25/07/2022
Dan 6.
Preživjeli.
Jučer dogovaramo da pomaknemo ustajanje na još sat ranije kako bi još malo pokušali prevariti vrućinu, naravno svi se slažu jer smo imali dovoljno vremena za odmor.
Ustajemo u 4 sata i u 5 krećemo put Vinkovaca. Prva stanica kao i obično doručak kod Alena. Naravno, kako i doliči pravim slavoncima dočekuje nas pun stol slavonskih delicija uz nezaobilaznu domaću rakiju i kavu. Raspoloženje se malo podiglo znajući da se bliži kraj p**a tako da nam ne smeta ni najava da će danas biti još paklenija vrućina nego jučer. Pozdravljamo se sa domaćinima i krečemo.
Tempo je odličan, gazimo oko 6 km po satu, skraćujemo i pauze, sve kako bi ukrali što više kilometara prije nego vrućina postane nepodnošljiva.
Ubrzo shvaćamo da se najave kako će biti pakleni dan pokazuju točnima. Tempo polako opada, umor je sve vidljiviji ali ekipa se ne da i do ručka stižemo pred Ivankovo.
Glavna preokupacija nam postaje matematika, skoro pa kao nekad u školi 😁. Nikako, ma koliko to htjeli, ne uspjevamo navući koji prijeđeni kilometar više, matka je neumoljiva, ostaje nam za poslije podne još oko 15 km.
Temperatura se digla do 39, đaba nam hladovina, gori zemlja. Pokušavamo odmoriti prije polaska i uhvatiti bar malo sna ali ne ide. Vrijeme za odmor prolazi i počinju pripreme za dalje. Nervoza raste, od vrućine ne možemo zalijepiti trakice protiv žuljeva, voda iz leda nam se ugrije već nakon par minuta, i ono malo povjetarca je kao da se feniramo... šta je tu je, vrijeme je za pokret.
Izlazimo iz hladovine sa ugodnih 40 stupnjeva na užareni asfalt, pakao. U tišini svatko u svojim mislima gazi korak po korak znajući da smo svakim tim korakom bliže Vinkovcima, a tamo je uvijek bilo odlično, to nas diže.
Putom nema žive duše, kao u zoni sumraka, čuje se samo škripa tenesica koje se tope na vrućem asfaltu.
Kako se približavamo gradu raspoloženje raste. Oko 18 sati smo u centru Novog sela, Dejo kaže da termometar pokazuje 43 stupnja, ne govorim to nikome, lažem da još ima par km, oni već iskusniji me pogledavaju i ne govore ništa, pogled je bio dovoljan.
Sve sporijih koraka ulazimo u grad, sad je lakše, tu smo, još malo.
Ekipa Vinkovci nas dočekuje na Bosutu, kod spomenika braniteljima, pozdravljamo se uz iskrene zagrljaje i par ugodnih riječi. Palimo svijeće za duše poginulih, molitva i krećemo na Sopot, raspoloženje se podiglo jer tamo je uvijek bilo odlično. Prava ekipa, dobra klopa, zasluženi odmor.
Tako je bilo i danas, tu uvijek ostajemo budni malo duže, a i sutra je zadnji dan, manje kilometara pa se može.
Sutra Vukovar, Iskrice, sretni smo.
Hvala ekipi Vinkovci, Davoru Rališu Cumbi, Siniši Šlatu Siru, Zlatku Goluboviću Golubu i Goranu Sertiću Sertanu. Naravno i svima ostalima koji su nas dočekali i pravili nam društvo na druženju.Bilo je odlučno kao i Uvijek 😉.