09/10/2026
I tako je mic po mic došlo i prvo predavanje speleoške škole, na koju sam se prijavila nakon dugog niza godina tijekom kojih sam, na žalost, bila spriječena. Da, imam više godina, ali ne previše za početak jedne nove aktivnosti. Zapamtite, nikad nije kasno! :)
Odmah na početku predavanja bilo je naznaka da će ovo biti jedno posve neobično i zanimljivo iskustvo. Na predavanjima je bilo pakleno - jako puno iskusnih bradatih i manje bradatih speleologa i iznenađujuće puno žena speleologinja koji su na zanimljiv način pričali općenito o speleologiji i opremi koju ćemo koristiti. Ja sam za to vrijeme potajno guglala dijelove opreme i pokušavala bar nešto zapamtiti. Onda je došao red na čvorove, nakon čega nisam znala više ni što je lijevo, a kamoli desno :). Međutim, rekoh sebi, uvalila si se, sad polako i nema odustajanja. Na red je stigao i prvi teren blizu Sinja u Glavicama. Blago nakošen teren malo je smirio uzavrele strasti i krenulo je dijeljenje opreme. Marko zvani Lik (instruktor), u skladu s nadimkom, odlučio je i nama školarcima podijeliti nadimke kako bi nas lakše zapamtili naši instruktori i instruktorice. Bilo je svakakvih maštovitih nadimaka: Brzi (pretpostavljate, stigao posljednji), Sokol (potpomognut naočalama), Sheldon (fizičarka u teoriji bez prakse), Brko (obiteljsko stablo), Piro (ni manje ni više nego vatrogasac), Gnjurac (ronioc naravno) i Fero (ferata). A onda je uslijedilo slaganje opreme i navlačenje iste: speleološki pojas (glavni), delta (čitaj: uvijek provjeri je li zatvorena), prsna penjalica (croll, muka po Luči ili kako je otvoriti bez da prođe sat vremena), spuštalica (descender) zajedno s trenjem i pupak povezan ručnom (žemar) i nožnom penjalicom te prsni pojas. Što reći - provjera, provjera i opet provjera. Sigurnost je najbitnija. E, subotu su ovjekovječile raznorazne pomoćne metafore, uzrečice, poklici kao npr. "Muzi kravu!", "J... zid!", sve naravno s ciljem da nama laicima naši instruktori približe tehnike penjanja. Bilo je i čilanja uz rijeku, ali uz vezivanje čvorova da se ipak ne opustimo previše. Nedjelju su obilježile vertikale i psi (veeeliki psi moji su tu s ciljem da se bolje fokusiramo na stijene) na Sutikvi u Mravincima. Moje su vertikale od 2 m u početku trajale kao dugometražni film, ali s vježbom smo ipak smanjili malo minutažu. Bilo je i zaista spretnih penjača koji su uspješno odradili trening. Ipak, najistaknutiji mi je ostao osjećaj pripadnosti. Veliko hvala starijim i mlađim instruktorima (Dario, Marko, Marko, Vice, Josipa, Ema, Klepo, Mirna, Nika, K**e...) koji su svojim trudom i energijom pomogli da se svi osjećaju ugodno, sigurno i kao dio speleološke ekipe. Posebno pohvaljujem i brigu o okolišu. Što se mene tiče, preživjela sam, korak po korak spuštam se i penjem dalje.
-Luči
