03/09/2026
Ogranak Matice hrvatske u Ozlju i sunakladnici Hrvatska akademska zajednica - Austrija (Beč) i Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu uz predan i vrijedan rad urednika Alojza Jembriha i Petra Uškovića Croate donijeli su na svijetlo dana do danas najvažnije djelo vezano uz Adama Zrinskog. Monografija "Adam Zrinski posljednji odvjetak svoga roda" sadrži prikaze od Adamova školovanja do njegovih najznačajnijih postignuća i ostvarenja. Ovo izdanje ćemo uskoro i javno predstaviti, a nadamo se da će to biti moguće barem u nekoliko gradova. Monografiju urednik Alojz Jembrih u svom sažetku pobliže opisuje čitatelju: "O Adamu Zrinskom, posljednjem odvjetku glasovite hrvatske obitelji Zrinskih, čija su imena ostala zlatnim slovima upisana na stranicama hrvatske i europske historiografije, dosad najopširniji prikaz ostao je iz pera Emilija Laszowskoga 1937. godine. O životu i slijedu Adamove izobrazbe i zauzetosti na gospodarstvenom planu kao baštiniku očevih imanja u Međimurju, Laszowski ga prikazuje i na vojnim pohodima protiv Turaka u Slavoniji.
Unatoč takvom povijesnom diskursu, Adam Zrinski je u ovoj monografiji prikazan nešto drukčije i to s filološkoga gledišta, no ipak u povijesnom rakursu na temelju podataka koji Laszowskom nisu bili poznati. Jasno, da sam u svom tekstu koristio i njegove konstatacije vezane uz Adama Zrinskoga. Čitajući sekundarnu literaturu i drugih hrvatskih autora koji su se u svojim radovima dotakli Adama Zrinskoga, uočio sam njihove proizvoljne tvrdnje, kao na primjer, da je Adam odgajan u njemačkom duhu i da ga je takav odgoj odnarodio od njegovih predaka i njihove domovine - Hrvatske. „Mladić bijaše po želji dvora bečkoga odgajan u Beču, samo da bude što dalje od Hrvatske. Kako je uz to i majka njegova bila rodjena Njemica, držimo, da se Adam prometnuo u njemačkoga aristokratu.“ – pisao je povjesničar Rudolf Horvat. Taj tendenciozan iskaz doista je dokaz kako povjesničar krivo promišlja, i šteti istini koja je ipak drukčija. Upravo sam takvu istinu u ovoj knjizi, u vezi s odgojem Adama Zrinskoga, pokazao na izvornim podatcima, koji pokazuju da Adam nije bio odnarođen od domovine svojih predaka. Isto je neutemeljena tvrdnja: „Ona (Adamova majka) se je svakako svom dušom posvetila odgoju svoga sina Adama, ali taj odgoj bio je u njemačkom duhu, (…) a ne u duhu hrvatskom, da služi narodu svoga velikoga oca.“ – pisao je Laszowski 1937. Niti on nije u pravu, i u njega je prevladala tendencioznost koja nije na razini povijesnih činjenica. Ako se pak pročita što je Adam Zrinski u svojoj Oporuci napisao supruzi grofici Mariji Katarini rođ. Lamberg, onda je slika posve drukčija. U dodatku spomenute Oporuke Adam piše: „ (…) U slučaju njegove smrti određuje da se čakovečkoj sirotinji podijeli 300 forinti. Za jednu misu godišnje pavlinima u samostanu sv. Jelene [u današnjem Šenkovcu, gdje je bila obiteljska grobnica Zrinskih], odredio je 1.500 forinti, a franjevcima u Čakovcu, uz ranije određenu novčanu sumu od 2.000 forinti, još 500 dodatnih forinti za gradnju samostana.“ Dakle, iz navedenih plemenitih donacija Adama Zrinskoga proizlazi da on nije nikako u duši bio „njemački aristokrat“, već hrvatski patriot prema svojim tadašnjim čakovečkim sugrađanima i redovnicima franjevcima i pavlinima. Ako se k tome još spomene što je pak u svojoj Oporuci 6. IV. 1662. supruzi Nikola VII. Zrinski, otac Adamov pisao, onda se, također, razabire Adamova privrženost nasljedovanju očevih vrlina. U Nikolinoj Oporuci, uz ostalo, čitamo: „Ocima Reda svetoga Franje koji obitavaju u ovome našemu gradu Čakovcu zaviještamo da im se tijekom deset godina neposredno nakon naše smrti svake godine daje 20 urni vina, isto toliko metreta ječma i četiri centenarija goveđega mesa, i želimo da im se u svemu toliko da, kako bi i oni u svojim svetim službama spominjali nas i našu obitelj. Želimo k tome da naši baštinici posebno i skrbno vode brigu o zagrebačkim i ptujskim ocima kapucinima. Budući da oni prema svojim pravilima ne mogu primiti ništa tvarnoga, ništa im niti ne zavješćujemo, nego neka im se svake godine daje milostinja, jer će i oni moliti za nas i za našu obitelj.“ (Vidi Oporuku ovdje u knjizi, str.). Valja spomenuti još jedan hvalevrijedan čin kojim se opovrgavaju misli Horvatove i Laszowskoga. Naime, godine 1685. u Zagrebu, kada su svoje teze iz filozofije u Isusovačkoj akademiji branila dvojica studenta, Adam Zrinski se iskazao kao mecena, podmirivši troškove kod tiskanja teza njihovih javnih rasprava koje su branili Riječanin Ivan Josip Marburch i 12. veljače 1685. Vuk Vinko pl. Kukuljević pod pokroviteljstvom Adama Zrinskoga.
