https://www.facebook.com/287155624673959/

Екипа с неба, Burgenae, Belgrade (2026)

01/03/2026

Još od Kurajbera Vukana, prije pet stotina godina, naše pleme održava ravnotežu između vještica i vila. Posljednjih trista godina živimo u Biovičinu Selu, a prije toga dvjesta u Zadru, gdje dođosmo iz Nikšića.
Kad muško dijete napuni deset godina, počinje obuka. Đed živi za taj trenutak.
Isprva ti ništa ne govori. Samo odaš s njim po bukovačkim selima. Uči te gdje su najveći orasi i hrastovi; u Voševcima i Bribiru pokazuje ti jablanove. Najčešće obilazi Macure. Ulazimo u uske ulice, prolazimo kraj svake kuće.
Suton pada. Mrak se spušta.
Iz jedne kuće dopire graja, vriska. Mene obuzima strah, jeza, suze same krenu. Kao da polete divovske vrane — šušti lišće, šišti vazduh. Đed me sakriva iza sebe, vadi obje kubure i puca. Ja škiljim preko njegovog ramena. Dimna zavjesa. Miris baruta peče oči. I onda — mir. Tišina.
Škripnuše vrata malo dalje. Izlazi stariji čovjek s crvenom kapom i zove nas u kuću:
— Jesi li je pobro?
Đed odgovara mirno:
— Samo sam je oprljio po debelom mesu. Neće letjeti ovog ljeta.
Dariva nas: dvije nove crvene kape, bukaru i šaku vritula.
Ja ćutim do kuće, ni riječi ne progovorih.
Negdje kod Kolašca Đed reče da se o ovome ne divani nikome dok je on živ.
— Ranko, de mi zamutaj nekolike. Tresu mi se ruke, napada me starost. Da čalabrcnemo pa ćemo za Voševce.
Rekoh:
— Oće li biti kod Cokljana u zadruzi šta za me?
— Biće, dašta će. I jadra i deita.
Kad dođosmo do Jezerine, pokaza mi jablanove kakve nikad veće ni ljepše ne vidjeh.
— Ođe večeras čekamo. De mi skini onu krpetinu s grane.
Skočih kao mačak, skinuh je i dadoh mu.
— Vid ovo — reče. — Ovo je sa skupe aljine. Doleću amo i bodulke. Nisam ih viđao do sad. Nikad ne idu mimo Bribira.
Za dvije ure nestade sunca za Zmištakom. Mrak pade.
— Slušaj sad — veli. — Ovo može trajati svu noć. Ako nas nadjačaju, bježi u vodu. S ove strane nema ni metar dubine.
Kako on reče, tako nasta gungula. Pucaju grane na jablanovima, ciče kao zmije kad osjete vatru. Đed tuče kuburom — kako jednu isprazni, ja drugu punim. Al’ ništa. Digle se beštije visoko, ne mereš dobaciti.
U tren predvodnica na grabovoj metli zaleti se među nas. Ja se bacih u stranu, a Đeda dohvati i prebaci preko zida. Zgrabih kuburu i opalih pravo u glavu. Ona ispari. Samo joj roba pade na ledinu.
Đed, razbijene glave, vrati se preko zida. Gleda me i ćuti.
Dodajem mu kuburu. On mahnu rukom:
— Tvoja je. Zaslužio si je.
— Ako te baba pita šta mi je s glavom, reci da sam zapeo u vinogradu dok smo čekali jazavca.

Sad po zadatku.

— Leti u Zmištak. Kod Nevena .Reci da sam te ja poslao po crno koplje. Čestitaj im unuka — nek’ im je živ i zdrav mali Vlade.
Koplje bijaše duže od mene, a lagano k’o repušina.
Popesmo se na vrh Plančenika. Do mraka sam znao ime svakog brda, potoka i proplanka što oko može vidjeti.
Kad se prebacišmo iznad Bribira, začu se taratutma. Iz Otresa se naziraše jato na nebu, sve veće i veće. A zemljom, kao sjenka, gazi čagljojarčina. Zidovi se ruše pod njim.
Počesmo tući kuburama.
Tad se začu glavna vještica.

— Starog davi i udavi, nek ostane u toj travi!

— Pojačaj punjenje! Gađaj u srce! — viknu Đed.
Leti livadom čagljojarac, noge mu zemlju ne dotiču. Đed ga dočeka na putu iznad muzeja. Zazvižda crno koplje kroz vazduh — pogodi ga u prsi. On zakmeča, zavija, buka para uši.
Pomislio sam da je gotovo Na stotine čagljojaraca skupilo se oko onoga poginulog. Oči im sijaju kao oganj.
— U kulu! — viknu Đed. — U ostatke kule iznad dvora princeze Jelene!
Okrenem se — tama i zubata zvjerad za nama. Jedan uskoči u kulu i zgrabi Đeda za ruku. Ispade kubura. On mi drugom rukom dobaci zobnicu s diplama:
— Penji se na zvonik Sv.Ane, uzmi ratne diple, dipli koliko snage imaš!
Ostavih ga i potrčah. Popnem se i zadiplim. Kako dipli zazvučaše, pojavi se svjetlost s Dinare i Velebita. Nešto proleti kraj mene. Čagljojarci poleteše u zrak od njihovih udara, a kako ih one pogledaju — nestaju ko magla.
Vile su nas opet spasle.

