28/06/2026
Odličan tekst!
CRPD, biserje bačeno pred... blago rečeno, nezrelu političko-birokratsku... svijest.
Dakle, 20. godina od ratifikacije i dalje tvrdoglavo (da ne kažem balkanski) uz časne iznimke zapravo tapkamo u mjestu, nasuprot gorućih potreba izvan kruga koliko-toliko ̧"zbrinutih"!
I dalje su osobe izvan kruga "povlaštenih" najveći stradalnici ovog društva koje bestijalno melju gramzljivost, licemjerje, neukost... dok im se u posljednje vrijeme "osmjehuju" plinske komore / bacanje niz Tajget!
I zato, posebno danas kada prešutno dopuštamo gomilanje tamnih oblaka nad vlastitom budućnosti, treba glasno govoriti o ovoj temi! Ako već ne promijeniti svijest, onda barem fintom mijenjati javni diskurs s obzirom na to da se jako volimo poistovjetiti s drugima kroz njihovu suvremenu tehnologiju ali ne i kroz njihove inovativne socijalne projekte!
𝗭𝗔𝗧𝗩𝗢𝗥𝗘𝗡𝗜 𝗞𝗥𝗨𝗚 𝗦𝗢𝗖𝗜𝗝𝗔𝗟𝗡𝗘 𝗦𝗞𝗥𝗕𝗜
𝗜𝗹𝗶 𝘇𝗮š𝘁𝗼 𝘀𝗼𝗰𝗶𝗷𝗮𝗹𝗻𝗮 𝘀𝗸𝗿𝗯 𝗽𝗿𝗼𝗶𝘇𝘃𝗼𝗱𝗶 𝗽𝗿𝗼𝗺𝗷𝗲𝗻𝘂 𝗻𝗮 𝗽𝗮𝗽𝗶𝗿𝘂, 𝗮 𝗻𝗲𝗺𝗼ć 𝘂 𝗽𝗿𝗮𝗸𝘀𝗶 𝘇𝗮 𝗼𝘀𝗼𝗯𝗲 𝘀𝗮 𝗶𝗻𝘃𝗮𝗹𝗶𝗱𝗶𝘁𝗲𝘁𝗼𝗺
𝗣𝗥𝗜𝗝𝗘 𝗨𝗩𝗢𝗗𝗔, 𝗸𝗿𝗮𝘁𝗸𝗮 𝗺𝗮𝗽𝗮 𝘇𝗮 𝗽𝗼𝘁𝗽𝘂𝗻𝗲 𝗹𝗮𝗶𝗸𝗲
Ovaj je tekst pisan za potpune laike u području socijalne skrbi, za čitatelja kojemu nazivi ustanova, tijela, vijeća, komora i službi vjerojatno zvuče kao dijelovi udaljenoga, ali skladnog, harmoničnog, urednog administrativnog lanca.
Namjera mu je ponuditi generalnu sliku glavnih aktera i dionika raspoređenih na više razina, od čovjeka koji uslugu prima i radnika koji je pruža, preko upravljanja, osnivača i državne administracije, pa sve do političkog vrha i vanjskih korektiva, uz fokus prvenstveno usmjeren na odrasle osobe, osobito osobe s invaliditetom i dugotrajne usluge.
Vjerujem da će ga se čitati kao mapu odnosa moći, odgovornosti i nemoći, dovoljno široku da se vidi cjelina, a opet jednostavnu da kroz nju mogu proći i ljudi koji sustav poznaju samo po imenu.
