28/03/2026
(NAJVEĆA TRAGEDIJA U POVIJESTI SELA RUDE)
Povodom tragedije koja je zadesila naše malo mjesto 28.3.1944.g u kojem je 299 nevinih života izgubljeno.
U ovom postu donosimo vam ispovijest naših djedova i pradjedova. Te istraživanje Ivana Kozlice.
ISPOVIJEST NAŠIH DJEDOVA I PRADJEDOVA:
28.3.1944.g. u selu Ruda dogodila se zastrašujuća tragedija, Naime u to vrijeme još uvijek je u velikom mahu DRUGI SVJETSKI RAT, te su u rat pozvani svi ratno sposobni ljudi i mladići od 18 do 50 godina. Te su u selu ostala samo djeca, žene i starci. Dolazak krvničke vojske u selo, ako ih možemo nazvati vojskom su mučki pozvali mještane da se okupe na guvno kako bih im održali neke govore.
Ali mjesto govornika dočekala ih je STROJNICA.
Kako u selu nema momaka i ljudi koji bi mogli pružiti neki otpor ili zaštitu svojim najmilijima, krvnici su se osjećali kao vukovi u toru punom janjaca.
Na sreću nekoliko njih je uspjelo i pobjeći, čak ih je dvoje i preživilo masakr na guvnu. Dijete od 3 godine i jedna žena.
Nekolicina njih se sakrila u pećinu Đinđerovaću u Rudi, kako su krvnici bile velike kukavice nisu smjeli uči u pećinu, te su počeli bacati bombe unutra kako bih sve poubijali.
Nakon tri dana su izašli preživjeli mještani iz raznih skrovišta i imali su što vidjeti. Djedovi su govorili kako je cijelo selo bilo bilo tiho osjetio se miris paleži, a da je rijeka Ruda tekla crvene boje jer se krv slijevala u rijeku. Te su preživjeli počeli kupiti mrtve i pokapati ih u slobodne grobove. Bilo je puno siročadi u to vrijeme kako kažu nije bilo i onako baš što za pojest, a pogotovo poslin pokolja. Jer su krvnici se pokrali i spalili. kada su nakon godine ili dvije počeli vračati naši mještani s ratišta imali su što vidjeti. Obitelji, žene i djeca pobijeni kuća zapaljena.
Rijeka Ruda je isprala krv i bol i danas teče veselo, u Rudi se i danas čuje plač i smjeh djece. Selo se uspjelo održati na životu unatoč velikoj tragediji. Zato mi mlađi ne smijemo nikada zaboraviti ovu tragediju naših predaka.
DO DANA DANAS NITKO NIJE ODGOVARAO ZA OVO, I NITKO SA SIGURNOŠĆU NE MOŽE KAZATI TKO JE OVO UČINIO.
ISTRAŽIVANJE IVANA KOZLICE:
Pokolj ispod Kamešnice
u ožujku 1944. godine
Prilog rasvjetljavanju nepoznanica iz
novije hrvatske povijesti
Ivan Kozlica
1940-godina 20 st.zbio se događaj koji je sinjski
kraj, ali i čitavu Hrvatsku zavio u crno. Na najokrutniji način ubijana su djeca, žene, starci i tek poneki muškarac sposoban za vojsku. Neshvatljivo je da čitavo proteklo vrijeme nije bilo ozbiljnijeg istraživanja, a tek rijetkipokušaji često su unosili zabune ili pisali neistine.O nevinim žrtava nema spomena u školskim
udžbenicima, a prosječan građanin izvan sinjskogpodručja nikada nije čuo za ovaj zločin. Na nekim internetskim stranicama žrtve u selima ispod Kamešnice se prikazuju kao Srbi ili kao žrtve ubijene u Jasenovcu. Ako znamo da se na području Dalmacije u II.svjetskom ratu ništa strašnije nije dogodilo, a na čitavom području Hrvatske teško je pronaći sličan zločin postavlja se pitanje: Zašto se šuti? Nevine žrtve zaslužuju da se otkrije istina!Za sličan događaj u češkome selu Lidice zna čitav svijet. Nakon ubojstva protektora Češke i Moravske Reinharda Heydricha 1942. nacisti su strijeljali 340 stanovnika.
