14/09/2026
ALBUM: Godišnji izlet PD Perun, Bugarska 14.08.-20.08.2026.
Obećao sam još davno, sebi i drugima da ću jednog dana HPS-u predložit da u program uvrste školu za metle. Za one koji ne planinare, metla je osoba, u pravilu vodič, koja izlet provede na začelju grupe i primarno se brine da nekome nešto nakon pauze ne ostane, da nekome nešto u šetnji ne ispadne, ali zadaća metle ne staje samo na tome.
Vodič nije biti lako, dapače, ali ovo nek bude „homage“ svim metlama koje su ikada mele u prikrajku svojih planinarskih grupa. Metla ne mora samo znati svašta o planinarenju, što je dobro, jer ova je o planinarenju znala jako malo. Metla mora znati zabaviti planinare koji vole zaostati za grupom pričama o koječemu, bilo to o bendovima, knjigama, filmovima ili raznoraznim trendovima koji su u tom trenutku aktualni na društvenim mrežama.
Krenusmo tako, Perunovci i njihova metla dana Gospodnjeg 14.08.2026. godine iz zračne luke u Splitu, preko Beča u Sofiju s ciljem da narednih tjedan dana provedu u planinarenju krajolicima ponosne Bugarske. Pošto sletjesmo u spomenutu Sofiju, upoznali smo se s našim vozačem (o njemu opširnije malo kasnije) i nakon nemalog broja kašljucanja u komunikaciji doznasmo da se gospodin odaziva na ime Rosen. Odazivao se on iz pristojnosti i na svako drugo ime kojim smo ga u međuvremenu krstili, ali na ime Rosen se odoziva inače, svima.
Nakon sat i pol ugodne vožnje stigli smo u bazu iz koje smo u naredna tri dana planirali obići okolne vrhove planine Rila, selo Govedartsi. Vlasnik kuće u kojoj smo se smjestili ponudio se upogoniti jacuzzi, pa smo si tako, nakon napornog putovanja, navečer dali oduška.
Vremenska prognoza učinila je da umjesto Musale ili Maljovice, sljedeći dan odradimo turu Sedam rilskih jezera. Pošto smo prvih sat vremena proveli u redu za karte, dvoje po dvoje smo se ukrcali na žičaru koja nas je odvela do planinarskog doma na početku staze. Po dolasku na dom koji se smjestio na početku staze, ono što nije bilo jasno u početku, činjenica da smo na preko 2100 metara nadmorske visine, postalo je jasno onda kada nam, kako smo sišli sa žičare ništa nije bilo jasno. Dom se nije ni vidio od oblaka u kojem smo se našli, ali kako to obično kada su Perunovci u pitanju biva, oblaci su se tijekom naše ture razišli taman na toliko da nam tura Sedam rilskih jezera pokaže sve svoje čari. Prije godišnjeg izleta obećao sam si da ću se klonuti uloge metle, tako da sam turu Sedam jezera proveo u svačijem društvu, nimalo ljubomoran na Mariju koja je u tom trenutku obnašala dužnost metle, zadovoljan činjenicom kako me u trenutku kad je vodič Karlo birao osobu za tu svetu zadaću nije bilo za naći. Par sati kasnije, žičara nas je odvela natrag u podnožje, a da stvar bude još bolja, izlet smo završili u obližnjem spa centru, tko u bazenu, tko u sauni, tko na rakiji.