Smiraj. Tišina. Ni daška vjetra.
Svjetlost se pojavi na mjestu gdje ostavih Đeda — i iščeznu.
U kuli — ni Đeda, ni čagljojaraca. Samo kubura na zemlji. Zaturih je za pas i dozivah ga. Diplim, zovem — ništa.
Svanjuje. Na ulazu u Varvariju stoji žena, sva u bjelom, zove me.
Ona reče tiho:
— Znam gdje je. Vidila sam svjetlost. Vile su ga odnijele. Miruj sedam dana. Vratiće se.

01/03/2026

Jovana je tužno rekla;

“Neću da idem u Ameriku. Hoću da ostanem ovdje s tobom. Neću da te ponovo izgubim”.

Suze su lile sa njenog lica. Dušan je nije mogao gledati da plače. Vidio je dosta boli u svom zivotu ali njene suze su mu bile najteže.

Uhvatio je za ruke i pogledao u oči.

“Jovana saslušaj me sada. Molim te prestani da plačeš. Zbog mene. Ne mogu suze da ti vidim na licu. Ja nisam zaboravio sve tvoje snove i želje. Niko ne bi bio sretniji čovjek od mene na ovom svijetu da ti ih mogu ispuniti ali ne mogu”.

“Ne, ja to i ne tražum od tebe. Samo da..”

“Saslušaj me, molim te. Ja želim za tebe sve to i još puno više. Gledaj taj odlazak kao šansu u životu. Izgubili smo sve šta smo imali, šta smo volili, sve je nestalo. Niko nikada nam to više neće vratiti. Ništa više neće biti isto. Zar nije onda svedno gdje ćemo biti. Nikoga nije briga za našom sudbinom. Znači jedino možemo pokušati sami sebi pomoći. Zato idi sa svojom familijom. Ne razdvajaj se. Mene nećeš nikad izgubiti. Ni našy ljubav. Kada ti bude najteže, kada pomisliš da si sama na ovom svijetu znaj da te neko voli i misli na tebe. Nemoj to nikad zaboraviti. Raširi krila, slobodno leti i sve šta poželiš neka ti se ispuni. Idi u školu, putuj, raduj se, druži …šta god. Nemoj da te niko više u životu sp**ava u ničemu pa ni ja. I nemoj plakati. Suze su ostale tamo gdje smo najviše voljeli. Neka ih tamo. A ja znam da ćemo se mi ponovo sresti jer ti si uvijek bila moja oaza a ja to nikada neću zaboraviti.”

“Obećavaš?”

“Ja ne obećavam, ja uvijek držim riječ”.

Jovana se smirila i dugo nije puštala Dušana iz zagrljala. Posljedne dane zajedno su provodili nerazdvojni. Svakim danom im je bilo sve teže da se rastaju. Jovana bi odlazila dugo se okrećući i šaljući poljupce a Dušan bi odlazio kući sa tugom u očima. Kod kuće bi ga čekao njegov život. Majka, otac invalid, dvije mlađane sestrice. Morao je da odloži svoj život na neko vrijeme i da pomogne svojima. Od pogibije brata majka nije više bila ista. Nije htio da Jovanu uvlači u sve to.

Jovana je često pisala i opisivala u detalje svoj život. Krenula je u školu za engleski jezik. Pisala mu je o ljudima koje je upoznavala. Šta je novo naučila. Kako je položila vozački i kako je voziti auto lako. Čuli su se i telefonom. Na kraju je uvijek govorila kako joj nedostaje i jedva čeka da ga vidi. Godine su prolazile i činilo se da ljubav ne jenjava. Kažu daleko od očiju daleko od srca ali ne u njihovom slučaju.

Preselila se sa novim poslom u drugi grad blizu oceana. Vrući pjesak pod nogama i pjesma valova ju je smirivala i budila nadu. Sazrijevali su i rasli razdvojenii daleko jedno od drugog. Osjećali su oboje da se nešta treba mijenjati. Dušan je postajao sve tiši a njegova majka to mije mogla više gledati. Jedan dan mu je rekla;

“Dušane sine, poslušaj me. Dosta si tugovao. Idi svojoj sreću. Bog ti je dao veliku radost i vreme je da je uživaš. Neće nama biti ništa. Vidiš da smo dobro. Sve si nam stvorio šta treba ali sad je vreme da stvaraš sam sebi. Ona te čeka ali neće zauvijek. Ako smo izgubili sve nemoj i nju da izgubiš”.