Akteri i dionici, redom kojim se pojavljuju u tekstu:
𝗔. 𝗔𝗸𝘁𝗲𝗿𝗶 𝗻𝗮𝗷𝗯𝗹𝗶ž𝗶 𝗸𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗸𝘂
𝟭. 𝗞𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗸
𝟮. 𝗦𝘁𝗿𝘂č𝗻𝗶 𝗿𝗮𝗱𝗻𝗶𝗰𝗶
𝟯. 𝗥𝗮𝘃𝗻𝗮𝘁𝗲𝗹𝗷𝗶
𝟰. 𝗛𝗿𝘃𝗮𝘁𝘀𝗸𝗶 𝘇𝗮𝘃𝗼𝗱 𝘇𝗮 𝘀𝗼𝗰𝗶𝗷𝗮𝗹𝗻𝗶 𝗿𝗮𝗱
𝟱. 𝗢𝗯𝗶𝘁𝗲𝗹𝗷𝘀𝗸𝗶 𝗰𝗲𝗻𝘁𝗮𝗿
𝟲. 𝗔𝗸𝗮𝗱𝗲𝗺𝗶𝗷𝗮 𝘀𝗼𝗰𝗶𝗷𝗮𝗹𝗻𝗲 𝘀𝗸𝗿𝗯𝗶
𝟳. 𝗣𝗿𝘂ž𝗮𝘁𝗲𝗹𝗷𝗶 𝘂𝘀𝗹𝘂𝗴𝗮
𝟴. 𝗨𝗱𝗼𝗺𝗶𝘁𝗲𝗹𝗷𝗶
𝟵. 𝗦𝗸𝗿𝗯𝗻𝗶𝗰𝗶 𝗶 𝗼𝗯𝗶𝘁𝗲𝗹𝗷𝗶
𝗕. 𝗨𝗽𝗿𝗮𝘃𝗹𝗷𝗮𝗻𝗷𝗲 𝗶 𝗼𝘀𝗻𝗶𝘃𝗮č𝗶
𝟭𝟬. 𝗨𝗽𝗿𝗮𝘃𝗻𝗮 𝘃𝗶𝗷𝗲ć𝗮
𝟭𝟭. 𝗦𝘁𝗿𝘂č𝗻𝗮 𝘃𝗶𝗷𝗲ć𝗮
𝟭𝟮. 𝗢𝘀𝗻𝗶𝘃𝗮č𝗶
𝟭𝟯. 𝗟𝗼𝗸𝗮𝗹𝗻𝗮 𝘀𝗮𝗺𝗼𝘂𝗽𝗿𝗮𝘃𝗮 𝗶 𝘀𝗮𝘃𝗷𝗲𝘁𝗶 𝘇𝗮 𝘀𝗼𝗰𝗶𝗷𝗮𝗹𝗻𝘂 𝘀𝗸𝗿𝗯
𝗖. 𝗣𝗼𝗹𝗶𝘁𝗶č𝗸𝗶 𝗶 𝗽𝗿𝗼𝗿𝗮č𝘂𝗻𝘀𝗸𝗶 𝘃𝗿𝗵
𝟭𝟰. 𝗥𝗲𝘀𝗼𝗿𝗻𝗼 𝗠𝗶𝗻𝗶𝘀𝘁𝗮𝗿𝘀𝘁𝘃𝗼
𝟭𝟱. 𝗩𝗹𝗮𝗱𝗮, 𝗦𝗮𝗯𝗼𝗿 𝗶 𝗼𝗽𝗼𝗿𝗯𝗮
𝗗. 𝗩𝗮𝗻𝗷𝘀𝗸𝗶 𝗸𝗼𝗿𝗲𝗸𝘁𝗶𝘃𝗶
𝟭𝟲. 𝗜𝗻𝘀𝗽𝗲𝗸𝗰𝗶𝗷𝗮
𝟭𝟳. 𝗣𝗿𝗮𝘃𝗼𝗯𝗿𝗮𝗻𝗶𝘁𝗲𝗹𝗷
𝟭𝟴. 𝗦𝘁𝗿𝘂𝗸𝗼𝘃𝗻𝗲 𝗸𝗼𝗺𝗼𝗿𝗲
𝟭𝟵. 𝗦𝗶𝗻𝗱𝗶𝗸𝗮𝘁𝗶
𝟮𝟬. 𝗦𝘂𝗱𝗼𝘃𝗶 𝗶 𝗨𝘀𝘁𝗮𝘃𝗻𝗶 𝘀𝘂𝗱
𝟮𝟭. 𝗠𝗲𝗱𝗶𝗷𝗶, 𝗷𝗮𝘃𝗻𝗼𝘀𝘁 𝗶 𝗼𝗽𝗼𝗿𝗯𝗮
𝗜. 𝗨𝗩𝗢𝗗, 𝗣𝗔𝗣𝗜𝗥 𝗞𝗢𝗝𝗜 𝗡𝗜𝗞𝗔𝗗𝗔 𝗡𝗘 𝗢𝗭𝗗𝗥𝗔𝗩𝗜
Svaka je promjena, u teoriji, posve moguća, dok zbilja, ta tvrdoglava i spora gospodarica, igra po sasvim drugim pravilima. Pečata, papira, planova, pravilnika i strategija oduvijek smo imali u izobilju, čitave bujice dokumenata koje uredno nabrajaju neke svoje sadržaje, blagotvorne za sustav, a presudne za čovjeka zbog kojeg sustav uopće postoji. Sav taj tekstualni aparat ipak živi pomalo svojim, odvojenim životom, daleko od zbilje, dok stvarni ishod za korisnika ostaje spor, neujednačen i jedva provjerljiv.
Korijen nevolje kuca ponajprije u tome što pravni, organizacijski i politički sklop voli vjerovati kako je sama proizvodnja propisa već dokaz promjene.
Donese se strategija, pravilnik, svjež obrazac ili nov plan, i sustav smjesta dobije potvrdu da se kreće, premda korisnik istu takvu potvrdu, onu da mu je život zbilja bolji, uglavnom ne dobiva.
