21/09/2026
📍 Kamp planeta Prenj, 04. - 07.06.2026.
“Imala sam čast da upravo moj prvi planinarski izlet u Bosnu i Hercegovinu bude uspon na Prenj, planinu koja me osvojila svojom divljom ljepotom, veličanstvenim krajolicima i netaknutom prirodom. Iako je vremenska prognoza najavljivala kišu tijekom cijelog boravka, sreća je bila na našoj strani pa nas nije zatekla nijedna kap. Štoviše, bilo je dovoljno sunca da su neki od nas, unatoč planinskom zraku i kremi za sunčanje, zadobili i pokoju opekotinu.
Na put smo krenuli automobilima iz Osijeka u četvrtak ujutro, a u Konjicu smo se okupili ispred hotela Han, gdje su nas dočekali domaćini i dva kombija kojima su prevezene naše stvari do doline Tisovice, u kojoj je bio smješten kamp. Kombijima smo najprije stigli do Planinarskog doma Senad Muhibić – Dundo (1.419 m), gdje smo se podijelili u dvije skupine. Prva, manja skupina nastavila je vožnju do Tisovice, dok se druga, veća skupina uputila na planinarsku turu preko vrha Velike Kape (2.004 m). Nakon pet sati hoda i predivnih pogleda koje ova ruta pruža, u kamp smo stigli pred zalazak sunca, oko 20 sati. Po dolasku smo postavili šatore, a ostatak večeri proveli smo u ugodnom druženju uz logorsku vatru.
Petak je bio drugi dan izleta, ali i jutro nakon mojeg prvog noćenja u šatoru. Probudila sam se prilično umorna. Kad sam izašla iz šatora, dočekala me planinska zora: rosa je polako isparavala sa šatora dok su prve sunčeve zrake obasjavale dolinu. Zrak je bio svjež, a šalica jutarnje kave brzo me razbudila i vratila mi energiju.
Nakon doručka, okupili smo se za polazak na dnevnu turu. Mogli smo birati između kraćeg uspona na Crnoglav i zahtjevnije ture na Has. Iako sam prvotno planirala odabrati dulju turu, odlučila sam se za kraću. Htjela sam imati dovoljno vremena da zastanem, uživam u pogledima i upijam ljepotu krajolika, umjesto da cijeli dan gledam samo pod noge. Pokazalo se da je to bila odlična odluka.
Na početku smo svi hodali zajedno, a zatim se jedna skupina odvojila prema vrhu Has. Vrijeme je bilo sunčano, ali zbog ugodne planinske temperature gotovo nitko nije primjećivao koliko je sunce zapravo jako pa sam i sama pocrvenjela od sunca. Teren je bio ugodan za hodanje, izmjenjivali su se travnati i kameniti dijelovi, a samo je završni uspon prema vrhu bio strmiji i zahtjevniji. Dolazak na vrh nagradio nas je prekrasnim pogledima koji su brzo otjerali sav umor.
Po povratku u kamp dočekala nas je večera – grah s kobasicama koji su pripremili domaćini. Nakon cjelodnevnog hodanja, taj je obrok bio pravo zadovoljstvo. Nekoliko sati poslije vratila se i skupina s dulje ture pa smo ostatak večeri ponovno proveli zajedno uz logorsku vatru.
Treći dan bio je rezerviran za uspon na Zelenu glavu i Otiš. Tek sam toga jutra, prije polaska, shvatila da su to upravo oni vrhovi koje sam svako jutro promatrala čim bih izašla iz šatora. Iz doline su djelovali toliko udaljeno da mi se činilo gotovo nestvarnim da ćemo se toga dana popeti upravo na njih.
Iako mi je cijeli izlet ostao u prekrasnom sjećanju, upravo mi je taj dan bio najposebniji. Tijekom uspona neprestano su se izmjenjivali različiti tereni – čas smo hodali po stijeni, čas po snijegu, i to gotovo cijelim putem. Zbog velikih količina snijega na pojedinim dijelovima nismo se mogli u potpunosti držati markirane staze, nego smo morali pronalaziti sigurnije obilazne pravce.
Budući da se vrhovi Zelena glava i Otiš nalaze jedan uz drugi, veći dio p**a hodali smo zajedno. Tek pred završni uspon staza se razdvojila pa smo se podijelili u dvije skupine. Uspon na Zelenu glavu bio je zahtjevniji zbog strmijih stijena i snijega koji je prekrivao dio pristupa. U tom sam se trenutku osjećala dovoljno sigurno i odlučila krenuti prema Zelenoj glavi. Napredovala sam polako i oprezno, pazeći na svaki korak. Međutim, na jednom je dijelu stijena bila prekrivena snijegom, a prijelaz je zahtijevao više iskustva nego što sam ga tada imala. Procijenila sam da bi nastavak bio nepotreban rizik pa sam odlučila odustati od vrha. Tada sam prvi put shvatila da planinu nikada ne treba podcijeniti te da je odustajanje ponekad najodgovornija odluka.