Jovana je svaku večer nakon posla svraćala u jednu ribarsku luku i ispraćala sunce. Kad bi zatvorila oči nasmiješila bi se jer bi istog momenta ugledala Dušana na njihovom najdražem mjestu, na Kalemegdanu. Često bi pelikani sletjji na ogradu jer su tu ribari hvatali ribu. Nekad bi joj pelikani prišli tako blizu da su je dodirivali ali ona se nije pomjerala. Kad bi ona došla ribari bi je pozdravili kao starog poznanika i sa divljenjem je posmatrali. Izgledala im je kao neka zalutala sirena koja svaku večer čeka svog mornara a on nikako da dođe.

Onda bi sunce zašlo, ona bi otvorila oči, duboko izdahnula i nasmiješila se a oni bi je ispratili pogledom punom nade da će jednog dana pronaći to šta joj je nedostajalo.

Jedne večeri njen život se promjenio. Stajala je zatvorenih očiju i gledala u sunce. Odjednom je osjetila pogled na svojim leđima i tiho zaplakala.

Prosap**ala je,

“Hvala ti Bože”.

Dušan joj je prišao i zagrlio je. Dok je ljubio brisao joj je suze usnama. Izvadio je crveni šal iz njedara i stavio joj oko vrata jer crveno joj najlepše stoji.

Prošaputso je,

“Izvini. Nemoj više da plačeš. Dosta je suza isplakano. Hoću da te vidim sretnu i veselu. Da ti osmijeh stalno igra na licu. Od danas nikad više nećeš zaplakati. Ja ti neću dati”.

Ona je kroz suze izustila;

“Obećavaš?”

“Znaš da ja ne obećavam?”

“Znam. Nego uvijek držiš riječ”.

Sunce je zalazilo u daljini ljepše nego ikada do tada. Čak su i ribari na trenutak zastali da mu se dive. Znali su i oni da ljubav stvara magiju. Ono šta nisu znali je da njihova ljubav nije bila obična. Bila je to ljubav dvoje ljudi koji su imali sretno djetinjsto, otetu mladost i jedno drugo. Ljubav je bila tiha, duboka ali vječna. Trebalo je to sve izdržati.

Tina Laka

28/02/2026

Jovana je pokušavala svaki dan da zove majku ali veze nikako nisu radile. Dušan je obično nju zvao ali tih dana se nije javljao. Vraćajući se kući sa posla, 4.8.1995 godine kroz otvoreni prozor jedne kuće ugledala je upaljenu televiziju sa nemogućim slikama. Odmah joj je majka proletila kroz glavu. Zastala je okamenjena i gledala kolone i kolone prognanika. Suze su joj same lile i nije mogla da se pomakne. Nije znala šta da radi, kome da se obrati za odgovor. Tetka je govorila da oni znaju put do njih. Da je najbolje da sačekaju da se oni jave.

Na televiziji iz minuta u minut bombardovanje raznim imofrmacijama. Sa kanala na kanal stalno iste slike kolone a Jovana je pokušavala da pronađe svoje među svim tim umornim i tužnim ljdima. Svi su joj izgledali isti. Prazni pogledi bez nade jer je sve ono šta je bilo u njima iščezlo. Preko noći. Kao da nikad nije postojao jedan narod i jedna zemlja. Napaćena i prodana sirotinja.

Ljudi na ulicama svaki sa svojom pričom i teorijom. U neznanju. Jovana nije mogla to više ni gledati ni slušati nego je pobjegla, zatvorila se u sobu i molila Boga da joj sačuva drage ljude. Najviše se bojala za brata Jovana tada svega 13g.

Prošlo je nekoliko dana. Izgubila je i pojam o vremenu i prostoru. Niti je mogla da jede ni da spava. Stalno je bila blizu telefona, očekivala da je zovnu. Zvale su komšije, prijatelji, rođaci ali njeni nikako. Napokon zazvoni telefon. Jovana se trgnu iz bunila i uzviknu “mama”. Bila je u pravu. Majka se javila i rekla da su svi dobro i da se nalaze u Sremskoj Mitrovici, u prihvatnom centru. Rekla je da im nedaju prići Beogradu, da tetka mora doći po njih jer ih same neće pustiti.
Suze radosnice i rijeci Jovanine majke;

