12/08/2026
Maroko 2026. – Na najvišem vrhu sjeverne Afrike, u zemlji kontrasta
Izvješće s planinarsko-turističkog pohoda HPD-a Sokolovac od 25.7.-5.8.2026.
Postoje putovanja koja ostanu tek lijepa uspomena, a postoje i ona koja čovjeka obogate iskustvom, pomaknu njegove granice i otvore nove poglede na svijet. Upravo takav bio je pohod članova HPD-a Sokolovac u Kraljevinu Maroko – spoj zahtjevne planinarske
ekspedicije na Jebel Toubkal (4.167 m n. v.), najviši vrh sjeverne Afrike, i upoznavanja zemlje iznimnih prirodnih ljepota, bogate povijesti, snažne kulture i nevjerojatnih kontrasta.
U organizaciji HPD-a Sokolovac, pod vodstvom planinarskih vodiča Ivane Šljerić i Hrvoja Mikolčevića, ostvaren je dugo planirani pohod na Visoki Atlas. Bio je to planinarski pothvat kakav većina sudionika dotad nije iskusila – putovanje na drugi kontinent, susret s drukčijom kulturom i uspon na više od 4.000 metara nadmorske visine. Na put je krenuo 21 sudionik, a u završni uspon prema vrhu uključilo se njih 18. Unatoč velikoj nadmorskoj visini, zahtjevnom terenu i izazovima koje donosi visinska razlika, svih 18 planinara uspješno je osvojilo
Toubkal. Za mnoge je to bio najviši vrh koji su do tada dosegnuli, što ovom uspjehu daje posebnu vrijednost.
Već tijekom priprema bilo je jasno da nas očekuje ozbiljan planinarski pothvat. Razgovaralo se o aklimatizaciji, potrebnoj opremi, lijekovima i svim detaljima koji mogu biti važni na velikoj
visini. Iskustvo vodiča i odgovoran pristup svakog sudionika bili su temelj sigurnog i uspješnog pohoda.
Put prema Maroku – kratki susret s Amsterdamom
Let iz Zagreba preko Amsterdama označio je početak naše marokanske avanture. Vrijeme između letova iskoristili smo za šetnju gradskim središtem i upoznavanje dijela ovog
osebujnog grada.
Izvana smo razgledali Kuću Anne Frank, jedno od najpoznatijih povijesnih mjesta u Amsterdamu, a potom nastavili šetnju uz slikovite kanale, cvjetne aranžmane i nepregledne
kolone bicikala koji gradu daju njegovu posebnu atmosferu. Uz jutarnju kavu, doručak i prve kupljene suvenire upili smo djelić amsterdamskog ugođaja, a potom se vratili u zračnu luku i
nastavili let prema Marakešu, početnoj točki naše marokanske avanture.
U Marakešu se skupina podijelila – 18 planinara nastavilo je prema Visokom Atlasu i usponu na Toubkal, dok su tri planinarke ostale u turističkom dijelu programa. Ponovni susret dogovoren je za tri dana.
Uspon na Visoki Atlas – put prema Toubkalu
Planinski lanac Atlas proteže se kroz Maroko, Alžir i Tunis te predstavlja veličanstvenu prirodnu barijeru između mediteranskog prostora i Sahare. U njegovu središnjem dijelu, u
masivu Visokog Atlasa, uzdiže se Jebel Toubkal – najviši vrh Maroka, Atlasa i cijele sjeverne Afrike.
Naš planinarski program trajao je tri dana. Polazište uspona bilo je slikovito berbersko selo Imlil, smješteno među padinama Visokog Atlasa i okruženo stablima oraha. Mirisi lokalne kuhinje širili su se dvorištem hotela, dok su prve zrake sunca obasjavale bazen koji nas je mamio svojom mirnoćom. Ipak, poslužio je tek kao kulisa za fotografiranje jer nas je čekao mnogo zahtjevniji program.
Prvi dan pohoda bio je predviđen za svladavanje približno 1.400 metara visinske razlike, od Imlila do planinarskog doma Toubkal Refuge na 3.207 m n. v. Veći dio p**a vodio nas je slikovitom, gotovo bajkovitom stazom kroz berberska sela Visokog Atlasa. Umor i duge sate hodanja ublažavali su kratki odmori uz svježe cijeđene naranče, karakterističan okus ovog podneblja.