Ključni akteri od kojih se promjena očekuje daleko su od jednoga, jednomislećeg tijela, a kako bi i bili, kad ih je toliko. Sustav socijalne skrbi naseljava čitav mali svemir struktura, sami korisnici i njihove obitelji, stručni radnici, ravnatelji, Hrvatski zavod za socijalni rad, obiteljski centri, posebni skrbnici, Akademija socijalne skrbi, pružatelji usluga, udomitelji, asistenti, zatim upravna i stručna vijeća, osnivači, lokalna samouprava, savjeti za socijalnu skrb, a navrh svega resorno Ministarstvo, Ministarstvo financija, Vlada i Sabor, dok izvana motre inspekcije, pravobranitelji, komore, sindikati, sudovi, mediji i oporba.
Među svima njima vrve oprečna mišljenja i sukobljeni interesi, koji nisu „vidljivi na prvu“pa i one bistre, svrsishodne zamisli ostanu na razini hipoteze, jer sama struktura sustava skučuje prostor mogućega.
Sustav tako kao da stoji u mjestu, a krivnja za to stanje teško da pripada nekolicini zlobnika. Sama moć je razlomljena na sitne, raspršene komadiće, od kojih pokoju drži gotovo svatko, a sve potrebne odjednom zapravo nitko.
Kada ovakvo stanje potraje desetljećima, ljudi mu se priviknu, i radnici, ustanove, obitelji, svatko po svome skroji posao i očekivanja oko njega. Svi naizgled traže nešto i gunđaju uglas, ali ta je 'snaga' zapravo samo kakofonija i disonanca, a ne stvarna moguća pokretačka snaga
Krunu svemu daje stari paradoks. Financiranja, programa, edukacija i formalnih standarda ima više no ikad, dok povjerenje tanko curi, pa kao da sustav vrlo uspješno radi nešto posve drugo od onoga što deklarira. Naime, u održavanju vlastite stabilnosti, raspoređuje odgovornost dok se ona razlijeva i isparava, te uredno odgađa jedino pitanje koje zbilja nešto mijenja- pitanje stvarnog ishoda, pogotovo usluga, a kod dugotrajnih i mjere same kvalitete istih (za one koje sustav ima u svom katalogu i kojem je jedini garancija).