“Rekli nam samo da idemo do stare škole. Ja reko Jovi da upali traktor pa da krenemo. Već se bilo počelo smrkavati. Pokupimo naroda iz sela koga smo sreli. Bila puna prikolica. A Jovo jadničak vozi ka veliki. Ja uvje govorim možeš li, da te ja zamijenim. Nije mi da nikako. Došli mi tu kod škole. Bilo dosta naroda. Sjedim ja na zemlji, metila podguzač. Evo i sad ne znam šta mi je on pao na pamet da ga ponesem a ne nešta drugi. Taman bila trenila kad mi se usanjala velika zmijurina, crne boje. Sačuvaj Bože! U životu veću muku nisam vidila. Mi se kao skupili pod jedan zidić a ona se izvisila nad nama, zaklonila nam svjetlost a oči joj se crvene kao krv. Sve mrak od njene sjene. Kao neki magnet te privlači da gledaš u te oči. Kad odjednom sa desne strane neka mala svjetlost, kao kad zraka prolazi vako kroz lišće. I ja skrenu pogled prema toj svjetlosti i prenu se. Kad sam se prenula čujem neki vojnik šapće svojoj ženi da se sprema da idu da je sve dolje palo i oni odoše. Nikom ne govore. Ja onako krozasan se skoči, poče ja zvati Jovu da idemo. Mi se tu brže bolje potrpamo, mrkla noć a na traktoru svjetla ne rade. Ma nije se vidio prst pred okom. Srećom ponijela jedna žena ručnu lampu i ja ispred tom lampom svjetlila a Jovo vozio. Tako nekako izgurašmo na glavni put prema Kninu. A Knin se već sav bio iselio. Srećemo ljude idu pješke, mole da stanemo, žene bugare. Kaže meni Jovo,

“Mama nemoj se kriviti. Biće sve dobro”.

Meni moj sin od 13 godina to govori. Ja i ne znam da mi suze idu onda moš misliti kako je bilo. Čim zatvorim oči ona zmijurina mi ponovo dolazila u san ali me uvijek ono svjetlo sa desne strane kao spašavalo. Davalo mi nadu. Cijelim putem sam se molila Bogu da nas i on ne zaboravi. Reko Bože svi su nas ostavili, kada njesmo ljudska bića, ali nemoj ti. Jedino u tebe još uvijek vjerujem. Ne mogu ti sreći moja dalje pričati. Neki drugi put ću nastaviti. Danas ne mogu….

Samo ću ti reći kad smo prešli u Srbiju ma nije murda 500m od granice puče nam guma. Dobro i tolko izdržala. Kako se bilo potrevilo odma tu bio i vulkanizer blizu. Dobri neki ljudi, mater i sin. Govorim ja ima li telefon da zovnem vas. Nikako se sjetiti pravog broja. Znaš ti kolko p**a sam te zvala na taj broj ali se nikako pravog broja sjetiti. Zablokirao mozak.

Popravio on odma gumu i ja mu dajem zadnjim 10 maraka šta sam imala. Govori mu mater da nam ne uzme ta vidiš da su jadni ljudi izmučeni. Ja mu utrpa u džep i reko kad sam sve izgubila neće me ni ti 10 maraka spasiti.

Cijelo vreme pokušavam se ja sjetiti broja telefona. Nedaju nam ući u Beograd i šalju nas u Sremsku Mitrovicu. A tamo svako malo na razglasnoj tabli da je spreman voz za Kosovo i ako nemamo nikoga tu da se pakujemo i idemo. Meni zuji u ušima. Kakvo crno Kosovo. Iz jedne muke da idem u drugu. Zar nije dosta bilo igranja sa našim životima?! Nikako ne mogu oka sklopiti. Ja odem vako iza zida jednog, sjedem i pokrijem usi. Govorim Bože pomozi mi da se sjetim broja. Pa mi pred očima bilježnica de sam bila zapisala, pa kako sam vrtila na telefonu jedan po jedan broj. Vako prstima ispred. I sjetim se. Sve mi brojevi ka zasvjetliše pred očima, odjednom. Brže bolje otrčim i zovnem vas…”

Jovana nije čula nikave vijesti za Dušana. Gdje god je pitala nije ga bilo. Ni na kakvim listama. Tražila je i preko prezimena ali sve uzalud. Polako su se mjenjala i godišnja doba. Ta najteža zima 95-te. Nenavikli na led i snijeg neki ljudi su je jedva izdržali. Došlo je i proljeće i ljeto ali Dušana nije bilo.

Jovana je i dalje, svaki dan odlazila na Kalemgdan ali se nije radovala suncu. Nije mogla da zatvori oči i da uživa na najdražem mjestu. To mjesto je nestalo sa Dušanom a sva ona težina se ponovo vratila jača nego ikad prije. Nije joj se ni otimala nego prepustila. Kao da joj je tako bilo lakše. Sve joj je postalo svejedno jer kada se čovjek umori od bola onda utihne. A bol je bio velik. Izgubljena kuća, izgubljena zemlja, izgubljena ljubav. Kako dalje?