Prolazeći kroz sela upoznali smo jednostavan, ali dostojanstven način života berberskog stanovništva, usko povezan sa stočarstvom i prilagođen surovim planinskim uvjetima.
Svakodnevicu ovih ljudi pratile su mule koje prenose opremu i potrepštine za planinare, a neke su od njih, zbog nepredviđenih okolnosti, iz prve ruke upoznali i naši članovi. Na polovici p**a dočekao nas je pravi autentični berberski ručak.
Upravo tada posebno smo osjetili izvrsnu organiziranost i gostoljubivost naših domaćina.
Njihovi osmijesi i otvorenost prema svakom prolazniku stvarali su posebnu atmosferu – bez obzira na jezične barijere, brzo smo pronašli zajednički jezik kroz osmijeh i gestu.
Tijekom uspona bilo je manjih poteškoća, ali uz međusobnu pomoć, strpljenje i dobar ritam cijela je skupina uspješno nastavila prema cilju. Nakon višesatnog hoda, prilagođavajući
korak i duboko disanje velikoj nadmorskoj visini i pažljivo slušajući svoje tijelo, stigli smo do planinarskog doma Toubkal Refuge na 3.207 m n. v.
Dom je za sve nas bio važna točka odmora i pripreme za završni uspon. Dobra organizacija, podrška naših i lokalnih marokanskih vodiča te njihova stalna briga ulijevali su sigurnost i
povjerenje. Doček uz tradicionalni čaj i kokice, topla večera te osvježenje od lubenica i dinja vratili su nam energiju za najvažniji dio pohoda – završni uspon na vrh Toubkala.
Na krovu sjeverne Afrike – uspon na Toubkal
Drugi dan pohoda. Ustajanje prije svitanja i polazak oko 5 sati označili su početak završnog uspona prema vrhu. U potpunom mraku, uz svjetlost naglavnih lampi, krenuli smo slijedeći
upute našeg vodiča: duboko disati, čuvati energiju, pratiti ritam grupe i korak prethodnika.
Iznad 3.000 metara nadmorske visine svaki korak postaje sve zahtjevniji. Rjeđi zrak, uspon preko kamenitih padina i stalna borba s vlastitim granicama tražili su dodatnu snagu i koncentraciju. Ipak, kako smo se približavali 4.000 metara, umor su zamijenili uzbuđenje i osjećaj da smo sve bliže cilju.
Pogled s vrha bio je nagrada za svaki uloženi korak. Pred nama su se otvarali surovi vrhovi
Visokog Atlasa, duboke doline i beskrajni krajolici Maroka. Na jednoj strani pružao se pogled prema Sahari, a na drugoj prema atlantskoj obali. Dolazak na Jebel Toubkal, 4.167 m n. v.,
bio je trenutak ponosa i velikog zadovoljstva. Svih 18 planinara uspješno je dosegnulo najviši vrh sjeverne Afrike.
Za neke je to bio najviši osvojeni vrh do sada, a za druge nova motivacija i poticaj za buduće planinarske izazove.
Posebnu vrijednost cijelom pohodu dala je snaga zajedništva. Upravo ono što vodička Ivana često ističe – uspjeh pojedinca postaje uspjeh cijele skupine. Svaki korak, svaka pomoć i
svaka riječ ohrabrenja omogućili su da ovaj izazov završimo kao tim.
Povratak u Imlil
Treći dan uslijedio je silazak s Toubkala prema Imlilu. Nakon zahtjevnog uspona, povratak kroz planinska sela i zelene doline donio je drukčiji pogled na krajolik Visokog Atlasa. Pri
kraju staze prošli smo pokraj prirodnog kupališta na rijeci. Iako su nas umorne noge i velika vrućina mamile da se osvježimo u rijeci, snage više nije bilo. Povratkom u Imlil završila je naša trodnevna planinarska avantura.
Maroko – zemlja kontrasta
Nakon planinarskog dijela putovanja počeo je drugi, jednako zanimljiv dio naše marokanske priče – upoznavanje zemlje koja nas je gotovo na svakom koraku iznenađivala kontrastima.
Maroko je zemlja u kojoj se susreću planine i pustinja, drevna tradicija i suvremeni život, mir berberskih sela i užurbane gradske ulice, jednostavnost svakodnevice i raskoš kraljevskih gradova.
