15/10/2026
Već dugo želim vam ispričati nešto što me jako muči. Sve nešto čekam da se dogodi čudo, ali sve što se događa je da sam svaki dan sve jadnija. Nisam pričala o tome javno, uopće, ali sada imam potrebu sve reći.
Kako je Grad Opatija osigurala da se gradonačelnik više ne zabuni?
9.5.2026 došao je poziv s Učke, 28 pasa je trebalo zbrinuti. I to je bilo dovoljno loše, pa činjenica da ih je na kraju 47 bila je šokantna. Slijedilo je sakupljanje i cijela noć u azilu, razvrstavanje po veterinarima, infuzije i noćna hranjenja. Potraga za privremenim smještajima. Naš je život tu stao, jedino što je bilo važno je da ostanu živi.
S njih troje smo se drugi dan morali oprostiti, za njih smo došli prekasno.
Očajan vapaj upomoć!
Nakon skupljanja živih, pokupili su se i mrtvi. Puni frižideri, lesevi nevinih bića po svuda. Omotani psi u vreće nagurani u frižidere, štenci po policama. Pune vreće leševa, preko 90 njih. Bili su po svuda. Nezamisliva patnja za sve njih, nama trauma za cijeli život.
Nakon prvih slika, nakon prvih objava, val dobrote... bilo općina, gradova, ljudi. Svih, osim Grada Opatije s čijeg su područja psi došli, i koji su imali ugovornu obvezu to sve platiti.
Gradonačelnik je ponudio pomoć putem FB, uz jedan nespretni gaf, uvjeravajući javnost da nema ugovornu obvezu prema nama, nego prema veterinarskij stanici Rijeka i skloništu Lic. Nakon što smo ga ispravili, poslao je pročelnika Filipa Vlaha i zamjenicu Kristinu Đukic u azil. Uz velika obećanja da će Grad Opatija snositi sve troškove.
Tri mjeseca kasnije, pozvani smo na sastanak. Ukratko, nema novaca za nas. Nema novaca za naše Učkare. Nema novaca za naše ljude kojima je zadnja slika pred san frižider pun lešina ili maleni jadnicak koji nije uspio. I svi oni po koje smo došli prekasno. Platiti će pola, otprilike onoliko koliko je račun iznosio i bez pasa s Učke. Ukratko, bilo je ili pola ili ništa. Odlučili smo se čekati. Ne zbog novaca, već zbog toga jer svojim ljudima ne mogu stati pred oči, i reći im, nisu nam ništa platili - sve ovo što ste odradili ne vrijedi NISTA! Znam da nitko od njih nije to napravio radi novaca, ali kako da im ja to kažem?
Kada smo razgovarali o opcijama, jasno su nam dali do znanja kako nisu sigurni da ćemo dobiti sljedeći ugovor koji je upravo isticao. Na to smo im skrenuli pozornost na problem s kravama kojeg imaju i kojeg su svjesni, te kako mi jedini možemo taj problem legalno riješiti. Te se nismo bojali novog natječaja niti ugovora.
Međutim, ljudska zloba ide dalje od toga, oni su taj dio iz troškovnika jednostavno izbacili. Otvorili natjecaj na tri mjeseca i dali ga našoj konkurenciji. Svjesni smo da je namješteno, da je pogodovanje i boriti ćemo se protiv toga. Ali sada kada je situacija s Učkarima se utišala, želimo da svi znate da OPATIJA NIJE PLATILA NITI CENTA ZA NJIHOVO ZBRINJAVANJE. Računi su izdani, PDV smo platili, ali novce nismo dobili. Tuzno je objašnjenje iza toga, "pa ponudili smo vam pola i niste to prihvatili". Ne, niste ponudili niti pola, jer mi vam niti polovicu ukupnih troškova nismo zaracunali.
Grad Opatija, sramite se. I sada, poslje svega očekujete da ćemo preostale pse predati u drugo sklonište - ono koje svoje pse ne cijepi i ne lijeci, nego idu na otpis. Pa, jeste vi normalni?
Na slici su tri dečka koja nisu uspjela. Sačuvala sam te slike, Iako ih nikada neću zaboraviti, kako bi ih jednom objavila da se zna da su makar kratko bili voljeni i nečiji. Da postoji netko tko je danima plakao za njima.