Ljeto je polako izmicalo a Jovana ga nije ni primjecivala. Probudila se toga dana i ugledala crvenu haljinu na vješalici. Vrata od ormara su bila otvorena a ona se nije mogla sjetiti kad je to uradila. Tu haljinu nije obukla od zadnjeg susreta sa Dušanom. Obukla je i prvi put nakon dugo vremena kao da je ponovo osjetila tračak radosti. Bez razmisljanja je krenula prema Kalemegdanu. Kao da je nešta zvalo da ubrza korak. Potrčala je i pri dnu stepenica ugledala Dušana. Bacila mu je u zagrljaj, snažno zagrlila i rekla,

“Hvala Bogu šta te sačuvao!”

On je gotovo nečujno progovorio;

“Mene jeste ali brata nije…”

Izvadio je crvenu brojanicu zamotanu u bijelu maramicu i stavio joj na ruku.

“Ovo je iz Svete Petke. Da te čuva kad nisam tu. Crveno ti najljepše stoji”.

Zagrlili su se i zatvorenih očiju gledali zalazak sunca, tu na najdražem mjestu. Imali su toliko toga da kažu jedno drugom ali su ćutali. Riječi su nekad suvišne. Znaju da pokvare trenutak a nekad se taj tenutak ne može više vratiti.

Kada je sunce zašlo ona je tiho prošap**ala,

“Moram nešta da ti kažem”.

“Reci”.

“Moji su dobili papire za Ameriku”.

Dušan nije ništa odgovorio samo je nježno poljubio u čelo i jako zagrlio. Htio je da zadrži šta duže može tu posljednju oazu Krajine koja je još uvijek živjela u njoj.

Tina Laka

27/02/2026

Kalemegdan, jun 95-ta. Jovana je živjela kod tetke i pohađala srednju školu u Beogradu. Čim je škola završila drugi dan je sjedala na autobus i odlazila kući u svoje selo u Krajinu. Patila je za svojom familijom, svojim selom, svojim prijateljima ali majka nije dopuštala da se vrati. Njihova kuća je bila blizu prve linije fronta. Uvijek joj je majka govorila šta će tu, mučiti se prebacivati autobusima do škole. Da su sva djeca otišla dalje a ona nije imala mogućnosti niti ikoga da živi u Kninu ili negdje dalje. Govorila joj je da je žensko i svašta se dešava u ratu tako da joj je najbolje da bude kod tetke.

Jovana je slušala majku i sa suzama se svaki put rastavljala kad bi odlazila u Srbiju. Kad je završila školu zaposli se u jednoj firmi koja je pravila razne vrste krema. Na kraju radnog dana sa veseljem je skidala bijeli mantil i žurno trčala da isprati sunce na počinak. A gdje ima tu ljepši zalazak sunca nego na Kalemegdanu.

Letjela bi tad niz stepenice i kao da bi sva težina njenog svijeta tada nestajala a ona se osjećala da bi mogla poletjeti sve do svog sela i zagrliti svaki dio te drage zemlje. Toliko ljubavi i želje je bilo u njoj. Voljela bi sjesti na zidić a sve oko nje bi se odjednom utišalo. Nije čula ni graju ljudi oko sebe, ni muziku okolnih kafića, ni po neki lavež kučeta u šetnji nego samo tišinu svoga sela kada se popne na okolno brdo i preda mu se sva.

Zatvorila bi oči tada a sunce bi se odmaralo na njenom licu kao u krilu starog poznanika. Ti trenuci su joj bili tako dragi da je malo koji dan propuštala. Kad bi sunce zašlo, duboko bi uzdahnula i teškim koracima krenula nazad tim istim stepenicama i ponovo se uprtila težinom toga svijeta.

Jednog dana kao da je sunce malo zastalo jer je htjelo da je vidi šta duže kako joj se lice presijava u bojama večernjeg zalaska. Te večeri jedan mladić se sa žurbom kretao kući. Došao je u posjetu samo na nekoliko dana i te večeri je morao da uspori, da zastane. Taj prizor mlade djevojke duge, crne kose koja je nepomično sjedila zatvorenih očiju dok su joj boje plesale na licu nije mogao da propusti. Začudio se sam sebi kad je među svim tim ljudima vidio samo nju. Možda je razlog bila boja njene crvene haljine koja je odudarala od tog svijeta ili mu se samo tako činila. Izledala mu je kao neka zalutala sjenka iz nekog prošlog vremena koji je tu ostao i jedino on može da je vidi. Morao je da sazna ko je ta djevojka.

Tiho joj je prišao i sačekao da otvori oči. Nije htio da joj prekida uživanje a on sam je uživao u svom pogledu. Kada je sunce zašlo ona je duboko uzdahnula i otvorila oči.

Rekao je i nasmiješio se;

“Preljep zalazak sunca večeras ali ja moram da ga gledam otvorenih očiju. Ne znam drugačije a nema niko da mi pokaže kako”.

