07/10/2026
Kozjak - Ne daj se, Ines, još 10 minuta ⛰️
Nedjelja je, 4. listopada, i naša školica kreće na prvi izlet. Budim se rano, ne bih rekla da mi je baš drago, ali uzbuđenje je jače od umora. Ruksak na leđa i hop na Tursku kulu, gdje nas u 8 sati čeka bus. Vodiči su nam Sina, Nata, Ivana i K**e, a sve pod strogim povećalom naših razrednica Mirele i Tonke.
Tako mi, učenici-mučenici ubrzo stižemo u Kaštel Šućurac i počinje naš uspon. Od pekare Anita prolazimo preko Gospe na Hladi pa se uključujemo na planinarsku stazu Stubica. Penjemo se rukama, nogama, a najviše srcem, koje je bome pošteno lupalo, i to tako glasno da se bojim da su ga čuli u svih sedam Kaštela. Svako malo netko zastane, uzdahne, a onda se čuje „još 10 minuta".
Kad smo stigli do crkvice svetog Luke, glad i umor zaboravljeni su brže nego što smo ih se sjetili. Pogled je bio predivan, vrijeme savršeno, sunčano, uz taman toliko vjetra da nam ne otpuše kapice. Pokraj crkvice smo se sunčali, fotografirali i pripremali za dalje.
Spuštanje je bilo puno brže od uspona, a razlog je bio jasan. Jedva smo dočekali kavu i ručak u planinarskom domu Putalj. Tu smo se malo duže odmorili, najeli se i raspričali, a onda smo se spustili do magistrale i krenuli doma.
Zahvaljujem vodičima Sini, Nati, Ivani i Kiki na strpljenju, a razrednicama Mireli i Tonki na tome što su nas pazile i nijednog nisu izgubile.
Sljedeću nedjelju napadamo Biokovo. Vidimo se gore, a ako me ne vidite, nastavite bez mene, ja ću doći za vama sa svojih „još 10 minuta".
Tekst: Josipa