Pad Italije i dolazak Nijemaca u Dalmaciju.Da bi razumjeli što se dogodilo u proljeće 1944. u selima ispod Kamešnice potrebno je pojasniti stanje u Dalmaciji poslije pada Italije. Nakon toga nastojat ću rekonstruirati akciju u kojoj se pokolj zbio te pojasniti događaje koji su potom uslijedili. Jasno, ovaj prilog zbog više razloga neće dati konačnu sliku o pokolju, ali će ukazati na mnoge nepoznanice i omogućiti da se bolje shvate okolnosti koje su dovele do zločina.
Poslije iskrcavanja savezničkih snaga na Siciliju i svrgnuća Mussolinija stvoreni su uvjeti da fašistička
Italija kapitulira, što se i zbilo u rujnu 1943. Njemačke snage i snage NDH iskoristile su novonastalu situaciju te su brzim prebacivanjem iz Bosne i Hercegovine nastojale preduhitriti partizanske snage i zauzeti što veći dio Dalmacije. Tako su već 9. rujna 1943. zrakoplovima iz Mostara u Sinj prebačeni dijelovi 7. SS divizije „Prinz Eugen“6. Na putu za Split, u Brnazama, pripadnici divizije ubili su 38 osoba, a mladoga franjevca Rafu Kalinića živoga su bacili u vatru7. Pripadnici iste divizije u Aržanu su ubili 28 osoba i zapalili crkvu8, u Veliću strijeljali 11, u Jabuci 16, u Košutama 41, u Turjacima 20, u Vojniću
259 osoba. U Sinju su nešto kasnije za odmazdu strijeljali također 25 osoba10. Svojim prvim postupcima pokazali su da neće biti prijateljski raspoloženi prema lokalnom pučanstvu. Partizanske snage jačaju
Od samog početka rata na sinjskom području manje skupine partizana vrše povremene prepade na Talijane, što je uglavnom izazivalo odmazdu od talijanske vojske prema civilnom stanovništvu. Padom Italije nastale su veće partizanske postrojbe koje su se dijelom naoružale od preuzetog talijanskog oružja te je dolazilo do češćih okršaja sa snagama NDH i Nijemcima. Početkom 1944. nalaze se s lijeve strane Cetine. U prvih nekoliko mjeseci vrše učestale manje napade na njemačka i hrvatska uporišta Hrvace, Han, Obrovac i Galu. U drugoj polovici ožujka Nijemci češće vrše izvidničke pothvate pa ih veći broj biva ubijen11. Izvješća zaraćenih strana o tim sukobima razlikuju se u broju mrtvih i ranjenih.
Sveukupno, vrijeme prije pokolja u proljeće 1944. može se označiti kao jačanje partizanskih snaga i relativno pasivno držanje njemačkih i hrvatskih snaga.Njemački plan: likvidacija partizana na Mosoru i
Kamešnici Zbog novonastale situacije Nijemci procjenjuju da se mogu naći u vrlo nezgodnoj situaciji. Njihove procje ne ukazuju da može doći do iskrcavanja savezničkih snagana hrvatskoj obali pa u tom pravcu poduzimaju niz akcija. S otoka i priobalnog područja vrše evakuaciju muškoga stanovništva, a isto poduzimaju i na području Metkovića, Vrgorca i Imotskog12. Prema stanovništvu postupaju krajnje neprijateljski i odvode ga na prisilni rad. Evakuacija se provodi bez znanja hrvatskih vlasti pa ministar za novooslobođene krajeve dr. Edo Bulat često prosvjeduje kod njemačkih dužnosnika, ali bez ikakvoga
uspjeha13. Kako je već spomenuto, borbena moć partizanskih postrojbi na Mosoru i Kamešnici je jačala te bi mogla biti kobna za Nijemce ukoliko dođe do savezničkog iskrcavanja u Dalmaciji. Time bi se vrlo lako mogli naći u blokadi. Zbog toga se odlučuju na brzu akciju. Zapovjednik Druge oklopne armije, general Lothar Rendulic, daje zadaću V SS brdskom korpusu da isplanira i provede akciju kojom bi se osigurala zaleđina njihovim snagama14. Zapovjednik korpusa general Arthur Phleps formira borbenu skupinu od korpusne pričuve, a za čelnog čovjeka određuje generala Josefa Küblera, zapovjednika 118. lovačke divizije. Sastav skupine je sijedeći: - Jedna bojna 118. lovačke divizije, - Treća bojna 14. puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“ - Prva bojna 370. puka 369. „Vražje divizije“15.
