14/10/2026
Sretni smo i zahvalni kad netko s nama podijeli svoje uspomene i oživi dio rovinjske prošlosti, a ovoga p**a to je učinila gospođa Vesna Petrušić, u čijem srcu Spacio Matika ima posebno mjesto.
„Uvijek mi je lijepo kad se sjetim kuće Matika, imam puno uspomena iz djetinjstva vezanih uz nju. Bila sam daljnja članica familije. Tu je živjela teta Marija – sestra mog djeda – i barba Mate, njezin suprug. Moji su roditelji svake godine po nekoliko dana pomagali brati grožđe pa sam i ja kao dijete dolazila s njima. Teta Marija bila je plaha, sitna, uvijek dobroćudna domaćica koju su svi voljeli.
Sjećam se njezinih dobrih savjeta i domaće kuhinje. Barba je bio „kampanjol“. S njihovim sam sinom gnječila grožđe. Bila sam tako malena da sam jedva dosezala željeznu polugu. Romano je bio snažan, pametan i dobar, a naše su obitelji bile povezane. Svi smo slično živjeli, svi smo se poznavali i poštovali. Nažalost, moj otac, koji je radio u katastru, umro je mlad. I kasnije smo bili obiteljski povezani, ali sve je to nekako brzo prošlo. Ostale su mi drage uspomene na vrijednosti življenja u onome vremenu. Često sam bila na terasi podruma Matika i gledala more, barke... Sve to i dalje živi u mom sjećanju“.
𝕍𝕖𝕤𝕟𝕒 ℙ𝕖𝕥𝕣𝕦š𝕚ć
***
Siamo felici quando qualcuno condivide con noi i propri ricordi e fa rivivere una parte del passato di Rovigno. Questa volta lo ha fatto la signora Vesna Petrušić, nel cui cuore lo Spacio Matika occupa un posto speciale.
«È sempre bello per me ricordare la casa Matika, alla quale sono legati tanti ricordi della mia infanzia. Facevo parte della famiglia, anche se alla lontana. Qui vivevano la zia Marija, sorella di mio nonno, e lo zio Mate, suo marito. Ogni anno i miei genitori venivano ad aiutare per alcuni giorni nella vendemmia e, da bambina, venivo anch’io con loro. La zia Marija era una donna timida e minuta, una padrona di casa sempre gentile e benvoluta da tutti.
Ricordo i suoi preziosi consigli e la cucina di casa. Lo zio era un „kampanjol“ (campagnolo). Insieme al loro figlio pigiavo l’uva. Ero così piccola che riuscivo a malapena ad arrivare alla leva di ferro. Romano era forte, intelligente e buono, e le nostre famiglie erano legate da un rapporto stretto. Vivevamo tutti in modo simile, ci conoscevamo e ci rispettavamo. Mio padre, che lavorava al catasto, purtroppo morì giovane. Anche in seguito continuammo a essere legati come famiglie, ma tutto questo passò in qualche modo molto velocemente. Mi sono rimasti cari i ricordi dei valori della vita di allora. Spesso mi sedevo sulla terrazza della cantina Matika e guardavo il mare, le barche... Tutto questo vive ancora oggi nei miei ricordi».
𝕍𝕖𝕤𝕟𝕒 ℙ𝕖𝕥𝕣𝕦š𝕚ć