Maroko je podijeljen na 12 administrativnih regija, a službeni su jezici arapski i amazigh, dok je francuski vrlo široko prisutan u javnom životu i komunikaciji. Na sjeveru zemlje osjeća se i
španjolski utjecaj. Sve to dodatno svjedoči o slojevitosti zemlje kroz koju smo putovali.
Posjetili smo Casablancu i impresivnu džamiju Hasana II., jedno od najznačajnijih arhitektonskih ostvarenja zemlje. U glavnom gradu Rabatu upoznali smo povijesne znamenitosti poput kasbe Oudaya, Hassanove kule, mauzoleja Muhameda V. i kraljevske palače. Posebno zanimljiv dio programa bio je posjet Veleposlanstvu Republike Hrvatske
u Kraljevini Maroku, gdje smo imali priliku upoznati njegov rad i razmijeniti iskustva s predstavnicima hrvatske diplomacije.
Zanimljiv doživljaj bio je Chefchaouen, poznat kao Plavi biser Maroka. Njegove uske ulice i kuće obojene različitim nijansama plave stvaraju jedinstvenu atmosferu i poziv na
fotografiranje.
U Fesu, jednom od najstarijih kraljevskih gradova Maroka, proveli smo dva dana. Njegova medina, zaštićena kao UNESCO-ova svjetska baština, sa svojim uskim ulicama, soukovima, zanatskim radionicama i mirisima začina pružila nam je autentičan pogled na život koji se
stoljećima odvija gotovo nepromijenjenim ritmom.
Fes je i grad iznimne kulturne baštine. U njemu se nalazi Al-Qarawiyyin, povijesna obrazovna ustanova koja se često navodi kao najstarija kontinuirano djelujuća visokoškolska
ustanova na svijetu. Prolazeći njegovim ulicama imali smo osjećaj da istodobno hodamo kroz povijest i živu svakodnevicu.
Mirisi, okusi i boje Maroka
Jedan od najjačih dojmova putovanja bila je marokanska kuhinja. Ako je Maroko zemlja kontrasta, onda se oni možda najbolje mogu osjetiti upravo na tanjuru. Okusi su snažni, mirisni i slojeviti, a začini nisu tek dodatak jelu – oni su njegov karakter.
Kušali smo tradicionalnu piletinu s bademima i šećerom, začinima poput đumbira, šafrana i cimeta, koji stvaraju nevjerojatno aromatične kombinacije. Na jelovniku su se izmjenjivali
tadžin i kuskus, jela koja su postala svojevrsni simbol marokanske kuhinje.
Marokanski čaj od mente nije samo napitak, nego pravi mali obred. Poslužuje se s puno šećera i ulijeva iz visine, često s udaljenosti od gotovo jednog metra, stvarajući pjenu i pokazujući vještinu onoga tko ga poslužuje. Čaj se pije polako, uz razgovor i druženje, baš kao što se u Maroku općenito cijeni vrijeme provedeno s ljudima.
Soukovi – mjesto gdje se trguje, razgovara i cjenka
Marokanske tržnice, soukovi, posebno su iskustvo. Na jednom mjestu možete pronaći gotovo sve – od začina, čajeva i suhog voća do tepiha, kože, rukotvorina, nakita i suvenira.
U soukovima smo se vrlo brzo upoznali s posebnom vrstom komunikacije – cjenkanjem. Ono nije doživljeno kao neugodna obveza, nego kao svojevrsna umjetnost i ulična interakcija u kojoj obje strane uživaju. Priznajemo, brzo smo se „navukli” na cjenkanje i s ponosom prepričavali svoje uspjehe, uspoređujući tko je što kupio i za koliko.
U tim razgovorima shvatili smo da jezik nije uvijek prepreka. Uz osmijeh, gestu, nekoliko riječi i puno dobre volje lako se uspostavlja kontakt. Marokanci očito uživaju u susretu s ljudima, razgovoru i toj maloj igri pregovaranja. Souk tako nije samo mjesto kupnje – on je prostor susreta, komunikacije i svakodnevnog života.
Marakeš – grad koji živi punim ritmom
Na kraju putovanja vratili smo se u Marakeš, živopisni grad podno Atlasa. Trg Jemaa el-Fna posebno je oživljavao nakon zalaska sunca. Zabavljači, glazbenici, pripovjedači i ulični izvođači stvaraju ritam koji ima duboke korijene u afričkoj tradiciji. Zvukovi glazbe, razgovora i smijeha stapaju se s mirisima hrane i začina, dok se masa ljudi neprestano kreće trgom.