Ona se nasmijala i pogledala u njegove duboke, crne oči. Vidjela je nešta toplo i drago a trenutno tako daleko. Ljudi kažu da ne postoji ljubav na prvi pogled. Da je to samo privremena privlačnost i da za pravu ljubav treba vremena ali da su poznavali Jovanu i Dušana ne bi tako govorili. Njihova ljubav se rodila kada su se njihove oči srele a duše jedno drugo osjetile.

Znam, i ja kažem, krivo je sunce ili neka veća sila ali te večeri dvoje mladih ljudi nisu marili ni za vrijeme, ni za prostor, ni za ljude oko sebe.

Dušan se vraćao nazad u svoju jedinicu za nekoliko dana a Jovana ga je pokušala da nauči za to veoma kratko vrijeme kako se sunce vidi zatvorenih očiju. Zatvorio bi oči a ona bi ga nježno poljubila i rekla da zamisli da se nalazi na najdražem mjestu na ovom svijetu. On se nasmijao, otvorio oči i rekao da je to mjesto trenutno tu.

Ona bi se kao malo naljutila, pomilovala mu lice i rekla da ga ne može tako naučiti, da je neozbiljan. Onda bi on rekao ponovo da krenu iz početka da ce biti bolji učenik. Tako bi cijelu večer ta igra kretala iz početka a sunce je u svemu tome uživalo. Ma da ga je bilo mjeriti kažem vam ja da je zalazak trajao duplo duže nego drugih dana. Moralo je i sunce kao i vi da znate šta se dalje dešavalo.

Dušan se vratio nazad a Jovana je rekla da će za Svetog Iliju doći u selo. Tada je uzela slobodno na poslu. Otkad je počela raditi nije više imala cijelo ljeto da ide kući. Samo mjesec dana za Svetog Iliju a to je najviše i voljela. Do tad će se čuti telefonom.

Brojila je dane do odlaska kuci. Svake večeri je sa još većom radošću trčala suncu u susret a i vraćala se. Nije je život više gušio. Kao da je sva težina nestala u dubokim, crnim očima. Iako su bili daleko ljubav nije prestajala. Čak se činilo da je postajala i jača nakon svakog razgovora. Pričala mu je svoje želje, čežnje i strahovanja. A on joj je opisivao rodni kraj. Kakav je zalazak sunca, kako se Krka ulijenila a Dinara zgurila. Nije joj govorio detalje sa ratišta. Htio je da je poštedi svega jer ona je bila njegova oaza, čista duša koja mu je davala nadu da u svom tom rasulu postoji nešta svijetlo. Uvijek ga je vraćala na pravi put i nije želio da je izgubi.

Jovana se bila spremila da krene sutra na autobusnu stanicu. Okasnila je bila ove godine. Na poslu je morala ostati nekoliko dana duže nego šta je planirama. Pobojala se da će i promašiti sajam za Sv. Iliju, kad odjednom, kasno uvečer je zazvonio telefon. Javila se i čula majčin uznemireni glas;

“Jovana poslušaj me. Znaš da ja imam svakakve snove i da vi uvije meni govorite da su to sve manitoštine ali ja u nji’ vjerujem i uvije se ispune. Sanjala sam nešta loše. Sva sam se u zgoljnoj vodi prenila. Da se sve oko nas urušilo, i kuća, i zemlja i samo mi ostadošmo živi i nekim maćim puteljkom prođošmo a sve okolo neka provalija bez dna. Neće biti dobro kažem ti ja.

Slušam u Kninu juče patrijarh Pavle drži govor ispred robne kuće. Kao neki oproštaj. Znaš da ja njega volim slušati ali jeza me vatala na svaku riječ. On govori da je pred nama da budemo mučenici za pravdu i istinu. Kako da to protumačim? Umim na najgore. Niko nam ništa ne govori ali ja znam da će se nešta loše desiti. Zato nemoj srećo dolaziti. Neka si mi ti barem na sigurnom odma mi je lakše. Poslušaj me, molim te. Dođi poslje ako bude bolje. Svedno, svake godine sve manje ljudi na sajmu. Nećeš puno propuštiti. Poslušaj me kad te molim”.

