29/08/2026
Prošla sezona nije lipo ni završila, nogometni svit se zaokupira reformiranim turnirom kojem pridjev svjetsko nikad bolje nije pristaja jer nije igra samo onaj ko nije htio, proliće se tek slomilo u lito, a neki klubovi su već morali u europske kvalifikacije. Prvo pretkolo, zvuči i jest ambis europskog nogometa, rezervirano za one koji niže nisu mogli, a koji do grupne faze moraju proći 8 kalvarijskih postaja i bezbroj kilometara na putu za nigdje. Hajduk je, naslonjen na vlastite europske avanture, jedan od njih. Taj put prije grupne faze, krajnje je izvjesno, bilo priko rastućih lilip**anaca koji se pojave niotkud i postanu gorostasi, bilo priko prikaljenih mitskih klubova koji tamo zalutaju pa na leru dođu do grupa, mora negdi stat. Tako nalaže iskustvo, tako nalaže taj unutarnji glas da sve ovo dođe toliko rano u sezoni da naprosto nikad nismo spremni. Fast-forward, 3 su dvomeča sad već apsolvirana više-manje uspješno uz jedan padobran, a onda je ostala četvrta meč lopta. Toliko finala je tribalo Ivaniševiću da uzme mitski Wimbledon, toliko meč lopti u zadnjem da slomi otpor Raftera i otplovi u vječnost. Dakle, sve je stalo u drugu polovicu četvrtog dvomeča za kraj kalvarije ili nastavak iste u bezdanu europskog mulja.
Završio je prvi dvomeč hrabro hajdučki, ali i onako kako najbolje zna, golon sa zvukon sirene u vlastitoj mreži. S tin golon u doti kad sudac pusti još onih par sekundi, i još bezbroj takvih koje smo srknili u minulom periodu u smiraju vlastitih strahova, valjalo se zaputit u Poljsku. Sada već bez mrskog gola u gostima i sličnih kerefeka koje su Hajduk koštale bogatije povijesti od Realove, a ni ovako nije daleko, i za koju bi pokojnom velikanu Gizdiću tribalo još par jednako revnih ruku, pa, vratimo se u Poljsku, pobijedit rivala kojem su europske avanture zadnjih godina ukalkulirane prije početka sezone. Bez okolišanja, zbrajanja, oduzimanja, grotesknih pravila i sličnih pizdarija. Suva, priprosta, matematika i kašeta u kojoj si sakrio snove iljada svojih navijača. Počelo je tako da smo vrata raja odškrinili a da nije lipo ni krenilo kad se kosovski sokol naklonio, poljski brankar zapliva ko Duje Draganja onomad, i sad je napetost već takva da se puls moga osjetit od onog pokraj sebe, kamoli vlastiti. Minute su postajale planine, postaje jasno da smo prerano poveli i da će do konca utakmice zlosretno proraditi baš sve autoimune bolešćurine koje su samo čekale ovakve momente da pobjednički izrone.
Konac je prvog poluvrimena, taman da se 15 minuta duša i tilo odmori za novih 45 koji, jasno je, neće do zore završit. Nije ni počelo drugo već smo u jeku poljske ofanzive, gol se činio neminovnost, a penenka je bila samo poruka da je bezdan koji nas je toliko p**a proguta bliže no šta mislimo. Čuda ko čuda, dođu i prođu, i vižljavi Amerikanac dobio je miljunti skok u dresu Hajduka, Šotiček se sjurio po strani i kad se činilo da će poljski stoper izvest kakvog Baresija, pokoj duši toj friško preminuloj veličini, ozaljski hakler je ko na tacni uposlio Šegu, a ovaj šesti put u ovim kvalifikacijama bacio protivničke vratare ko krmače na pod, a vlastite navijače u trans. Ostaje nejasno čemu se navijači Hajduka vesele kad idemo u period utakmice ko prema gubilištu, a rezultat do tada samo je kulisa porazu koji može biti obični ili epski. Dakako, ovi drugi bole više. Sad kad se već povelo u zadnjem kvartalu utakmice, a poraz sigurniji od smrti, ostala je samo ova opcija u kojoj će poraz bit opjevan stilski kićenije od baroka. Jedino gore od gola u zadnjoj sekundi i poraza jest poraz i gol u zadnjoj sekundi kojeg je zabio dinamovac. Da traume budu vječne. Ako je smiraj utakmice gubilište, produžeci su tek strahoviti ponor iz kojeg izlaza nema, a jedina blaža opcija je gašenje televizije. No to ne znači oslobađanje od poraza, samo odbijanje gledanja reprize. Tako mi tiranskih i limasolskih provalija iz kojih do dana današnjeg nismo izašli.
Ili jesmo. Počeli su kleti produžeci, ta puka hajdučka formalnost koju je prokleta UEFA tribala ukinit prije ikakvih golova u gostima, tek da se zadovolji forma i Poljaci odrade ceremoniju pozdrava prema navijačima i kurtoaznih izjava o hrabrim i simpatičnim Hrvatima koji su pružili sjajan otpor kakav ih čeka kroz europsku jesen. Ajde, malo će nan to dignit trticu, valja bit iskren. Prije te odjavne špice, mularija je najednon pobisnila, Šutalo i Huram dođoše ko šut dopa oronulom đankiju, a onda je vižljasti Amerikanac dobio, koliko smo ono rekli? milijun, milijun i prvi skok u bilom dresu i pogodio za treće vodstvo Hajduka, peto ako gledamo i prapovijesni dvoboj prošlog četvrtka na Poljudu i peto koje će Poljaci, jasno je kako bude išlo kraju, anulirat samo da poraz bude opjevaniji. Gubilište je opet na obzoru, ono dolazi tili mi ili ne tili, a urugvajska prevara ovaj put nalaže teško atakovanje na poljskog Ivana Dragu da ovom samom ne bude jasno šta ga je snašlo i kako odjednon ne može do tuđih 16 kako mu se prohtije. Posljednjih 15 minuta Sigura i Pukija u bilom dresu, produžeci Livog dirljivi od riči talijanskih komentatora nakon rijetkih pobjeda Ferrarija u formuli i presing protivan svakoj hajdučkoj logici u kojoj će nan bit onako kako i mora bit.
Znalo se da će europskoj suši doći kraj, znalo se da će jednon granit sunce i nama, ali da će to biti kroz kvalifikacijske sage počete za vrime Svjetskog, a završene u osvit Male Gospe, da će to biti lita gospodnjega kad su jedino prodaja opcija, da će to onkraj svih legendi napravit urugvajska prevara kojoj se zviždi uz pomoć poljskog sportskog direktora koji uzima zub na sumnjivim igračima, i da će to sve skupa biti predvođeno predsjednikom kojem mediji i dio navijača nisu skloni jer dolazi nakon godina obilate gozbe, previše je je čak i za bajke braće Grimm. Bit će to do Božića 14 europskih odiseja, od poljsko-litavskih vrata na koja smo ušli tiho, priko gibraltarske međe na kojoj se sudaraju Atlantik i Mediteran te skandinavskih dokova, do hladnih Alpi.
Kada je Aristotel ustanovio logiku, sve je ukalkulira osim aksioma u kojem nikakva logika ne vlada. Praški studenti, naime, izumili su napravu kojoj se stat u kraj ne može evo stoljeće i kvarat će drugoga, a naivni Poljaci mislili za jedno popodne.
