Satjin piknik

09/10/2026

Postoje te neke stvari koje je ponekad tako teško podnijeti...

Vožnju trajektom, vjetar u kosi, vrisku djeteta kojeg majka čvrsto drži za ruku dok skupa gledaju preko one četiri bijele prečke ograde, uzbuđenje na licu djevojčice koja pokušava uslikati morsku pjenu, brod koji odmiče i ostavlja bijeli trag u to beskrajno plavetnilo, nepoznato pristanište...
Čisto nebo bez ijednog oblačka...

Krevet na kat koji svaki put podsjeti na onaj kod kuće...
Puteljak prema moru kojeg prvi put istražujemo...
Uvala koja samozatajno čeka iza ugla...
Djevojčice male, i one veće... a tek one koje su tvojih godina... ponekad i one starije što šetaju pored mame, ili čak vode tatu pod ruku...
Zaobljena ramena tih djevojčica koja me vraćaju na četvrti kat zelene zgrade gdje ti sjedim iza leđa i molim se da dežurna pikalica ovaj put nježno izvadi krv...
Kružni tok kod crkve...

Zalazak sunca, cerekanje cura i dečki na zidiću uz more...
Dječji radovi koje navečer prodaju te predivne male sanjarice...
Ručno izrađene narukvice, nanognice, uokvireni crteži i slikarije, obojano kamenje, školjke...
Maska za ronjenje crne boje, ona što čupa kosu, pa ti zbog nje opet u mislima pletem riblju kost...
Moja prva izronjena školjka...
Pokušaj da zaronim svaki put sve dublje, barem centimetar više nego jučer...
Miris borova, zvuk cvrčaka, pedaline, mreže za ribice...
Zalazak sunca i suton na kraju grada...

Kopča za kosu na noćnom ormariću, bezbroj sitnica naizgled samo slučajno ubačenih u roza kutiju, ali zapravo svaka sa svojom pričom...
Svaka pjesma na koju ste plesali u boravku, ali i svaka koja podsjeća na sve ono što smo imali...
Jedan četvrtak u prohladno jutro, ali i ona nedjelja te tople mirisne jeseni...
Nemjerljiva ljubav moje sestre, plavokosi dječaci koje si obožavala i nisi ih poslije više nikad vidjela.
Leptir u letu...

Borba mojih roditelja, bakine sklopljene ruke, i tvoja dogorjela krsna svijeća, tuga u očima tvojih djedova...
Tišina i suze onih koji su te ostali željni...
Miris cimeta, ali i miris tikvica s bijelim lukom... miris nuxe mlijeka za tijelo, dezinfekcijskih sredstva iz bolnice, ali i miris kupke kojom sam te kupala kad si bila beba... onaj neodoljiva mekoća i poseban miris tvoga obraza, ali i miris tijela koje se bori za svaki uzdah.
Ptičica na trampolinu...

Prizor klavirskih tipki i dugih prstića, prvih četkica za rumenilo i okus palačinki s nutellom i griza s krašem...
Ovaj jorgovan ispred kuće, onaj krov susjede Ljubice...
Megina soba, bakina endlerica, pijesak na plaži u Lumbardi i četiri para uprljanih ručica...
Tetovaže na prsima, ramenima, i one u srcima...

Kažem, samo ponekad ih je neopisivo teško podnijeti... ali ipak je neusporedivo veća radost tvog postojanja...
Sve te slike su ništa drugo nego podsjetnik na ogromnu bezuvjetnu ljubav i svu ljepotu koju smo od tebe dobili...

Hvala ti za predivnih 4 036 dana ljepote, hrabrosti, snage, topline i ljubavi koju si nam u ovom životu pružila 🥹.

