31/03/2026
Nekad davno… živio je vuk.**
Snažan. Neustrašiv.
Ali u grudima je nosio srce puno ožiljaka.
Uvijek na ivici, uvijek spreman da ugrize—kao neko ko je naučio da ne vjeruje nikom.
Pored njega bila je vučica—mirna, dostojanstvena, s ljubavlju toliko strpljivom da je izgledala beskrajno.
Bila uz njega čak i kad ju je gurao od sebe.
Čekala ga je čak i kad je odlazio.
Praštala mu… čak i kad nije tražio oprost.
Ali jedne večeri sve se promijenilo.
Posvađali su se.
— “Ti nikad ništa ne razumiješ!” — povikao je, zaslijepljen vlastitim bolom.
— “A kad ćeš prestati da se boriš protiv svega?” — odgovorila je, umorna od tereta u duši.
Te noći nije bilo zagrljaja.
Nije bilo oprosta.
Samo tišina. I ponos.
U zoru… ona se nije probudila.
Nestala je tiho, kao svijeća što se ugasi—ponijevši sa sobom mir šume.
A vuk… slomio se iznutra.
Shvatio je koliko su krhke stvari koje uzimamo zdravo za gotovo.
Dani su prolazili, ali bol nije jenjavala.
Jedne noći, stara sova,spustila se pred njega.
— “Zašto plačeš, hrabri vuče?”
On šapnu:
— “Posvađali smo se oko ničega… Nisam se oprostio. Nisam joj rekao da je volim. Otišao sam na spavanje misleći da će biti sutra… a ona nikad više nije otvorila oči.”
Sova ga je gledala s tihom tugom.
— “Reci mi… je li vrijedilo pobijediti tu svađu? Je li tvoj ponos vrijedio te tišine?”
Vuk se slomio.
— “Ne… dao bih hiljadu razloga—samo da imam još jednu minutu s njom.”
Sova raširi krila i prije nego što odleti, reče:
— “Voli sa strpljenjem. Praštaj bez očekivanja. Jer nikad ne znaš koje ‘laku noć’… će biti posljednje.”