Treći dan na redu je bila Maljovica, 2725 metara visok vrh na spomenutoj planini Rila. Sudbina je odredila da me taj dan, onda kad je vodič Karlo pogledom tražio osobu za svetu zadaću metle, bude za naći i od tog trenutka kreće izlet iz za mene već dobro poznate perspektive. Brzo se tijekom izleta, pogotovo malo zahtjevnijeg kakav je ovaj bio iskristalizira postava koja će u narednih nekoliko dana držati začelje grupe i samim time, metli praviti društvo, a ako smijem reći, bez da imenujem iste, prošao sam sasvim OK. Za jednog Perunovca, uz to i Dalmatinca, Rila je sa svojim brojnim potočićima donijela ugodnu promjenu u odnosu na naš dalmatinski krš, mada bi srce onako kako treba zaigralo tek onda kada bi se, iz poradi nadmorske visine oskudne vegetacije, izbilo pred sam vrh u domaći nam i mio kamenjar. Maljovica će mi ostati u lijepom sjećanju. Kako sam od ostatka grupe doznao i druge je impresionirala. Iako u Velebitu i Biokovu i mi Hrvati konje za trku imamo, teško je ostati ravnodušan pred prostranstvima koje nudi Rila. Put do autobusa ispunilo je prepričavanje dojmova, uživanje u krajobrazu Rile i neizbježno nadopunjavanje svih mogućih spremnika za vodu (o tome isto malo kasnije) na brojnim izvorima iste. Po dobroj staroj, istina ne predugoj tradiciji završili smo večerom u restoranu u kojem smo i dan ranije isto tako večerali. Baš se tamo stol za kojim sam sjedio kolektivno odlučio za sudbonosni potez, a taj je bio da s većeg stola, na naš manji pozovemo vozača Rosena, pošto smo odlučili da je naš vodič Karlo, za vrijeme svakog od transfera posjednut do našeg vozača, zaslužio malo da se odmori. Iskreno, bilo je čudno sve dane ranije prisluškivati njihov krnji hrvatsko-bugarski (Rosen ne priča engleski), ali smo iz svega izvukli dva zaključka. Prvi je taj da bi valjalo da Karlo barem za večerom priča s nekim na hrvatski, a drugi je taj da hrvatsko-bugarski nikada ne bi smio postati jezikom, ne toliko zbog političko-osvajačkih tendencija ovih ili onih, to jest spriječavanja istih, jer tome u planinarskom osvrtu nema mjesta, već isključivo zbog toga što taj za potrebe izleta stvoren hibrid jednostavno ne zvuči nimalo dobro. Kako bilo, Rosena smo posjeli za naš stol i otvorili brojne teme. Čak smo ga po povratku u smještaj uspjeli nagovoriti da s nama otvori i pivkana, kojeg je do tada iz poštovanja prema profesiji kojom se bavi pristojno odbijao. Rosen nam je između ostalog, pred naš sutrašnji izlet na Musalu upitan je li bio na vrhu svoje domovine, otkrio kako u Bugarskoj planinare samo umirovljenici, te da on u skoro vrijeme ne planira početi.
Četvrti dan bio je rezerviran za Musalu, 2915 metara visok najviši vrh Balkana, čije ime kako sam shvatio u prijevodu s arapskog znači Božji vrh. Za razliku od Maljovice, Musalu nije bilo baš teško za popeti, ali smo na turu, baš kao i na onu Sedam rilskih jezera krenuli žičarom, odnosno u redu za istu. Nakon što smo se žičarom popeli na 2370 metara, doznali kako ćemo baš tu u blizini po silasku popit kojeg pivkana. Tom spoznajom okrijepljeni, zadovoljni smo se predugačkim makadamskim putem uputili prema Musali. Ono što je Musalu izdvojilo u odnosu na vrhove na kojima smo bili, ne samo u Bugarskoj već uopće, jest broj ljudi koje smo usput sreli. Opet nas je oduševio lijep, divlji krajolik Rile. Naši Perunovci, koje valja razumjeti, pošto dolaze iz nebogate vodom Hrvatske (valjda treća po zalihama u Europi, mada se činjenicama uopće u životu ne bavim) ostajali bi naprosto fascinirani (s naglaskom na ostajali) svakim izvorom, potokom ili što se toga tiče bilo kakvim izvirištem tekuće vode, bio on prirodan ili tako očito umjetan, da ne bi mogli odoljeti porivu da iz svojih nedavno napunjenih spremnika vode izliju istu i spremnik nadopune ovom netom pronađenom, pošto je ona koja je već bila u spremnicima pola sata, sat ili u ekstremnim slučajevima čak jedan dan stara. Nakon nekoliko sati probijanja kroz zaista velik broj ljudi našli smo se na vrhu Balkana. Osjećali smo se kao da smo ispunili cilj ovog godišnjeg izleta, neki zbog same nadmorske visine, neki iz drugih, osobnijih razloga. Nismo se gurali da se uslikamo pored samog vrha, već smo to učinili iz neposredne blizine, ali to je u tom trenutku bilo manje važno. Onda i tada odlučili smo da ćemo na sliku s vrha Bugarske photoshopom ubaciti Rosena, kako bi se naš vozač mogao pohvaliti da je prije mirovine popeo vrh domovine. Usput, nije baš istina da u Bugarskoj planinare samo umirovljenici. Bilo je djevojaka koje smo za vrijeme našeg uspona nerado prelazili. Valja napomenuti da je pri silazu metla odradila svoj posao i pronašla ulaznicu za žičaru koja je ispala jednom od naših izletnika, te pritom zaradila pivkana za svoj trud.
