18/06/2026
Poučno i korisno štivo.
Vrijedi pročitati!
Planinarski kodeks se ne uči na Instagramu.
Ne pišem ovo protiv novih ljudi u planini.
Dapače, drago mi je kad netko otkrije planinu. Drago mi je kad čovjek izađe iz betona, makne se od ekrana, počne hodati, disati, gledati oko sebe i osjeti da postoji nešto veće od svakodnevice.
Ali imam osjećaj da se zadnjih godina nešto preskočilo.
Posebno nakon korone.
Ljudi su tada masovno krenuli u prirodu. Šume, staze, vrhovi, izleti, planinarske grupe, fotografije, aplikacije, trackovi, objave. I to je s jedne strane bilo lijepo. Priroda je mnogima postala spas.
Ali s druge strane, dobili smo puno instant planinara.
Ne kažem to podcjenjivački, nego stvarno.
Ljudi su preskočili ono što se nekad učilo polako. Kroz društvo, kroz planinarsku školu, kroz starije planinare, kroz ture na kojima nisi samo hodao, nego si slušao. Učio si kako se ponašati u grupi, kako pozdraviti na stazi, kako ne ostaviti smeće, kako ne galamiti kao da je šuma kafić, kako ne juriti ispred vodiča, kako ne omalovažavati slabijeg, kako stati kad treba, kako se obući, što nositi, kada se okrenuti, kada šutjeti i pustiti planinu da govori.
To se ne nauči iz jedne lijepe fotografije.
Planinarski kodeks nije samo skup pravila koja netko napiše na papir. To je način ponašanja. Stav. Kultura. Osjećaj da u planinu ne ulaziš kao vlasnik prostora, nego kao gost.
A gost ne ostavlja tragove bahatosti iza sebe.
Ne baca maramicu jer “to je samo jedna”. Ne pušta glazbu da je čuje pola šume. Ne ide preko drugih ljudi kao da mu se svi moraju maknuti. Ne dolazi na zahtjevnu turu potpuno nespreman pa očekuje da ga grupa nosi cijeli dan. Ne podcjenjuje teren samo zato što je netko na Facebooku napisao da je “lagano”.
Planina sve to vidi.
A još više to vide ljudi koji su s tobom na stazi.
Meni nije problem kad netko ne zna. Svi smo jednom bili početnici. I nitko se nije rodio s planinarskim znanjem.
Problem je kad čovjek ne zna, a misli da nema što naučiti.
Tu nastaje opasnost.
Za njega. Za grupu. Za vodiče. Za GSS. Za prirodu.
Zato mislim da se o planinarskom kodeksu treba ponovno govoriti. Ne s visoka. Ne bahato. Ne kao da su stari planinari bolji od novih. Nego zato što planinarenje nije samo hodanje do vrha.
Planinarenje je odnos.
Prema planini.
Prema ljudima.
Prema prirodi.
Prema sebi.
I ako smo to preskočili, nije sramota vratiti se i naučiti.
Zapravo, možda je baš to pravi početak planinarenja.
Ne prvi vrh.
Nego prvi trenutak kad shvatiš da u planini ne vrijedi samo pitanje: “Kamo idemo?”
Nego i ono puno važnije:
“Kakvi ljudi postajemo dok hodamo?”