Obuzeli su nas mirisi začina, jarkost boja, vreva i veselje ljudi. Marakeš je istodobno bučan i opušten, kaotičan i organiziran na svoj način, moderan i duboko ukorijenjen u tradiciju.
Sahara – pustinja koju treba doživjeti
Nijedno putovanje u Maroko nije potpuno bez posjeta Sahari. Put nas je odveo do ruba pustinje, gdje nas je čekao jedan od najupečatljivijih doživljaja cijelog putovanja.
Jahanje na devama bilo je posebno iskustvo koje nam je omogućilo da barem nakratko osjetimo atmosferu života u pustinji. Tradicionalne nomadske marame dodatno su upotpunile doživljaj. Nakon toga slijedilo je kupanje u bazenu uz osvježavajuće napitke, a večer je završila večerom, glazbom i zabavnim programom kojim smo dočekali kasnu noć pod pustinjskim nebom.
Kontrast je bio gotovo nestvaran – nakon kamenitih padina Toubkala, užurbanosti i bučnosti velikih gradova, našli smo se u prostoru pijeska, vjetra i vreline.
Gostoljubivost koja ostaje u sjećanju
Maroko nas je na početku dočekao kao potpuno drugačiji svijet – živahan, prebučan i pomalo kaotičan. No vrlo brzo otkrili smo njegovu posebnu ljepotu i ritam života.
Najveći dojam ipak su ostavili ljudi – lokalni vodiči, vozači, domaćini, osoblje hotela i planinarskog doma – koji su nas svugdje dočekivali s osmijehom, toplinom i iskrenom gostoljubivošću.
Upoznali smo zemlju u kojoj se život ne odvija uvijek po našim pravilima i navikama, ali se zato odvija s mnogo neposrednosti i ljudskog kontakta. Jezik se nadomješta osmijehom,
rukama i pogledom, a susret s drugim čovjekom često je važniji od same kupnje ili prodaje.
Maroko nas je iznenadio zelenim dolinama, prostranim poljima, uređenim vrtovima, pustinjskim krajolicima i gradovima koji posebno ožive nakon zalaska sunca. Pokazao nam
je kako na jednom prostoru mogu zajedno postojati surova planina i raskošni vrt, tišina pustinje i buka trga, jednostavan život berberskih sela i raskoš kraljevskih gradova.
Pohod koji ostaje za cijeli život
Povratak kući donio je više od fotografija i uspomena. Ovaj pohod bio je spoj planinarskog izazova, upoznavanja nove kulture i zajedničkog iskustva koje će dugo ostati među
članovima HPD-a Sokolovac.
Uspješan uspon svih 18 planinara na Jebel Toubkal potvrda je dobre pripreme, kvalitetnog vodstva i zajedništva koje je krasilo cijeli pohod.
Maroko nam je pokazao svoju nevjerojatnu raznolikost – od surovih vrhova Visokog Atlasa i tradicionalnih berberskih sela, preko kraljevskih gradova, medina i soukova, do beskrajne Sahare. Pokazao nam je zemlju snažnih mirisa i okusa, jarkih boja, glasne ulične energije i tišine pustinje. Zemlju u kojoj se tradicija živi svakodnevno, a susret s čovjekom ima posebno
mjesto.
Osvojeni Toubkal ostat će upisan kao velik planinarski uspjeh, ali možda će još više ostati sjećanje na zajedništvo, međusobnu podršku, smijeh, cjenkanje, čaj od mente, miris cimeta i šafrana, glazbu s ulica Marakeša i beskrajno pustinjsko nebo.
Jer neka putovanja završe povratkom kući, a neka u nama nastavljaju živjeti još dugo.
Maroko 2026. zasigurno je jedno od njih.
Zahvala
Ostvarenje ovog putovanja ne bi bilo moguće bez potpore i pomoći naših sponzora i svih koji
su prepoznali vrijednost ovog pothvata.
Zahvaljujemo im na povjerenju, podršci i doprinosu ostvarivanju našeg marokanskog planinarskog i životnog iskustva.
Sponzori: Agronom d.o.o.; Alles d.o.o; EMPWR d.o.o., Poljana d.o.o.; Pismoreklam d.o.o.; Magma d.o.o.; Solanum d.o.o., Auto centar Radić; Lignarius d.o.o.
Tekst: Snježana Poljak