Uz navedene snage u akciju bi se po potrebi uključile njemačke i hrvatske snage koje su se već nalazile na prostoru Splita i Sinja.
12 HR DAST, fond 262 – IHRPD, k*t. 97, 98, 99 sadrže mnogo dokumenata
koji izvješćuju o evakuacijama što ih provode njemačke oružane snage.
Jedan primjer je brzojav koji je stigao iz zapovjedništva Druge oklopne
njemačke armije 4. 4 1944. zapovjedništvu V SS korpusa. U brzojavu
između ostaloga stoji: ...od 3929 sposobnih za vojsku samo ih je 837
zadržano i angažirano kao radna snaga. Izvjestiti odmah, zašto nije
angažiran veći broj sposobnih za vojsku. Načelnik stožera Grupe armija
F predložio je da se čitava Dalmacija proglasi borbenom zonom te da svu
vlast u Dalmaciji imaju njemački zapovjednici (Isto, k*t. 98).
13 Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1618.
14 Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1447. General Rendulic je upravo na prvi
dan zločina u sinjskom kraju, 28. 3. doletio iz Beograda u Split. Nije se javio
predstavnicima NDH, što je do tada bila uobičajena praksa, a sutradan je
posjetio Knin te se sastao s njemačkim i četničkim zapovjednicima (Isto,
str. 1453).
15 369. divizija, zvana „Vražja divizija“, njemačka je postrojba u sastavu
Wehrmachta, formirana 1942. kao legionarska. Časnici i dočasnici bili su
uglavnom Nijemci iz Austrije i Njemačke a vojnici hrvatski dragovoljci
iz domobranskih i ustaških postrojbi. Vlasti NDH nad ovom postrojbom
nisu imale nikakve nadležnosti.
Akcija se pripremala u velikoj tajnosti, tako da su političke strukture u Zagrebu i Splitu za nju doznale tek po njezinom otpočimanju. Pokolj u Docu Donjem Akcija je krenula iz pravca Imotskoga 25. ožujka 1944. Bojne 369. „Vražje divizije“ i 118. lovačke divizije krenule su prve sa zadatkom stezanja obruča oko partizana. Glavnim pravcem djelovanja kreće bojna 7. SS divizije „Prinz Eugen“. Partizani se nalaze na obroncima Mosora u okolici Doca Donjeg u Poljicima. Vidjevši brojnu vojsku koja je krenula na njih pobjegli su dijelom u Mosor, a dijelom preko Cetine prema Trilju. Pružali su otpor u pokretu toliko da osiguraju što sigurniji uzmak. Dana 26. ožujka posljednji i najmanji dio bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“ čini strašan pokolj U Docu Donjem. Pripadnici bojne su na najokrutniji način ubili zatečeno stanovništvo, uglavnom djecu, žene i starce, njih 275. Dan poslije, rano ujutro, vojnici su krenuli prema Trilju i Sinju16. Tijek akcije u sinjskom kraju Prije početka njemačke operacije Dinarski partizanski odred se nalazio dijelom u prostoru Gale, Gljeva i Otoka, a Deseta dalmatinska brigada bila je raspoređena u Rudi, Podima, Krivodolu, Ljutu, Rožama i Voštanima. Njeni dijelovi bili se smješteni i na brdu Jelinak prema Tijarici. Dio Mosorskoga odreda koji je došao iz Poljica razmjestio se na području Čačvine i Velića. Ukupna brojčana veličina partizanskih vojnika je oko 1 50017. Napuštajući područje Doca Donjeg bojna 118. lovačke divizije dolazi u prostor Trilja, a bojne 369. i 7. SS divizije preko Sinja dolaze u prostor Hana. Prva je pristigla bojna 369. „Vražje divizije“ i bez zaustavljanja krenula cestom
