Hrvatsko planinarsko društvo "Mosor"

22/08/2026

Naši mosoraši šalju pozdrave sa najvećeg vrha predivnih Apenina- C***o Grande 2912 mnv 💙

21/08/2026

Uskoro će nova škola...

Zanima vas speleologija?! Privlači vas podzemni svijet, istraživanje i dobra ekipa — možda je vrijeme da napravite prvi korak ispod površine.
Nemojte predugo razmišljati, nego se prijavite na novu splitsku školu jer tradicija se nastavlja.
Prijave se otvaraju upravo sad, a traju sve do 10.9.!

Prijave i informacije na obrazcu. https://forms.gle/o4d969iqvcWzu2Xz8

20/08/2026

Visoke temperature često nas ostave bez daha… kao i gužve u prometu, vrh sezone, svakodnevne obaveze… Zato… treba nam se spustiti negdje u zeleno, osloboditi dah i duh, inspirirati se svakim udahom 😉 i družiti se s lijepim ljudima. 🥰
Svježina, kajak, Cetina, krška ljepotica… i Ivanin poziv za avanturu zvanu "Kajakom po Cetini"..

Nije me trebalo dugo nagovarati. Iako nemam pojma o kajakarenju, kondicija mi, najblaže rečeno, nije na zavidnoj visini, a veslo vrtim više kao mažoretkinja štap… Odmah sam, naravno, znala: Divno! Ovo je baš za mene! Go… prijava! 😊
Lijepo mi je bilo vidjeti drage ljude s kojima sam nekoć planinarila, a i nova lica.
Hrvatsko planinarsko društvo Mosor, zajedno s turističkom agencijom Dinaric Guides, napravili su sjajan plan za cjelodnevni izlet vožnje kajacima i ponekim napuhancem za rafting – od Rumina do Kerepa.
Blažena Mare, vodičica, više p**a nam je sve lipo objasnila, bila strpljiva, odgovarala na razna pitanja, slikala, slala lokacije… U WhatsAppu smo se brzo dogovorili tko će s kim putovati.
Našli smo se u Ruminu i, uz mirise prve kave i san u očima, punili dry bagove (čitaj: kese iz dućana i višenamjenske polietilenske vriće 😉) nužnim stvarima poput kreme za sunčanje, ručnika i vode…

Opcionalno: kupaći kostim, dvi pive, orašidi, pravi beštek za prasca izrizat itd. 😂

Vozači su otišli do cilja, Kerepa ostaviti svoja vozila i naše teže ruksake, a mi smo krenuli polako, ploveći ovom mirnom krškom ljepoticom.

U početku mala sudaranja „ka na pegle” u lunaparku, tek za lagano razbuđivanje, osmijeh i upoznavanje…
A onda… laganini veslanje, sinkronizacija… uživancija… percepcija.

Usput smo susretali jegulje, patke, lipa mista s klupicama, temeljito „ratničke” brodove za prskanje veslima… Najjači je bio onaj dječji, gusarske družine Toma, Roko, Hana i Ema. 💪😉
Kad vas ovi dragi gusari jednom stave pod svoje, oni se neprestano snažno brinu za vas, da slučajno ne ostanete suhi do kraja putovanja. Trude se dušom i tilom i tuširaju vas putem, da slučajno ne izgorite, da vam ne bude vruće, da se ne biste previše uznojili. 🥰
I tako, neki veslajući ležeći, neki zen-buljeći u zelene krošnje i lelujave travke, netko točajući noge s ruba napuhanca, netko pjevajući, netko grintajući… stigli smo polako na prvo odmorište.

