11/03/2026
Poštovane članice i članovi,
stigao je i taj dan – nakon više od deset godina vođenja udruge koja okuplja najmlađu populaciju hrvatskih branitelja i dragovoljaca. Zajedno smo prošli mnogo bitaka. One ratne, koje su nam zauvijek promijenile živote, ali i one koje smo vodili kasnije – olovkom, riječima i upornošću, nastojeći izboriti dostojanstvo i priznanje za ono što smo kao djeca prošli u Domovinskom ratu.
Nažalost, nisu sve te bitke završile pobjedom. I dalje ostaje mnogo borbi na ovoj „bojišnici mira“, gdje se često suočavamo s neravnopravnošću i nerazumijevanjem.
Od prvoga dana rekao sam kako nijednoj političkoj opciji neću dopustiti da uđe u našu Udrugu – ni najmanjim tragom. Taj zadatak sam ispunio. Naši članovi i članice uvijek su imali pravo na svoje mišljenje, na svoje ideološko i vjersko opredjeljenje, na svoje stavove i životne izbore. Ono što nas je povezivalo bila je istina o našoj žrtvi i zajedništvo koje smo nosili iz rata.
Borili smo se da nas društvo prepozna kao dio najmlađe populacije branitelja – najprije među braniteljima, zatim među građanima, a naposljetku i kroz državne institucije. Nažalost, upravo je taj posljednji korak ostao nedovršen. Institucije teško prihvaćaju istinu da su djeca ratovala, da su bila ranjavana, zarobljavana, da su spašavala tuđe živote – odričući se pritom vlastite mladosti, školovanja i bezbrižnog odrastanja.
Rat je promijenio sve nas, ali možda najviše upravo nas – maloljetne branitelje. To znaju stručnjaci, znaju liječnici i psiholozi, no istinu je često teško javno priznati.
Ministarstvo prepoznaje našu žrtvu, ali politika i dalje ne želi priznati nas 2800 kao najmlađe sudionike Domovinskog rata. A zašto? Možda zato što nikada nismo ništa tražili. Nikada se nismo nudili, nikada molili niti se dodvoravali. I ono na što sam najponosniji – nikada nismo okrenuli leđa svom prijatelju, svom suborcu.
Zato je danas došao trenutak kada moram odstupiti s dužnosti predsjednika. Želim vam zahvaliti na povjerenju koje ste mi godinama ukazivali i na časti što sam imao priliku zastupati sve vas.
Danas shvaćam da u ovoj ulozi više ne mogu učiniti ono što bi možda netko drugi mogao – jer ne mogu, niti ću ikada, okrenuti leđa prijatelju kako bi se nešto dobilo. Nikada to nisam činio, pa neću ni u budućnosti.
Vjerujem da će novo vodstvo i novi predsjednik donijeti svježe ideje i drugačije vizije te da će biti uspješniji nego što sam ja bio. Od srca im to želim.
Ja ostajem uz vas – ne kao predsjednik, nego kao član. Kao suborac. Jer mi smo posebni. Mi smo, kako često kažemo, anđeli rata.
Naša obitelj, a posebno naša djeca, ponose se nama. I upravo je to naša najveća nagrada i naša najiskrenija zahvala za sve što smo prošli.
Hvala vam na svemu.
Dražen Jurmanović
