20/05/2026
Gostujuće predavanje akademika Igora Mikecina: Što je znanost i u čemu se sastoji njezino filozofijsko utemeljenje
Ciklus predavanja Svjetlost prirode završavamo s gostujućim predavanjem Igora Mikecina, redovnog profesora na Katedri za povijest filozofije Odsjeka za filozofiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čiji je znanstveni rad prvenstveno usmjeren na probleme povijesti filozofije, ontologije i filozofije jezika, a pri čemu su posebno zapaženi njegovi prijevodi Heraklita i Parmenida s opsežnim filozofijskim i filologijskim komentarima. Predavanje će se održati 26. 5. 2016 u 19:15h, u prostorima Zagrebačke zvjezdarnice, Opatička ulica 22. Sažetak predavanja donosimo u nastavku.
Predavanje polazi od filozofijskog ispitivanja samoga pojma znanosti, tj. utvrđivanja što je znanost kao oblik znanja, u čemu se sastoji znanstvenost znanstvenog znanja u razlici prema ne-znanstvenom znanju, što je sadržaj i metoda znanosti, tj. što je uistinu znanstveno znatljivo, na koji način znanost dospijeva do njegove spoznaje i koji je njezin spoznajni doseg.
U svezi s time posebno se razmatra u kakvom odnosu stoje filozofija i znanost, kakvo je filozofijsko porijeklo znanosti, u čemu se sastoji filozofijsko utemeljenje znanosti i kako se filozofijski utemeljena znanost iznutra raščlanjuje u sustav filozofijskih znanosti, nadalje pod kojim je uvjetima sama filozofija moguća kao znanost, a u kojem se smislu filozofija ne da svesti na znanost i štoviše kao prvotno znanje prethodi kako svojoj vlastitoj znanstvenosti, odnosno sustavu filozofijskih znanosti, tako i znanstvenosti pozitivnih znanosti.
Na osnovi uvida u bit znanosti predavanje prikazuje osnovne oblike povijesnoga pojavljivanja i mijene filozofije kao znanosti, zatim filozofijskoga sustava znanosti (Platon, Aristotel, Kant, Hegel) i napokon od filozofijskog sustava osamostaljene znanosti (Newton, Heisenberg).
Osobitost vladajuće novovjeke, a time i moderne znanstvene paradigme, kako se ona realizira ponajprije u prirodnoj znanosti, prikazuje se kroz analizu njezinih osnovnih svojstava u razlici prema filozofijskoj znanosti u Grka (Platon, Aristotel) i u ranom novom vijeku (Descartes, Leibniz). Preispituje se i pojam istine koji vlada u pozitivnoj znanosti, kao i svrhe prema kojima se ona ravna u istraživanju svojega predmeta. Posebna se pozornost pridaje prevladavajućoj ontologijskoj i gnoseologijskoj osnovi pozitivnih znanosti s obzirom na njihovu odvojenost od sustava filozofije.
S obzirom na to da se znanstveno znanje uspostavilo kao najviši oblik znanja, kao i na to da filozofija, suočena s pitanjem o vlastitoj znanstvenosti, odustaje od mnogih područja istraživanja prepuštajući ih modernoj znanosti, upozorava se ne samo na opasnost od scijentizma u znanosti, koji je neposredno povezan s redukcionizmom i pozitivizmom, nego i na opasnost od filozofijskog negiranja vlastite znanstvenosti i povezanosti filozofije sa znanošću te mogućnosti filozofijskog utemeljenja znanosti, i općenito od antiznanstvenih tendencija u modernoj filozofiji.
Na osnovi uvida u ontologijske i gnoseologijske pretpostavke moderne znanosti prosuđuju se dometi i unutrašnje granice njezine znanstvenosti, sagledavaju se oni njezini oblici u kojima se od početka 20. stoljeća do danas dovodi u pitanje prevladavajuća novovjeka znanstvena paradigma, ponajprije u prirodnim znanostima, ali i u ostalim područjima znanosti, te se propituje koja je uloga filozofije u tome.
Predavanje utvrđuje posljedice povijesnog procesa razdvajanja filozofije i znanosti kako za filozofiju, tako i za znanost, ukazuje na uzajamnu upućenost i nužnu povezanost filozofije i znanosti ne samo u prošlosti, nego i danas, te sagledava s jedne strane mogućnosti odnosa filozofije prema modernim pojedinačnim znanostima i prema vlastitoj znanstvenosti, a s druge strane i mogućnosti odnosa modernih pojedinačnih znanosti prema filozofiji u nastojanju da i same reflektiraju o svojim vlastitim pretpostavkama u cilju produbljenja i proširenja znanstvene spoznaje.