Konačno odmor, osvježenje ledene Cetine, zezancija, iće i piće…
Sljedeća stanica, prekrasna Gala, bila je ujedno i naš novopečeni cilj.
E a šta se drugo može kad su praščići već pečeni;)
Kerep nismo vidjeli, ali smo se zato odmorili, neki i okupali i uputili u Privoz na praščiće.
E sad, ne bih znala reći je li ih bilo ka u onoj bajci tri ili više. Vidila sam samo jednu drvenu kućicu… jer dok je moja draga ekipa stigla, već su se neki pojeli i ohladili. E sad, s hrskavom koricom ili ne, bome nisam vidjela da je išta ostalo. Nestali i praščići i pridružene im rumene pome s kapulicama. 😂

Sunce nas, umorne i sretne, mami… zalazi.
Barba „Gangster” u pozadini pokazuje slike plavokosim ljepoticama i dovikuje:
„Ma za tri sata ste sve udane!” 😂
E tu sam se ka malo povukla da me nitko ne vidi (na suncu i moja crvena kosa poplavi :))) i tihano se ušuljala u našu kočiju koju je vozila vila Antonija.

Josipina smirenost, Enina toplina, Matin smisao za humor i moja, većinom u povratku, tišina pokazali su se kao idealna kombinacija za povratak🥰.
Bajkovito… bajkom ovito. To je najkraće i iskreno što bi se za ovaj izlet moglo reći.

A slike…

A slike kažu da govore više od riječi, pa…
Veliko hvala našoj sjajnoj ekipici u autu: Antoniji, Josipi, Eni i Mati. Ekipi u napuhancu: Zdravki, Igoru, Eni i Mati. Zahvaljujem i na sebi jer sam se odvažila, smijala se i osnažila.

I naravno, Mari i vodiču Anti, kao i svima koji su sudjelovali u ovoj avantori.

Ponovilo se. 😉
Tekst napisala: Jasmina Žiljak

20/08/2026

19/08/2026

15/08/2026

Dio II:
Put do Dolomita je dug, ali već pri pogledu na prve vrhove shvatiš da se svaki kilometar isplatio.

Tre Cime pokazale su nam svoju veličanstvenu, gotovo nestvarnu stranu i još jednom potvrdile zašto su simbol Dolomita.
Tofana di Mezzo ostavila nas je bez daha svojom visinom, surovošću i pogledima koji se teško mogu opisati riječima.
Piz Boè donio je poseban osjećaj zadovoljstva nakon uspona i panoramu zbog koje zaboraviš na umor.

Cinque Torri osvojile su nas svojim neobičnim stijenama, ali i povijesnim tragovima koji cijelom krajoliku daju posebnu težinu, podsjetili su nas koliko su sloboda, putovanja, druženje i mogućnost uživanja u prirodi zapravo dragocjeni.

Seceda nas je pak dočekala potpuno drugačije – zelenim padinama i jednim od onih pogleda koji ostaju dugo u sjećanju.
Svaki izlet bio je drugačiji, a Dolomiti su nam svakim danom pokazivali neko novo lice.

Jednom su bili okupani suncem, drugi put skriveni u oblacima – surovi, moćni, ali uvijek predivni.
Prije p**a bila sam pomalo skeptična zbog velike grupe i nisam znala kako će sve funkcionirati. Na kraju su upravo zajednički trenuci, smijeh i ljudi s kojima smo dijelili ove dane učinili iskustvo još ljepšim.

Dolomiti su nas podsjetili da nije uvijek najvažnije osvojiti vrh, već uživati u putu i trenutku koji živimo.

Veliko hvala ljudima koji su pazili na nas: Vedrani, Mariji, Meri, Nati, Miru, Kati, Ani i Ivani.🏔️❤️

