24/04/2026
Šjor Toni (1931.-2026.)
Tiho, u kući koju je sagradio njegov otac, a on i njegovi je godinama dograđivali i živjeli tamo zajedno kao solidarna obiteljska zadruga, u svojoj Korčuli, s fascinantnim pogledom na Badiju, umro je Ante Lešaja. Čovjek za kojeg Hrvatski biografski leksikon navodi sve ono što vrijedi na početku ovog oproštaja citirati:
“LEŠAJA, Ante, ekonomist (Korčula, 10. VI. 1931). U Pragu izučio za elektromehaničara 1948, u Zagrebu 1958. diplomirao na Visokoj privrednoj školi i 1965. doktorirao na Ekonomskom fakultetu tezom Utjecaj sredstava ekonomske politike na uvjete privređivanja. Radio u Brodogradilištu »Ivan Cetinić« u Korčuli od 1950. te u Ekonomskom institutu u Zagrebu od 1962 (viši znanstveni suradnik 1970). Izvanredni profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu od 1972, redoviti na mostarskome od 1977. i Fakultetu za defektologiju u Zagrebu od 1980. do umirovljenja 1990. Surađivao je u časopisima i zbornicima Brodograditelj (1961–65), Ekonomski pregled (1965, 1969–70, 1978), Naše teme (1967–68, 1973, 1976, 1988–90), Ekonomist (1968–69), Zbornik otoka Korčule (1970, 1972), Zadarsko otočje(Zadar 1974), Braničevo (Požarevac 2008), Ekonomija (2009), Republika(Beograd 2012), knjigama Jugoslavija u svjetskoj privredi (Zagreb 1981) i Struktura svjetske privrede i novi međunarodni ekonomski poredak (Zagreb 1983) te izdanjima Ekonomskoga fakulteta i Ekonomskoga instituta u Zagrebu, objavio knjižicu Razvoj privredne reforme u ČSSR (Beograd 1971) i bio suautor udžbenika Politička ekonomija socijalizma (Zagreb 1976, 1979², 1983³; Nagrada »Mijo Mirković« 1977). Priredio izbor tekstova klasika marksizma (Zagreb 1974), napisao predgovor Nekim ekonomskim temama B. Ćosića (Zagreb 1976), pogovor Ekonomici prijelaznog razdoblja N. I. Buharina (Zagreb 1983) i polemičnu knjižicu 120. godišnjica Korčulanskog pjevačkog društva Sv. Cecilija (Zagreb 2004). — Sljedbenik »filozofije prakse«, navlastito M. Kangrge – suradnik u izdanjima Sloboda i nasilje (Beograd 2003), Filozofska istraživanja (2008) i Gajo Petrović (Zagreb 2008) – L. prevodi s češkoga (K. Kosík, O dilemama suvremene povijesti, Zagreb 2007, i Mostovi preko evropske rijeke i drugi spisi, Požarevac 2008), te ideološki obilježenim istupima promiče sliku o totalitarnosti RH, osobito u 1990-ima (Hereticus, Beograd 2010; Republika, Beograd 2010; Knjigocid. Zagreb 2012, 2013²).”
I bez obzira na obilje podataka koji još uvijek nisu potpuni, nijedan leksikon ne može ispisati čitav jedan svijet bilo kojeg čovjeka, a kamo li nekoga ovakve biografije kakve je bio šjor Toni.
Jer ako su se u nekom čovjeku u idealnim omjerima izmiješali Mediteran, socijalizam, skromnost, studioznost, radišnost, intelektualna znatiželja kao i elementarno intelektualno i ljudsko poštenje te blagost karaktera, to je bio Lešaja. I dodatno, ako je postojao čovjek kojem je upravo društveni sustav stvorio preduvjete da direktno iz radničkog iskustva i radničkog zaleđa postane, ne tek priučeni čovjek s diplomom, nego ozbiljan znanstvenik i sveučilišni profesor, koji nikad nije zaboravio svoje korijene i iskustvo malog čovjeka te koji je do kraja znao cijeniti mogućnost koja mu je pružena, to je opet bio Lešaja.
Čovjek koji početkom devedesetih nije bio spreman odbaciti kompletan svoj rad i biografiju da bi nastavio ugodno živjeti na profesorskim apanažama. Takvih je bilo strašno malo, a među njima i Stipe Šuvar ali i Milan Kangrga, njegov doživotni drug. Između ostalog, zahvaljujući tom njihovom poznanstvu, došlo je i do pokretanja Korčulanske ljetne škole, čiji je plamen i sjećanje Lešaja isključivo vlastitim snagama sačuvao, uspio zatim kompletnu arhivu škole i Praxisa, zahvaljujući fondaciji Rosa Luxemburg, digitalizirati i učiniti dostupnim javnosti, a na koncu i taj preživjeli plamen škole predati nama kad smo pokretali Korčula after Party. Kojeg je on kao prvi govornik otvorio i bivao svih ovih godina najvjerniji slušatelj i diskustant, svaku večer po 7-8 sati bez prestanka i do kasnih večernjih sati.
Ono o čemu biografski leksikon ne piše, odnosi se na slučaj uklanjanja knjiga objavljenih u Srbiji i na ćirilici, ili u nekoj od ostalih jugoslavenskih republika iz korčulanske knjižnice devedesetih, što je za Lešaju bilo posebno bolno, budući da je tu gradsku knjižnicu praktično i utemeljio. I ne samo što je tada napravio sve da taj slučaj dođe u javnost, nego je praktično od tada počeo javno nastupati kao glas savjesti jednog društva napadnutog sa svih strana revizionizmom, lažima, negiranjem prošlosti pa i neskrivenim fašizmom. Iz toga je uslijedila kapitalna studija ‘Knjigocid’, o uništavanju nepoćudnih knjiga u Hrvatskoj devedesetih godina. Potom i knjiga o povijesnom revizionizmu i zatiranju sjećanja, a na kraju i studija slučaja o utemeljenju drugog kulturnog društva u Korčuli, HGD Svete Cecilije kao ideološkog antipoda postojećoj Moreški. Što je zapravo paradigmatska priča o tome što se devedesetih događalo diljem zemlje.
Rijetko će se više pojaviti netko na ovaj način svestran, pun radne energije i želje da doprinosi društvou, kakav je slučaj s Lešajom, čovjekom koji je praktično do zadnjeg dana pohodio sva kulturna događanja i promocije knjiga koje su ga zanimale i koji je pratio i čitao sve što se događa u zemlji, regiji i svijetu. U tih skoro čitavo stoljeće, odnosno u njegovih 95 proživljenih godina toliko se toga radikalno promijenilo, ali je on ostao isti, pošten, skrupulozan i dosljedan. Što je vrijedno svakog poštovanja, sve i da nije iza sebe ostavio ovoliko stvari koje je napravio.
