08/02/2026
Nakon što sam postala majka, shvatila sam nešto vrlo gorko.
Da u očima svijeta majci gotovo ništa nije dopušteno.
Ne smije se žaliti – jer „sama si to htjela“.
Ne smije plakati – jer „trebala si znati na što pristaješ“.
Ne smije biti umorna – jer ipak „sjediš kod kuće“.
Ne smije se odmoriti.
Ne smije prospavati noć.
Što god učiniš, uvijek je pogrešno.
Ako radiš, netko će pitati tko odgaja tvoje dijete.
Ako ostaneš kod kuće, netko će te nazvati uzdržavanom.
Ako dijete pošalješ u jaslice, čut ćeš da to umjesto tebe rade stranci.
Ako odeš s posla, reći će da ne razmišljaš o budućnosti.
Ako si sama, reći će da „nitko ne želi ženu s djecom“.
Ako izađeš na trenutak predaha, reći će da si sebična.
Ipak, najviše boli to
što te procjene najčešće ne dolaze iz usta muškaraca.
Dolaze iz usta… drugih žena.
A svaka od nas nosi nešto svoje.
Svaka voli svoju djecu.
Svaka je ponekad umorna, izgubljena, preopterećena.
To nas ne čini lošim majkama.
To nas čini ljudima.
Umjesto uspoređivanja, osuđivanja i međusobnog procjenjivanja,
pokušajmo jedna drugoj biti podrška.
Jer nijedna od nas ne zna
koliko druga nosi u tišini.
Majkama ne trebaju novi sudovi.
Potrebno im je razumijevanje.
I malo više ženske solidarnosti.
(Nepoznat autor)