MunjeNI
Tekst napisala: Ana Zukanović

13/08/2026

Neke izlete pamtimo po osvojenim vrhovima, neke po prekrasnim pogledima i ljepoti prirode, a neke po ljudima, smijehu, zagrljajima i malim ludostima koje se dogode putem. Naši Dolomiti bili su upravo takvi. Pet dana ispunjenih koracima, planinama, umorom, kišom, smijehom, prekrasnim pogledima i trenucima koje ćemo još dugo prepričavati. ❤️
Sve je počelo 30. srpnja u Splitu, na Turskoj kuli, odakle smo krenuli prema Italiji. Jedan dio ekipe krenuo je u 6:30, a drugi u 7:00 sati. U tim ranim jutarnjim satima možda još nismo ni bili svjesni koliko će nam sljedećih pet dana donijeti smijeha, umora, prekrasnih prizora i uspomena koje ćemo dugo nositi u srcu.
Prvi dan dočekali su nas veličanstveni **Tre Cime**. Već pri prvom pogledu bilo nam je jasno da nas čeka nešto posebno. Te moćne stijene, nebo iznad njih i sva ona ljepota oko nas jednostavno su ostavili čovjeka bez riječi. 🏔️❤️
Nakon toga naša se ekipa podijelila. Jedan dio krenuo je diviti se Tre Cime, dok je drugi dio krenuo prema **Cadini di Misurina**, a među njima sam bila i ja. 😊 Pred onim nevjerojatnim „Mordorom“ ja sam, naravno, morala potrčati prema vidikovcu. 😂 Kao da će Mordor pobjeći ako ne stignem odmah!
A kada smo stigli, jednostavno je zastao dah. Neke prizore možeš fotografirati, pokušati ih opisati i prepričavati, ali ih nikada ne možeš do kraja prenijeti riječima. Moraš ih doživjeti. Moraš biti tamo i samo gledati. 🏔️❤️
Nakon Cadini di Misurina ponovno smo se vratili prema Tre Cime, gdje smo se susreli s ostatkom ekipe. A onda nas je na putu prema autobusu uhvatila i kiša. 🌧️ Malo mokri, malo umorni, ali i dalje nasmijani, stigli smo do autobusa. Ni kiša nas nije pokolebala.
Drugi dan donio je izmjene u planu zbog najavljene kiše pa je naša ekipa krenula put **Cascata di Fanes**. Tamo su nas dočekali slapovi, stijene, zelenilo i hladna voda.
A **Davor, Erika i Angela** nisu dugo razmišljali – **kupanje u potoku bilo je obavezno!** 😂💦 Dok smo ih gledali kako ulaze u ledenu vodu, bilo nam je jasno da njima hladnoća očito nije nikakav problem. Upravo takvi spontani trenuci ostanu u najljepšem sjećanju. ❤️
Treći dan bio je rezerviran za **Cinque Torri i Nuvolau**. Dio ekipe krenuo je pješice, a dio nas žičarom. 🚶‍♀️🚠 Naravno, mi iz žičare nismo propustili priliku mahati ekipi koja je vrijedno hodala prema gore. 😂👋 Malo smo ih bodrili, a možda ih i malo zadirkivali.
Put prema **Nuvolau** donio nam je još jednu dozu planinske ljepote, hodanja, umora, ali i onog posebnog osjećaja kada znaš da si svojim nogama stigao do mjesta s kojeg se pruža pogled koji ćeš dugo pamtiti. 🏔️❤️
No **Cinque Torri** nisu nas osvojile samo svojom ljepotom. To je mjesto koje u sebi nosi i dio teške europske povijesti. Tijekom **Prvog svjetskog rata** upravo se na ovom području odvijale borbe, a danas ostaci rovova, položaja i vojnih građevina podsjećaju na ljude koji su ovdje nekada prolazili kroz sasvim drugačije dane. Dok smo hodali tim prostorom i slušali priču o svemu što se ovdje događalo, bilo je posebno snažno shvatiti kako ista planina može istovremeno biti toliko veličanstvena, a u sebi čuvati i tako teške uspomene iz prošlosti.
A onda smo ponovno bili samo mi – naša mala ekipa, naši osmijesi i naše male ludosti. Kada smo stigli do tornjeva, **Angela i ja morale smo malo i skakati!** 😂❤️ Jer kada si okružen takvom ljepotom, teško je samo mirno stajati i gledati.
Četvrti dan donio nam je **Lago di Braies, Prato Piazza i Picco di Valandro**. Lago di Braies očarao nas je svojom nevjerojatnom bojom i mirnoćom. Pogled na jezero bio je jedan od onih trenutaka kada samo zastaneš i upijaš ljepotu oko sebe.
Na Prato Piazzi i Picco di Valandro ponovno su nas dočekale velike, beskrajne panorame zbog kojih se čovjek zapita koliko je priroda zapravo moćna i veličanstvena. Svaki korak bio je vrijedan truda, a svaki pogled nova uspomena.
I onda je došao peti dan – **Seceda.** ❤️