Ovaj tekst stoga kani opisati upravo to, tko „drži ključeve“, kome je dopušteno tek da ih dotakne, i što bi se napokon moralo pomaknuti da se zatvoreni krug jednom rastvori.
𝗜𝗜. 𝗧𝗥𝗜 𝗩𝗥𝗦𝗧𝗘 𝗠𝗢Ć𝗜 𝗜 𝗧𝗥𝗜 𝗦𝗞𝗥𝗜𝗩𝗘𝗡𝗘 𝗣𝗢𝗟𝗨𝗚𝗘
Da bismo dokučili zašto sustav stoji, treba razlučiti 𝘁𝗿𝗶 𝘃𝗿𝘀𝘁𝗲 𝗺𝗼ć𝗶 koje se u javnoj raspravi, rekao bih brkaju.
𝗢𝗽𝗲𝗿𝗮𝘁𝗶𝘃𝗻𝗮 𝗺𝗼ć je ono svakodnevno umijeće da se nešto pokrene, provede ili uskrati, i tko nju drži, kao da drži i sam puls korisnikova života
𝗡𝗼𝗿𝗺𝗮𝘁𝗶𝘃𝗻𝗮 𝗺𝗼ć kroji pravila, standarde i sam model usluge, a živi podjednako u zakonu kao i u „sitnom“ pravilniku, ondje gdje se načelo tiho pretače u kriterij.
𝗣𝗿𝗼𝗿𝗮č𝘂𝗻𝘀𝗸𝗮 𝗺𝗼ć, najtiša od njih, presuđuje koliko što „smije stajat“ (doduše, najčešće nejasno i po trošku i cijeni), te što će se na koncu prikazati kroz izvedeno.
No, sva se priča vrti oko jedne činjenice, da se tri moći rijetko kada zateknu pod istim krovom. Onaj tko najbistrije vidi posljedicu „nema novaca“ ili važnije mogućnost upravljanja nad tijekovima financija, ni ovlasti da „dirne okvir“, dok onaj tko taj okvir kreira, posljedicu ne osjeća istoga dana u „kući“, a onaj treći, koji je trpi na vlastitoj koži, je ne može pretvoriti u obvezujuću odgovornost onih nad sobom.
Uz te vidljive moći u sjeni djeluju i 𝘁𝗿𝗶 𝘀𝘂𝗽𝘁𝗶𝗹𝗻𝗶𝗷𝗲 𝗽𝗼𝗹𝘂𝗴𝗲.
𝗣𝗿𝘃𝗮 𝗷𝗲 𝗺𝗼ć „𝘃𝗲𝘁𝗮“, ona najtiša, jer promjenu se može pokopati i bez ijedne glasne riječi, a dovoljno je da je svatko sa svoga mjesta malko odgodi ili dostojanstveno primi na znanje. Ravnatelj se tako „brani“ da bez nekih iznad njega „ne može ništa“, jer, pogađate, takvi su zakoni, radnik kako nema jasnih uputa i izvršava ono što mu je „dao“ ugovor o radu, sindikat bdije nad radnim pravima, a što bi ga drugo i zanimalo, nedržavni pružatelj, ovisan o sigurnosti ugovora i volji javnog financijera, rijetko će glasno gurati promjenu koja bi ga mogla dovesti u sukob s onim o kome mu ovise usluga, plaće i opstanak, a Ministarstvo zaziva političku potporu bez koje se „ne miče“, pa svaki taj razlog, uzet zasebno, zvuči razložno, no zbrojeni izrastu u zid kroz koji nema prolaza.
Naravno, nisu tu samo ovi nabrojeni dionici, n u ovom trenu ostanimo „samo na njima“.