Čitatelju ove monografije o Adamu Zrinskom želio sam detaljnije prikazati njegovo školovanje kod bečkih isusovaca i njegov studij prava na Bečkom sveučilištu. Ta dionica u Laszowskoga nije dovoljno osvijetljena. Jasno je da sam najprije ukratko predočio razvoj i ustroj Bečkoga sveučilišta i sustav raznih predavanja, kao i ustroj i sustav predavanja Pravnoga fakulteta na kojemu je Adam Zrinski upisao studij obaju prava i uspješno ga završio 1679. godine. Uz taj prikaz pokušao sam prikazati i druge okolnosti u gradu Beču 17. stoljeća, kao na primjer epidemiju kuge koju je nasreću Adam Zrinski izbjegao odlaskom u Čakovec.
Središnji i glavni dio ove knjige svakako je Adamova rasprava koju je na završetku studija prava javno branio 24. ožujka 1679. godine i koja je tiskom objelodanjena u Beču na latinskom jeziku iste godine. U toj raspravi je riječ o tutorstvu i skrbništvu, o siročadi i maloljetnicima, t. j. o tutorima i skrbnicima istih. Moglo bi se hipotetički reći da je studenta Adama Zrinskoga na tu temu ponukala slična situacija iz njegova života u kojemu je, kao maloljetan, imao također skrbnike do svoje punoljetnosti – 18. godine života. Ovdje u knjizi je predočen izvorni latinski tekst i hrvatski prijevod spomenute Adamove rasprave. Učinjeno je to zbog činjenice što ta rasprava u Hrvatskoj nije uopće poznata, a vrlo je relevantna za povijest obiteljskoga prava iz 17. stoljeća, a ima i dodirnih gledišta s pedagogijom. Stoga sam uvjeren da će biti od koristi stručnjacima prava, to više što je raspravu napisao sedamnaestogodišnji Adam Zrinski koji je tom raspravom pokazao zavidno poznavanje svekolike sekundarne literature i poznavanje zakonskih regulativa u tadašnjem habsburškom carstvu toga doba. Stoga je, s pravom, u svom autorskom tekstu Predgovora Adam Zrinski zapisao:
Budući da ne postoji nijedan dio građanskoga prava koji se pojavljuje učestalije od materije o tutorstvu i skrbi, jer najviše u skladu s prirodnom jednakošću da drugi štite dobra i osobnost onih koji se, bilo zbog nemogućnosti razbora ili zbog nejake dobi, ne mogu brinuti o sebi. A i Pavao upozorava da bismo one stvari na koje nailazimo u češćoj i svakodnevnoj praksi trebali opširnije prikazati, te ih trezvenije i pažljivije protresti. Nastojat ćemo stoga prema mogućnostima ispuniti savjet Znamenitoga Vijeća i izložiti ovu materiju štićenika i nižih uzrasta. U dvadeset i tri teze jezgrovito ću prikazati ono što se tiče tutorstva, u trinaest teza ono što se tiče skrbi, a kroz devet teza one stvari koje će se ticati obojeg.
Tim je predgovorom Adam Zrinski pojasnio intenciju svoje rasprave razloženu u 45 teza koje je popratio s nizom iscrpnih bilježaka, kojih ima 553 i tako pokazao svoje izvrsno poznavanje literature u kojoj se govori o materiji koju u raspravi obrađuje (prikazuje). Dakle, njegova rasprava pripada obiteljskom pravu njegova doba i kao takva ona danas pokazuje kako je funkcionirala, s pravnoga gledišta u tadašnjem društvu skrb o siročadi i maloljetnicima, tko je sve mogao biti tutorom maloljetniku, tko je mogao posvojiti djecu itd. Sve u svemu, rasprava je dragocjeni prilog povijesti obiteljskoga prava u Habsburškoj Monarhiji 17. stoljeća kojoj su tada pripadale i hrvatske zemlje.
