14/05/2026
Nataša Kandić: Moj odlazak u Ćušku
Prvi put sam u Ćušku otišla nekoliko dana nakon ulaska KFOR-a na Kosovo, sa advokatom Mustafom Radoniqijem. Većina meštana nije otišla u Albaniju, kako su im „Šakali“ naredili. Posle nekoliko dana vratili su se u opljačkane i spaljene kuće.
Dok smo Mustafa i ja išli putem, meštani su čuli razgovor na srpskom. Ubrzo su ljudi počeli da se okupljaju oko nas. Bili su ljuti. Razumela sam to po tonu, po pogledima i komešanju.
A onda sam videla jednog mladića koji je na srpskom rekao: „Stanite, pa ona je na radiju pričala šta se nama dogodilo.“
Nastala je tišina i neverica. A onda je jedna žena rekla: „Napraviću fliju, našla sam brašno.“ Nikada mi flija nije bila ukusnija. Sedeli smo ispred njene kuće. Oko nas sve je bilo spaljeno. Ljudi tužni, ali srećni jer je strah nestao.
Kasnije sam ponovo dolazila, obilazila kuće, razgovarala sa svedocima, zapisivala njihove reči, videla nesagorele kosti u spaljenim kućama.
Nema reči kojima bih opisala te slike i reči preživelog Hazira Berishe: „Gušio sam se od dima, vukao sam skoro otkinutu nogu, ali sam došao do prozora i skočio u žbunje.“
Bila sam sa njim i drugima kada su svedočili pred sudom u Beogradu.
Danas me je sramota da odem u Ćušku. Šta da im kažem?
Od prve optužnice za ratne zločine u selu Ćuška do poslednje, kojom su spojeni zločini pripadnika 177. Vojno-teritorijalnog odreda Peć, prošlo je 14 godina.