prema Livnu. No, već dolaskom na uzvisinu iznad Hana bojna zaokreće desnim krilom u pravcu Gljeva što je iznenadilo borce Dinarskoga odreda. Došlo je do borbe koja je trajala do predvečer. Na partizanskoj strani bilo je mrtvih, ranjenih i zarobljenih. Plan bojne 369. divizije bio je dolazak do večeri u Voštane, no zbog partizanskog otpora došli su do Korita, gdje su i prenoćili. Takav razvoj događaja doveo je do sasvim drugačijeg rezultata od planiranog. U noći, 27./28. ožujka 1944. partizani koji su bili smješteni u Otoku, Rudi, Podima i dalje prema Kamešnici napustili su položaje i povukli se prema Voštanima. Dio Mosorskog odreda s područja Čačvine i Velića prebacio se na prostor Rude u zaseoke Kamberi i Bitunjci, no i on se odmah povukao s Desetom brigadom. Partizani su napustili položaje bez ikakve obavijesti civilnom stanovništvu. Sa sobom su poveli samo mali broj civila18. Manje skupine partizana povukle su se pred jutro čuvajući tako odstupnicu glavnini snaga. Nastavak akcije u utorak ujutro 28. ožujka Bojna 118. lovačke divizije krenula je od Trilja na prostor Velića, Vrpolja, Strizirepa i Tijarice19. Njima su se
priključili i dijelovi 15. domobranske pukovnije iz Sinja. Njihova je zadaća bila zatvoriti desnu stranu obruča te spriječiti izvlačenje partizanskih snaga južno od poteza Trilj – Tijarica. Na prostoru Tijarice i Kamenskog prema Aržanu nalazio se i dio borbene skupine „Šimić“20. Bojna 369. „Vražje divizije“ nastavila je kretanje prema Rožama Na putu bojna je imala manje sukobe s partizanima koji su pred njima uzmicali. Poslijepodne bojna je stigla u Voštane, gdje je prenoćila. Zadaća bojne bila je spriječiti izvlačenje partizana prema sjeveroistoku. Kako je kasnila, prije njezinog dolaska u Voštane većina
partizanskih snaga prebacila se upravo preko Voštana na bosansku stranu prema Buškom Blatu.
Bojna 7. SS divizije „Prinz Eugen“ kretala se s prostora Hana i Gale u tri skupine. Prva je krenula oko 6 sati, a posljednja i najmanja oko 8 sati. Njihova zadaća bila je razbijanje partizanske jedinice u pokretu. Na njihov zahtjev pridodana im je satnija domobrana s postaje Han da čuva leđa od mogućeg napada partizana21. Prve dvije skupine imale su manja prepucavanja s partizanima i napredovale po planu.
Dolaskom u Otok i Rudu zarobilesu više muškaraca da im nose opremu i municiju, te
opljačkanu stoku. Posljednja skupina jačine dva voda do 60 vojnika krenula je oko 8 sati iz Hana prema Gali i dalje prema Otoku. Zapovjednik borbene skupine bio je bojnik Bernhard Dietsche22.
Pokolj Prolazeći navedenim područjima, pripadnici bojni 118. lovačke divizije, 369. „Vražje divizije“, prva skupina bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“ te pripadnici oružanih snaga NDH ne ubijaju civilno stanovništvo. Ovo je važno napomenuti jer se često pokolj pripisuje svim sudionicima akcije. Pripadnici treće skupine bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“, kao i u Docu Donjem, počinili su stravičan pokolj.