𝗗𝗿𝘂𝗴𝗮 𝗷𝗲 𝗺𝗼ć 𝗶𝗺𝗲𝗻𝗼𝘃𝗮𝗻𝗷𝗮 𝘇𝗯𝗶𝗹𝗷𝗲, jer onaj tko bira što će se mjeriti i isticati kao uspjeh barata i samim brojkama, službenim obličjem i oblikovanjem sustava.
Broj održanih edukacija može se proglasiti jačanjem kapaciteta, broj izrađenih planova individualizacijom, popunjena kontrolna lista kvalitetom, otvaranje usluge dostupnošću, preseljenje na novu adresu deinstitucionalizacijom, a odsutnost incidenta sigurnošću.
Sve to može biti formalno točno, dok odabrano „ime“ istodobno zaklanja ono što se nije mjerilo, kao npr- ima li čovjek više izbora, privatnosti, odnosa, utjecaja nad vlastitim danom i s𝘁𝘃𝗮𝗿𝗻𝗲 𝗽𝗼𝗱𝗿š𝗸𝗲 𝗼𝗻𝗱𝗮 𝗸𝗮𝗱𝗮 𝗺𝘂 𝗷𝗲 𝗽𝗼𝘁𝗿𝗲𝗯𝗻𝗮.
Jednom kada takav „naziv“( institucionalno imenovanje rezultata) uspjehom uđe u izvješće, pokazatelj, proračunsku stavku ili politički govor, prestaje biti tek riječ i postaje službena zbilja prema kojoj se sustav ocjenjuje, financira i brani. Stoga, tko određuje naziv „uspjeha“, unaprijed uvelike određuje i odgovor na pitanje je li promjene uopće bilo i što je važnije treba li je.
𝗧𝗿𝗲ć𝗮 𝗷𝗲 𝗺𝗼ć 𝘃𝗿𝗲𝗺𝗲𝗻𝗮, najpodmuklija od svih, gotovo čarobnjačka vještina odgode. Pravo koje dopuzi prekasno postaje tek „sjena nekadašnjeg prava“, jer usluga „isporučena“ nakon što je obitelj već dogorjela, korisnik umro ili proveo desetljeća na smještaju (koji kao soc usluga ne bi trebala postojati, jer se valjda zato „uspješno“ transformiramo“!!) teško se može odjenuti u ruho uspješne provedbe, a o tome kako je moguće da se to dešava uopće, već jesam, ali ću i još mnogo detaljnije u budućim tekstovima.
Jednostavno kazano, sustav čovjeka može ostaviti bez podrške a da ga nijednom izrijekom ne odbije. Dosta je da ga procjenjuje, pa premješta, upućuje, pa vraća na dopunu dokumentacije...
𝗜𝗜𝗜. 𝗞𝗮𝗿𝘁𝗮 𝗻𝗲𝗺𝗼ć𝗶, 𝗶𝗹𝗶 𝘀𝘃𝗮𝘁𝗸𝗼 𝘀𝘃𝗼𝗷𝘂 𝗯𝗿𝗶𝗴𝘂 𝗻𝗼𝘀𝗶
Pogledajmo sada detaljnije tko sve „naseljava“ taj prostor, i što svatko od njih, sa svoga mjesta, naziva dobrim životom ili uslugom za korisnika, jer baš ondje, u tom razilaženju definicija, kuca srce cijele nevolje.
𝗔. 𝗔𝗸𝘁𝗲𝗿𝗶 𝗻𝗮𝗷𝗯𝗹𝗶ž𝗶 𝗸𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗸𝘂
𝟭. 𝗞𝗼𝗿𝗶𝘀𝗻𝗶𝗸 (samo naizgled nepotrebno izdvajanje „njih“)
Sama riječ „korisnik“ pritom okuplja ljude posve različitih potreba, životnih povijesti, dosadašnjih iskustava sa sustavom i vrsta usluga koje primaju. Netko ima obitelj, prijatelje, vlastiti dom, novac, obrazovanje i prirodnu mrežu podrške koja će ga saslušati, zastupati i „pogurati kroz zatvorena vrata“, dok netko drugi nema nikoga tko bi njegovu riječ ponovio dovoljno glasno.