Uz ostalo, može se reći da je kao svojevrstni istraživački kuriozum, poglavlje u kojemu je prikazana knjiga koju je za svoj 14. rođendan u Beču dobio Adam Zrinski od svog profesora filozofije, isusovca Ivana Despotovića, inače rođenog u Čakovcu, prigodom upisa na studij prava 1676. godine. Nasreću, ta se knjiga s rukopisnom posvetom i danas nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u Zbirci Zriniana. Riječ je o knjizi koju je Adam Zrinski tijekom svog studija mogao koristiti, bilo u Beču ili pak Leuvenu (1680./1). O tome je više riječi u poglavlju XI.
Ova knjiga Adam Zrinski posljednji odvjetak svoga roda sadrži (Prvi dio) trinaest poglavlja: I. Bečko sveučilište prije Adamova studija; II. Nikola VII. Zrinski – otac sina Adama; III. Adam Zrinski na školovanju u Beču; IV. Pravni fakultet Bečkoga sveučilišta, studenti iz Hrvatske i druge okolnosti u doba Adamova studija u Beču; V. Pravna rasprava o tutorstvu 1679. Adama Zrinskoga; VI. Povratak u Čakovec i odlazak u Belgiju; VII. Adam Zrinski na bojnom polju; VIII. Opsada Beča 1683. u Kronici Pavla Rittera Vitezovića (1696.); IX. O Adamu Zrinskom su pisali; X. Marija Katarina Zrinska rođ. grof. Lamberg nakon smrti Adama Zrinskoga; XI. Sudbina obiteljske knjižnice Nikole VII. zrinskoga i i adama Zrinskoga; XII. Knjigu Adamu Zrinskom 1676. darovao za 14. rođendan profesor Ivan Despotović; XIII. Pavao Ritter Vitezović i Adam Zrinski. U Prilozima (njih sedam) su predočeni: Oporuka Nikole VII. Zrinskoga svojoj supruzi (6. IV. 166.) u hrvatskom prijevodu, Zapis o vjenčanju Nikole VII. Zrinskoga u Beču; Vjenčani ugovor (rukopis u presliku) Adama Zrinskoga s groficom Marijom Katarinom Lamberg ( Linz, 4. II. 1684.), nekoliko rukopisnih listina iz 1686. s potpisom Adama Zrinskoga pisanih u Čakovcu. I na kraju, od priloga je predočen članak Rudolfa Schmidta, Podaci o Adamu grofu Zrinskom iz Austrijskoga ratnoga arkiva (1937.) s namjerom da taj rad može koristiti budućim istraživačima spomenute dokumentacije. Drugi dio knjige sadržava preslik latinske rasprave (1679.) Adama Zrinskoga: Disputatio Juridica, seu assertiones de Tutela cura Universam pupillorum & minorum, Tutorum atque Curatorum materiam dogmatis moralibus, Ethicis, Historicis, Politicis, atque sententiijs Jureque Austriaco illustratam continentes. (…). Slijedi potom hrvatski prijevod iste rasprave. U Dodatku je popis gradiva koje se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, u fondu obitelji Zrinski i Frankopan (HR-HDA-785). Gradivo se odnosi na Adama Zrinskoga i njegovu udovicu Mariju Katarinu rođ. Lamberg, drugi put udana za moravskoga grofa Maksimilijana Arnošta II. Jankovskog z Wlašime (Maks Arnušt Vlašim), koja je imala mnogo problema s Bečkom komorom i carem Leopoldom I. zbog nasljedstva i Oporuke svog pokojnoga supruga Adama Zrinskoga. Neki dokumenti se odnose i na Adamova oca Nikolu VII. Zrinskoga. Knjigu upotpunjuju odabrane ilustracije i faksimili kojima se predočuje vrijeme u kojemu je Adam Zrinski živio i djelovao počev od njegovih bečkih dana pa do smrti 19. kolovoza 1691. Bibliografska napomena, kazalo imena, bilješka o autoru - priređivaču knjige i prevoditelju Adamove rasprave, zaokružuju cjelinu knjige koja (p)ostaje čitatelju na korist i svima koji će se iznova htjeti baviti Adamom Zrinskim, posljednjim odvjetkom slavnoga hrvatskoga plemenitog roda Zrinskih."