Izvješća o pokolju zapovjednika raznih postrojbi samo se u detaljima razlikuju, kao i izvješća dužnosnika nižih i viših razina. Velik broj preživjelih žrtava, svjedoka toga zločina, dao je izjave o pokolju. Izjave su sačuvane23. Na temelju spomenutih dokumenata može se opisati slijed pokolja počinjenog 28. i 29. ožujka 1944. na prostoru od Gale do Kamenskog24.
U Gali su pripadnici posljednje skupine bojne 7 SS divizija „Prinz Eugen“ ubili troje civila.
Dolaskom u Otok, u zaselak Milanovići, pripadnici iste bojne skupili su stanovništvo bez obzira na spol i
godine, odveli u nekoliko kuća, neke strijeljali, a neke poklali i zapalili. Nakon toga, isto su učinili i po drugim zaseocima. Sveukupno, ubili su 187 djece, žena i staraca i zapalili većinu kuća.
Preko brda, pripadnici bojne stigli su u Rudu, u zaseoke
Kamberi, Bitunjci, Rosandići i Crljeni, te poubijali sve što su zatekli. Nekoliko osoba izbjeglo je sigurnu smrt. Odatle su se vojnici spustili u Malu Rudu i učinili isto. Na Medvidovom guvnu strijeljali su 72 osobe, polili benzinom i zapalili. Ukupno u Rudi su ubili 282 osobe. Iz Rude su stigli u selo Podi, zaselak Ratkovići i ubili 76 osoba. Tu su otkrili 12 skrivenih stanovnika zaseoka Kundidi. Sve su ih pobili. Predvečer vojnici su stigli u selo Krivodol gdje su i prespavali. Srijeda ujutro, 29. ožujka 1944. bio je koban
dan za većinu stanovnika. Vojnici su 159 osoba sakupili u nekoliko kuća, ubili i zapalili. Pojedinci su se uspjeli spasiti. Nakon Krivodola vojnici svraćaju u zaselak Lagatori, u kojem ubijaju 22 osobe.
U selu Ljut vojnici se razdvajaju u dvije skupine, jedna kreće prema Grubišićima, a druga prema Šipićima.
Stanovništvo Šipića i Grubišića snašla je ista sudbina, većina ih je pobijena, ukupno 136.
Poslije podne vojnici su stigli u Voštane. Isti scenarij,zatvaranje u kuće, ubijanje i spaljivanje. I ovdje se tek mali broj osoba spasio. Stradalo je 337 osoba. Napuštajući selo Voštane vojnici su na putu prema
Kamenskom naišli na skupinu od 54 muškarca, uglavnom iz Otoka i Rude koje su zarobili pripadnici
prve i druge skupine bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“ i natjerali da im nose opljačkano po selima do granice. Na povratku kućama muškarci su uhvaćeni i strijeljani iznad Kamenskog, na Njivicama.
Osim zločina ove skupine dogodio se i zločin u Rožama, u zaseoku Miljen. 28. ožujka, pripadnici druge
skupine bojne 7. SS divizije prolazili su kroz ovaj zaselak prema Voštanima. Partizani su zapucali i ranili jednoga njemačkog časnika. Iz kolone se izdvojila manja skupina,vratila u zaselak te ubila i zapalila 22 osobe.
Tko su ubijeni?
Kako je već navedeno, počinitelji zločina ubijali su sve koje su zatekli u selima: djecu, žene, starce. Svi
stradali bili su Hrvati. U pojedinim selima (najvišeOtok i Ruda) ubijen je veliki broj osoba koje su bile u
rodbinskoj vezi s domobranima, ustašama, legionarima u njemačkoj vojsci ili onima na radu u Njemačkoj25. S druge strane, stanovništvo sklono partizanima nije bilo brojno i dijelom je napustilo postradala sela zajedno spartizanima26.