Jedan korisnik zna kome se obratiti i kako svoje nezadovoljstvo pretvoriti u zahtjev, drugi teško razumije postupak, ovisi o tuđem tumačenju vlastite potrebe ili je već naučio da od govorenja nema osobite koristi. Njihovi se interesi, mogućnosti i očekivanja zato ne mogu uredno sabiti u jednu jedinstvenu kategoriju, jer ih eto sustav sve naziva istom riječju.
Osoba zatočena u ustanovi teško će se usprotiviti onome o čijoj joj milosti vise sitne pogodnosti, higijena ili sam kontakt s obitelji, pa formalno pravo na izbor, tada kao da lebdi u zraku, jer stvarne alternative nema. O njemu se naravno uredno procjenjuje, planira, izvještava i naveliko govori, dok se njegov vlastiti glas spremno taloži na razini mišljenja koje je uredno saslušano i potom pohranjeno, ako ima sreće.
Drugi će, samostalno ili okupljen kroz udrugu, savez, neformalnu inicijativu ili roditeljsku organizaciju, lobirati, zagovarati, sudjelovati, razgovarati s političarima, izlaziti u medije i tražiti izmjenu propisa. Njegova potreba tako dobiva jezik, pravno obrazloženje, organizacijsku infrastrukturu i ljude koji je mogu ponavljati sve dok je netko ne čuje.
Treći, jednako „službeni korisnik“ istoga sustava, možda neće ni znati da je recimo savjetovanje otvoreno, niti sam pročitati nacrt propisa, otići na sastanak, objasniti što mu nedostaje ili razlikovati vlastito pravo od onoga što mu je netko predstavio kao jedinu mogućnost.
Ipak, temeljni su im interesi često vrlo slični.. dovoljno stvarne podrške, sigurnost koja ne guta slobodu, mogućnost izbora, pristup zajednici i život koji ne ovisi o dobroj volji obitelji, ustanove ili pojedinog radnika.
No, njihovi se neposredni interesi ipak mogu razići čim sustav podršku počne prikazivati kao „ograničenu zalihu“, a ne kao pravo, koju jedni mogu dobiti jedino pod uvjetom da je drugi ne dobiju ili barem ne toliko.. Tada „organiziraniji korisnik“, sam ili kroz svoju organizaciju, zagovaračku snagu usmjerava ponajprije na očuvanje ili poboljšanje postojećeg položaja „vlastite skupine“, dok slabije organizirani ostaju na rubu pregovora u kojima se posredno odlučuje i o njihovu životu.
Takvo se proturječje vrlo jasno i izravno pokazalo nakon odluke Ustavnog suda o osobnoj asistenciji.
Dio korisnika i organizacija pozdravio je uklanjanje ograničenja koja su pojedine skupine isključivala ili im unaprijed određivala premalen broj sati, dok se kod drugih pojavio strah da će širenjem kruga korisnika njima ostati manje asistenata, sati ili slabije dostupna usluga. Taj je strah ljudski razumljiv.
Naime, čovjeku čija svakodnevica već ovisi o premalom broju sati i asistentu kojega je teško pronaći, nemam što zamjeriti. Istodobno razotkriva sustav koji je ljude naučio da čak i tuđe pravo promatraju kao mogući gubitak ili smanjenje vlastitoga, a još više kako je postojeće stanje u cijelom sustavu jedini moguće, ili kako bi se pojednostavljeno kazalo, „mijenjamo se, al s molimo da se ništa ne promijeni kod nas, možda kod drugih“, gdje se i sama transformacija iako se tako piše nije ništa drugo nego nadogradnja nadogradnje, uz zadržavanje svega starog i istog. (o čemu više kasnije)
Smatram vrijedim istaći kako je i Ustavni sud izrijekom upozorio na pogrešnost međusobnog odmjeravanja različitih podskupina osoba s invaliditetom, ocijenivši da takav pristup iskrivljuje stvarnu sliku njihova nepovoljnog položaja u društvu. Uskraćivanje potrebne podrške jednoj skupini radi njezina mogućeg preusmjeravanja drugoj, kojoj se pripisuje veća potreba, prema Sudu ne opravdava takvu uskratu.
