Trogiru tijekom lipnja 1797. godine, Nepoznati autor rukopisa, sudeći po podrobnim opisima, vjerojatno je bio neposredni očevidac, možda i sam Barbieri.
S tugom se opraštamo od književnika i gastronoma Veljka Barbierija, čovjeka riječi, duha i Mediterana. Trogir će pamtiti njegove dolaske, razgovore i toplinu kojom je povezivao književnost, povijest i život uz more. Njegove priče ostaju trajno svjedočanstvo jednog bogatog kulturnog nasljeđa.
Hvala mu na svakom susretu, svakoj izgovorenoj riječi i ljubavi prema našem gradu, prema dalmatinskom čovjeku i prostoru.
Počivao u miru.