Tko su počinitelji pokolja?
Sve navedene pokolje (osim posljednjeg u Rožama) počinili su, njih manje od 60, pripadnici III. bojne
14. puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“. Divizija „Prinz Eugen“ nastala je 1942. godine. Zapovjednici su joj
časnici iz Njemačke ili Austrije, a vojnici pripadnici njemačke narodnosne skupine (volksdeutscheri) s
područja NDH, Bačke i Banata, koji su govorili i hrvatski i srpski jezik, zavisno otkuda su dolazili. Postrojba je bila u nizu akcija diljem Srbije i NDH, uglavnom na području Bosne i Hercegovine. Kako je u ovoj akciji sudjelovala samo jedna bojna podređena izravno zapovjedništvu V SS brdskog korpusa, zapovjedništvo divizije koje se u vrijeme pokolja nalazilo na prostoru Sarajeva ne snosi nikakvu odgovornost za ovaj pokolj27. Nadalje, važno je reći da niz dokumenata suvremenih pokolju ukazuje da je u spomenutoj bojni bilo i Srba iz Banata kao i Četnika s područja Dalmacije.28 Njemačko- četnička suradnja u Dalmaciji odvijala se intenzivno usprkos zaključku predstavnika NDH i Hitlera o protjerivanju Četnika iz NDH kao neprijatelja. Suradnje je bilo prije, u vrijeme i poslije pokolja. Jedan od njemačkih načina „sklanjanja“ četnika bio je njihovo uključivanje u njemačke postrojbe, što je podrazumijevalo oblačenje u njemačke odore29. Svjedočanstva pojedinih preživjelih kao i mnogi dokumenti, nedvojbeno potvrđuju da
je u skupini koja je počinila zločin bio određeni broj
četnika. Odgovorni za zločin
U ovoj akciji počinjen je jedan od najstrašnijih pokolja u Hrvatskoj tijekom II. svjetskog rata. Prema
dostupnim podacima nitko od počinitelja za njega nije odgovarao iako je bio pokrenut postupak pred organima njemačkih oružanih snaga. Glavni krivci za zločin su njemački zapovjednici na više razina:
- general Lothar Rendulic, zapovjednik II. oklopne
armije30,
- general Arthur Phleps, zapovjednik V SS brdskog
korpusa31,
- general Josef Kübler, zapovjednik 118. lovačke divizije
i zapovjednik akcije32,
- bojnik Bernhard Dietsche, zapovjednik III bojne 14.
puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“ i
- neimenovani časnici, dočasnici i vojnici, počinitelji pokolja.Sigurno je da određenu odgovornost snose i
zapovjednici partizanskih postrojbi. Sama činjenica da su duže vrijeme držali područje stradanja u svojoj
nadležnosti, koristili kuće i ostalu imovinu od lokalnog stanovništva te se hranili o njihovom trošku, obvezivala ih je da postupe po temeljnim pravilima ratovanja.
Lokalno stanovništvo nisu štitili iako su mogli očekivati da će druga strana postupiti prema njemu kao prema pomagačima partizana. Štoviše, znali su za događanje u Docu Donjem! U jednom izvješću partizanskog R.O.C.-a
(Regionalnog operativnog centra) Cetina br. 245/44 od 12. 4. 1944. o raspoloženju stanovništva na postradalom području navodi se: ...pomalo su ljuti na partizane, jer su se naglo povukli, i pitaju se zašto nisu partizani ih branili... Što se tiče ishrane partizana dalje stoji: Već više od pola godine čitava XX. divizija i dva odreda ishranjuju se uglavnom iz sela s ovu stranu Cetine, te je narod jako osiromašio. Jasno, sve ovo ne umanjuje odgovornost počinitelja zločina!
Povodi za pokolj
O samom povodu za pokolj ima najviše nejasnoća. Arhivska dokumentacija nastala neposredno nakon
pokolja ne daje konačan odgovor. Jedan od povoda za počinjeni pokolj mogla bi biti osveta za stradanje većeg broja njemačkih vojnika na cetinskom prostoru prije samog pokolja34. To se može zaključiti iz odgovora generala Phlepsa ministru Bulatu.