Oskudan, a „bogat izričajem“, kao moderan, a okoštali, prenormiran kad ne treba i nenormiran kad treba, takav sustav ljude polako „tjera“ da čuvaju ono što su uspjeli dobiti, pa se organizacije okupljene oko pojedinih skupina, sasvim razumljivo, bore za vlastite članove i već „osvojena prava“, dok država sa „strane promatra međusobno odmjeravanje tuđih potreba“, tješeći sve pomalo, kako eto, puno se radi.
Iz svega ovoga, možda se upravo tu i najbolje vidi koliko je riječ „korisnik“ „siromašna“. Iza nje nema jedne skupine, zajedničke volje ni uredno poredanih interesa, a postoje ljudi različitih života, mogućnosti, podrške, strahova i nadanja, neki okupljeni i politički vidljivi, mnogi posve sami, poneki sposobni zagovarati se pred svakim stolom, a većina ovisna o tome hoće li netko uopće razumjeti što pokušavaju reći. Tu riječ „korisnik“ koristim samo kad baš moram, jer tako sustav traži. Meni su draže osobe.
Još draži ljudi.
𝟮. 𝗦𝘁𝗿𝘂č𝗻𝗶 𝗿𝗮𝗱𝗻𝗶𝗰𝗶
Sjedaju s korisnikom u razgovor, mjere potrebe, vode postupke, a sam odnos prema čovjeku pred sobom zna iz temelja preokrenuti pojedinačni ishod, nabolje ili nagore, čak i unutar istih, već zadanih pravila.
Posao stručnog radnika, u svojoj srži, jest provoditi i podržavati ono što mu poslodavac, sustav u krajnjoj liniji, zada, a ne sa svog radnog mjesta sam taj sustav iznova graditi, poboljšavati ili preispitivati, pa zagovaranje reforme ostaje izvan njegovih radnih obveza, prepušteno slobodnom satu i osobnoj želji.
Ipak, najdragocjeniji resurs kojim radnik raspolaže jest vlastito vrijeme rada i znanje, dragocjeniji od svakog novca koji mu, uostalom, i ne stoji na raspolaganju. No opet, što radnik više zna, ili što više želi znati, to prije ili kasnije postaje svjedokom nepravdi, diskriminacija i proturječnosti utkanih u sam „poredak stvari“, a i najmanja njegova inicijativa da to sustavno popravi, makar na razini vlastite ustanove, sudara se sa zakonskom zbiljom koja takav iskorak doživljava kao remećenje ustaljenog reda.
Iz tog se sudara rijetko izlazi pobjednički, pa radnik, kroz poraz, brzo nauči biti nemoćan, te još brže posegne za onom najtišom i najudobnijom mišlju.. odradio sam svoje, za to me plaćaju, idem doma.
Treba reći, takva rezignacija nipošto nije sudbina svakoga, jer dobar dio radnika od prvog dana, gotovo i ne „kušavši drukčiji put“, odradi propisano, pogunđa pokoji put, oko ovog ili onog, pa uredno ode kući nakon osam sati, bez veće grižnje savjesti i bez osjećaja da je nešto propustio, a krivnju za takav mediokritetski mir teško je svaliti samo na njega, nju ili njih, kad im je upravo sustav tu udobnost i podario.
Opterećenje se tako, kod onih koji ipak vide više, prometne u kao „dijeljenje premalo kruha na previše gladnih usta“, te ono što je nekoć „bilo poziv“ ili trebao biti bar za neke, polako sklizne u puko obavljanje smjene kroz opis radnog mjesta. Najpametnije, najzdravije i osobno najbezbolnije.