V.O.L.O.B.O.Ž.A.V.A.M. T.E. Zvijezdo Moja ✨

30/09/2026

Dragi ljudi,
na kraju ovog zlatnog rujna želim zadnji dan posvetiti svim našim roditeljima koji su izgubili dio svoga srca. Onima koji poput mene imaju osjećaj da je njihovo dijete ostalo zauvijek na nekom odjelu. Usput, dijelim jedan video jer mi se u razgovoru s drugim roditeljima ponekad čini da ih malo tko razumije.
I ne činim to radi sebe, nego radi svih onih koji će možda zatrebati ovo kao potvrdu da je posve u redu kako se osjećaju.
Istovremeno, podsjetnik da nije u redu da im itko govori kako se trebaju osjećati i da će tuga jednoga dana proći, da će vrijeme sve zaliječiti.
Neće, samo mi moramo nastaviti s tim živjeti. Kao i svatko sa svojim problemima.
To što je nama neugodno kada se o tuzi i boli priča, to ne znači da će tuga, tjeskoba i problemi nestati ako se kao društvo odlučimo za tišinu.
Dragi moji, ne dozvolite da vas uvjeravaju da trebate šutjeti jer je drugima neugodno, da trebate drugačije, bolje, vedrije.
Mnogi od njih vam plaču zbog puno manjih stvari, ali eto- nekako misle da je ovo vaše ipak moguće drugačije nositi.
I tu se uvijek vraćam Đoletu koji kaže... "Pričat će ti o plovidbi,
ti što nisu sidro digli..."

Kao i za svaku bol, najpogubnije je kad se u društvu baš ništa o tome ne govori. Možda nismo svi za velike govore, jer neke emocije preteško je sročiti u smislene rečenice. Zato se različiti ljudi različito nose s tom boli. Oni koji ne govore možda rade rukama, neki trče, neki se svađaju, ali jedno znam da nam je svima zajedničko- svatko treba potvrdu svoje boli, bilo uživo i na glas, ili barem ovako čitajući negdje u tišini svog doma, s druge strane ekrana. Neke se riječi, osjećaji i misli mogu samo napisati, ali važno ih je od nekoga čuti, negdje pročitati...
I zato ću dok mogu, dijeliti i dalje.
Uvijek ima onih kojima će to nešto značiti.
Ne volim kad ljudi činjenicu da svatko nosi svoje kako zna i umije uzmu kao ispriku za vlastitu šutnju i time ušutkaju i druge oko sebe. To "svatko na svoj način", zapravo se svede na "svatko sam sa sobom". Može li teže?!

Na koncu, mi smo ipak društvena bića i ono što bi nam trebalo u osnovi biti jest suosjećanje i empatija. Ako i nismo u stanju, pustimo barem druge da pokušaju. Nemojmo nikada izreći onu famoznu: "šta vrijedi o tome raspravljati, kad svatko radi kako zna i umije".
Nažalost, toliko je životnih situacija, osobito onih najbolnijih, gdje niti znaš, niti umiješ, niti postoje upute i pravila kako bi bilo najbolje. Upravo stoga, možda ti netko drugi svojom pričom mrvicu olakša osjećaj izgubljenosti, ili imenuje ono što osjećaš a sam ne znaš kako to objasniti... Možda baš na tuđem primjeru prepoznaš upravo ono što bi i tebi moglo pomoći.
Jedna stara poslovica kaže: zajednička radost je dvostruka radost, a zajednička tuga je pola tuge.
Upravo ovo nas podsjeća da nismo stvoreni da živimo svatko u svojoj tišini.
Zato, težimo društvu u kojem se svatko usudi reći kako se osjeća, bez straha od osude.
A vama, dragi roditelji, želim neko toplo srce koje će vas zamoliti da ispričate ponekad nešto o svom anđelu, da mu pokažete sliku, da vam prizna i bol i ljubav istovremeno. I samo hrabro, prigrlite tu svoju tugu i u trenutku kad ju prestanete ignorirati, možda se otvore neki novi putevi, neke riječi nađu svoje uši, neke boli postanu lakše za nositi, i pojave se neki ljudi koji vas znaju slušati.
Mirnu noć vam želimo svima.