Veza se prekinula. Jovana nije ni vidjela da su joj oči pune suza. Pokušala je da zovne nazad ali veza nije radila. Sjedila je dugo u mraku i tako jutro dočekala. Nije znala šta da radi. Željela je da vidi Dušana ali u isto vrijeme je osjetila nešta teško u majčinom glasu. Poslušala je svoje osjećaje i nije otišla na autobus…

Tina Laka

26/02/2026

Moja strina bila je starinska žena. Pamtim je kao neodvojivi deo tog ratnog detinjstva — krupnu i stamenu, kao neku veliku, dobru vilu oko koje sam, kao dete, skakutala, volela da se igram i da slušam šta to ona zbori. A ona je vazda bila puna priča iz davnina, kao da su izašle iz pera Ivana Brlić-Mažuranić ili iz sveta Branko Ćopić i njegovih junaka.
Bura udara u kuće i tutnji kao da nailazi horda divljih osvajača. Unutra vatra greje, treperi sveća, a strina započinje svoju besedu.
– Imali smo mi jednog komšiju – započe strina. – Tek se oženio, mlad. Kuća puna čeljadi, bilo ih preko dvadesetoro; živelo se tada u velikim zajednicama. Rane, bome, bilo malo, a i to što je bilo — kad dođe mlada u kuću — more dobiti tek kad se svi stariji posluže. Teška su to vremena za žene bila, bogami... eeh...
Uzdahnu strina, i preko lica joj preleti lagana senka.
– Oženio se on tako, a mlada — vječno gladna. Nikad joj dosta, a rane malo. Njemu bi žao, misli: ne dobija dovoljno, pa joj poče davati i ono što bi on uzeo kad se iznese jelo. No, njoj opet malo.
– Teška su to vremena bila, između dva svetska rata. Vladala glad, bolesti. Teško je ovde kod nas bilo doći do rane. I onda, kad je video da mu žena pati i da nije dobro, odluči da ukrade jedno janje. Upane u najveće stado u selu, ukrade janje, odvuče ga u šumu, dalje od sela, i zakolje. Žena, naravno, krenu s njim.
Odere on janje, zapali vatru, u nameri da je konačno nahrani. Dok su sve to spremali, ona reče kako se umorila, pa bi da legne da spava. Leže tako blizu vatre, a on sede pokraj ražnja i janjeta koje se peklo.
U neko doba, janjetina poče mirisati. On se unapred radova što će ženu konačno nahraniti i što je više neće gledati gladnu — a za dalje će se već snalaziti; opet će, ako zatreba, isto učiniti.
Miriše janjetina, čarlija neki vetrić i raspiruje vatru, nebo se osulo zvezdama, a njegova žena leži blizu. U nekom trenu — priča strina — poče ona da se meškolji, mrda, ali još spava. Pomisli on: budi se. Pogleda ka njoj — kad ono, majko Božija — zinula ona u snu, a iz usta joj izlazi velika, crna zmija i pravo ide ka janjeta na vatri.
On skoči, zgrabi neki štap pa po zmiji. Ona se škobecnu — drž’, ne daj — i uteče u mrak.
Probudi se žena u čudu, gledajući šta se desilo. On unezveren stoji sa štapom, iskolačenih očiju. Janje miriše sa vatre — ali ona, žena njegova, više nije bila gladna.
– Eto tako – završi strina priču sa dubokim uzdahom. – Ima u ljudima svakakvoga vraga, samo ne znaju... Ko zna šta je u njoj bilo i izgladnjivalo je... Čim je izašlo, ona više nije bila gladna... Svašta ima pod kapom nebeskom...

Rada Medić Radović

18/02/2026

Zabaceljala se kapula u vrtlu. Mala Lenka je kidala svaki bacelj i stavljala malo soli. Tako će se kapula zera popraviti. Bar da nešta bude od nje. Naučila je to od svoje maje.

Lenka je imala svega 12 godina. Odrasla je ciko Bribišnice, u krilu vele Bribirske glavice. Sve svoje slobodno vrijeme je provodila kod vode. Svako jutro bi istrčala iz kuće bosonoga i trčala joj u zagrljaj. Rijeka je za nju bilo živo biće. Njena druga. Šaptala joj je svoje tajne, pjevala pjesmice i igrala uz zvukove šuma vode. Nigdje nije osjećala takvu slobodu kao uz rijeku i mlinove. Na Bribišnici je tada bilo sedam mlinova; Joveškov, Ćorašov, Miloševića, Bjelica, Toljanov i Kalanjev.

Drveni točkovi su se okretali uz jednoličan, umirujući zvuk a ona je mogla u nedogled da ih sluša i prati u korak. Rijeka i mlinovi su bili njen svijet. Tu je naučila slušati prirodu. Kao da je svaki mlin imao svoju dušu i ona ih je razumjevala. Razumjevala je i rijeku. Kako se voda razrakoli poslje kiše pa svom svojom snagom hrli i jurca ne štedeći ništa ispred sebe a ljeti umiri i ulijeni pa polako klizi između kamenja.

Mlinari su poznavali Lenku. Bila je za njih kao mala vila koja im je donosila radost i osmijeh kad bi je vidjeli kako u zanosu priča sa rijekom i povjerava joj se. Sjetili bi se i oni tada svoga djetinjstva, tog najljepšeg životnog doba, i pomalo sa sjetom poželjeli da se bar na trenutak vrate u ta doba. Međutim, mlinovi na Bribišnici su samo radili zimi. Kada se rijeka ulijeni ljeti tada i točkovi stanu. Lenka ih je tada tužno gledala i nije mogla isčekati kad će ponovo proraditi. Znala je da bez snage vode drvo ostaje nijemo. Zato se nije bojala vode. Voda je život i ako je se bojiš proguataće te a ako je razumiješ nosiće te.

