18/12/2025
OTKRIVENA SAD JE ONA, DIVNA ANTIČKA SALONA - 13. i 14. prosinca 2025.
Nakon spektakularnog druženja krajem listopada na Okiću, došlo je vrijeme za uzvratni posjet našim velikim dalmatinskim prijateljima. Pod geslom: "Nitko da ne dođe do prijatelj drag!", četa odabranih okićkih lovaca u subotu se ujutro uputila prema jugu.
Depresivna magluština prati nas putem. Kroz Liku taj je niski oblak mrazom okovao podlogu i raslinje pa je slika bila idilično neugodna. Stajemo, tradicionalno, na Ziru. Kratko osvježenje u društvu momaka koji loptu u gol, umjesto nogom, ubacuju rukom.
U Dugopolje stižemo u točno dogovoreno vrijeme. Naši nas domaćini spremno (d)očekuju. Srdačni zagrljaji i odmah idemo dalje.
Na ulasku u, kasnije ćemo spoznati, veličinom impresivan kompleks antičke Salone dočekuje nas vodič. Prva lokacija - Manastirine. Najstariji nalazi dokazano su iz 2. stoljeća prije Krista (!). Među brojnim sarkofazima, posebno izdvojen, nalazi se i onaj don Frane Bulića, oca hrvatske arheologije.
Jedan od najznačajnijih grobova na Manastirinama jest i onaj salonitanskog biskupa i mučenika, sirijskog misionara Domnia. Navedeni je, tijekom Dioklecijanovog pogroma kršćana, pogubljen u obližnjem amfiteatru. Inače, taj sirijski migrant danas je općepoznat i to kao sveti Duje.
Put nas dalje kroz Tusculum vodi prema gradskim zidinama. Tek se ovdje dobiva dojam o veličini kompleksa. A još uvijek pojma nemamo. Vodič nas "tješi" činjenicom da je svega 30 % Salone iskopano i izloženo javnosti dok je ostatak još uvijek pod zemljom. Posla za arheologe koliko hoćeš. 🙂
Spuštamo se u Episkopalni centar, a pažnju nam privlači krstionica (da krstionica - bazen!) iz 6. stoljeća. Akvedukt bi nam prošao gotovo nezapaženo da nas vodič na njega ne upozorava. Vodio je izravno od izvora rijeke Jadro do grada. Duljina mu je bila oko 3.850 m, a prema veličini kanala mogao je opskrbljivati vodom i do 40.000 ljudi.
Zapuhnuti tom silnom i impresivnom poviješću odlazimo u Terme iz kojih nastavljamo prema Pet mostova pa dalje prema jednom od ulazaka u grad - Gradskim vratima (Porta Cesarea) koja se odlikuju posebnim ulazima za pješake, a posebnim za zaprege.
Sjedamo u aute kako bismo posjetili možda i najatraktivniji dio Salone - stadion. Fascinantnija od njegove veličine je očuvanost amfiteatra. Doista nije problem sjesti u jednu od svečanih loža i zamišljati borbe gladijatora, jurnjavu kočija i riku velikih zvijeri. I dok vam u ušima odzvanja zveket udaraca mačeva u štitove i koplja u oklope, nosnice vam ispunjava miris znoja i krvi. Eh, da, kapacitet ovog stadiona iz druge polovice 2. stoljeća bio je oko 17.000 duša. Čisto usporedbe radi, današnji Poljud prima 34.000 ljudi.
U realnost nas vraća odlazak do Kapljuča i obilazak Bazilike Petorice mučenika, a potom nas lagana šetnja dovodi i do Groblja 16 sarkofaga kojima završavamo obilazak.
Zaključno, a prema svim poznatim podacima, Salona je u to vrijeme bila drugi najveći grad u ovom dijelu Europe. Odmah iza Rima.
Odlazimo do jednog od obližnjih ugostiteljskih objekata pokušati srediti dojmove. Nije lako, ali ugodni razgovori brzo nas vraćaju u stvarnost.
Slijedi sad već vrlo poznati dio. Put prema planinarskom domu "Malačka", novo uživanje u spektakularnom pogledu na kaštelanski zaljev, ali i susret s dragim solinskim kolegama.
Miris orada s gradela i mesa s roštilja odvlači nas u unutrašnjost doma, a ponuđena tekućina (u principu rubinsko crvene ili zlatno žute boje) griju nam i srce i dušu. I opet zagrljaji, opet pjesma, opet šale i pošalice... Opet potvrda kako su sjever i jug jedno tijelo i jedna duša. Eh, da, bavili smo se malo i kemijom, poglavito sumporom. Ali što se dogodi na našim susretima, tamo i ostaje. 😁
Ujutro nova vizura na zaljev. I ne znamo koja je atraktivnija. Uživali bi mi još i danas, ali domaćini zovu na doručak. Jer, znate već, u lov se ne može ići gladan. 😋
Vožnja do lovačkog doma naših domaćina i novi red čvrstih stisaka ruke i toplih zagrljaja. No, jednim telefonskim pozivom, stvari postaju ozbiljnije. Postrojavanju svjedoči lovni inspektor i zadovoljan je oni što vidi i čuje.
Otišli smo u lov, na lokaciju koju su naši domaćini pažljivo pripremili kako bismo bili u potpunosti zadovoljni. I bili smo. Ponajviše radom pasa u kojem je i naš predstavnik pokazao da ima što za reći. 💪
Nakon odavanja počasti divljači sjedamo za već pripremljene stolove, uživamo u toplini zraka najbliže nam zvijezde, ali i delicijama među kojima se posebno ističe pravi, domaći, autohtoni soparnik. Domaćini se trude da nam ne fali ni ptičjeg mlijeka (iako to baš i ne pijemo 😂). U svoj toj pozitivi, vrijeme nam je najveći neprijatelj. Leti pa leti.
I opet čvrsti stiskovi ruke, opet zagrljaji, opet niz putnih. Ali na kraju smo ipak morali krenuti. Cijelim putem prema Okiću vrtimo filmove Iako poprilično umorni, puni smo dojmova, a baterije su napunjene na maksimum. Još ćemo dugo prepričavati ovaj vikend i priželjkivati neki novi susret, ma gdje i ma kad se on dogodio. A mi se nadamo da će to biti što prije.
Neka vam je svima, neka nam je svima, dobra životna kob!
