15/06/2026
„– Ajmo mi u Istru – reko je – tamo žive vile…
– Ma, daleko je… Al’ kad već žive, same su krive… I, eto nas!“
Iz Splita smo krenuli u zakašnjenju jer se nebo bilo spojilo sa zemljom, pa smo morali malo pričekati da „se sastavimo“…… Čim smo se dočepali autop**a, linija horizonta počela se jasnije ocrtavati, a atmosfera u busu se podizala sa svakim prijeđenim kilometrom. U Medulin smo stigli radujući se Istri i iznenađenjima koje nam je pripremila naša Mirna.
U četvrtak smo se iz kampa uputili prema Premanturi, u zaštićeno područje Rta Kamenjak na krajnjem jugu istarskog poluotoka.
Stazom dinosaura, kroz borove šumice i tirkizne uvale s pogledom na svjetionik Porer, nakon par sati lagane šetnje stigli smo do Male Kolombarice i kultnog Safari bara gdje smo napravili pauzu: jedni su uživali u debeloj hladovini guste trstike (jungle vibe), a drugi su se kupali na visokim liticama s djevičanskom špiljom u koju je ulaz moguć samo s mora (zen vibe).
U petak smo zategnuli gojzerice jer je u planu za grupu A, koju su vodili Kate i Goran, bio Veliki Planik (1.272 m), najviši vrh Ćićarije; a za grupu B, koju su vodile Mirna i Vedrana, panoramski Županj vrh.
Vrijeme je bilo svježe, maglovito i ugodno za uspon. Kiša nas je uglavnom zaobilazila, pa smo svi sve uspješno odradili, uživajući u prostranim zelenim livadama i čarobnim šumama Ćićarije.
Na planinarskom domu Korita dočekao nas je gostoljubivi domar Darjan Brizić iz P**e koji je, prije nego smo stigli, naložio peć da možemo osušiti opremu, a onda nam je pripremao kave i čajeve da se ugrijemo….. to su čari lipnja na Ćićariji
Nakon ture autobus nas je odvezao u hotel u Buzetu, u dolini rijeke Mirne u unutrašnjosti Istre, blizu granice sa Slovenijom.
U subotu je u planu bio uspon na Žbevnicu, opet u dvije grupe, bržu i sporiju s pripadajućim vrhovima, a pridružile su nam se i jaske (uvijek ih rado imamo!).
Oko 9 sati krenuli smo iz Bresta i uspješno prošli dio staze, a onda nas je, malo iza 11 sati, iznenadila kiša koja je padala lagano ali uporno, kabanice i gojzerice su kapitulirale, a vodiči jedne i druge grupe neovisno odlučili prikratiti ture i spustiti nas s planine.
Bili nas je autobusom pokupio na cesti, spustili smo se gotovo istovremeno, udaljeni međusobno svega nekoliko km, mokri do kože. Takve dane zapamtiš. Drugačiji su. Izbacili su te iz cipela (u ovom slučaju gojzerica ), dali su ti neku drugu, neočekivanu perspektivu u kojoj smo maksimalno uživali.
U nedjelju smo, na putu natrag, kroz Aleju glagoljaša prvo došli do „najmanjeg grada na svijetu“ – Huma, opskrbili se enogastronomskim i inim suvenirima, pa tunelom nekadašnje željezničke pruge produžili prema kanjonu Vele Drage, prirodnom kuriozumu na istočnim padinama Učke, u kojem se nalazi jedno od najljepših penjališta Hrvatske.
Doma smo se vratili resetirani i puni dojmova iz „zemlje vila“ i najzapadnije nam županije.
Hvala Mirni koja nam je omogućila ovo višednevno prekrasno iskustvo, a hvala i njenom super-sinkroniziranom backup-u - Vedrani, Katarini i Goranu koji su bili beskrajno strpljivi i pažljivi….
A i mi smo im bili dobri! Šta bi oni bez nas?!?
Tekst: Maja Tudor
📸 svi pomalo