24/09/2026

21/09/2026

Sretan ti Najdraže Moje 🖤🩶🤎💚💙🩵💜🩷🤍💛🧡❤️
Neke se ljubavi jednostavno dese, i nikada ne prestanu. Naša je jedna od tih.
Neka se srca povežu i nađu, i koliko god ih udaljili nikad veze ne puknu. Naša su dio te priče.
Neke se duše prate iz jednog u drugi život, i ništa ih nikada ne odvoji.
Tako i ova naša ljubav, naizgled kratka, a vječna.
Naizgled sićušna, a beskrajna.
Naizgled tužna, a najradosnija.
Život je jedan ovdje, ali u vječnosti ih je bezbroj.
Tko zna koji zapravo rođendan danas slaviš, Dušo Duše Moje.
Ovdje bi brojali tek petnaesti, ali znamo i ti i ja da to traje puuuno duže.
Sretan ti Najdraže Moje 🖤🩶🤎💚💙🩵💜🩷🤍💛🧡❤️
Ove godine ću posaditi barem jedno drvo, i još više se moliti za mir.
Pazit ću, koliko mogu, na ovog zvrka i one koje želiš da ti čuvam.
Bit ću hrabrija i više svoja, možda mrvicu snažnija i zdravija, jer znam da je to ono što bi ti poželjela dok pušeš svjećice.
Mir... stabla... čisto more... igru... djecu koja ne poznaju staklene sobe... glazbu... ljubav... hranu i dom za sve životinje ovoga svijeta, uključujući i hijene 🫣...
Kakve god da su tvoje želje znam da da bi zbog njih ovaj svijet bio puno ljepše mjesto.
Sretan ti Najdraže Moje 🖤🩶🤎💚💙🩵💜🩷🤍💛🧡❤️
Sretan ti Svjetski dan mira, Radosti Moja... iako onaj rat zbog kojeg te srce stezalo u onoj sobi još nije završen. Ali se i dalje nadam da će nekim čudom jednog dana svi postati od tog prokletog rata umorni, ostaviti oružje i da će sve prestati.
Sretan ti Svjetski dan sadnje drveća, Čudnovato Moje... iako su šume sve rjeđe a suše sve češće... iako naš gradski park vapi za njegom i novim mladim stablima, a stara platana se naginje sve više... ipak se nadam da će ju netko još osim nas poželjeti spasiti.... Moram ti šapnuti da imamo novu gradonačelnicu i da se nadam da će žensko srce ipak više paziti na svako stablo u našemu gradu, i da nećemo morati pisati pisma duga kao nekad da nam sačuvaju one naše drvorede.
Sretan ti Najdraže Moje 🖤🩶🤎💚💙🩵💜🩷🤍💛🧡❤️
Sretan ti tvoj dan i nadam se da se zabavljate bolje nego ikad. Večeras kad izađem pod zvijezde, pošalji mi neki znak. Namigni mi bar, kao neko veče. Popali sve zvjezdice i rastjeraj oblake. Obećavam stavit ću naočale i sve vas izgrliti.
Čuvaj se, Ludo Moja! Jesi čula?!
Slobodno poludi i ne moraš noćas biti dobra... pusti srce da te vodi.
Sretan ti Najdraže Moje 🖤🩶🤎💚💙🩵💜🩷🤍💛🧡❤️

11/09/2026

Vi znate da su naše zahvale jaaaako duge i da je uvijek opravdano 💛.
Ono što ne znate jest da nas je uvijek strah da nekoga slučajno ne izostavimo 🫣.

