14/05/2026
Sonja Dragičević, dugogodišnja prof. hrv. jezika u OŠ Podmurvice, desetak godina umirovljenica, napustila nas je 13. svibnja 2026. godine ostavivši duboki trag na sve koji su je poznavali.
Lik iz nečijeg romana, putopisca, koji bi po njoj mogao temeljiti radnju oko svog glavnog lika. Toliko živopisna, nepresušno vrelo kretnje, života i pozitive. Mnogim dušama palila je vatre nade u mogućnost promjene, boljeg sutra, kvalitetnijeg danas. Neumorna i neiscrpna u pronalaženju iskre koja nas sve drži u zajedništvu. Animator, promotor, žena kraljica.
Riječ je za nju značila mnogo. Njome se služila, u nju vjerovala, s njom provela svoj radni vijek i njome nadahnjivala sve znane i neznane, poznate i nepoznate, slučajne i ine prolaznike. Njene su riječi uvijek motivirale, hrabrile, ulijevale svježinu. Znala je transformirati teške energije kao kondenzator koji težinu pretvara u lakoću postojanja.
Realna, vođena neobičnim duhom nije tražila mudrost, ona sama je bila mudrost.
Oblikovale su je razne nedaće iz kojih je izlazila još snažnija, i sve više je cijenila svaki dan svojeg ali i tuđih života.
Kod nje sve je držalo vodu. Svaka priča imala svoj uvod, sadržaj i zaključak, poantu kojom je nadahnjivala u nastojanju da daje sebe i tako pomogne drugima.
Voljela je životne izazove koje je prigrlila kao punjač za svoje baterije. Njen „grunt“ u Istri, terra magica, njen auto – pokretan dom u kojem nema čega nije bilo – od odjeće, obuće, alata, hrane i drugih potrepština za provesti dan izvan stana, ali i za pomoć ako nekome nešto zatreba. Auto je bio njena sloboda, njene noge i srce. Njime je putovala s prijateljicama ali bila je dovoljno odvažna da i sama proputuje gdje poželi. Svaki slučajni prolaznik bio je dio njenog camina (Santiago de Compostela – put Svetog Jakova). Definitivno, njena je duša imala misiju dotaći veliki broj duša u ovom životu.
Obitelj joj je bila svetinja. Njezina sestra, sin, nevjesta i uvijek hvaljena unuka predstavljali su joj korijene i bazu, ali u mislima i srcu držala je sve druge ljude koje je dotakla za ovog života bogatog iskustvima. Sonja nakon svojih tragedija nije samo padala (a padala je i doslovno gdje bi čovjek pomislio da se više neće dignuti) već se iz njih dizala jača, spremnija da uhvati dan, popije novu kavu sa svojim dragima.
A voljela je cijeli svijet i ništa joj nije bilo teško. Za prijatelje pogotovo, pa i voziti tjedan dana za redom Rijeka – Ljubljana kako bi tražila stan zajedno s prijateljicom za kćer na studiju u Ljubljani. Sonju si mogao zvati u bilo koje doba dana i noći. I uvijek je bila spremna pomoći.
Sonja nije samo riječ ili ime. Sonja je institucija, duhovna i duševna gdje je pohranjivala druge i spajala ih na svoj jedinstveni način.
Članica zbora MPZ Drenova, stara duša u moderno vrijeme, ljubitelj tehnologije, svaku je probu zbora fotkala i stvarala zapis našeg muziciranja i druženja, naše zajedničke radosti.
A epilog… tuga, neizmjerna, ali i sreća i zahvalnost što se našla u našim životima.
Hvala ti Sonja, edukatorice, prijateljice!
Tamara ♥