𝟯. 𝗥𝗮𝘃𝗻𝗮𝘁𝗲𝗹𝗷𝗶
Vodi poslovanje, slaže strukture, i „u njegovoj je ruci“ da ustanovu učini gipkijom i ljudskijom, baš kao što je istom rukom može „zatvoriti u se“ i podrediti ponajprije vlastitu miru. Svaki krupniji iskorak treba podršku upravnog vijeća, osnivača ili Ministarstva.
Koliko god to zvučalo paradoksalno, ravnatelj je među prvima u hijerarhiji u svojoj kući, a istodobno jedan od najnemoćnijih u njoj. Naime, posao mu je brinuti da sve ostane u redu, da se propis provede onako kako je zamišljen, kako bi se održao status quo, a ne da ga itko dovodi u pitanje. Premda formalno vodi pravnu osobu, u srži je tek još jedan radnik sustava, samo s krupnijim naslovom, „izložen vjetrometini“ sindikata, zaštite na radu, inspekcije, korisnika i skrbnika, a svatko sa svoje strane povlači, traži, moli i upozorava, pa ono što izgleda kao najveća moć u praksi postane tek najšira izloženost.
Opet, ako u ravnatelju i „klija kakva klica“ promjene, ostaje mu da je njeguje u slobodno vrijeme, vlastitim znanjem i, ako ih ima, svojim frustracijama, no ako i nema toga, ni to mu se ne može olako uzeti za zlo, jer je zadaća, onako kako ju je sustav skrojio, upravo čuvati da sve ostane kako jest.
No, ravnatelj, dakako, raspolaže i jednom tišom, mekšom moći koja se ne pronalazi u statutu.. Oko njega se s vremenom oblikuje krug ljudi „od povjerenja“.. zamjenici i/ili voditelji, ponekad tek kolege čija riječ ima veću težinu od radnog mjesta koje nose, pa se kroz taj neformalni raspored utjecaja polako stvara klima ustanove.
Npr, hoće li se nova ideja dočekati radoznalo bar ili negativno odmah ili radnički strah od promjene smirivati razgovorom ili hraniti šapatom u kojem se svašta kaže kad se ne čuje, a tek korisnikova potreba prikazati kao razlog za novim i/ili drugačijim oblikom rada ili tek kao još jedan zahtjev koji kuća bi, al eto, ne može „objektivno“ isporučiti..
Ta se moć vidi i u načinu na koji ravnatelj ustanovu prikazuje prema van. Isti otpor može opisati kao razumljiv strah ljudi kojima treba sigurnost i vrijeme, kao ozbiljnu zapreku koja traži podršku osnivača, ili kao gotovo nepremostivu volju „radništva“ iza koje se vlastita pasivnost može sasvim udobno skloniti. Rečenica npr, „ja bih, samo moji ne žele“ zvuči kao priznanje nemoći, premda ponekad služi i kao njezina pažljivo „uređena predstava“, jer onaj tko mjesecima, godinama, određuje ton sastanaka, bira kome vjeruje, a koga sluša, što pohvaljuje ili što prešućuje ipak sudjeluje u proizvodnji upravo onoga raspoloženja na koje se poslije poziva.
Istina, i ravnatelji su samo ljudi, a ono malo prije opisano, sve ja zakonski uredno. Jednostavno,“ sustav mu daje“ dovoljno moći da snažno utječe na atmosferu, a doslovno nimalo da sam promijeni model, pa se upravo u tom međuprostoru njegova odgovornost najlakše zamagli, premda ondje često i počinje sve što se u ustanovi zbija može pomaknuti.
Jasno, ravnatelj kao „prvi među jednakima“, čak i bez navodnika zvučni sasvim ok. No, ni on, ni sam ministar ne bi trebao biti „prvi“ koga se pita..
NASTAVAK SLIJEDI..