Jedno od onih mjesta gdje jednostavno zastaneš. Gledaš planine, nebo i doline i pokušavaš upamtiti svaki detalj. To su trenuci koje ne želiš da završe. Trenuci koje poželiš spremiti negdje duboko u sebe i ponijeti kući.
A nakon svega – **sladoled na 2500 metara!** 🍦😂 Jer neke stvari u životu jednostavno imaju poseban okus kada ih jedeš visoko iznad oblaka.
Pet dana. Toliko mjesta. Toliko koraka. Toliko pogleda. Toliko umora i smijeha.
Ali kada sada pogledam sve te fotografije, shvatim da mi u sjećanju nisu ostali samo vrhovi.

Ostali su mi **ljudi.** ❤️

Naši razgovori putem. Smijeh kada smo već bili umorni. Čekanje jedni drugih. Mahanje iz žičare. Spontani skokovi. Kupanje u hladnom potoku. Kiša na putu do autobusa. Zadirkivanje. Sladoled na 2500 metara.
I sve one male, naizgled obične trenutke koji su ovo putovanje pretvorili u nešto puno više od običnog izleta.
Jer planine jesu prekrasne, ali **najljepše je kada ih imaš s kim doživjeti.** ❤️ Nije najvažnije koliko smo kilometara prošli, koliko smo se popeli ili koliko smo fotografija napravili. Najvažnije je s kim smo sve to podijelili.

Od srca hvala našim vodičima – **Mariji, Vedri, Meri, Kati, Nati, Miru, Ivani i Ani.** ❤️ Hvala vam što ste nas vodili kroz ove prekrasne Dolomite, brinuli o nama, prilagođavali planove kada je trebalo i svojim znanjem, iskustvom, strpljenjem, osmijehom i dobrom energijom učinili ovo putovanje još posebnijim.

Hvala vam što ste svojim koracima vodili naše korake i što ste učinili da se osjećamo sigurno i da možemo bezbrižno uživati u svakom trenutku.

Hvala cijeloj našoj ekipi na smijehu, dobroj energiji, strpljenju, čekanju, zezanciji i svim malim trenucima koji su ovih pet dana učinili nezaboravnima.

I hvala životu i **HPD Mosoru** što nam je podario priliku da zajedno doživimo ovakvu ljepotu. Da hodamo, umaramo se, pokisnemo, smijemo, čekamo jedni druge, penjemo se, spuštamo, malo ludujemo i stvaramo uspomene koje neće izblijedjeti.

A onda je došao i **sedmi dan – povratak u Split.** 🚌❤️

Nakon svega što smo zajedno proživjeli, ponovno smo krenuli prema domu. I dok su se kilometri iza nas nizali, u nama su ostajali svi oni prizori, pogledi, razgovori i osmijesi. Umor je bio tu, ali još je više bilo zadovoljstva i zahvalnosti.

U Split smo se vratili možda umorniji nego što smo krenuli, ali bogatiji za jedno prekrasno iskustvo, za nova prijateljstva, još jače zajedništvo i uspomene koje će nam ostati dugo nakon što se zadnja fotografija spremi u album. ❤️

**Dolomiti, hvala vam na svemu.** 🏔️❤️
Vidimo se opet.

Do tada neka nam ostanu fotografije, priče, osmijesi i ono najvažnije – **uspomene koje ćemo još dugo nositi sa sobom.**

I za sve što imamo, za sve lijepo što smo doživjeli, za svaki siguran korak, za naše zajedništvo i za sve ljude koji su nam na ovom putu bili darovani…

I na kraju, ekipa će znati…

**Hvala ti, sveti moj Ante.** 🙏❤️

Jer neke se stvari ne mogu objasniti riječima.
Samo ih osjetiš u srcu. ❤️
Tekst napisala: Petra Zelić