01/10/2026
JOŠ JEDNOM – ŠUTNJA.
JOŠ JEDNOM – ZATVORENA VRATA.
JOŠ JEDNOM – NAŠA DJECA ČEKAJU.
A koliko dugo još?
1. siječnja 2026. pokrenuli smo peticiju za osnivanje Centra za rehabilitaciju djece s teškoćama u razvoju i mladih osoba s invaliditetom u Požeško-slavonskoj županiji.
Nismo tražili nemoguće.
Tražili smo ono što ovoj djeci treba i što im pripada – dostupnu, stručnu, kontinuiranu i sustavnu podršku.
I građani su nas čuli.
Do 11. veljače prikupili smo 9.696 potpisa, od čega čak 8.243 potpisa građana Požeško-slavonske županije. Peticiju smo predali Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih, Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Ministarstvu zdravstva, Požeško-slavonskoj županiji i Gradu Požegi.
To nisu bili samo potpisi.
To je bilo 9.696 poruka.
Poruka roditelja.
Poruka stručnjaka.
Poruka građana.
Poruka ljudi koji znaju da djeca s teškoćama ne mogu čekati unedogled.
16. ožujka županica Antonija Jozić zajedno s predstavnicima udruge Mali princ posjetila je Centar za odgoj i obrazovanje Čakovec, s ciljem upoznavanja s primjerom ustanove i iskustvima važnima za planiranje sličnog centra u našoj županiji.
Mislili smo – konačno krećemo prema rješenju.
A onda smo 18. lipnja iz medija saznali kako Požeško-slavonska županija planira nedovršenu školsku zgradu u Pleternici prenamijeniti u Centar za odgoj i obrazovanje.
Iz medija!
Ne kroz razgovor s roditeljima.
Ne kroz zajedničko traženje najboljeg rješenja.
Ne prije nego što je odluka javno predstavljena.
Udruga Mali princ tada je jasno rekla: podržavamo osnivanje Centra, ali o prostoru u kojem će djeca provoditi godine svog života ne može se odlučivati bez roditelja, djece i struke.
29. lipnja poslali smo požurnicu i zatražili hitno očitovanje svih institucija kojima je peticija bila upućena.
O svemu smo obavijestili i pravobranitelja za osobe s invaliditetom, pravobranitelja za djecu, predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Republike Hrvatske.
6. srpnja održan je sastanak udruga s područja županije o prenamjeni zgrade u Pleternici.
Ponovno smo tražili ono najosnovnije:
Razgovarajmo prije odluke.
Uključimo roditelje.
Uključimo struku.
Pogledajmo što je najbolje za djecu.
Nisu nas poslušali.
A zatim smo učinili ono što smo mogli učiniti, ono što su oni koji donose odluke trebali i morali učiniti – angažirali struku, jer kako donositi tako važne odluke bez mišljenja stručnog kadra koji svakodnevno radi s našom djecom.
10. kolovoza udruga Mali princ dostavila je svoje očitovanje na inicijativu Požeško-slavonske županije, uz stručni elaborat arhitekta i mišljenje edukacijskog rehabilitatora.
Dostavili smo argumente.
Dostavili smo dokumente.
Dostavili smo stručna mišljenja.
I sada čekamo.
Opet čekamo odgovor.
Čekamo dijalog.
Čekamo da se naši argumenti razmotre.
Čekamo da se razgovor o prostoru za našu djecu vodi onako kako bi se takav razgovor trebao voditi – odgovorno, stručno i uz one koji će u tom prostoru živjeti, raditi i odrastati.
Jer iza svake odluke o Centru ne stoji samo građevina.
Iza te odluke stoji dijete.
Dijete koje možda ne govori.
Dijete koje možda ne može objasniti da mu je previše.
Dijete koje svoje potrebe ne može izraziti onako kako ih većina nas izražava.
I zato ponašanje ne smijemo promatrati samo kao „problem“.
Kada dijete nema mogućnost reći:
„Previše mi je.“
„Ne razumijem.“
„Boli me.“
„Bojim se.“
„Trebam pomoć.“
ono to ponekad govori svojim ponašanjem.
Rušenjem.
Plačem.
Vrištanjem.
Povlačenjem.
Ponavljanjem.
Bijegom.
To nije dijete koje treba osudu.
To je dijete koje treba razumijevanje, stručnu podršku i odgovarajuće uvjete.
I zato bismo voljeli da svi koji donose odluke o ovoj djeci barem jedan dan vide stvarnost koju mi živimo.
Da vide učiteljicu koja u istom trenutku pokušava zaštititi jedno dijete, smiriti drugo, održati nastavu i pomoći trećem.
Da vide pomoćnika koji radi najbolje što može, često u uvjetima koji nisu idealni.
Da vide roditelja koji nakon svega svoje dijete vodi kući – i sljedećeg jutra ponovno kreće ispočetka.
Jer roditeljima nije potreban još jedan papir.
Potrebno im je rješenje.
Ne tražimo luksuz.
Ne tražimo privilegiju.
Ne tražimo posebno mjesto iznad drugih.
Tražimo jednake mogućnosti.
Tražimo adekvatan prostor u kojem će dijete moći napredovati.
Tražimo stručnjake koji će imati uvjete za rad.
Tražimo sustav koji neće roditelje tjerati da godinama traže pomoć izvan vlastite županije.
Tražimo mjesto na kojem će dijete biti viđeno prije nego što njegovo ponašanje postane „problem“.
I zato ovo nije samo priča o jednoj zgradi.
Ovo je pitanje kakav sustav želimo ostaviti našoj djeci.
Možemo raspravljati o tome koja je zgrada najbolja.
Možemo raspravljati o rokovima, troškovima, prenamjeni i projektima.
Ali prije svega moramo odgovoriti na jedno pitanje:
JE LI RJEŠENJE KOJE BIRAMO DOISTA NAJBOLJE ZA DJECU?
Na to pitanje roditelji imaju pravo tražiti odgovor.
Struka ima pravo biti saslušana.
Građani imaju pravo znati kako se postupa s inicijativom koju je svojim potpisom podržalo 9.696 ljudi.
A djeca?
Djeca imaju pravo dobiti priliku.
Priliku za terapiju.
Priliku za obrazovanje.
Priliku za razvoj.
Priliku za napredak.
Priliku za dostojanstven život.
I zato ćemo i dalje postavljati pitanja.
Ne zato što želimo sukob.
Nego zato što predugo gledamo kako djeca čekaju.
Čekaju dijagnoze.
Čekaju terapije.
Čekaju stručnjake.
Čekaju prostor.
Čekaju podršku.
Čekaju sustav.
A sada čekaju i odgovor.
Od 11. veljače.
Od dana kada je 9.696 građana svojim potpisom reklo da je vrijeme za promjenu.
I zato danas ponovno pitamo:
KADA ĆE NAŠA DJECA DOĆI NA RED?
Ne sutra.
Ne jednog dana.
Ne kada bude zgodnije.
Sada je vrijeme da ih vidimo.
Sada je vrijeme da ih saslušamo.
Sada je vrijeme da ih uključimo.
Sada je vrijeme za konkretne odgovore.
Jer iza svakog dopisa nije samo papir.
Iza svakog potpisa nije samo broj.
Iza svakog sastanka nije samo zapisnik.
Iza svega toga stoji jedno dijete.
Dijete koje čeka.
A naša djeca ne bi trebala čekati cijeli život da bi dobila priliku za život.
Udruga "Mali princ"