Ostatak skupine nastavio je prema vrhu, dok smo se ja, još jedan planinar i jedan od vodiča vratili i pridružili skupini koja je krenula prema Otišu. Popeli smo se na vrh i odande promatrali ostatak ekipe kako nam maše sa Zelene glave. Pričekali smo njihov povratak, a potom su se i oni popeli na Otiš, nakon čega smo se svi zajedno počeli vraćati u dolinu.
Na vrhu smo naišli na trojicu planinara iz Bosne i Hercegovine, među rijetkim ljudima koje smo tijekom cijelog boravka sreli na Prenju. Nakon zajedničkog fotografiranja krenuli smo prema Tisovici. Usput smo obišli planinarsko sklonište Jezerce i obližnji izvor pitke vode pa je cijela tura trajala gotovo devet sati. Pred sam kraj svi smo već pomalo umorno koračali, razmišljajući ponajviše o toploj večeri koja nas je čekala u kampu. I tu smo večer završili uz logorsku vatru, prepričavajući doživljaje dana.
Sljedećeg jutra spakirali smo šatore i opremu. Domaćini su nas kombijima prevezli natrag u Konjic, odakle smo automobilima krenuli prema Osijeku.
Prenj me oduševio svojom surovom ljepotom, raznolikošću terena i osjećajem divljine koji se ondje može doživjeti. Osim prekrasnih pogleda, ovaj će mi izlet ostati u trajnom sjećanju zbog zajedništva, gostoljubivosti domaćina i vrijedne lekcije da planinu uvijek treba poštovati te vlastite mogućnosti procjenjivati odgovorno. Upravo su takva iskustva ono zbog čega se planinama uvijek iznova vraćamo."
✍️Katarina Brečević
„Otkako planinarim, tražim divljinu. Što suroviju, što izoliraniju, što odmaknutiju od ljudi i ustaljenih tokova života.
Je li to bijeg ili povratak?
Poziv stiže iz vedra neba – Zrinka šalje poruku: „Hej, jesi za Prenj s Altiusom?“
Ne znajući o kakvom je mjestu uopće riječ, pristajem.
Parkiramo aute kod strelišta na kraju asfalta. Ukrcavamo stvari i ljude u kombije iz devedesetih. Vozimo se makadamom, zgužvani i nabijeni jedni na druge. Nakon sat vremena stižemo do doma na Raptima, polazišne točke za veći dio grupe. Hodamo pet sati, prolazimo prekrasne prijevoje i otvorene proplanke, spuštamo se kroz šume do prostrane doline Tisovice iz koje puca pogled na okolne vrhove. Najbliže ljudsko naselje udaljeno je od nas dva sata vožnje makadamom. Postavljamo kamp usred doline, a druženje oko logorske vatre traje do u noć. Sve je kao prekrasan san.
Ustajemo oko osam, polazak je u devet. Grupa se dijeli na dvije skupine, jedna odlazi prema Crnoglavu, a mi ostali izlazimo iz doline, zakrećemo u širokom luku i hodamo prostranstvima Prenja. Nakon više od osam sati hodanja vraćamo se u kamp predvečer.
Skupljamo se oko logorske vatre. Domaćini Mensud i Armin dijele grah i pivo. Pričaju se priče, zbijaju šale i stvara zajedništvo. Ljudi se pojednostavljuju i otvaraju, kao i uvijek na planini. Iskre frcaju prema zvijezdama.
Ustajemo, opet u osam. Bani, jedan od petorice vodiča i glavni organizator, brine se da je sve na svom mjestu. Krećemo u devet, ovaj put prema Zelenoj glavi, najvišem vrhu Prenja, i njezinu bratu – Otišu. Prolazimo kroz šumarke, sipar i snijeg.
Nas se nekoliko, zajedno s dijelom vodiča, odvaja od grupe i penje serpentinom prema Zelenoj glavi. Da bismo stigli na sam vrh, prelazimo nezgodan detalj – nakupinu snijega na strmini koja vodi u provaliju. Pad nije opcija. Nakon tog segmenta veremo se po hrptu širokom jedva tri i pol metra. Srećom, svi sigurno stižemo na Zelenu glavu, a kasnije se pridružujemo ostalima na Otišu. Zajedno uživamo u pogledu na cijeli Prenj.
Noć pada, a mi se okupljamo oko vatre – baš kao što je to ljudski rod činio milijunima godina…
Našao sam divljinu.
Ovo nije bijeg, ovo je povratak. Prenj nije planina, Prenj je planet."
✍️Marko Tomašević