Iza nas je jedna čarobna subota s posebnim radionicama naših strastvenih radioničara 🧡. Hvala im što svaki put daju sve od sebe i ostave djelić srca u tom našem parku.
Svaki put nove ideje, nova iskustva i predivne uspomene za djecu našega grada ❤️. Mi osjećamo da su oni svi u nekoj čudnovatoj vezi s našom Sati jer svake godine donesu onu neku energiju koja neodoljivo podsjeća baš na našu hrabru djevojčicu ✨.
Ove godine smo imali i tri nove Iskrice, koje su se predivno uklopile u ovu našu piknik ideju. Sretni smo što sve više ljudi prepoznaje ono što želimo podijeliti na taj dan 🩵.
Posebna zahvala ide našim uličnim sviračima Emanuelu, Juranu i Dorianu koji su neumorno pjevali puna dva sata i uljepšali ovaj naš događaj 💙. Upravo nam dođe da opet ponovimo istu temu jer su nas tako lijepo zabavljali i bila nam je čast što su bili naši glavni glazbeni gosti 💚.
Zahvaljujemo se od srca našoj Gloriji i Petru što su nam poklonili svoje radove na temu glazbe i dirnuli nas svojim crtežima 🎧🎹
Puno iznenađenja za sve goste, ali i za nas kao organizatore. Od raznih sjajnih i domišljatih ideja po radionicama, Photo Booth 360 kojeg su nam omogućile naše mažoretkinje, njihove posebno dirljive točke na Pucinu pjesmu 🩷, naših neumornih uličnih svirača, velikog emotivnog iznenađenja koje su nam pripremile naše i Natašine cure zbog kojeg smo svi u parku zasuzili i uzdahnuli malo dublje💜, sve do onoga sto smo mjesecima prije Sara i ja pokušavale dogovoriti kao iznenađenje i poklon svim našim radioničarima- bubnjarske radionice jednog i jedinog Branka Trajkovskog 🤎.
Veselo, dirljivo, dječje, ludo i nezaboravno, ali s notom onih nekih nježnijih vremena kad je na glasu bilo zajedništvo, toplina, druženje, razmjena iskustava, pokazivanje emocija 💛... Sretni što smo dječicu odvojili od ekrana, zaposlili male ručice, nasmijali i oslikali ta predivna lica, i pokazali im da smo mi odrasli uvijek tu za njih i da igra nikada ne treba prestati 🩵.
Nakon posljednje radionice naši vjerni prijatelji iz Industry bara pobrinuli su se za pizze, bake za kiflice i kroasane, kuglofe i grickalice, a teta Milana i teta Ivana za najfinije kolače 🧡.
Zahvalni smo što uvijek u svojim redovima imamo mlade snage, Satjine prijatelje i prijateljice, njihove prijatelje i naše neumorne djevojke na našem zidu s porukicama koje su zapravo od samog početka dio naše velike obitelji 💙.
Ono što ne želimo nikako zaboraviti jest da smo posebno zahvalni našim curama Sonji, Veroniki, Dinki, Lani i Ivani koje nas svim srcem podupiru od prvog dana ✨.
I naravno, posebna zahvala našim divnim ljudima koji su doveli svoju dječicu, podržali našu humanitarnu akciju za udrugu Noa i anđeli 🪽 i još jednom pokazali da smo grad na kojeg se uvijek može računati. Ove godine smo prikupili 1346,81 eura za naše prijatelje 👏🏼.
Bravo, Ljudi 🎗️.
Bez vas i bez vaših malih ljudića piknik ne bi imao smisla 💚.
Ono što nas posebno veseli jest vaša spremnost da prihvatite našu odluku da balone i porukice našim anđelima učinimo održivijim i tako ispoštujemo onu brigu za prirodu i ljubav prema živim bićima koju nam je Satja ostavila u naslijeđe 🤎.
A kad smo kod našeg zida s balonima, hvala mojim divnim majkama naše dječice, koja više nisu tu s nama, što su skupile hrabrost i došle na piknik i dovele predivne sestrice, pa i brace... upisale imena naših malih anđela i nadam se, osjetile onu energiju koju nam oni šalju neumorno kad nam je najteže 🤍🪽.

Treba sad dočekati sljedeći piknik, ali možda nas vrijeme posluži pa se vidimo u ovom zlatnom rujnu barem još jednom u nekom drugom izdanju 🤫😉🎗️.
Volobožavamo vas i sigurni smo da je naša Sati posebno sretna što imamo ovakvu predivnu vojsku naših Iskrica ✨. Na koncu, ona vas je sve tu i dovela.

Hvala vam svima, Dragi Naši Piknikoljupci✨
Čitamo se i volobožavamo 🥹
Sara, Stipa, Matija, Izzy, Medo i Ljilja

🖤🩶🤎💚💙🩵💜🩷🤍💚💛🧡❤️