Nedostajali su joj veseli pokreti teškog točka pa je stalno molila maju da je vodi sa sobom kad bude išla u Roški slap. Maja joj je govorila da budu veliki redovi ljudi i da se čeka danima u redu ali ona nije odustajala. Jedne godine joj je obećala da će ići sa njom samo ako joj bude pomagala. Lenka se uvijek pitala kako ti mlinovi mogu stalno raditi a njeni tu ne mogu. Morala je otkriti tajnu.

Zato je Lenka tada bila u vrtlu. Kada bi završila neki posao trčala je da pita šta još treba da radi. U jednoj ogredici poviše vinograda je rasla raž. Maloj Lenki se činilo kao da tanke stabljike dodirivaju nebo koliko su se bile uzvisile pa je voljela skrivati se i provlačiti između njih. Iako su vrhovi raži bili grubi na dodir, naročito kad bi zakačili njeno lice ona je u njima nalazila zadovoljstvo i samo bi se nasmijala. Bili su joj nježni kao grube ruke njene maje.

Volila je Lenka kruv od raži. Bio je najmekši i mirisao tom dragom zemljom ali raž se nije sijala samo zbog brašna. Raž se sijala da bi se plela užad za snopove ječma i pšenice. Kad bi maja srpom požnjela raž prostrela bi ga i raširila po zemlji. Lenka ga je prskala vodom i skakala po njemu da omekša. Sutradan bi ga maja plela u kratka užad dužine nekih 1.80cm. Uzela bi 3 struka raži i uvijala ga jedno prema drugom, slično pletenici i na kraju obmotala tom istom stabljikom i zavezala.

Kada bi se pšenica žnjela srpom onda bi se stavljale ručice požnjevene pšenice i slagale na uže od raži. Nekih dvadesetak ručica bi napravile snup. Tada bi se snup povezao sa užetom i stavio da uspravno stoji. Snupovi bi se donijeli kući i poslagali na granicu, to jest veliku vrpu pored guvna. Pažljivo bi se i ta vrpa slagala; dolje široko a gore usko da se u slučaju kiše lakše suši jer nekad bi snupovi znali i po mjesec dana stajati na guvnu ako ta familija nije imala konja za vršidbu. Čekali bi da dođe njihov red.

Lenka je uživala gledati kada konji vršu pšenicu. Trčala bi u okrug stožine u korak sa konjem dok se ne bi umorila i pala na zemlju. Imali su Lenkini i vola i magarca ali oni nisu bili za te poslove. Vo je bio puno spor pa bi ga bilo smješno gledati da mili oko stožine a magarac nije imao snage nego bi ga nekad maja svezala da joj ovrše jari gra. Govorila bi da je magarac nužno zlo za vrći. Lakše njemu stupati nego njoj. Za pšenicu je trebalo više snage i energije.

Konji su visoki i kad konj počne vršidbu snupovi mu budu i do prsiju. Tri p**a se slama skida a četvrti put se mete. Kad se slama skine ostane samo pljeva. Uzme se velika grana i sa njom se pljeva mete. Tada se grabljama i drvenim lopatama zrno skupi na jednu vrpu. Ostavi se na vrpi i čeka vjetar za vijanje. Taj posao Lenka nije nikako volila. Maja bi bacala drvenom lopatom pšenicu a Lenka bi čistila metlom grkicom i sva se natruni. Tog trunja bude svukud; i u kosi, i u očima pa onda samo žulja li ga žulja. Onda bi se zamijenili pa bi ćaća bacao lopatom a maja čistila grkicom sve dok se ne bi pšenica opljevila. Vijala se bar tri p**a.
Onda maja uzme veliku sitnicu i redi pšenicu polako.

Lenka je jedvo čekala da se posao završi i da sutra ujutro krenu u Roški slap. Otrčala je do rijeke i sa uzbuđenjem se pozdravila kao da je nikad više neće vidjeti. Zamišljala je da je Roški slap negdje daleko, preko svijeta i ko zna kad će se vratiti. Kada je sklopila oči rijeka je i dalje tekla i nosila svoju priču a mlinovi spavali suvih nogu. Samo je jedno dijete te noći sanjalo da se bori sa strašnim divom koji je začepio vodu Bribišnice i zaledio njenih sedam mlinova…..

Tina Laka

Екипа с неба

01/03/2026

01/03/2026

28/02/2026

27/02/2026

26/02/2026

18/02/2026

Address

Website

Alerts

Contact The Organization

Shortcuts

Share