U razjašnjenju počinjenog pokolja sudjelovala su dvojica najodgovornijih osoba Trećeg Reicha u NDH.
Opunomoćeni vojni predstavnik general Gleise von Horstenau zapisao je: Kako je, međutim, došlo do slučaja u Otoku, to je tajna, mislim na motive. Dodao je da mu je njegov službenik rekao ...da je masakr djelo folksdojčera, koji su na taj način hteli da se osvete zato što su svoja imanja u srednjoj Slavoniji morali da prepuste Hrvatima,a sami da se presele u Srijem. Njemački veleposlanik general Siegfried von Kasche rekao je da su žrtve bile ženei djeca hrvatskih vojnika u njemačkoj i hrvatskoj vojsci,da se pokolj može objasniti samo bezuvjetnim odbojnim držanjem njemačkih zapovjedništava prema Hrvatima35
Ponašanje njemačkih zapovjednika i postrojbi u Dalmaciji, naročito od ožujka 1944., potvrđuje stav
njemačkog veleposlanika. Ako se ovome doda činjenica sudjelovanja određenog broja četnika u pokolju, koji su bili gorljivi neprijatelji Hrvata i koji su do tada na sličan način počinili niz zločina (1942. sela ispod Mosora te masakr u Biteliću), motivi postaju puno jasniji.
Postupci vlasti NDH poslije zločina.
Svi lokalni organi vlasti i vojna zapovjedništva izvjestili su svoje nadređene o počinjenim zločinima36. Mješovitopovjerenstvo izišlo je na teren da bi ustanovilo razmjere stradanja civilnog pučanstva i to samo u selima Otoku i Rudi. Dalje nisu išli iz sigurnosnih razloga. Ministar Bulat i prvi čovjek lokalne uprave u Splitu Nardelli poduzeli su niz aktivnosti kako bi se utvrdili i kaznili počinitelji. Bulat je napisao prijedlog note njemačkim vlastima u Berlinu te ga proslijedio u Zagreb. Istovremeno je dao uhititi 70 četnika
s prebivalištem u Splitu37. Nijemci su ultimativno tražili puštanje tih četnika na slobodu no nakon čvrstoga Bulatova stava puštena su samo trojica s njemačkim dokumentima. Nota upućena njemačkim vlastima samo je dijelom dorađena u Zagrebu i dostavljena diplomatskom predstavništvu NDH u Berlinu. Predao ju je otpravnik poslova Tomislav Sambunjak s nekoliko fotografija urađenih
na mjestima zločina. Nota je jako razljutila njemačku stranu. Među ostalim tražilo se kažnjavanje zločinaca na mjestu zločina38. Nikakav pozitivan učinak nije donijela za hrvatsku stranu, uz to je na zahtjev njemačkog ministravanjskih poslova von Ribbentropa Pavelić smijenio svoga ministra dr. Stijepu Perića, koji je označen kao odgovoran za sadržaj Note.
Bulat je tražio objašnjenje i kod zapovjenika V SS korpusa generala Phlepsa. U odgovoru je Phleps stradalo pučanstvo označio kao komunistički nastrojeno i da u ta mjesta od prije godinu i pol nije kročila niti hrvatska niti njemačka vojska i da se ovdje slobodno mogla razvijati crvena republika. Još je dodao da se ovo stanovništvo – iako hrvatske nacionalnosti – neprijateljski postavlja prema snagama koje
napreduju, i da aktivno učestvuje u partizanskoj borbi, što je točno i konstatirano. Naveo je da su ovo uzroci žalosnih događaja, koji su doveli do ubijanja žena i djece39.
