27/04/2026
Bilo jednom na Brijunima... a i u Minhenu!
25. Aprila u Minhenu smo ugostili Branislava Trifunovića, Milana Marića, Sanju Marković i Tihanu Lazović. Ali već poslije nekoliko minuta više nismo bili u Minhenu.
Bilo jednom na Brijunima kreće lagano, lepršavo, šareno. I onda samo shvatiš da si na Brijunima, negdje između istorije i nečega mnogo ličnijeg.
Bane je postao Tito, ne onaj iz knjiga nego čovjek. Milan Barton, sa svim tim šarmom i nekom čudnom težinom ispod. Tihana kao Elizabet Tejlor, jaka i krhka u isto vrijeme. Sanja kao Jovanka, mirna, a stamena, toliko da smo joj povjerovali svaku riječ.
Ako bismo morali predstavu svesti na jednu riječ, to bi bili odnosi. Prema sebi i sopstvenom identitetu, prema drugome i u odnosu na druge, prema svijetu koji se mijenja i ne pita nas mnogo. Na sceni stoje kao suprotnosti, Tito i Burton, s jedne strane politika, ideologija, moć i s druge strane film, reflektori, glamur i strasti. Jovanka i Elizabet, Lika i Holivud, partizanka i zvijezda. A negdje ispod svega toga isto, potreba da te neko vidi, da te neko voli, da ne budeš sam.
U odnosu Ričarda i Elizabet vidi se koliko boli kad si u odnosu, a sam. Kad dvoje ljudi koji su se nekad voljeli počnu da idu svako na svoju stranu, zbog sujete, ega, takmičenja. Ne možemo a da se ne zapitamo je li to slabost samo holivudskih zvijezda ili je to prosto ljudski?
Otvara se i pitanje šta znači ne biti u tuđoj sjenci. Elizabet koja odbija sporednu ulogu, koja neće da stoji sa strane. Naspram nje Jovanka, druga vrsta snage, tiša, ali ne manja. Jedna izlazi iz sjene i nosi cijenu toga što je vidljiva. Druga svoju snagu nosi iz nekog drugog izvora, iz borbe koja nema reflektore nego rovove. Može li feminizam uopšte postojati, ako prvo ne izborimo slobodu?
Na sceni su svjetovi koji kao da nemaju veze jedan s drugim, a ipak se negdje dodirnu. I to baš tamo gdje je najtanje. Gdje svako nosi svoju tihu patnju. Neostvarene snove, zaborav, i jednu teško sastavljenu državu koje uskoro više neće biti.
Publika je u početku bila tiha, kao da mjeri. A onda je krenulo, smijeh, pa još jedan, uživali smo u glumačkim majstorijama cijele ekipe. Publika i glumci su se uhvatili negde na pola. Rečenica padne na sceni, a nastavi se kroz reakciju u sali.
Salom se prolamao smijeh, bilo je tu i nostalgije, ali ne one lake, nego one koja ponekad stegne u grlu. Vratila nas je predstava u neko vrijeme kad je djelovalo da će stvari ići nekim boljim putem, prije nego što se sve raspalo.
Sala je bila puna do posljednjeg mjesta. Ali važnije od toga, bila je prisutna, što nije uvijek slučaj.
Kao i uvijek na Cultus događajima, ono što je možda najviše ostalo nije bilo na sceni.
Poslije predstave ostali smo zajedno još neko vrijeme i svako je pokušavao da uhvati šta ga je zapravo dotaklo. Pričalo se o smijehu koji je iznenadio, o rečenicama koje su ostale, o onim malim trenucima koji su svakome značili nešto drugo.
Glumci su ostali sa nama. Bez distance, bez žurbe, strpljivo se slikajući sa svakim ko je želio i rado razmjenjujući utiske. I u tim razgovorima se možda najbolje vidjelo koliko je predstava "legla".
I negdje poslije svega toga ostaje jedna jednostavna misao. Svi mi koji živimo i dišemo kulturu zaslužujemo sadržaj koji će ispuniti taj dio nas, čak i kad smo daleko od svojih rodnih gradova.
To je i razlog zašto Cultus BH postoji. Zato ovo radimo, sa vama i za vas. U naše slobodno vrijeme, onako iz ćejfa. Jer je to potreba da se bude zajedno, da se smisao pronađe na sceni, u muzici, u knjigama.
Ako vam se sviđa to što radimo, podržite nas: https://cultusbh.org/spenden/
A mi ćemo se uvijek truditi, sa punom odgovornošću, da Minhenu donosimo ono što vrijedi.
Vas Cultus tim ❤️
📸 Domagoj Benčić
