02/12/2025
Zlatko Kramarić: Što nam je pokazao ‘marš protiv fašizma’?
Kada transparenti pozivaju na „ukidanje država i nacija“, na jezični unitarizam te na imaginarne balkanske integracije, tada je jasno da je meta prosvjeda – Hrvatska kao politička zajednica.
Današnji prosvjed nazvan „marš protiv fašizma“ ponovno je otvorio vječnu raspravu o tome što uopće znači biti antifašist u Hrvatskoj danas, u zemlji koja je demokratska, pluralna i ustavno antitotalitarna.
U društvu u kojem su manjine zakonski dobro zaštićene, gdje ne postoji sustavna represija ni prema jednom etničkom, jezičnom ili političkom kolektivu, teško je govoriti o postojanju fašizma u bilo kojem ozbiljnom smislu te riječi. Pa ipak, ovaj se skup predstavljao kao odgovor na tobožnju „fašizaciju društva“.
Pritom su najveću pozornost privukli – ne govori, nego transparenti. I upravo su ti transparenti jasno razotkrili nešto što se u javnosti predugo prešućuje: ovo nije bio antifašistički skup, nego politički i ideološki antihrvatski performans, zamaskiran u moralno nesporan pojam antifašizma.
Razjašnjenje osnovnih pojmova: fašizam, antifašizam i zloporaba povijesti
Fašizam je u političkoj teoriji prilično precizan pojam: autoritarizam, kult vođe, ukidanje pluralizma, nasilni nacionalizam i progon unutarnjeg neprijatelja. Hrvatska s takvim pojavama nema nikakve veze. Politička polarizacija i medijski sukobi, koliko god neugodni, nisu fašizam. Slobodni izbori, mnoštvo stranaka, kritički mediji i autonomne institucije stoje kao nepobitna činjenica.
Antifašizam je, povijesno, bio plemenita koalicija protiv nacističkog zla. Ali s vremenom se pretvorio u neupitnu moralnu legitimaciju, često korištenu kako bi se prikrili drugi politički ciljevi. Churchillova opaska kako će „budući antifašisti zapravo biti fašisti“ nije proročanstvo, nego upozorenje: kada se antifašizam pretvori u pretekst za delegitimiranje države, identiteta i pluralizma, on gubi svoj moralni sadržaj. Danas svjedočimo upravo tomu: antifašizam kao retorički štit za radikalnu ideološku agendu.
Transparenti koji govore više od govornika “Balkanska federacija – bez država i nacija”
Ovaj slogan nije antifašistički. On je u temelju antiustavni i antihrvatski. Zagovaranje ukidanja država i nacija – uključujući hrvatsku – nije kritika autoritarizma, nego ideološki napad na nacionalnu samobitnost i političku suverenost. Takve parole pripadaju istrošenim revolucionarnim fantazijama 20. stoljeća, ne stvarnosti 2020-ih u kojoj Hrvatska kao stabilna članica EU-a i NATO-a upravo zahvaljujući svojoj državnosti sudjeluje u europskoj sigurnosnoj i političkoj arhitekturi.
Zanimljivo je da organizatori nisu ponudili nikakvo objašnjenje što bi ta „Balkanska federacija“ trebala biti. EU? Nova Jugoslavija? Anarhistički projekt bez institucija? Ako je ideja neobjašnjiva, ali emocionalno nabijena, onda je njezin cilj očit: pogađati identitetsku točku Hrvatske, ne boriti se protiv bilo kakvog fašizma.
“Jedan jezik – jedna borba”
Ovaj transparent zapanjuje ignoriranjem temeljnih lingvističkih i političkih činjenica. Hrvatski i srpski su – bez obzira na srodnost – odavno dva standardizirana politička jezika. Nije na aktivistima da poništavaju realnost na kojoj počiva suvremena hrvatska kulturna i nacionalna samobitnost. Ovakvi slogani neugodno podsjećaju na staru jugoslavensku matricu jezičnog unitarizma. Ako je to „borba“, onda se postavlja jednostavno pitanje: protiv koga? Protiv hrvatskog jezika? Protiv identiteta? Protiv države? To nema nikakve, ama baš nikakve veze s borbom protiv fašizma. Ima isključivo veze s politizacijom jezične politike.
Korištenje ćirilice
Ćirilica je u Hrvatskoj legitimno i ustavno zaštićeno pismo. Ali kada se upotrebljava kao politički rekvizit, a ne kao kulturni simbol, jasno je da joj se daje funkcija provokacije, a ne dijaloga. Ako se želi štititi prava Srba u Hrvatskoj, to je dobro i potrebno. No korištenje pisma kao poluge političke provokacije ne doprinosi civilnom razgovoru.
Gdje je ovdje fašizam? A gdje je ugroženost manjina?
Tvrdnja da su Srbi ili bilo koja druga manjina u Hrvatskoj sustavno ugroženi jednostavno ne stoji. Pravna zaštita manjina u Hrvatskoj među najvišima je u Europi, od političke zastupljenosti do kulturne autonomije. Postoje incidenti, ponekad i govor mržnje, ali to nisu obrasci državne politike, nego marginalni ispadi koje institucije načelno sankcioniraju. Stoga ostaje ključno pitanje: protiv čega su danas prosvjedovali? Protiv fašizma, ili protiv Hrvatske kao političke zajednice? Transparenti daju vrlo jasan odgovor.
Pacifizam i politički luksuz
U svijetu obilježenom agresijom Rusije na Ukrajinu i globalnom nestabilnošću, pacifizam kao apstraktni moralni stav ostaje plemenit, ali politički nedostatan. Hrvatska, kao i cijela Europa, ne živi u ideološkoj utopiji nego u realnoj sigurnosnoj arhitekturi. Antifašizam lišen političkog realizma pretvara se u retoričku gestu – i ni u što više.
Ecov “ur-fašizam” i hrvatska stvarnost
Ako se na Hrvatsku primijene kriteriji Umberta Eca, može se govoriti o društvenim tenzijama, oštroj retorici i ponekom radikalnom ekscesu. Ali ne postoje indikatori ur-fašizma u institucijama, zakonima ili dominantnim političkim praksama. Hrvatska nije totalitarna, nije autoritarna, nije jednoumna. Drugim riječima: proglašavati Hrvatsku fašističkom je ne samo intelektualno neodgovorno, nego i moralno uvredljivo prema svim građanima koji su sudjelovali u stvaranju njezine demokratske budućnosti.
Zaključak: antifašizam kao politički kostim
Ono što smo danas vidjeli nije bio prosvjed protiv fašizma – jer fašizma u Hrvatskoj nema. Vidjeli smo politički ritual koji se služi antifašističkim simbolima kako bi prikrio potpuno drugu agendu: ideološko osporavanje hrvatske državnosti, nacionalnog identiteta i jezične samobitnosti.
Kada transparenti pozivaju na „ukidanje država i nacija“, na jezični unitarizam te na imaginarne balkanske integracije, tada je jasno da je meta prosvjeda – Hrvatska kao politička zajednica.
A to nema nikakve veze s antifašizmom. To ima veze s antihrvatstvom, koje se pokušava legitimirati moralnim autoritetom antifašističke baštine. Upravo zato se o ovakvim događajima mora govoriti jasno, bez straha i bez zadrške. To nije obrana Hrvatske od kritike – nego obrana istine od manipulacije.
Zlatko Kramarić/misao.hr Foto: pxll