Po silazu s vrha Balkana, Govedartsi smo zamijenili gradićem Bansko, iz kojeg smo u opet izmijenjenom programu planirali popeti obližnji Vihren. Ipak, peti dan bio je dan odmora, ali smo ga odlučili iskoristiti tako što smo posjetili Rilski manastir, da bismo poslijepodne imali za sebe, što je svima jako dobro došlo.
Šesti dan napadosmo Vihren, mada napadosmo nije dio planinarskog rječnika, pošto se planine ne napadaju. Naš Rosen nas je posljednji put dovezao na polazišno mjesto izleta, jer nas je s istog mjesta kasnije popodne pokupio drugi vožač, George (nazvan Jure). Sa sjetom smo se oprostili od dragog nam Rosena, ali smo ga prije toga s planinarskim ruksakom na leđima uslikali s ciljem da ga tako uređenog ubacimo na našu fotografiju s Musale. Pri usponu smo se razdvojili u dvije grupe, jedna je išla nominalno težom rutom, druga nešto lakšom, isto tako nominalno, ali monotonijom svakako. Vihren nas je svih ostavio bez daha. Po mom skromnom mišljenu najbolji izlet u tjednu, a posvjedočiti tome može i činjenica da je najviše fotografija stiglo upravo s ovog izleta. Sudbina je htjela da se naše dvije grupe nađu na vrhu više manje istovremeno, stoga nismo predugo čekali zajedničku fotografiju na za mene najživopisnijem od vrhova Bugarske. Kao metla, put nizbrdo sam se zadužio za pjevušenje, jer je u PD Perun kolektivno pjevanje strogo zabranjeno uvijek, ali pjevušenje iz pozadine je dobrodošlo, mada je moj repertoar, koliko žanrovski raznovrstan, toliko i količinski skroman, pa je kao takav nakon nekoliko ponavljanja naišao na neodobravanje. Bolje ništa nego bilo što, pomislio sam i začepio.
Po povratku u Bansko, predivni turistički gradić koji je kako su nam rekli najposjećeniji zimi, dobili smo nekoliko sati vremena za sebe, a potom se uputili na večeru na kojoj su nas pjesmom uveselili cigani (u ovom tekstu ta riječ je u redu) među kojima su se Perunovci, kao uostalom i svi planinari osjećali kao kod kuće.
Sljedeći dan napustili smo Bansko u korist Sofije iz koje smo imali letjeti natrag za Split. Vozač Jure nas je dovezao u centar grada u kojem nas je po dogovoru dočekao naš dragi Rosen i ponudio se da nas provede Sofijom i pokaže neke od njenih znamenitosti. Za kraj našeg druženja, poklonili smo mu fotografiju na kojoj smo ga photoshopom i prije mirovine zajedno s nama popeli na vrh Bugarske, Musalu. Na neizbježnom pivkanu koji je uslijedio, isprsio se držeći sliku u rukama i ponosno izjavio „Ja bio na Musala“. Oprostili smo se s Rosenom i za kraj odlučili našaliti se i upitati nekoga od slučajnih prolaznika da nas upute do Aja Sofije, kako smo već u gradu pa da i nju vidimo, ali nam se zbog nepoznavanja geografije naših ispitanika šala obila o glavu, odnosno nije bilo smiješno.
Par sati leta kasnije bili smo u Splitu. Svukud pođi, kući dođi nikad nije zvučalo istinitije. Lijepa je Bugarska, ali nije kao naša Hrvatska (razlog više da ne izmišljamo hrvatsko-bugarski) i svima je bilo drago da smo se vratili. U zračnoj luci entuzijastično nas je dočekao naš potpredsjednik i iznenadio tako ne samo nas, već i sve ostale koji su u polusnu teturali s terminala. Hvala Karlu na organizaciji izleta, hvala kolegama planinarima na druženju i hvala svima koji su doći do kraja ovog osvrta.
PD Perun