Ministar Bulat je ponovno pisao Phlepsu 22. 4. 1944. Opisivao mu je detaljno stanje na području gdje se zločin dogodio, osvrnuo se na prošlost toga kraja, brojčanu zastupljenost u hrvatskim oružanim snagama i dr. Između ostaloga piše: Pučanstvo (...) nije nikada bilo raspoloženo komunistički usprkos okolnostima što su u tim predjelima dugo haračili partizani ...Upravo protivno čitav je taj kraj dao izvanredno mnogo ustaša i domobrana i dobrovoljaca u legiji...
Koliko ta zvjerstva mogu da djeluju na aktivne pripadnike naših oružanih snaga nije potrebno naročito izticati, ali ću Vam ipak kazati da sam imao prilike razgovarati s dva ustaška časntika od koji je jedan u tim pokoljima izgubio 6 djece, ženu i majku, a drugi 4 djece te oca i majku40.
Bulat je pisao i njemačkom vojnom predstavniku u Zagrebu generalu Glase von Horstenau te veleposlaniku generalu von Kascheu41. Sve u svemu, Nijemci su prešli preko pokolja ne mareći za zahtjeve hrvatske strane. Ovaj je pokolj djelovao kao šok za čitavi Sinjski kraj, a naročito za one čija je rodbina stradala. Bilo je i prijedloga da se krene za počiniteljima, ali od toga se odustalo zbog
vezanosti za njemačku oružanu silu, ali i zbog straha od nje. Jasno da je veliki broj domobrana i ustaša te legionara bio nezadovoljan daljnjom suradnjom s Nijemcima no ipak su ostali uz njih do kraja zbog slijepe politike vođa NDH!Sve ovo pokazuje kakav je bio položaj NDH u odnosu na Treći Reich Partizani se vraćaju Tri dana nakon pokolja, u ista sela došli su partizani i otpočeli s intezivnom mobilizacijom. To što se dogodilo jedino je njima u vojnom i političkom smislu išlo na ruku. Započeli su i s pripremama za veće operacije. Nakon mjesec dana napali su Aržano, ali bez uspjeha, no za dva mjeseca u ponovnom napadu su ga zauzeli. U toj akciji ubili su 200 domobrana, a 130 ih zarobili. Radilo se uglavnom o domobranima iz okolnih sela Dalmacije i Hercegovine. O ovoj akciji u svome izvješću Štabu XX. divizije 4. 6. 1944. piše zapovjednik III. brigade43 Ivan Vulin. U jednom dijelu navodi: ...zarobili 130 od kojih su naknadno svi likvidirani, sem 4 za koje se ustanovilo da nisu ustaše i da mogu ostati u redovima NOVJ...44 Zarobljenike
su odveli do sela Podi iznad Graba i pobacali u jamu u blizini zeseoka Markovići. Iako nisu imali nikakvih
dokaza da su ti domobrani sudjelovali u ubijanju civilnog pučanstva, prikazali su ih kao počinitelje i okrutno prema njima postupili.
Partizansko glasilo Okružnog NOO Split Glas borbe donosi članak Ubij ga druže gdje se opisuje akcija na Aržanu, a u zadnjem dijelu iznosi se
jedna vrsta priznanja: 123 bijedne kukavice prolazile su selima Kamešnice. U njihovim ušima odzvanjao je jauk i plač poklanih dvi hiljade seljaka. Dovedeni su zlotvori da im narod Kamešnice sudi. Milosti nema. Kletva za njima ide od kuće do kuće. Žene, djeca, sve što je ostalo živo ispod njihovih noža viče: ’Ubij ga druže.’ Stigla ih je osv Sl. eta.
Jamarima je mjesto u jami . Ni za ovaj zločin nikada nitko nije odgovarao. 10. dalmatinska brigada je 17. 6. 1944. pohvaljena i proglašena udarnom od strane Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske. Slavlje je održano u selu Ruda iz kojeg je prije pokolja dva i pol mjeseca ranije pobjegla. Tužna priča o odnosu prema ubijenima, ali i prema preživjelima nastavila se i poslije rata i traje, nažalost, sve
do današnjih dana. O tome drugom prilikom.
